REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-930/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Snježani Maroševac-Čapko, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika KD VODOVOD I KANALIZACIJA d.o.o. (OIB:80805858278) iz Rijeke, Dolac 14, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P- 2133/2021-18 od 20. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-2133/2021-18 od 20. ožujka 2024.
II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
-u st. I., da se proglašava nedopuštenom ovrha određena rješenjem javnog bilježnika Velibora Panjkovića, poslovni broj Ovr-1946/2020 od 14. veljače 2020.;
-u st. II., da se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju parničnih trošak u iznosu od 1.204,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 20. ožujka 2024. do isplate, u roku od 15 dana.
2. Protiv te odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu putem svojeg punomoćnika podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga a osobito ističe da je u postupku počinjena bitna odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i t. 12. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP). Smatra da prvostupanjski sud nije mogao utvrditi da tužitelju nikada nije bilo dostavljeno rješenje o ovrsi jer nije izvršio uvid u spis javnog bilježnika poslovni broj Ovrv-1946/2020 iz kojeg potječe ovršna isprava, a da je to učinio, uvjerio bi se kako je javni bilježnik dostavu pokušao na adresu prebivališta u [adresa] prema podacima o prebivalištu iz evidencija Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno na adresu u [adresa]. Dostava je na predmetnu adresu pokušana dva puta, međutim, kako se ni ponovljena dostava nije uspjela obaviti, dostava je obavljena isticanjem pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova. U postupku tužitelj nije dokazao da postoje razlozi iz čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. Ovršnog zakona (dalje OZ). Posebno ističe da u postupcima zbog proglašenja ovrhe nedopuštenom razlozi zbog kojih se tužba može podnijeti temelje se na činjenicama nastalim nakon trenutka na koji se odnosi pravomoćnost ovršne isprave, pa podnesene tužbe ne utječu na postojanje, sadržaj i pravomoćnost odluke na temelju koje je ovrha određena. Tužitelj je u tijeku postupka povodom tužbe zbog proglašenja ovrhe nedopuštenom trebao dokazati da je tražbina točno onako kako je specificirana rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrv-1946/2020 prestala na neki od zakonom previđenih razloga, što nije učinio.
2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se "preinači pobijana presuda odbijanjem tužbe i tužbenog zahtjeva", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).
4. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj navodi da tuženik nije u pisanom obliku osporio njegov podnesak od 06. prosinca 2023. u kojem u skladu sa dokumentacijom koju je tuženik dostavio u spis, a koja se odnosi na Cjenik vodnih usluga u primjeni za utuženo razdoblje utvrdio iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju bio dužan platiti te da je za to izvršena preplata od strane tužitelja od 225,31 kunu odnosno 29,90 eura. Stranke su stoga sve relevantne činjenice u ovom postupku učinile nespornim. Predlaže da se žalba odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.
5. Žalba tuženika nije osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava koji se provode u postupku prisilne naplate kod Financijske agencije na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od 24. kolovoza 2021. koju je podnio tuženik Financijskoj agenciji, a na temelju rješenja javnog bilježnika Velibora Panjkovića od 14. veljače 2020. pod poslovnim broj Ovr-1946/2022 a radi prisilne naplate tražbine u iznosu od 8.173,87 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama temeljeći svoj zahtjev na zakonskim razlozima iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. OZ-a ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24).
7. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega ne stoji žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upire tuženik u svojoj žalbi. Žalitelj ne obrazlaže navode da je u postupku počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, a po ocjeni ovog suda u postupku nije prekoračen tužbeni zahtjev. Ne postoje ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Iz provedenih dokaza utvrđene su slijedeće, za ovaj spor, bitne činjenice:
-da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave općenito na imovini ovršenika 14. veljače 2020. javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću u kojem predlaže da se naloži ovršeniku, odnosno ovdje tužitelju da namiri novčanu tražbinu u iznosu od 8.173,87 kuna za razdoblje od kolovoza 2018. do prosinca 2019.;
-da je temeljem navedenog prijedloga javni bilježnik donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave 14. veljače 2020. kojim je naložio ovršeniku namirenje navedenog iznosa, odredio da nastali troškovi postupka iznose 387,75 kuna te predvidivi troškovi postupka 56,38 kuna;
-da je na navedeno rješenje o ovrsi prema klauzuli javnog bilježnika pravomoćno i ovršno dana 19. ožujka 2021.;
-da je tužitelj podnio prijedlog za donošenje rješenja o proglašenju pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u kojem između ostalog navodi da mu rješenje javnog bilježnika nikada nije dostavljeno na njegovu adresu prebivališta pa da stoga isto nije niti moglo steći svojstvo pravomoćnosti niti ovršnosti kao i da je podmirio tražbinu prema tuženiku ali da je zbog ne dostave rješenja onemogućen u podnošenju pravnog lijeka na predmetno rješenje o ovrsi, da rješenje o ovrsi glasi na adresu tužitelja u [adresa] njegova adresa prebivališta je od 05. studenog 2019. u [adresa], a prethodno u ABC, [adresa];
-da se predmetno potraživanje tuženika odnosi na trošak vode za poslovni prostor kojega tužitelj ima u zakupu sa Gradom Rijekom osnovom Ugovora o zakupu od 22. listopada 2010. te da je tužitelj s tim u vezi potpisao Izjavu da se isti kao zakupnik poslovnog prostora na adresi [adresa] obvezuje plaćati mjesečno 7 m[3] vode kao i da je o navedenom Ugovoru i o navedenoj izjavi tužitelja obaviješten i tuženik;
-da je između stranaka vođen postupak pod poslovnim brojem Povrv-1501/2014 u kojem je tuženik bio u svojstvu tužitelja i zahtijevao od tužitelja, odnosno tamo tuženika isplatu iznosa od 4.506,81 kunu na ime računa za potrošnju vode na navedeni poslovni prostor i to za razdoblje od 2013. godine do lipnja 2014. U tom je postupku donesena presuda 28. siječnja 2021. kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja odnosno ovdje tuženika, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 04. svibnja 2022. poslovni broj Gž-282/2022;
-da je u navedenom postupku utvrđeno da je tužitelj u obvezi plaćati za predmetni poslovni prostor potrošnju vode od 7 m[3] mjesečno prema navedenoj Izjavi od 15. studenog 2010., a ne prema Izjavi od 07. listopada 2011. koja glasi: "na obvezu isplate 16% od ukupne potrošnje na vodnom priključku" jer je grafološkim vještačenjem utvrđeno da potpis pod stavkom "zakupnik" na Izjavi od 07. listopada 2011. "nije pisan tuženikovom rukom", odnosno ovdje rukom tužitelja;
-da prema podacima dostavljenim od tuženika a prema važećem Cjeniku tuženika za razdoblje 2018. godine i 2019. godine utvrđeno je da bi mjesečna potrošnja vode za 7 m[3] za razdoblje od kolovoza 2018. do ožujka 2019. iznosila 159,78 kuna a od travnja 2019. do prosinca 2019. mjesečno 166,27 kuna (stranica 71 do 73 spisa);
-da je prema potvrdi o prometu po računu vidljivo da je tužitelj 10. listopada 2018. izvršio plaćanje iznosa od 1.500,00 kuna za 2018. godinu, zatim 29. srpnja 2019. izvršio je plaćanje iznosa od 1.500,00 kuna za 2019. godinu, da bi potom 14. svibnja 2020. izvršio plaćanje iznosa od 1.500,00 kuna za 2020. godinu te 21. prosinca 2020. izvršio plaćanje još iznosa od 3.076,00 kuna (stranica 15 spisa);
-da tužitelju nije bilo dostavljeno predmetno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika pa da on o navedenom nije imao saznanja zbog čega nije imao mogućnosti izjaviti pravni lijek te da je tom rješenju neosnovano izdana klauzula pravomoćnosti i ovršnosti pa da to rješenje nema snagu ovršne isprave. Isto tako da tužitelj nije mogao ranije iznijeti novu činjenicu temeljem kojega je njegova tražbina prestala, a da se radi o presudi Županijskog suda u Dubrovniku od 04. svibnja 2022. kojim je potvrđena prvostupanjska presuda od 28. siječnja 2021. a kojim je pak potvrđena obveza tužitelja na plaćanje mjesečne potrošnje vode u visini od 7 m[3] .
9. Sud prvog stupnja je osnovom navedenog kao osnovan prihvatio zahtjev tužitelja zaključujući u bitnome da su u ovom postupku ostvareni zakonski razlozi iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. OZ-a iz razloga jer da navedeno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika od 14. veljače 2020. nema snagu ovršne isprave jer nije dostavljeno tužitelju odnosno da je tuženikova tražbina prema tužitelju iz navedenog rješenja o ovrsi prestala budući da je tužitelj u cijelosti namirio.
10. Tužitelj je zaključkom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju upućen da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenim iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a kojim je propisano da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika te čl. 5. st. 1. t. 9. OZ-a kojim je propisano da ovršenik može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.
11. Prije svega valja navesti da žalitelj opravdano u žalbi ukazuje na činjenicu da sud bez da je izvršio uvid u spis javnog bilježnika Velibora Panjkovića nije mogao kako to navodi "nesporno utvrditi" da tužitelju nije dostavljeno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, odnosno da to rješenje nije pravilno dostavljeno kraj činjenice da je izdana klauzula pravomoćnosti i ovršnosti tog rješenja od strane javnog bilježnika.
12. Međutim, bez obzira na navedeno po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno je prihvatio zahtjev tužitelja u situaciji kada je utvrđeno da je tužitelj isplatio navedenu tražbinu odnosno onu tražbinu koja bi se odnosila na njegovu obvezu isplate mjesečne potrošnje vode za 7 m[3] a kako to proizlazi iz Ugovora o zakupu odnosno Izjave samog tužitelja od 15. studenog 2010. (stranica 14 spisa).
12.1. Naime, prema dostavljenim podacima od strane tuženika prema Cjeniku vodnih usluga koji je bio u primjeni za utuženo razdoblje a na bazi mjesečne potrošnje od 7 m[3] proizlazi da je obveza tužitelja iznosila ukupno 2.774,69 kuna (368,24 eura), a prema potvrdi o prometu računa Zagrebačke banke d.d. za tužitelja proizlazi da je isti izvršio isplatu u 2018. godini u iznosu od 1.500,00 kuna, u 2019. godini iznos od 1.500,00 kuna te potom 2020. godine daljnjih 1.500,00 kuna da bi u konačnici 2020. godine uplatio još i iznos od 3.076,00 kuna. Za utuženo je razdoblje isplaćeno ukupno 3.000,00 kuna tj. 225,31 kuna (29,90 eura) više od utvrđene obveze. Dakle, i po ocjeni ovog suda tužitelj je dokazao da su ispunjeni razlozi koji su propisani odredbom čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a a koji se odnose na postojanje tražbine, odnosno da se radi o tzv. opozicijskim razlozima koji se odnose na prestanak tražbine.
13. Odredbom čl. 160. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO) propisano je da obveza prestaje između ostalog ispunjenjem. Tuženik nije imao ovlaštenje da obveže tužitelja na plaćanje tražbine koja je veća od one koja proizlazi iz Ugovora o zakupu i Izjave od 15. studenog 2010., odnosno na plaćanje iznosa od 16% od ukupno evidentirane potrošnje na vodovodnom priključku (na kojem je bilo priključeno ukupno pet potrošača). Stoga se ni ne može tako utvrđena tražbina uračunavati sa plaćenim iznosima po tužitelju prema čl. 171. ZOO-a kako to navodi tuženik.
14. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je proglasio nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem javnog bilježnika Velibora Panjkovića poslovni broj Ovr-1946/2020 od 14. veljače 2020. i naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u visini od 1.204,64 eura.
15. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika te potvrditi presudu suda prvog stupnja i odlučiti kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a). Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu tuženika jer taj trošak u procesnom smislu nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
U Puli - Pola 22. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Alenka Paus
