Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2966/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnicama odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, u Rijeci, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a (OIB:23057039320) zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1883/2023-8 od 16. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe stranaka se djelomično uvažavaju kao osnovane, a djelomično odbijaju kao neosnovane pa se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1883/2023-8 od 16. veljače 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I., II., IV. izreke, dok se presuda u odluci o trošku (točka III. izreke) preinačuje na način da se rješava:

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.118,01 eura sa zateznim kamatama od 16. veljače 2024. do isplate, dok se za više zatraženo (za iznos od 5.325,17 eura) zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika, tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika EIŽ kao sudužnika kojeg su ugovorne strane zaključile 2. travnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke posl. br. OV-7439/2007 3. ožujka 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) i to: dio odredbe valutna klauzula u dijelu u kojem je ugovoreno da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, u dijelu u kojem je navedeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te u dijelu u kojem je navedeno da potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, kao i dio odredbe u članku 8. kamata u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u dijelu u kojem je navedeno da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i na način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 924,61 EUR / 6.966,61 KN te iznos od 15.562,72 EUR / 117.257,54 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je pobliže navedeno u toj točki izreke do isplate. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.038,76 EUR, sa zateznim kamatama od 16. veljače 2024. do isplate, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu 5.404,36 EUR sa zateznom kamatom od 16. veljače 2024. do isplate odbijen kao neosnovan. U točki IV. izreke odbijen je prigovor prijeboja tuženika radi isplate iznosa od 255,18 CHF sa zateznim kamatama na iznose kako je pobliže navedeno u toj točki izreke.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te predlaže da se ista preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Žali se tužitelj protiv odbijajućeg dijela presude pod točkom III. izreke kojom je odlučeno o trošku postupka zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene odredaba materijalnog prava te predlaže da se u pobijanom dijelu presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili vrati na ponovno postupanje, sve uz naknadu prouzročenog parničnog troška sa zateznim kamatama koje teku na navedeni trošak od donošenja odluke pa do isplate.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su djelomično osnovane i to u odnosu na odluku suda prvog stupnja o trošku parničnog postupka.

6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju žalitelji jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

8. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u vezi članka 8. ZPP-a jer je prvostupanjski sud sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a što jasno proizlazi iz obrazloženja presude. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno, osim u dijelu odluke o parničnom trošku postupka.

9. U odnosu na okolnosti radi kojih je tuženik u žalbi podnio zahtjev za izuzeće ističe se kako ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kako ga označava sam tuženik navodeći: "ukoliko na strani uredujućeg suca ili sudaca u žalbenom postupku postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b) u točki II. ovog podneska, ovaj dio podneska treba se smatrati zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. ZPP-a u svezi odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, podredno, tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a uredujući sudac ili suci o tim okolnostima obavijeste predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću“. U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu uređujućeg suca, niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, zbog čega prijedlog tuženika ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije potrebno postupiti.

10. Osim toga, žalba tuženika protiv rješenja Ureda predsjednice suda prvog stupnja od 31. prosinca 2020., posl. br. 29 Su-1529/2020-2 kojim je odbijen zahtjev za izuzeće uredujućeg suca nije osnovana jer je nakon uvida u izjavu suca u kojoj navodi kako je njegova supruga imala kredit u CHF, ali da ne vodi sudski postupak radi utvrđenja ništetnosti i isplate, pravilno predsjednica suda odbila zahtjev tuženika za izuzeće suca iz razloga što ne postoje okolnosti koje dovode u sumnju nepristranost suca u suđenju u navedenom predmetu.

11. Predmet postupka je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu kojim se ugovara kamatna stopa (dio odredbe čl. 8.) i u dijelu kojim se ugovara valutna klauzula u CHF (dio odredbe čl. 7.) te zahtjev za isplatu iznosa od 924,61 eura na ime preplate zbog ništetne odredbe o načinu određivanja kamatne stope te iznosa od 15.562,72 eura na ime preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose do isplate.

12. U dosadašnjem tijeku postupka, odlučujući o žalbi tuženika, rješenjem broj Gž-1071/2022-2 od 18. svibnja 2023. ovaj drugostupanjski sud je ukinuo presudu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-695/2019-42 od 8. ožujka 2022. zbog relativno bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u svezi sa člankom 8., 220. stavak 1. i 221.a ZPP-a i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 57.600,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,75% godišnje.

14. Sporna je i u ovoj fazi postupka osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

15. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

16. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

17. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od 2. veljače 2008. do 2. listopada 2011., a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 924,61 EUR, dok razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze, 2. veljače 2008. do dana otplate kredita 12. travnja 2014. koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveza koja proizlazi iz promjena kamatne stope, iznosi ukupno 15.562,72 EUR.

18. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

19. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

20. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

21. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

22. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja i svjedoka GI čije iskaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

23. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 82., 90. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te kasnije sukladno odredbama članka 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

24. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kada nije odlučivao o tuženikovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije. Obrazlažući navedeni žalbeni navod ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli sukladna članku 22. ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te je stoga isključena iz primjene Direktive 93/13 pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u tom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Kako prvostupanjski sud nije uputio zahtjev za prethodnu odluku sukladno prijedlogu tuženika, to predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku odluku s uputom prvostupanjskom sudu da uputi zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije ili da sam drugostupanjski sud podnese zahtjev o tumačenju prava Europske unije s obzirom na razloge koji su iznijeti u postupku i sada u žalbi.

25. Za navesti je kako sud prvog stupnja nije u obvezi podnijeti prethodno pitanje Sudu Europske unije kako to smatra tuženik. Po ocjeni ovoga suda, ne postoji ni osnova za podnošenje prethodnog pitanja Sudu Europske unije kako to predlaže tuženik, obzirom da je u predmetu broj C-567/20, u kojem je podnesen zahtjev za donošenje prethodne odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu, iznesen stav o primijeni Direktive 93/13, prema kojemu ista nije primjenjiva na Ugovore zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (točka 38. navedene presude) i kako je to istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja.

26. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača također je odbijen jer je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

27. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

28. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

29. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 30. travnja 2019., tražbina tužitelja u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, kao i u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

30. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

31. Žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja također je trebalo odbiti jer plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

32. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koje je sud prvog stupnja prihvatio kao korektno i izrađeno u skladu s pravilima struke, time da ovu ocjenu prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati tražene novčane iznose s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

33. Odluka suda prvog stupnja o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. i članka 155. Sud prvog stupnja pravilno je priznao trošak zastupanja po odvjetniku prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 138/2023, dalje: Tarifa).

34. Protivno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi. Sud prvog stupnja pravilno je vodio računa radi li se o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili se pak samo raspravljalo o procesnim pitanjima, kao i je li u pitanju obrazloženi podnesak ili je to podnesak čije sastavljanje spada u ostale podneske.

35. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi prigovara pravilnosti odluke o trošku postupka u dijelu u kojem nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, sud prvog stupnja pogrešno smatra da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije nužan trošak za vođenje parničnog postupka. Ovo stoga što je pristup na ročište za objavu presude osobito važan zbog pravila sadržanih u odredbi članka 335. ZPP-a, u svezi uručenja presude gdje je pravilo da se presuda uručuje na ročištu za objavu, a ne izuzetak, kao i zbog pravila o računanju roka za žalbu koji teče od dana objave presude. Stoga tužitelju pored dosuđenog troška na ime zastupanja po odvjetniku (5.343,75 eura), pripada i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude dana 8. ožujka 2022. i dana 16. veljače 2024. (Tbr. 9. t. 3. Tarife) u iznosu od po 100,00 eura uz PDV (250,00 eura), dakle, ukupan iznos od 5.593,75 eura.

36. Osnovano tužitelj u žalbi navodi kako smanjenje tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije bio od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku, jer je prema Tarifi, visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao i u odnosu na ranije podnesen zahtjev, pa tuženiku u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno priznao tuženiku za uspjeh u sporu 18,3% troška, odnosno iznos od 154,41 eura te za taj iznos umanjio trošak tužitelja.

37. U odnosu na navode iz žalbe tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 52. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

38. Međutim, osnovano tuženik prigovara pogrešno dosuđenom iznosu na ime sudske pristojbe presude jer je tužitelj u ovome postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen plaćanja pristojbi temeljem odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18), koja je izmijenjena odredbom članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/23). Stoga je za utvrđenu razliku zahtjev tužitelja za naknadu troška trebalo odbiti kao neosnovan (za iznos od 258,81 eura).

39. Osnovano tuženik prigovara i da je sud prvog stupnja neosnovano priznao tužitelju i trošak vještačenja kojeg je isti naručio prije podnošenja tužbe u iznosu od 66,36 eura, jer je riječ o trošku koji nije bio nužan za vođenje ovoga postupka i postavljanje tužbenog zahtjeva pa je i u tome dijelu valjalo odbiti zahtjev tužitelja. Ovo stoga što se trošak informativnog izračuna ne može smatrati troškom nastalim povodom parničnog postupka, a koji bi bio u obvezi tužitelju naknaditi tuženik, s obzirom da je i u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje, koji trošak je tužitelju priznat u cijelosti.

40. Dakle, tužitelju pored troška zastupanja po odvjetniku u ukupnom iznosu od 5.593,75 eura, pripada trošak vještačenja po sudskom vještaku u postupku u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe tužbe u iznos od 258,81 eura, dakle ukupno 6.118,01 eura, dok je za više zatraženo (za iznos od 5.325,17 eura) zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

41. Slijedom svega navedenog pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

42. Zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti, jer su sa žalbama uspjeli samo djelomično i to u pogledu sporednog potraživanja, a s tim u vezi nisu nastali posebni troškovi žalbe (članak 166. ZPP-a u svezi članka 154. stavak 5. ZPP-a).

U Splitu 22. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić