1

Poslovni broj: Gž-1238/2020-7

 

Poslovni broj: Gž-1238/2020-7

 

 

  REPUBLIKA  HRVATSKA

 

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. N., OIB: …, iz S., zastupanog po punomoćnici I. V., odvjetnici iz S., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB: …, iz R., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-442/2019-26 od 18. veljače 2020., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. studenog 2023.,

 

riješio je

 

1. Nastavlja se postupak prekinut rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-1238/2020-4 od 7. prosinca 2021.

 

2. Uvažava se žalba tuženika kao osnovana te se ukida presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-442/2019-26 od 18. veljače 2020. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. 

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je pod točkom 1. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 24.896,96 kn na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule, pod točkom 2. izreke naložio je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.570,81 kn na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, a pod točkom 3. izreke naložio je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.683,54 kn na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015., sve po Ugovoru o kreditu broj … od 24. prosinca 2004., sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Pod točkom 4. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje tuženikova potraživanja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 5.625,00 kn te s osnova razlike u kamati u iznosu od 1.359,09 CHF, oboje sa zateznim kamatama. Točkom 5. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.975,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

 

1.1. U sklopu citirane presude prvostupanjski sud je donio i rješenje da se tužba smatra povučenom za iznos od 6,25 kn i za iznos od 643,22 kn.

 

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tuženik 4. ožujka 2020. zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP), s time da ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Rješenjem broj Gž-1238/2020-4 od 7. prosinca 2021. ovaj drugostupanjski sud je, vezano uz pozivanje tužitelja na primjenu Direktive 93/13 na ovaj postupak, prekinuo postupak do donošenja odluke Suda Europske unije (dalje: Sud EU) u postupku pokrenutom na zahtjev Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj C-567/2020. Budući da je navedeni postupak pred Sudom EU završen donošenjem presude od 5. svibnja 2022., ovaj sud je na temelju članka 215. stavak 3. ZPP-a, prije odlučivanja o žalbi, donio rješenje da se postupak nastavlja. U navedenoj presudi Sud EU je dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., prema kojem tumačenju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Tumačenje Suda EU izraženo u presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud EU u svojoj odluci. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i jednostranoj izmjeni kamatne stope sklopljen 24. prosinca 2004., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 na koju se tužitelj pozvao u tužbi nije primjenjiva na ovaj predmet.

 

6. Predmet ovog postupka je preplaćeni iznos kredita na temelju Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2004. i to s osnova promjenjive kamatne stope, valutne klauzule te razlike u ukupnim anuitetima u odnosu na početni tečaj. Tuženik se protivio tužbi navodeći da je kamatnu stopu mijenjao u skladu sa zakonskim ovlaštenjima te da su stranke 25. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Predmetnim Aneksom da je u cijelosti izmijenjen Ugovor o kreditu pa su u cijelosti prestale obveze stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu. Istaknuo je i prigovor zastare te prigovor prijeboja u iznosu od 5.625,00 kn na ime povlaštenih i potplaćenih anuiteta te iznos od 1.359,09 CHF na ime razlike u kamatnoj stopi.

 

6.1. Na temelju dokumentacije priložene u spis prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik 24. prosinca 2004. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 59.835,22 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema svom srednjem tečaju na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Z. b., te da je ista na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,99%,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti  CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja,

- da je 25. siječnja 2016. sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to: 1. siječnja 2008. na 5,54%, 1. travnja 2009. na 5,89%, 1. listopada 2010. na 5,64%, 1. svibnja 2011. na 5,34 % i 1. listopada 2011. na 4,99%,

- da je kamatna stopa 1. siječnja 2014. promijenjena na 3,23% sukladno zakonskim promjenama.

 

6.2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli, koji postupak se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 te nastavno pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017, a nakon toga i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske pod brojem Revt-249/2014. S obzirom na ništetnost tih odredaba Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO), ima pravo tražiti od tuženika da mu isplati preplaćene iznose anuiteta vezano uz promjenjivu kamatnu stopu i promjenu valute. Što se tiče preplaćenih kamata ocijenjeno je da tužitelj ima pravo na razliku između iznosa koji je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,99% za redovnu kamatu. Također da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

 

6.3. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje kojim je utvrđeno da preplaćeni iznos po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 7.570,81 kn, a razlika zbog promjene valutnog tečaja CHF iznosi 25.666,65 kn. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao i razdoblja kada je tužitelj temeljem tečajne razlike i manje kamatne stope plaćao manje iznose, tako da je s osnova kamatne stope platio 1.034,32 kn manje, a s osnova valutne klauzule 5.625,00 kn manje. Tuženik je stavio prigovor prijeboja na iznos od 5.625,00 kn i 1.359,09 CHF, tvrdeći da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi Ugovora dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u razdoblju kad je kamatna stopa bila umanjena odlukom tuženika i kad je bila fiksirana sukladno Zakonu na 3,23% te ono što je tužitelj primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja.

 

6.4. Prigovor prijeboja prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan uz obrazloženje da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka ništa nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio. Budući da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika koji je tužitelju svjesno prešutio i zatajio okolnosti vezane na rizičnost valutne klauzule u CHF, ocijenjeno je da tuženik nema pravo na prigovor prijeboja ni s osnova štete. Ocijenjeno je da tuženik ne bi imao pravo na prigovor prijeboja ni s osnova fiksirane kamate sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer je tuženik bio dužan primjenjivati zakon i nije smio obračunavati veću kamatu budući da bi time kršio zakon. Osim toga je obrazloženo da je tuženik u pogledu razlike u kamatama stavio prigovor prijeboja na iznos od 1.359,09 CHF, iako ta tražbina nije utvrđena u tom iznosu, a kako je glavni zahtjev u kunama, tada je trebao i prijebojni zahtjev postaviti u kunama.

 

6.5. Utvrđeno je nadalje da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.; dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima. Uz utvrđenje da je kamatna stopa ugovorena Aneksom od 25. siječnja 2016. određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro prvostupanjski sud je ocijenio da niti za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već da je i ta kamatna stopa mijenjana odlukama tuženika (banke). Budući da je vještačenjem utvrđeno da se i dalje radi o preplati, prvostupanjski sud je ocijenio da ni konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer Aneksom od 25. siječnja 2016. nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, već je samo definiran ugovorni odnos za ubuduće. Radi navedenoga prvostupanjski sud je utvrdio da je ništetan i Aneks ugovora o kreditu i da ne proizvodi pravne učinke, posebno zbog toga što bi, promatrajući razdoblje od potpisa Ugovora o kreditu 24. prosinca 2004. pa do 30. rujna 2015., glavnica u CHF bila daleko manja da nije bilo drastičnog porasta tečaja i povećanja kamatne stope (od 30. studenog 2008. do 30. studenog 2010. kamata je porasla gotovo 100%) radi čega su sve izvršene uplate kredita najvećim dijelom iskorištene za podmirivanje tako nastalog povećanja anuiteta, pa kada je došlo do konverzije kredita tužitelj je praktički bio na početku otplate svoje glavnice čime je, po mišljenju prvostupanjskog suda, od sklapanja kredita do konverzije došlo do bitnog poremećaja u strukturi samih anuiteta te se glavnica minimalno smanjivala. Sukladno tome ocijenjeno je da ne može biti pravedna niti provedena konverzija jer radi povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja CHF podizala se i visina anuiteta i mijenjala se struktura unutar samog anuiteta u korist kamata na štetu glavnice. Zbog toga da tužitelj konverzijom nije mogao biti obeštećen, već mu je time nastala razlika utvrđene glavnice na dan 30. rujna 2015., iz razloga što je sukladno originalnom otplatnom planu neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015., uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF iznosila 45.048,63 CHF, dok ta ista glavnica pretvorena u EUR sukladno Aneksu Ugovora o kreditu iznosi 30.697,56 EUR, tako da u navedenim glavnicama postoji razlika od 11.683,54 kn kako je to tužitelj uredio u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Zbog toga je ocijenjeno da je i u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud je donio na temelju članka 154. stavak 5. ZPP-a te je tužitelju priznao troškove zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14. i 118/14.), a na dosuđeni trošak dosudio mu je i zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a od presuđenja do isplate.

 

7. Tuženik je osnovano ukazao u žalbi na neosnovanost stajališta prvostupanjskog suda da je Aneks kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno ZID ZPK/15 ništetan. U odluci broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno stajalište da ugovor o konverziji koji su stranke sklopile na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što znači da su korisnici kredita i nakon sklapanja aneksa ugovoru o kreditu, odnosno i nakon provedene konverzije kredita, ovlaštene tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba temeljnog ugovora o kreditu. Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, a koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15, sadrži odredbe o kojima se također nije pojedinačno pregovaralo, međutim, one su odraz prisilnih odredbi toga zakona koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužene banke. Zbog toga ugovoreni sadržaj Aneksa ugovora o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježe primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona, pa ne podliježe ni ocjenjivanju ništetnosti u smislu tog Zakona.

 

7.1. U hrvatskom zakonodavstvu konverzija je propisana u svrhu zaštite potrošača,
da bi (potrošači) korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s
korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Banka je bila obvezna ponuditi potrošaču konverziju prema definiranim pravilima ZID ZPK/15, dok je isključivo na potrošaču bila odluka hoće li prihvatiti izračun konverzije i potpisati Aneks ili će ponudu odbiti i ostati kod temeljnog ugovora. U slučaju potrošačeva pristanka prisilne odredbe ZID ZPK/15 zamjenjuju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni ugovorne kamatne stope. Pristankom potrošača konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF. To nadalje znači da se sva učinjena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF vežu uz konvertirani ugovor o kreditu u EUR i taj ugovor predstavlja novu pravnu osnovu. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF, korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate kredita sada u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču. Dakle, intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u EUR, na način da, ako potrošač i nije ostvario faktično pravo na povrat, sva učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo u interesu potrošača i otplate njegova kredita u EUR. To nadalje znači da, ako je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK/15, tada tužitelj ne bi imao pravo na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa na temelju utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutne klauzule vezane uz CHF.

 

7.2.  Tuženik se nadalje pozvao u žalbi na neosnovanost stajališta prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštena odnosno ništetna i da uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje vezano uz vođenje pojedinačnih pregovora oko odredbe o valutnoj klauzuli prilikom zaključenja ugovora. Na tu okolnost da je sud tijekom postupka saslušao tužitelja, voditeljicu Službe upravljanja ciljanim proizvodima D. K. i financijsku zastupnicu T. T. koja je s tužiteljem vodila pregovore oko sklapanja ugovora te s njim i sklopila ugovor o kreditu. Međutim, da je sud prvog stupnja propustio dati bilo kakvo obrazloženje o tome pa je time počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. U žalbi se nadalje osporava zaključak prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi nepoštena, odnosno ništetna i da uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka.

 

7.3. Iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 proizlazi da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima propustile dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike ugovaranja takvog kredita u odnosu na njegove buduće obveze. S obzirom na prirodu spora, predmet dokazivanja u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu pa nisu bili izvedeni ni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka. Zbog toga su, po ocjeni ovoga suda, u pojedinačnom potrošačkom sporu banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale konkretnom potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj informiranosti o svim rizicima ugovaranja takve odredbe pristao na sklapanje takvog ugovora. U svojim odlukama broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio je stajalište da slučaju postojanja informiranog pristanka potrošača, redovni sudovi imaju zadaću da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, jer bi se u protivnom odluka temeljila na odlučnoj okolnosti o kojoj banci ni u jednom sudskom postupku provedenom na razini redovnih sudova ne bi bilo omogućeno dokazivanje, a to bi bilo u suprotnosti s temeljnim procesnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, te pravom na pravično suđenje, odnosno pravom na pristup sudu. U ovom postupku prvostupanjski sud je na navedene okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, te dviju svjedokinja, zaposlenica tuženika, između ostaloga zaposlenice T. T. koja je s tužiteljem vodila pregovore oko sklapanja konkretnog ugovora te je s njim i sklopila ugovor o kreditu. Međutim, navedene dokaze prvostupanjski sud ni na koji način nije ocijenio niti obrazložio, zbog čega je činjenično stanje u tom dijelu nepotpuno utvrđeno te je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, jer se presuda u odnosu na tu bitnu okolnost - ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog Ugovora o kreditu ne može ispitati. 

 

7.4. Zbog ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog koje se pobijana presuda ne može ispitati, te zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja za sada se ne činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda mogu prihvatiti pravilnima, a posljedično tome ne može se ocijeniti niti je li taj sud donošenjem pobijane presude pravilno primijenio materijalno pravo. Radi toga je valjalo, neovisno od ostalih žalbenih razloga tuženika, primjenom članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

8. U ponovnom suđenju prvostupanjski će sud otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju mu je ukazano ovom odlukom na način da će ocijeniti sve provedene dokaze na okolnost sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu te utvrditi odlučne činjenice vezane uz ništetnost odredbi toga ugovora o valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamati. Ako ostane kod ocjene da su te odredbe ugovora ništetne, tada će radi nadopune činjeničnog stanja zatražiti od vještaka da se izjasni je li konverzija u cijelosti, dakle i matematički, izvršena pravilno, sukladno odredbama ZID ZPK/15. Nakon toga će ponovno odlučiti o tužbenom i prijebojnom zahtjevu i o svim troškovima postupka.

 

Koprivnica, 14. studenog 2023.