Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-1404/2020-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćnici Nikolini Mijolović Jakšetić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Ceste Rijeka d.o.o., Industrijska zona Kukuljanovo, Kukuljanovo 377, (OIB: 01371628232), radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. travnja 2025., u prisutnosti Ajne Mujević, odvjetnice u Rijeci i zamjenice punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, javno objavivši, 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 10.269,72 eura s pripadajućom zateznom kamatom;

- na iznos od 10.000,00 eura od 22. srpnja 2020.,

- na iznos od 269,72 eura od 22. travnja 2025.,

po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nakon 1. siječnja 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu, za iznos glavnice od 1.010,28 eura i u odnosu na zatezne kamate na iznos glavnice od 269,72 eura za razdoblje od 22. srpnja 2020. do 21. travnja 2025.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.820,00 eura, sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (22. travnja 2025.) pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu (iznad 2.820,00 eura, a do zatraženih 3.070,00 eura) zahtjev tužitelja za naknadu troška se odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe (sadržajem podneska tužitelja od 23. prosinca 2024.) povećanjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 15. prosinca 2020. navodi da je 3. ožujka 2018. ozlijeđen prilikom obavljanja svog uobičajenog posla vozača ralice kada je sudjelovao u lančanom sudaru koji on nije prouzročio, da su uzrok ozljeđivanja njegova nesigurni uvjeti rada odnosno manifestacija profesionalnog rizika, da upravo zbog povećanog rizika opisa poslova koje obavlja kao djelatnik tuženika, predstavlja povećani rizik za kojeg tuženik odgovara po principu objektivne odgovornosti za štetu. Također, obzirom da je došlo do ozljede na radu i u svezi s radom, na prethodno opisani način da poslodavac odgovara stranci za štetu budući se radi o profesionalnom riziku i ne može se raditi o eskulpacijskom razlogu iz čl. čl. 177. ZOO. S obzirom da je došlo do ozljede na radu, za njegovo ozljeđivanje da je isključivo odgovoran poslodavac koji odgovara temeljem odredbe čl. 109. Zakona o radu te čl. 15. Zakona o zaštiti na radu prema principu objektivne (kauzalne) odgovornosti. Tvrdi da je u tom štetnom događaju zadobio tjelesne ozljede i to kontuziju ramena i koljena kao i akutnu reakciju na stres, da mu je pružena medicinska pomoć pri KBC Rijeka Klinika za traumatologiju, da je tijekom liječenja upućen na fizikalne terapije i medicinsku rehabilitaciju. Ističe da mu je sukladno čl. 19. ZOO-a povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje čime da ostvaruje pravo na popravljanje nastale izvanugovorne štete regulirane čl. 1046. uz primjenu čl. 1100. ZOO-a, da je pravni temelj zahtjeva povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje kao neimovinske štete (čl.19. u vezi s čl. 1046. ZOO-a), a navedene fizičke boli, pretrpljeni strah, duševne boli zbog smanjenje općeg životnog aktiviteta i naruženje nisu prema ZOO-u samostalni oblik povrede prava osobnosti, one su kriteriji (mjerila) ili kvalifikatorne okolnosti koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz čl. 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno i utječu na visinu naknade u svakom konkretnom slučaju. Navodi da je kroz duži vremenski period tužitelj je trpio bolove, koje i danas osjeća, da je neposredno nakon ozljeđivanja trpio jake bolove, da su bolovi potom bili srednjeg intenziteta, da bi potom prešli u bolove lakog intenziteta u trajanju od minimalno 3 mjeseca, da su bolovi bili prisutni kod svakog pokreta lijeve noge, zatim opterećenja, naročito kod svake promjene vremena te su prisutni i kod ostalih teže prinudnih položaja te jačeg opterećenja lijevog koljena. Kao posljedica traume da mu je zaostao i strah sa trajnim posljedicama. Obzirom na dinamiku štetnog događaja da mu je nakon završenog liječenja zaostao strah, poglavito vezano za posljedice koje osjeća. Tvrdi da se strah kao trajna posljedica manifestira u obliku čestih nesanica i noćnih mora kao simptoma reakcije na stres, te strah o nemogućnosti bavljenja svih aktivnosti koje je prije smatrao uobičajenim. Također, da je postao razdražljiv, tjeskoban te ogorčen. Ukazuje da mu je zbog zadobivenih ozljeda zaostalo smanjenje općeg životnog aktiviteta pa će imati potrebu ulaganja pojačanih napora pri obavljanju osnovnih životnih i radnih aktivnosti, da su i nakon završenog liječenja te provedene fizikalne terapije, zaostale brojne tegobe koje se manifestiraju kao ograničene kretnje lijevog koljena, a vanjska i unutarnja rotacija ograničena do 1/3 pokreta, te oslabljena gruba snaga lijeve noge, osobito kod jačeg fizičkog napora, nemogućnost nošenja težeg tereta te obavljanja aktivnosti koje zahtijevaju veću pokretljivost, te otok u slučaju preopterećenja lijeve noge u prisilnim položajima čučnja ili kretanja po neravnom terenu, koje se posljedice valoriziraju s min. 3-5% SOŽA. Nadalje, da mu je nastala i imovinska šteta (čl. 1095. ZOO-a), s osnova tuđe pomoći i njege, troškova puta i liječenja. Imajući u vidu vrstu i lokalitet ozljeda, da mu je bila neophodna tuđa pomoć i njega u dužem razdoblju od i to kao višesatna pomoć članova obitelji nakon otpuštanja iz bolnice te prilikom pratnje na terapije. I s osnova troškova puta tužitelj potražuje naknadu, primjenom čl. 223. ZPP-a (slobodna ocjena) od strane Naslovnog suda. Zatim d je neophodno morao provoditi fizikalnu terapiju i druge specijalističke preglede u i Rijeci i Crikvenici te zbog toga da je bio izložen dodatnim troškovima prijevoza, da je imao i troškove liječenja i to prema slobodnoj ocjeni suda budući da je morao kupovati lijekove protiv bolova: Voltaren, Apaurin, te kreme protiv bolova kao što je Deep relief gel i elastične zavoje. Potražuje zatezne kamate sukladno čl. 1103. ZOO i čl. 186.a ZPP-u od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tj. zahtjeva za mirno rješenje spora, odnosno prvi idući dan - 22. srpnja 2020. godine. Stoga tužitelj primjenom odredbe čl. 19. ZOO-a precizira zahtjev za naknadu gore opisane neimovinske i imovinske štete te potražuje: radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 25.000,00 kuna, na ime imovinske štete koja se potražuje s osnova tuđe pomoći i njege 2.500,00 kn, na ime imovinske štete koja se potražuje s osnova troškova puta i liječenja 2.500,00 kuna. Predlaže donošenje kondemnatorne presude kojom zahtjeva od tuženice isplatu iznosa od 30.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama. Potražuje i trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u potpunosti osporava svoju odgovornost u predmetnom slučaju, da su ekskulpacijski razlozi propisani člankom 25. stavak 2. Zakona o zaštiti na radu manifestirani kritične zgode, da je nezgodu u kojoj je tužitelj ozlijeđen skrivila treća osoba obavljanjem opasne djelatnosti (također profesionalni vozač), da je tužitelj bio u potpunosti osposobljen za rad na siguran način te mu je pružio sva zaštitna sredstva koja je trebao imati sukladno propisima koji uređuju zaštitu na radu. Nadalje, da članak 25. stavak 2. ZZR kao razlog za oslobađanje poslodavca od odgovornosti navodi višu silu. Tvrdi održava sve državne ceste u PGŽ, a tijekom zimskih mjeseci svakodnevno dobiva vremensku prognozu od DHMZ-a. Temeljem iste odlučuje se kakve će se preventivne mjere i u kojem obujmu vršiti na cestama (Pravilnik o održavanju i zaštiti javnih cesta – članak 71). Nadalje, tuženik ukazuje da vremenska prognoza temeljem koje su vršeni preventivni radovi u konkretnom slučaju nije dala za naslutiti ledenu kišu takvih razmjera, da je ledena kiša elementarna nepogoda koju je nemoguće spriječiti, da je predmetnoga dana (nesukladno sa vremenskom prognozom koju je dobio od ustanove koja predstavlja najviši meteorološki autoritet u Hrvatskoj) ledena kiša napravila prometni kolaps, da je okovala ceste diljem čitave županije pa čak i ceste u centru grada Rijeke i njegove okolice. Tuženik ističe članak 39. Pravilnika o održavanju cesta koji propisuje: „Iznimno, u uvjetima vrlo intenzivnog snježenja i uz olujni vjetar i pojavu velikih snježnih zapuha ili snježnih lavina, prohodnost nije nužno osiguravati na javnoj cesti. Isto vrijedi i za iznenadno nastalu poledicu na većem području npr. zbog ledene kiše, koju nije moguće otkloniti s raspoloživim sredstvima“. Tuženik da stoga ima izuzetan uvid u predmetnu situaciju iz razloga što održava ili štiti samu cestu na kojoj se nezgoda dogodila, da je prethodno štetnom događaju ispunio sve obveze koje je preuzeo temeljem Ugovora o redovnom održavanju državnih cesta u PGŽ za 2018, da je ophodnja ceste vršena dan prije nezgode i na dan nezgode uredno prema planu ophodnje kojim mu zakonski upravitelj ceste naređuje termine i rute obilaska ceste. Uz to, da su vršene prije nezgode i radnje preventivnog posipavanja prometnica sukladno prognozi, da je predmetnom cestom D-8 (pored ophodnje koju je izvršilo ophodarsko vozilo) 2.3.2018. sedam puta prošlo njegovo zimsko vozilo (kamion s posipačem) koji je istu u svakom prolasku i posipao abrazivnim sredstvima, da je dan prije nezgode na radnje preventivnog posipavanja ceste D-8 utrošio 10,5 sati rada, 5,4 tona soli i 11,3 m³ sipine, da je cesta na mjestu nezgode tada bila opremljena znakovima (Lanci za snijeg) te „ograničenje brzine do 50 km/h“, da je svaki vozač obvezan te znakove interpretirati nadopunjujući ih odredbom članka 54 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, da protiv njega obavezni prekršajni nalog nije niti podnesen zbog ovog događaja. Kako su konkretnog dana vladali katastrofalni uvjeti na cesti, tuženik drži da je vozač koji je teretnim vozilom udario u kolonu vozila u kojoj se nalazio tužitelj, skrivio nezgodu iz krajnje nepažnje, da ga je članak 54. ZSPC-a obvezivao da način vožnje prilagodi uvjetima na cesti. Ukoliko su uvjeti na cesti takvi da se ne može po njoj voziti, vozač je dužan prilagoditi vožnju tim uvjetima na način da prestane s vožnjom. Posebno ovo vrijedi za uzročnika ove prometne nezgode koji je kao profesionalni vozač obvezan na pojačan oprez i njegova se odgovornost u prometu treba odmjeravati prema znatno višim kriterijima nego inače. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezivanje tužitelja nadoknade mu cjelokupnog prouzročenog parničnog troška.

