REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-534/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća te Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Špiranović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-267/2023-20 od 20. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-267/2023-20 od 20. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju ER, iz [adresa], isplati iznos od 1.850,06 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,12 EUR od 31.08.2005.

- 1,75 EUR od 30.09.2005.

- 1,69 EUR od 31.10.2005.

- 1,90 EUR od 30.11.2005.

- 0,99 EUR od 31.12.2005.

- 0,61 EUR od 31.01.2006.

- 4,58 EUR od 31.10.2008.

- 4,98 EUR od 31.12.2008.

- 6,05 EUR od 31.01.2009.

- 6,49 EUR od 28.02.2009.

- 4,94 EUR od 31.03.2009.

- 5,26 EUR od 30.04.2009.

- 3,37 EUR od 31.05.2009.

- 1,81 EUR od 30.06.2009.

- 2,14 EUR od 31.07.2009.

- 3,05 EUR od 31.08.2009.

- 2,94 EUR od 30.09.2009.

- 2,06 EUR od 31.10.2009.

- 3,67 EUR od 30.11.2009.

- 4,78 EUR od 31.12.2009.

- 6,66 EUR od 31.01.2010.

- 6,16 EUR od 28.02.2010.

- 8,37 EUR od 31.03.2010.

- 7,98 EUR od 30.04.2010.

- 8,99 EUR od 31.05.2010.

- 16,18 EUR od 30.06.2010.

- 14,52 EUR od 31.07.2010.

- 18,67 EUR od 31.08.2010.

- 17,30 EUR od 30.09.2010.

- 14,39 EUR od 31.10.2010.

- 19,78 EUR od 30.11.2010.

- 26,23 EUR od 31.12.2010.

- 21,72 EUR od 31.01.2011.

- 23,31 EUR od 28.02.2011.

- 20,70 EUR od 31.03.2011.

- 21,29 EUR od 30.04.2011.

- 29,83 EUR od 31.05.2011.

- 30,48 EUR od 30.06.2011.

- 37,70 EUR od 31.07.2011.

- 34,14 EUR od 31.08.2011.

- 30,05 EUR od 30.09.2011.

- 29,32 EUR od 31.10.2011.

- 29,01 EUR od 30.11.2011.

- 30,53 EUR od 31.12.2011.

- 32,38 EUR od 31.01.2012.

- 32,41 EUR od 29.02.2012.

- 30,83 EUR od 31.03.2012.

- 31,59 EUR od 30.04.2012.

- 31,93 EUR od 31.05.2012.

- 31,97 EUR od 30.06.2012.

- 31,14 EUR od 31.07.2012.

- 30,66 EUR od 31.08.2012.

- 29,30 EUR od 30.09.2012.

- 30,43 EUR od 31.10.2012.

- 31,17 EUR od 30.11.2012.

- 30,71 EUR od 31.12.2012.

- 27,89 EUR od 31.01.2013.

- 30,20 EUR od 28.02.2013.

- 29,94 EUR od 31.03.2013.

- 29,12 EUR od 30.04.2013.

- 26,29 EUR od 31.05.2013.

- 26,21 EUR od 30.06.2013.

- 26,62 EUR od 31.07.2013.

- 27,66 EUR od 31.08.2013.

- 29,19 EUR od 30.09.2013.

- 28,19 EUR od 31.10.2013.

- 28,64 EUR od 30.11.2013.

- 29,02 EUR od 31.12.2013.

- 29,50 EUR od 31.01.2014.

- 30,11 EUR od 28.02.2014.

- 29,62 EUR od 31.03.2014.

- 28,86 EUR od 30.04.2014.

- 28,37 EUR od 31.05.2014.

- 28,41 EUE od 30.06.2014.

- 29,34 EUR od 31.07.2014.

- 30,04 EUR od 31.08.2014.

- 29,77 EUR od 30.09.2014.

- 30,36 EUR od 31.10.2014.

- 30,80 EUR od 30.11.2014.

- 30,39 EUR od 31.12.2014.

- 30,67 EUR od 31.01.2015.

- 30,56 EUR od 28.02.2015.

- 30,40 EUR od 31.03.2015.

- 30,35 EUR od 30.04.2015.