3. Tijekom glavne rasprave podneskom od 23. prosinca 2024. (str. 310 spisa) tužitelj je povisio tužbeni zahtjev sa u tužbi prvotno postavljenih 30.000,00 kuna na 11.280,00 eura.

4. Ovakvu preinaku tužbe sud je dopustio (donošenjem odluke sa sadržajem izreke rješenja) i to temeljem odredbe članka 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; i nastavku teksta: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Točno je da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. broj Su IV- 148/2018 zaključeno da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a. Međutim, valja reći da je čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (“Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZID ZPP) izmijenjena ranija odredba čl. 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. kojim je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja izmjena se primjenjuje i u ovome postupku na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP-a, pa je po shvaćanju ovoga suda preinaku valjalo dozvoliti, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučiti prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu. Tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe, tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo te ovaj sud ocjenjuje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.).

5. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju sadržanu u spisu, a koje isprave su pročitane. Nadalje, na ročištu 30. ožujka 2023. saslušani su svjedoci ČJ (stranice od 228 do 229 spisa), RJ (str. od 229 do 231 spisa) i tužitelj (stranice od 231 do 233 spisa). Provedeno je i kombinirano medicinskog vještačenja po vještacima traumatološke te neurokirurške struke. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. med. Williama Klarića, spec. opće kirurgije i subspecijalist traumatologije, od 3. siječnja 2024. prileže spisu na stranicama od 270 do 274, dok su nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka neurokirurga doc.prim.dr.sc. Deana Girotta, dr.med. sadržani na stranicama od 279 do 291 spisa. Konačno, oba predmetna vještaka dostavila su usuglašeni nalaz i mišljenje 22. studenog 2024. (stranice 293 i 294 spisa).

6. Glede meritum spora, po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud zaključuje da je postavljeni tužbeni zahtjev parcijalno osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelj za naknadu neimovinske i imovinske štete od tuženika (poslodavca) zbog ozljede na radu (tijekom trajanja radnog vremena, odnosno za vrijeme obavljanja rada / radne operacije) nastale, po navodima podnositelja tužbe, 3. ožujka 2018.

8. Nesporno je među strankama da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja kod tuženika obavljao poslove vozača ralice, dakle bio je tuženikov radnik.

9. Sporno je postoji li valjani pravni osnov temeljem kojeg bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju nastalu štetu, odnosno egzistiraju li okolnosti da se kao poslodavac oslobodi svoje odgovornosti. Također, tuženik je osporavao visinu tužitelju nastale štete, odnosno iznos tužbenog zahtjeva.

10. Prije svega, Sud je neprijeporno utvrdio da je tužitelju pretrpljena predmetna ozljeda od 3. ožujka 2018. priznata 13. travnja 2018. od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (stranice od 8 do 11 spisa) pod evidencijskim brojem 45770303189/2018, upravo kao ozljeda na radu, a što je i ovjereno pečatom navedene javne ustanove te potpisom ovlaštene osobe. Dakle, zadobivena ozljeda tužitelju je priznata po ovlaštenom tijelu kao ozljeda na radu u smislu odredbe članka 66. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne Novine" broj 80/2013 i 137/2013), kao i sva prava koja s tim u vezi ima. Navedena isprava predstavlja javnu ispravu, u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a, pa zato sadrži u sebi presumpciju istinitosti. Tiskanicu prijave predmetne ozljede na radu tužitelja popunio je ŠJ (na radnom mjestu kod tuženika kao stručnjak zaštite na radu) i potpisala odgovorna osoba tuženika. Odlučujući o pitanjima iz svog djelokruga, ovlaštenje je upravnog tijelo (HZZO-a), između ostalog, i ne priznati ozljedu na radu prilikom rješavanja o postavljenom zahtjevu u upravnom postupku, odnosno dostavljenoj Prijavi, jasno, sve u korelaciji s utvrđenim relevantnim činjenicama u pojedinom predmetu u kojem je ovlašten i dužan postupati. Dakle, konkretno, nadležno je tijelo priznalo predmetnu ozljedu tužitelju kao onu nastalu na radu.

11. Oportuno je istaknuti da se činjenica smatra li se pojedina ozljeda ozljedom na radu ocjenjuje u upravnom postupku pri HZZO-u te konačna odluka donesena u tom postupku predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak u smislu odredbe članka 12. stavka 2. ZPP-a, te ne postoji mogućnost njezinog preispitivanja u sudskom postupku (isto pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 293/2019). Kako je u konkretnom slučaju HZZO pravomoćnim upravnim aktom utvrdio da je ozljeda koju je tužitelj zadobio na radu, a što slijedi iz ovjere HZZO-a od 13. travnja 2018. na obrascu Prijave ozljede na radu, koji je sačinio tuženik kao tužiteljev poslodavac, proizlazi da je poslodavac sudjelovao u upravnom postupku u kojem je donijeto rješenje o priznavanju ozljede na radu, te je u ovom parničnom postupku on tim rješenjem vezan.

12. Svjedok ČJ, navodi da je predmetna prometna nesreće bila blizu graničnog prijelaza Pasjak s Hrvatske strane, da je vozio cisternu tegljač sa poluprikolicom, da je prilikom očevida utvrđeno da je vodio brzinom 43 km/h, da je udario u stijene s lijeve strane ceste gledajući iz njegovog smjera, da je na cesti bio led odnosno bila je poledica. Nadalje, nakon udarca u stijene vozilo da se dalje nastavilo kretati i da je udario u ralicu. Nakon toga da je tegljačem izašao s ceste prema šumi cca 5 do 6 metara a prikolica tegljača da je nastavila kliziti po cesti i udarila je u autobus, da u to vrijeme nije padao snijeg, da osim udarca u ralicu i autobus nije vozilom udario u ostala motorna vozila s time da su u cjelokupnoj prometnoj nesreći sudjelovala još dva auta i jedan kombi. Nakon toga drugi šleper da je udario u prikolicu te se počela po cesti izlijevati nafta koju je prevozio, da je izašao iz kamiona i vidio je tužitelja koji je vozio ralicu, da nije puno pričao s njim, da su svi bili u šoku. Potom da se pokušao popeti na brijeg na cesti kako bi signalizirao drugim vozačima koji tek trebaju stići do tog zavoja da postoji problem na cesti međutim da se od leda nije mogao kretati uzbrdo, da je uskoro došla policija, da se ralica u koju je udario u tom času nije kretala, da se vodio postupak protiv njega zbog neprilagođene brzine, vožnje uvjetima na cesti, ali da u konačnici je oslobođen od te optužbe i plaćanja kazne, te da na mjestu gdje se dogodila nezgoda nije bilo znaka za ograničenje brzine tako da je dozvoljena brzina bila uobičajena odnosno 80 km/h za cisternu.

13. Svjedok RJ, zaposlenik tuženika, ističe u iskazu, u bitnom, da je o predmetnoj prometnoj nesreći doznao od tužitelja koji ga je nazvao, da je u to vrijeme bio na radnom mjestu poslovođe cestarske baze Šapjane, da je bio neposredno nadređeni tužitelju koji mu je javio da se vozilo zabilo u njegov kamion s ralicom koju je on vozio i posipavao cestu mješavinom soli i tucanika, da je nakon što ga je kolega ĐJ nazvao da je došao na teren, da tog dana tužitelj više nije radio. Dalje, svjedok navodi da je predmetnog dana on dao tužitelju usmeni nalog da izađe na teren obavljati radnu operaciju posipavanja ceste, da on osobno raspoređuje radnike kojima je nadređen tko će što kojeg dana raditi odnosno gdje će izaći na teren, osim u izuzecima kad njega netko pozove s više instance da se pojedini radnik šalje direktno na pojedinu lokaciju, da predmetnog dana nije dobio izravni nalog da se ne obavlja posao posipanja, da je u vrijeme kad je došao na lice mjesta padala ledena kiša, da može se dogoditi da bez obzira što je tlo posuto solju i pijeskom (mješavinom) da se isto zaledi, da podatke o vremenskim prilikama pojedinog dana svi dobivaju od Državnog hidrometeorološkog zavoda u svim bazama.

14. U stranačkom iskazu tužitelj ĐJ, u bitnom, navodi da je njegov neposredno nadređeni u času prometne nesreće bio RJ, da je tog dana osim njega ukupno 4 ili 5 kolega s ralicama izašao na intervencije svaki u svom smjeru iz baze Šapjane, da je u času kad je kamion tegljač udario u ralicu, ralica na cesti stajala, da su se tog dana u vozilo ralicu sudarila dva vozila, da je osim tegljača ralicu udario i kombi talijanskih registracija, da su se motorna vozila koja su udarila u ralicu kretala sa suprotne strane, da su dolazila iz smjera Slovenije u Hrvatsku, a on da je vozio ralicu na cesti u smjeru graničnog prijelaza. Nadalje, da je kombi udario s prednje strane u lijevi dio ralice, a nakon nekoliko sekundi u desnu stranu kabine ralice da je udarila cisterna, da je do časa dok se nije zbio prvi udar kombija čitavo vrijeme ralicom posipavao ceste gdje je prolazio, da je tog dana padala ledana kišica, da obzirom da je ispred kabine ralice plug prilikom sudara nije došlo do pucanja stakla, da je jedino stradao retrovizor, da je prilikom obavljanja radnih zadatak tog dana bio vezan sigurnosnim pojasom, da je iz kabine ralice u kojoj je bio sam izašao na suvozačeva vrata jer su vrata s njegove strane bila blokirana kombijem. Tvrdi da je u času kad sam izašao van bio u šoku, da nije osjetio nikakvu bol. Tek idućeg jutra da je osjetio bolove u koljenu i ramenu, da je išao na Hitnu, da je na bolovanju bio godinu i tri do četiri mjeseca, da su ga onog dana kad je bio na hitnoj snimili rendgenom, da je išao na operaciju vrata oko 8 do 9 mjeseci nakon prometne nesreće, da je prije toga na rehabilitaciju desnog koljena u Lovran 30 dana kao terapiju, da je putovao tih dana iz Rijeke u Lovran oko 25 km u jednom smjeru, da je poslije operacije išao u Crikvenicu na Thalasoterapiju, tri tjedna, ali je bio stacioniran u Crikvenici. Osim toga, nakon nesreće da je pio tablete za smirenje koje je dobivao preko recepata, a išao je i na tretmane kod psihijatrice u Riječku bolnicu više puta. Također vezano uz bolove da je koristio kreme i masti protiv bolova za hlađenje bolnih mjesta, Voltaren gel, Deep relife, tubu do dvije, oko godinu dana, periodično kad bi osjetio bol. Nadalje, nakon operacije da mu je pomagala mama prilikom oblačenja, pranja odnosno oko higijene, da nikakve poslove nije smio raditi, da sada više idem na ribarenje, a to mu je bio hobi, da je promijenio i profesiju, da više ne obavlja poslove vozača, nego je radnik u skladištu dezinsekcije, da je u Lovran išao autobusom, da automobil sada vozi, međutim u kamion (motorno vozilo C kategorije) više nikad ne bi sjeo, da je njegov radni zadatak spornog dana bio doći do graničnog prijelaza, napraviti polukružni okret i vratiti se istim putem, ali drugim kolničkim trakom posipavajući ga.

15. Na sadržaje iskaza svjedoka ČJ i RJ te tužitelja kao stranke nije bilo primjedbi.

16. Odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19., dalje: ZR) regulirano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. S tim u vezi na temelju utvrđenog stanja stvari u ovom predmetu slijedi da je tužitelju konkretno nastala šteta na radu (ne u vezi s radom), a ovo stoga što je isto pretrpio tijekom obavljanja radnih zadataka koji su mu u opisu poslova za vrijeme redovnog radnog vremena. Nadalje, člankom 25. stavci 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – dalje: ZZR) normirano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, tim odredbama materijalnog prava propisana je odgovornost poslodavca za štetu koji radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti, jednako kao i odgovornost imatelja opasne stvari, što supstancijalno znači da postoji oboriva presumpcija poslodavčeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnog leži na poslodavcu (tuženiku). Ovdje je za napomenuti budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis (u odnosu na Zakon o obveznim odnosima, kao lex generali), da se pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti mora prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa.

17. Nadalje, člankom 19. stavci 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) određeno je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom članka 1100. stavci 1. i 2. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Zatim, člankom 1089. stavkom 1. ZOO-a normirano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Prema članku 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Konačno, odredbom članka 1095. stavak 2. ZOO-a regulirana je naknada imovinske štete koja se odnosi na naknadu troškova liječenja od zadobivenih ozljeda, te drugih potrebnih troškova s tim u vezi.

18. Tuženik je taj koja je trebao dokazati razloge ekskulpacije jer je tužitelj svojim uvjerljivim iskazom kao stranke (u odredbi članka 9. ZPP-a propisana je dužnost stranke da govori istinu), čijim je sadržajem detaljno opisao dinamiku i način nastanka mu štetnog događaja (sudar kombija te odmah potom i cisterne - tegljača s poluprikolicom, s ralicom u kojoj se nalazio on na mjestu vozača, da je padala ledena kiša, odnosno na cesti da je u to vrijeme bila poledica) tijekom obavljanja uobičajenih radnih operacija (posipavanje ceste mješavinom soli i tucanika korištenjem motornog vozila - ralice) koje je obavljao za tuženika, a osobito uzimajući u obzir činjenicu da se na mjestu stradavanja (prema Zapisniku očevida Policijske postaje Opatija od 3.3.2018.

– stranica 222 spisa, točno mjesto prometne nesreće bila je Državna cesta br. 8. kod KMS 0+700 M – 1. dionice) tužitelj našao temeljem usmenog naloga RJ, tuženikova radnika koji je bio neposredno nadređen tužitelju (što potvrđuje u iskazu i sam RJ), te sukladno spisu priležećim ispravama, Prijavi predmetne ozljede na radu, kao i medicinskoj dokumentaciji (stranice od 18 do 46 spisa) počevši vremenski sa specijalističkim pregledom tužitelja obavljenim 5. ožujka 2018. (tužitelj je pred sudom naveo da je onog dana kada je nastradao bio u šoku i da tada nije osjetio da ga boli) pri KBC Rijeka (stranica 18 spisa), kao i nalazima te mišljenjima predmetnih vještaka, spec. kirurške ortopedije Williama Klarića te neurokirurga doc.prim.dr.sc. Deana Girotta, dr.med., uvjerio ovaj sud da mu se dogodila nesreća na poslu 3. ožujka 2018., i njezine posljedice po zdravlje, upravo na način kako je to opisao, a tuženik suprotno nije dokazao. Pritom valja istaknuti da je i neposredni svjedok ČJ, vozač cisterne koja je

1 0

udarila u ralicu kojom je upravljao ĐJ, kazivao o pravno relevantnim okolnostima istovjetno s tužiteljem, pa je prema tome sadržaje iskaza obje saslušane osobe koji su u svojoj ukupnosti bili i jezgroviti i minuciozni, sud je prihvatio kao istinite jer su iskazivali suglasno i podudarno. Time ujedno njihove sadržaje sud smatra uvjerljivim, a također i iskaz svjedoka RJ, a s njima su sukladni i drugi dokazi, prvenstveno oni navedeni u ovom odlomku obrazloženja. Povrh svega, tuženik nije isticao nikakve prigovore na sadržaj iskaza kako svjedoka ČJ i RJ, tako ni tužitelja.

19. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da je nezgodu u kojoj je tužitelj ozlijeđen skrivila treća osoba (prema utvrđenjima u dokaznom postupku ta osoba je svjedok ČJ) i to iz krajnje nepažnje obavljanjem opasne djelatnosti (kao profesionalni vozač cisterne - tegljač sa poluprikolicom), nužno je odgovoriti da radnja (i profesionalnog) vozača vozila koje je odgovorno za prometnu nezgodu nema značenje protupravnog djelovanja treće osobe, već se ima smatrati rizikom posla radnika kao profesionalnog vozača za koji rizik odgovara poslodavac. Naime, u obavljanju posla profesionalnog vozača, vozači po naravi svog posla (a u te poslove svakako spada i rad radnika u ulozi profesionalnog vozača ralice) svakodnevno dolaze u situacije da ih mogu ugroziti drugi vozači na cesti, pa u profesionalni rizik takvog posla za koji odgovara poslodavac spada i radnja drugog vozača koja je uzrok prometne nesreće (u smislu ovakvog zaključka i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-615/2008 od 30. 9. 2008.). Zbog navedenog, sud prihvaća i pozivanje tužitelja na sudsku praksu u odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž R-49/2019-2 od 8. 5. 2019., dakle da poslodavac odgovara po objektivnoj odgovornosti za nastanak štete radniku, a po istom načelu odgovara i kao imatelj opasne stvari kojom se radnik koristi u procesu rada i ne može se osloboditi odgovornosti tvrdeći da je šteta radniku nastala radnjom treće osobe ako je upravo poslovođa poslodavca naložio radniku postupanje na način zbog kojeg je i nastala ozljeda radnika. U ovom sporu, kao što je to već navedeno po točkom 18. obrazloženja, tužitelj je koristio ralicu tuženika (kao sredstvo rada), a našao se na cesti kritičnog trenutka kada je došlo do prometne nesreće radeći uobičajeni posao u izvršavanju preuzetih obveza iz radnog odnosa isključivo zato budući mu je to naložio RJ, poslovođa kod tuženika i njemu neposredno nadređeni radnik.

20. Druga tvrdnja koju je tuženik isticao bila je da vremenska prognoza temeljem koje su vršeni preventivni radovi u konkretnom slučaju nije dala za naslutiti ledenu kišu takvih razmjera, da je ledena kiša elementarna nepogoda koju je nemoguće spriječiti. Sud se slaže s navodom tuženikom da se ledena kiša ne može spriječiti. Uostalom, ne može se spriječiti niti «obična» kiša, magla, snijeg i slično. Međutim, da bi neki događaj imao pravno obilježje više sile potrebno je da je nepredvidiv, izvanredan. Po ocjeni prvostupanjskog suda padanje ledene kiše, početkom mjeseca ožujka (dakle, tijekom kalendarske zime) na području Primorsko goranske županije ne predstavlja izvanredni vanjski događaj koji se ne bi mogao predvidjeti, dakle koji bi se imao supsumirati pod pojam više sile. Pritom je u kontekstu ovog spora bitno istaknuti da je tuženik pravovremeno raspolagao s vremenskom prognozom Državnog hidrometeorološkog zavoda (str. 177 spisa – ispravu dostavio

1 1

tuženik) i to za Sjeverni Jadran za razdoblje od 20:00 sati dana 2.3.2018. do 8:00 sati dana 3.3.2018. (prometna nesreća se dogodila 3.3.2018. prije 7:30 sati – Zapisnik o očevidu, stranica 221. spisa) da u tom periodu postoji mogućnost kiše koja se smrzava u dodiru s tlom. Obavještavanje po ovlaštenom javnopravnom tijelu o skorašnjoj mogućnosti padanja ledene kiše, bez obzira na njen potencijalni intenzitet, odnosno količinu padalina i točno mjesto unutar šireg geografskog područja na koje se taj dio prognoze odnosi, tj. gdje bi do takvog događaja moglo doći, odnosno nastanka na tlu najavljene posljedice (leda na cesti, poledice), isključuje tom prirodnom događaju značenje više sile, već se radi o nečemu što je bilo predvidivo kako nadležnom Državnom hidrometeorološkom zavodu, koji je uostalom takvu mogućnost detektirao, tako posljedično i svim adresatima te dostavljene vremenske prognoze, među kojima je i tuženik.

21. Kod ovako utvrđenih okolnosti tuženik u dokaznom postupku nije dokazao ekskulpacijske razloge (normirano u čl. 25. st.2. ZZR) da bi šteta tužitelju nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom treće osobe. Posljedično svemu navedenom na strani suda nije bilo elemenata za konkluziju o egzistiranju bilo kakvog razloga da se tuženik oslobodi odgovornosti ili da se umanji njegova odgovornost za štetu nastalu tužitelju.

22. Po osnovi prethodno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi tuženikova odgovornost za nastalu štetu tužitelju, a koja odgovornost se temelji na odredbama čl. 111. st. 1. ZR-a, čl. 25. ZZR-a, zatim čl. 19., čl. 1100., čl. 1089., čl. 1046. i čl. 1095. stavak 2. ZOO-a, s tim da konkretno nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a, budući tuženik presumpciju svoje odgovornosti nije oborio.

23. Glede visine tužiteljeve štete provedeni su dokazi medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. med. Williamu Klariću, spec. opće kirurgije i subspec. traumatologije te stalnom sudskom vještaku neurokirurgu doc.prim.dr.sc. Deanu Girottu.

24. Vještak Klarić u svom nalazu i mišljenju (str. 270 do 274 spisa), u bitnom, navodi kako je tužitelj prilikom sudara s drugim vozilom zadobio udarac u lijevo koljeno i gornji dio tijela, da je prije predmetne nesreće tužitelj imao smetnje u oba koljena u sklopu početne artroze (degenerativne promjene hrskavice), da je ozljedu koju je zadobio u predmetnoj nesreći dodatno pogoršalo stanje u lijevom koljenu sa češćom bolnosti pri opterečenju uz povremeno pojavu otoka i umanjeno pregibanje lakšeg stupnja. Klečanje da je otežano i bolno na lijevo koljeno. Muskulatura lijeve natkoljenice sukladno tomu da je oslabljena u lakšem stupnju. Nadalje, da je kod tužitelja trajanje liječenja lijevog koljena bilo od 3.3.18. do konca listopada 2018., da je tužitelj trpio bolove srednjeg intenziteta 8-10 dana uz dodatno 3 dana za eskalaciju somatsko psihičkih tegoba tijekom listopada i studenog 2018 – ukupno 11-13 dana. Bolovi slabog intenziteta 2 mjeseca radi koljena (sa fizikalnim terapijama) i 1 mjesec za psihičke neugodnosti-ukupno 3 mjeseca. Primarni strah da je bio kratkotrajni jakog intenziteta. Sekundarni slabog do srednjeg intenziteta za ishod liječenja u trajanju do 2 mjeseca. Umanjena

1 2

pokretljivost koljena, bolovi pri jačem opterečenju uz bolnu nelagodu pri klečanju i čučnju. Ove posljedice umanjuju životne aktivnosti tužitelja za 5 %, dok se u travnju 2018. tužitelj morao manje kretati i više mirovati pa mu je pomoć trebala do 2 sata dnevno tijekom 2 tjedan.

25. Vještak Girotto u nalazu i mišljenju (str. od 279 do 291 spisa) navodi kako tužitelj u sudaru zadobio udarac u lijevo koljeno, vratnu kralježnicu i desno rameno, da je tužitelj zatražio liječničku pomoć 5.3.2018. u Traumatološkoj ambulanti KBC-a Rijeka – Sušak, da mu je liječenje nastavljeno ambulantno po neurokirurgu, ortopedu, specijalisti za fizikalnu medicinu te psihijatru i psihologu te do obavljene stacionarne fizikalne terapije u Crikvenici nakon op. zahvata vratne kralježnice koja je izvedena 15.1.2019. U pogledu smetnji vezano uz vratnu kralježnicu i liječenja ovaj vještak navodi iz medicinske dokumentacije i nalaza specijalista koji su liječili tužitelja nigdje se ne navodi da postoji uzročno-posljedična veza dijagnoze i indikacije za operacijsko liječenje od strane neurokirurga. Sve to da je dodatno potvrđeno po nalazu MRI vratne kralježnice od 13.9.2018. i nalaza RTG C od 5.3.2018. godine gdje se navodi da nema akutne traumatske ozljede VK. Navodi se postojanje osteodegenerativnih promjena “osteofita” u vratnom segment. Također iz nalaza EMNG od 21.3.2018. vidljivo je da nema neurogenih promjena i oštećenja u desnoj ruci. Također RTG vratne kralježnice da je uredan bez znakova za traumatska oštećenja/05.03. i 27.03.2018. Vještak Girotto u odnosu na procjenu tjelesnih boli kod tužitelja navodi da ne postoje bolovi jačeg intenziteta, srednjeg intenziteta su maximalno do 10 dana, dok slabijeg intenziteta postoje 9 mjeseci do operacijskog liječenja a dok su povremeni bolovi i dalje prisutni i uklopljeni u SOŽA-e. Strah da je bio primarnog karaktera zbog same traumatske situacije u trenutku prometne nesreće dok je sekundarni postojao zbog stanja zdravlja, zabrinutosti te odnosno dinamike smetnji i liječenja po ozljedi. Strah primarnog karaktera da je bio jačeg intenziteta i kratkotrajan pri tjelesnom ozljeđivanju u predmetnoj ozljedi ali bez trajnih posljedica. Sekundarni strah /zbog tjelesne ozljede i njezinih posljedica/ da nije postojao jačeg intenziteta, srednjeg intenziteta do 3 mjeseca te slabijeg intenziteta još 6 mjeseci kao tjeskoba i zabrinutost za ishod liječenja. Iz medicinske dokumentacije pregleda kod psihijatra i psihologa da se notiraju simptomi pojačane podražljivosti s somatskim i reaktivnim psihičkim tegobama uz dobivenu medikamentoznu terapiju i poremetnje s spavanjem koje se vežu uz prometnu nesreću, ali se ne bilježi relevantan intenzitet PTSP simptoma u odnosu na prometnu nesreću. Potrebe za pojačanom ishranom nije bilo. Potreba za tuđom /nestručnom/ pomoći mogla je postojati od 1 sata tjedno prvih tjedan dana nakon operacije vratne kralježnice. Zaostali operacijski ožiljak ne predstavlja naruženje jer je povremeno jedva vidljiv trećim osobama. Tužitelj je nosio “Shanth” okovratnik 4 tjedna nakon operacijskog zahvata na vratnoj kralježnici i 1 tjedan nakon predmetne ozljede. Nadalje, vještak je mišljenja da ne postoji smanjenje životnih aktivnosti vezane uz navedene psihičke smetnje, ali da smanjenje životnih aktivnosti /SOŽA/ uz ozljedu vratne kralježnice zaostaje kod tužitelja 2 %, s tim da Završetak liječenja tužitelja se može računati završetkom stacionarne fizikalne terapije u Thalasoterapiji Crivnici kad je obavljao terapiju nakon operacije vratne kralježnice (15.5.2019.).

1 3

26. Oba vještaka dostavili su usuglašeni nalaz i mišljenje (22.11.2024. – stranica 293 i 294 spisa) u kojem suglasno navode da je tužitelj u prometnoj nesreći zadobio istegnuće vratne kralježnice, natuk lijeve strane grudnog koša i prednje strane lijeve potkoljenice, da smanjenje životnih aktivnosti /SOŽA/ sveukupno iznosi maksimalno 7 %, da kod tužitelja nisu postojali bolovi jačeg intenziteta, srednjeg intenziteta maksimalno do 30 dana, a slabijeg intenziteta 6 mjeseci, dok povremeni i dalje prisutni bolovi su uklopljeni u SOŽA-e. Strah da je bio tipa primarnog karaktera zbog traumatske situacije u trenutku predmetne nesreće, dok je sekundarni strah postojao zbog stanja zdravlja, zabrinutosti, odnosno dinamike smetnji i liječenja po ozljedi. Strah primarnog karaktera da je bio jačeg intenziteta i kratkotrajan pri tjelesnom ozljeđivanju u predmetnoj ozljedi ali bez trajnih posljedica. Sekundarni strah zbog tjelesne ozljede i njezinih posljedica da nije postojao jačeg intenziteta, srednjeg intenziteta do 3 mjeseca te slabijeg intenziteta još 6 mjeseci kao tjeskoba i zabrinutost za ishod liječenja. Potreba za tuđom nestručnom pomoći da je mogla postojati od 2 sata tjedno prvih 2 tjedna te još 1 sat tjedno kroz druga 2 tjedna.

27. Pojedinačne nalaze i mišljenje vještaka Klarića i Girotta, te njihov usuglašeni nalaz i mišljenje ovaj sud je u cijelosti prihvatio kao stručne i objektivne, te izrađene u skladu s postavljenim zadatkom vještacima, te medicinskom dokumentacijom sadržanom u spisu i nakon obavljenog pregleda tužitelja. Niti stanke nisu imale primjedbe niti u kojem dijelu ijednog od svih nalaza i mišljenja.

28. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. ožujka 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: „Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331- VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni ZOO-a/05 kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“

29. Međutim, moraju se imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

1 4

30. Pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete sud je, dakle, uzeo u obzir Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., te njegove izmjene od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., ali i stopu inflacije prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, koja je od srpnja 2020. do ožujka 2025., iznosila 29,8 % (https://web.dzs.hr/calcinfl.htm). Stoga je sud prilikom odmjeravanja visine štete nastale na strani tužitelja vodio računa o inflaciji posljednjih skoro pet godina, kao i povećanju potrošačkih cijena, te je sve uzeo u obzir prilikom procjene visine štete. Slično pravno shvaćanje je ranije zauzeo Županijski sud u Zagrebu, u odluci Gž-3137/2024-2 od 25. srpnja 2024. i u odluci Gž- 2045/2024-2 od 24. rujna 2024.

31. Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja u provedenom postupku, na temelju pregleda medicinske dokumentacije i provedenih medicinskih vještačenja iz čega slijedi da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nesreći doživio istegnuće vratne kralježnice, natuk lijeve strane grudnog koša, prednje strane lijeve potkoljenice i udarac u desno rameno, dob tužitelja (rođen **.**.1971., dakle u vrijeme stradavanja je imao je 47 godina), neugodnosti kod liječenja (RTG snimanje rendgenom, MR vratne kralježnice, operativni zahvat vratne kralježnice, nošenje Shanth” okovratnika četiri tjedna nakon operacijskog zahvata na vratnoj kralježnici i tjedan dana nakon predmetne ozljede), potom da je došlo do smanjenje životnih aktivnosti /SOŽA/ od maksimalno 7 %, da je tužitelj trpio intenzitet bolova srednjeg intenziteta maksimalno do 30 dana, a slabijeg intenziteta 6 mjeseci, da je kod njega strah bio primarnog karaktera zbog traumatske situacije u trenutku predmetne nesreće, dok je sekundarni strah postojao zbog stanja zdravlja, zabrinutosti, odnosno dinamike smetnji i liječenja po ozljedi, da je strah primarnog karaktera bio jačeg intenziteta i kratkotrajan pri tjelesnom ozljeđivanju u predmetnoj ozljedi ali bez trajnih posljedica, da je sekundarni strah zbog tjelesne ozljede i njezinih posljedica postojao srednjeg intenziteta do 3 mjeseca te slabijeg intenziteta još 6 mjeseci kao tjeskoba i zabrinutost za ishod liječenja, da je operacijski ožiljak povremeno jedva, ali ipak vidljiv trećim osobama, za zaključiti je da obim svih opisanih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti (neimovinske štete) u iznosu od 10.000,00 eura, uključujući u tu svotu i element / faktor inflacije (točka 30. obrazloženja).

32. Prihvaćanjem mišljenja vještaka o potrebi tuđe pomoći (vještak Klarić navodi da je tužitelju pomoć bila potrebna do 2 sata dnevno prvih 2 tjedna, dakle do 14 sati) te cijeneći sukladno odredbi čl. 223. ZPP-a da tužitelju za jedan sat nestručne pomoći pripada pravo na naknadu u iznosu od 4,60 eura. S tim u vezi uzeta je u obzir i općepoznata činjenica trajanja inflacije tijekom ove i prethodne godine, pa po ocjeni ovog suda u današnje vrijeme ta svota od 4,60 eura po satu predstavlja realan trošak tuđe pomoći, stoga je tužitelju odmjeren zahtijevani iznos od 100,00 eura za pretrpljenu imovinsku štetu po ovoj osnovi. Bitno je naglasiti da prema članku 2. stavku 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a u tom dijelu (tuđa pomoć i njega) tužitelj je potraživao upravo 100,00 eura. Tužitelju pripada i svota od 169,72 eura po osnovi troška puta i liječenja. S tim u vezi

1 5

tužitelj je tek uopćeno iskazao pred sudom da je išao na tretmane kod psihijatrice u riječku bolnicu «više puta», da je u Lovran išao autobusom, da je vezano uz bolove koristio kreme i masti protiv bolova za hlađenje bolnih mjesta, Voltaren gel, Deep relife, tubu do dvije mjesečno, oko godinu dana. Sud je ocijenio da je tužitelj potrošio ukupno 20-ak tuba krema i masti i da je za to potrošio 50,00 kuna po tubi (tijekom 2018. i 2019. kada se liječio), dakle ukupno 1.000,00 kuna, odnosno 132,72 eura. Iz medicinske dokumentacije u spisu (medicinski karton tužitelja) te sadržaja nalaza vještaka, sud je utvrdio da je tužitelj odlazio pet puta u Lovran u bolnicu, te šest puta psihijatru u Rijeci. Po slobodnoj ocjeni suda, tužitelj je imao trošak od 2,00 eura (povratna autobusna karta) po svakom odlasku u bolnicu u Rijeci, te 5,00 eura po svakom odlasku iz Rijeke u Lovran i natrag, dakle ukupno 37,00 eura, Sveukupno po osnovi troška puta i liječenja te tuđe pomoći i njege, sud temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 223. ZPP-a ocijenio da tužitelju pripada naknada štete u iznosu od 269,72 eura.

33. Odluka o zateznim kamatama na dosuđenu neimovinsku štetu donesena je primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a kojim je normirano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužitelj je pisani odštetni zahtjev podnio tuženiku 21. srpnja 2020. (stranice 12 do 14 spisa), dok je prema nalazu i mišljenju vještaka (Girotto) njegovo liječenje bilo završeno prije toga - 15.5.2019. U odnosu na imovinsku štetu tužitelju zakonska kamata pripada od dana presuđenja, a ne od 22. srpnja 2020. kako je zatražio, jer se u konkretnom slučaju radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena tek provedenim medicinskim vještačenjem po cijenama na dan presuđenja, tako da tužitelju za ovaj vid štete pripada zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 22. travnja 2025. pa do isplate u smislu odredbe članka 1089. stavka 2. ZOO-a (tako VSRH u Rev-3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev-168/2017 od 26. siječnja 2021., Rev-638/2020 od 12. siječnja 2021.).

34. Članak 29. stavak 1. ZOO-a propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a, a od 30. prosinca 2023. sukladno članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I dispozitiva.

36. U preostalom dijelu, iznad dosuđenih iznosa u točki I izreke tužbeni zahtjev nije osnovan pa je zato odlučeno sadržajem točke II presude.

37. Sadržaji ostalih isprava nisu posebno ocjenjivani obzirom nisu bili relevantni za odluku o meritumu.

1 6

38. Vezano uz odluku o trošku (točka III izreke) tužitelj je zahtijevao ukupan iznos od 11.280,00 eura, dok je uspio s iznosom od 10.269,72 eura (91,04% zahtijevane svote) te 100,00 % u odnosu na osnovu potraživanja, stoga sud zaključuje, u smislu odredbi članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a, kako je u ovoj parnici tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (manje od 9 %, ali samo u odnosu na visinu zahtjeva), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

39. Tužitelju je priznat trošak (prema Troškovniku na stranici 315 spisa), prema vrijednosti predmeta spora (100 boda po radnji). Prilikom odmjeravanja troška u obzir su uzete i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Tužitelju je priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 21.7.2020., tužbe od 15.12.2020., dva obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku od 2.9.2022. i 24.12.2024., pristupa na ročišta 9.9.2022., 15.12.2022., 30.3.2023. i 3.4.2025., svaka radnja po 200,00 eura, ukupno (8 x 200) 1.600,00 eura, (Tbr. 7. toč. 1. Tarife, Tbr. 8. toč. 1. Tarife i Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te pripadajući PDV od 25 % na prethodne stavke (400,00 eura - Tbr. 46. Tarife), ukupno 2.000,00 eura. Tužitelju je uz to priznat u cijelosti trošak medicinskih vještačenja i pribave medicinskog kartona u iznosu od 820,00 eura (taj trošak bio je potreban za vođenje parnice obzirom je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva – čl. 155. st. 1. ZPP-a), dakle sveukupno je tužitelju odmjerena na ime parničnog troška suma od 2.820,00 eura.

40. U preostalom dijelu zahtijevani trošak nije priznat jer se radilo o trošku (sastav podnesaka od 26.4.2023. i 18.2.2024.) koji nije bio potreban za vođenje parnice jer je dokaz o uplati predujma i doplati predujma za vještačenja tužitelj mogao dostaviti i bez pisanja posebnih podnesaka.

41. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23).

42. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

U Rijeci 22. travnja 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

1 7

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju – po pun. - e.komunikacijom

- tuženiku – e.komunikacijom