- 30,23 EUR od 31.05.2015.

- 30,13 EUR od 30.06.2015.

- 30,11 EUR od 31.07.2015.

po stopi od 15% godišnje u periodu od dospijeća svakog anuiteta do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja odgovara visini eskontne stope HNB- koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju ER iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 1.620,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 20. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj ER, iz [adresa], sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 316,36 eura kao neosnovanim."

2. Protiv presude, točke I. i II. pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da sud nije dao jasne razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule CHF bile ništetne, da se samo pozvao na direktan učinak pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača; da je trebalo utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da je dužnost suda postupiti sukladno odredbi iz čl. 219. st. 2. ZPP; da je nezakonito i nepravilno proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, da je vještak zanemario prigovore tuženika na nalaz te isti sačinio kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, da su zanemarene negativne tečajne razlike, da je tužitelj doveden u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te je stvorena neravnoteža na štetu tuženika. Ukazuje i da je sud pogrešno primijenio, odnosno nije primijenio relevantne materijalne odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, te kasnijeg čl. 74. ZZP-a, čl. 173., čl. 174. i čl. 175. Zakona o bankama te čl. 306. Zakona o kreditnim institucijama. Ustraje u prigovoru zastare, te ukazuje na sudsku praksu. Osporava i odluku o trošku, određeno za trošak pristupa na ročište za objavu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj ukazuje na neosnovanost navoda žalbe, na odredbu čl. 502.c ZPP i odredbe ZZP, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.odluke VSRH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., broj Rev- 2221/18-11 od 03. rujna 2019. i Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.; da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku, da tuženik ne ističe takav prigovor, a nesporno je da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u osobne nekomercijalne svrhe, konkretno za izgradnju i dovršenje stambenog objekta. Ističe da je obveza tuženika kao profesionalca bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasni mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute itd., pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira. Ističe da je specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem; da je vještačenje provedeno stručno i objektivno prema pravilima struke, da je sud pravilno zaključio da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Predlaže odbiti žalbu te potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu, konferencije sa strankom.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.850,06 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa u razdoblju od kolovoza 2005. do srpnja 2015., a osnovom ništetne odredbe Ugovora o kreditu od broj 9010610388, solemniziran 30. lipnja 2005. kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda, pod brojem OU-929/2005 o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica - švicarski franak. Postupak je započet podnošenjem tužbe 14. travnja 2023.

5.1. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 16.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan korištenja kredita, da je ugovorena godišnja kamatna stopa od 4,10% godišnje, promjenjiva, da je rok otplate kredita je određen na 120 mjeseca, da je ugovorena valutna klauzula; da je kredit po Ugovoru otplaćen.

5.2. Sporna je osnovanost zahtjeva, visina, istaknuti prigovor zastare tražbine.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, uz utvrđenja i zaključke:

- da je tužitelj kredit podignuo za izgradnju i dovršenje stambenog objekta, da nije imao obrt ili poslovanje, da kuću koristi za stanovanje obitelji, da je Ugovor pročitao površno, da nije mogao utjecati na odredbe Ugovora osim iznosa i vremena otplate kredita, da su ga u banci savjetovali da uzme kredit u CHF, da ga je savjetovao osobni bankar, da nije upozoren na rizike sklapanja

a iz čega zaključuje da stranke o odredbama ugovora, odnosno valutnoj klauzuli nisu pregovarale, da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, da je odredbu

Ugovora unaprijed sastavio tuženik kao trgovac,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženik utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak; a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovac informirale u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; da je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača

- da je temeljem odredbe 502.c ZPP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a revizija odbijena odlukom Rev-2221/2018) a iz čega zaključuje, kao prethodno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari, da je predmetna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, čl. 323. st. 1., čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; ZOO), u svezi sa čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03)

- da je tuženik bez pravne osnove stekao novčana sredstva, čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, da nije osnovan niti prigovor zastare jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.; presuda VTSRH Pž-6632/2017), pa nije protekao zastarni rok od pet godina uvažavajući i objedinjeno pravno shvaćanje VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF

- da prema nalazu vještaka slijedi da je sveukupan iznos koji je više plaćen od strane tužitelja zbog promjene tečaja iznosi 1.850,06 eura, da je manje plaćeno zbog promjene tečaja 128,83 eura, a razlika tih iznosa iznosi 1.721,23 EUR; da tužitelj nije potraživao negativne tečajne razlike, u smislu podnošenja protutužbe ili prigovora radi prijeboja.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava, osim u dijelu odluke o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je u odluci dijelom pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je valjalo primjenjivati odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; ZOO/91) primjenom odredbe 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje ZOO/05), ali je i pravilnom primjenom istoga o zahtjevu valjalo jednako odlučiti jer su u tom segmentu odredbe ZOO/91 i ZOO/05 istovjetne.

8. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Bitna bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP počinjena je samo u dijelu presude glede odluke o tijeku zatezne kamate gdje je izostalo obrazloženje, ali je neovisno o tome odluku u tom dijelu valjalo potvrditi jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz izvedenih dokaza, čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP. U preostalom dijelu presuda nije zahvaćena navedenom povredom jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Upravo suprotno sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka.

9. Neosnovano tuženik ukazuje da se odluka temelji samo na utvrđenjima iz kolektivnog spora jer je sud izveo dokaz saslušanjem tužitelja i osnovom istog zaključio i da se u konkretnom slučaju o odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, a nastavno i da tužitelju nisu bili poznati parametri koji utječu na rizike ugovaranja takve klauzule, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u odnosu stranaka. Nastavno, sud prvog stupnja je pravilno, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, zaključio da tužitelju nije objašnjen rizik valutne klauzule. Da je tome tako, dakle, slijedi iz ukupnosti svih izvedenih dokaza jer se prvostupanjski sud pravilno vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao, što je i valjano obrazložio. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku, ali isti tijekom postupka navedeno nije dokazao.

10. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a. st. 1. ZPP jer je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita, sve u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je za tuženika presudom iz kolektivnog spora utvrđeno da je povrijedio pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz toga spora odnose i na predmet ovoga spora. Dakle, presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena je i protiv ovdje tuženika, a tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O predmetnom govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

11. Odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Te su odredbe na snazi od 1. srpnja 2013. (dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju) te se prema čl. 53. st. 1. Prijelaznih i završnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP iz 2011. („Narodne novine“ broj: 57/11) primjenjuju na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

12. Dakle, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. obvezuje prvostupanjski sud, pa posljedično tomu prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja i u toj odluci. Osnova odgovornosti tuženika utvrđena je u navedenoj pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Zato je prvostupanjski sud pravilno svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je prvostupanjski sud pravilno u bitnom primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu koju potražuje. Pritom valja navesti da su učinci ništetnosti da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo.

13. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, primjenjujući valutnu klauzulu tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovako nerazumljive ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kojoj nije pregovarano (što je utvrđeno još u kolektivnom sporu), tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91 koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO/91 kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 18. st. 2. ZOO/91, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

14. Dakle, promjenom tečaja uslijedi primjene valutne klauzule u CHF sav rizik tečajnih razlika prebačen je na tužitelja kao korisnika kredita, iz čega slijedi da su takve obveze znatno povećale kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i tako prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Test poštenosti spornih ugovornih odredaba (i glede primjene promjenjive kamatne stope što nije predmet ovog postupka) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, a tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove. Stoga, neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbe Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama.

16. Neosnovano tuženik ukazuje da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, što jest prema odredbi članka 395. ZOO/91. Međutim, u predmetnom ugovoru odredba o izračunavanju mjesečnog anuiteta i kamate na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, nije odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i od ispitivanja njezine nepoštenosti. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, presuda u predmetu C-81/19 od 9. srpnja 2020. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

16.1. Dakle, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 395. st. 1. ZOO/91 ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, a i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj:

U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

17. Dakle, Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, pa ta odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i takva odredba stoga nije odraz dispozitivne odredbe iz čl. 395. st. 1. ZOO/91. Dakle, nije nedopušteno ugovarati valutnu klauzulu u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko i što to konkretno znači, osobito kada je u konačnici dovelo do značajne neravnoteže.

18. Kod pitanja restitucije, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu ERT i BRT Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

18.1. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Stoga, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima izraženim u navedenoj odluci Visokog trgovačkog suda. Nastavno valja dodati i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C- 26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice. Dakle, nema nepravilne primjene odredbi Zakona o zaštiti potrošača/03, već je postupanje banke rezultiralo zaključenjem ugovora u kojem je sav rizik tečajne razlike prebačen na tužitelja što je konačno dovelo do znatne neravnoteže.

19. Odluka o prigovoru zastare je pravilna i valjano obrazložena. Shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije koje valja primjenjivati u odnosu na sve pravne odnose koji su u području primjene prava EU, a koji su odnosi nastali nakon ulaska RH u EU 1. srpnja 2013. Na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

20. Dakle, prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022-2 „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora….. „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. …. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Stoga, cijeneći objedinjeno pravno shvaćanje, proizlazi zaključak, da je potraživanje temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije zastarjelo jer od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina.

21. Ništetnošću odredbe postoji obveza svake strane vratiti ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, odnosno odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91, pa je tuženik u obvezi tužitelju isplati više naplaćenu razliku i to onu koja se dobije kada se u odnos stavi iznos plaćen nakon primjene valutne klauzule s onim koji bi bio obračunat da te klauzule nije bilo. Dakle, tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe prema pravilima o stjecanju bez osnove.

22. Stoga, neosnovno tuženik u žalbi ukazuje na nepravilnost nalaza vještaka, a sud prvog stupnja pravilno je prihvatio izračun vještaka te u konačnici prihvatio i zahtjev tužitelja.

23. Nastavno, glede negativnih tečajnih razlika valja navesti da osim što tužitelj nije ništa stekao bez osnove, pa stoga nema niti obveza vraćanja jer ništa nije primio, tuženik nije istaknuo niti procesnopravni, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja, niti podnio protutužbu. Odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena upravo radi zaštite potrošača, a ne drugih, pa niti banaka kao trgovaca u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule) tuženik ne može izvlačiti koristi. Niti iz odluke VSRH Rev 1277/2022 u svezi s odlukom Rev 549/2023 ne može se izvesti zaključak na koji ukazuje tuženik (da je valjalo uvažiti prigovore tuženika za razdoblje kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži) jer je u odluci broj Rev 549/2023 navedeno samo da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

24. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se radi o ništetnoj odredbi, čl. 103. st. 1. ZOO/91 (Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.), a u cilju postupanja sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i odredbi čl. 210. st. 1. ZOO/91 (kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi) pravilno je zaključio i u tom smislu dao zadatak vještaku za izradu nalaza na način da se primijeni početni tečaj CHF.

25. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91 (čl. 1111. ZOO), kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten jer je, cijeneći i sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja (s odredbom o kamatnoj stopi) predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka. Naime, upravo je postupanjem tuženika tužitelj doveden u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što sve slijedi iz presude tzv. kolektivnog spora. Takvo je postupanje, cijeneći da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili neznatnu štetu.

26. Slijedom navedenog, ostali žalbeni navodi nisu od značaja, pa je primjenom odredbe čl. 368. u svezi sa čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

27. Odluku o trošku tuženik određeno žalbom ne osporava, osim u smislu uspjeha tužitelja, ali kako je tužitelj uspio s postavljenim zahtjevom pripada mu i odmjereni trošak, kako je obrazložio sud prvog stupnja.

27.1. Tužitelju pripada i nagrada za pristup na ročište za objavu Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa) jer se radi o potrebnom trošku za vođenje parnice. U situaciji kada je tužitelj bio uredno obaviješten o tom ročištu, pa se smatra da mu je toga dana obavljena dostava presude, što znači da od sljedećeg dana teče i rok za žalbu, svakako je korisno da se stranka što prije upozna sa sadržajem presude, ovjereni prijepis koje se uručuje odvjetniku ako je, kao ovdje, bio nazočan na ročištu za objavu presude, čl. 335. st. 9. ZPP.

28. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka, čl. 166. st. 1. ZPP, a trošak žalbenog postupka nije dosuđen niti tužitelju jer odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice, čl. 155. st. 1. ZPP.

U Puli 22. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško