REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU
Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23
Posl. br. P-16/2024-33
R E P U B L I K A H R V A T S K A
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Katarini Franković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja
DOMINIKANSKI SAMOSTAN SV. KRIŽA-DUBROVNIK, OIB: 83692130396, [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Ljubičiću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po zastupniku po zakonu UŽ, zamjeniku Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, Građansko- upravni odjel, radi isplate naknade štete u iznosu 156.594,85 eura, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 17. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ive Orlić Šoletić, odvjetnice u Dubrovniku i zastupniku po zakonu tuženika UŽ, objavljenoj dana 22. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 82.047,53 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se u razdoblju od 16. prosinca 2019. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u razdoblju od 1.1.2023. do 29.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do naplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
◦ na iznos od 1.827,35 EUR od 16.prosinca 2019. do isplate,
◦ na iznos od 1.956,30 EUR od 16.siječnja 2020. do isplate,
◦ na iznos od 1.956,30 EUR od 16.veljače 2020. do isplate,
◦ na iznos od 1.956,30 EUR od 16.ožujka 2020. do isplate,
◦ na iznos od 1.956,30 EUR od 16.travnja 2020. do isplate,
◦ na iznos od 1.956,30 EUR od 16.svibnja 2020. do isplate,
◦ na iznos od 1.956,30 EUR od 16.lipnja 2020. do isplate,
◦ na iznos od 1.956,30 EUR od 16.srpnja 2020. do isplate,
◦ na iznos od 1.956,30 EUR od 16.kolovoza 2020. do isplate,
◦ na iznos od 1.829,16 EUR od 16.rujna 2020. do isplate,
◦ na iznos od 2.083,43 EUR od 16.listopada 2020. do isplate,
◦ na iznos od 2.083,43 EUR od 16.studenog 2020. do isplate,
◦ na iznos od 2.083,43 EUR od 16.prosinca 2020. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.siječnja 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.veljače 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.ožujka 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.travnja 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.svibnja 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.lipnja 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.srpnja 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.kolovoza 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.rujna 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.listopada 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.studenog 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.364,28 EUR od 16.prosinca 2021. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.siječnja 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.veljače 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.ožujka 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.travnja 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.svibnja 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.lipnja 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.srpnja 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.kolovoza 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.rujna 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.listopada 2022. do isplate,
◦ na iznos od 2.556,27 EUR od 16.studenog 2022. do isplate.
II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 EUR sa zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva 29.11.2022 do naplate, po stopi koja se od 29.11.2022. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u razdoblju od 1.1.2023. do 29.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u razdoblju od 30.12.2023. do naplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
i
r i j e š i o j e
I. Tužba je povučena u dijelu kojim se nalaže tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 34.547,32 eura sa zateznim kamatama, te u dijelu stope zateznih kamata iznad odobrenih u toč. I presude
II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 20.355,42 eura s zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi kako je Dominikanski samostan u Gružu tijekom i nakon Drugog svjetskog rata pretrpio tešku materijalnu štetu, ali i veliku nepravdu, te i kasnije tijekom postupka nacionalizacije samostanske prostorije, sobe i stanove je okupirao veći broj ljudi koje tužitelj poimenice nabraja, te da zbog okupacije samostanskih stanova i prostorija, tužitelj je zbog nemogućnosti smještaja redovnika praktički bio onemogućen u pastoralnom radu pa je često i uporno pisao vlastima kako bi se barem dio samostana oslobodio i predao njima na korištenje. Nadalje se navodi kako je vlasništvo samostana Republika Hrvatska vratila Dominikanskom redu pa je tužitelj danas uknjiženi vlasnik nekretnina zgr. 85/1 zgrada, zgr. 85/2 zgrada, zgr. 85/3 zgrada, sve k. o. [katastarska općina], koje u naravi predstavljaju crkve Sv.Križa i dominikanski samostan u [adresa]. Navodi se da u navedenim nekretninama se nalazi nekoliko samostalnih uporabnih jedinica, stanova, koji nisu etažirani, te da u njima kao zaštićeni najmoprimci od osamostaljenja Hrvatske i donošenja Zakona o najmu stanova do današnjeg dana stoji ukupno pet obitelji: RŽ, FŽ, KŽ, TŽ i HŽ, a koji su još ranije dobili status nositelja stanarskog prava, te da su svi navedeni dužni plaćati zaštićenu najamninu s tim da neki plaćaju, a neki neredovito. Navodi se da je tužitelj podnio u rujnu i listopadu 2022. Gradu Dubrovniku zahtjev za izračun visine zaštićene najamnine za navedene stanove, te da u stanu od 51.9 m2 živi obitelj RŽ sa iznosom mjesečne zaštićene najamnine 18,60 EUR, a koje iznose zaštićeni najmoprimci neredovito plaćaju. Nadalje da u stanu od 51.35 m2 živi obitelj FŽ. Iznos mjesečne zaštićene najamnine iznosi 18,39 EUR, a koji se iznose neredovito plaćaju, da u stanu od 78,32 m2 živi obitelj KŽ, da iznos mjesečne zaštićene najamnine iznosi 28,07 EUR, a kojeg zaštićeni najmoprimci plaćaju redovito, da u stanu od 54.1 m2 živi obitelj TŽ sa iznosom mjesečne zaštićene najamnine iznosi 19,38 EUR, a kojeg zaštićeni najmoprimci plaćaju neredovito. Nadalje navodi se da u stanu od 102,25 m2 živi obitelj HŽ sa iznosom kojeg zaštićeni najmoprimci redovito plaćaju na ime mjesečne zaštićene najamnine iznosi 54,28 EUR. Tužitelj ističe da temeljem utvrđenja povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog Ustavom RH i Protokolom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u predmetima Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv [adresa], U protiv [adresa], R protiv [adresa], F i drugi protiv Republike Hrvatske te pozivajući se na već utvrđenu domaću sudsku praksu u sličnim predmetima traži naknadu štete koju je pretrpio ne pravedno snoseći prekomjeran socijalni i financijski individualni teret kojeg mu je nametnuo Zakon o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20), te da je šteta koju trpi tužitelj prvenstveno imovinska u visini iznosa prosječne mjesečne tržišne najamnine koju je predlagatelj mogao ostvariti za svaki pojedinačni stan, umanjen za iznos zaštićene najmanine koju je imao pravo naplatiti, unazad 3 godine (sukladno sudskoj praksi), uvećano za zatezne kamate. Navodi da prosječan iznos tržišne najamnine po m2 za stanove koji se nalaze na istoj ili sličnoj lokaciji (u [adresa]) kao i stanovi u vremenu obuhvaćenom tužbom iznosi 75,50 kn/m2 (10,02 EUR/m2). Tako da tržišna mjesečna najamnina za stan pod I. iznosila 3,918.45 kn, za stan pod II. 3,876.93 kn, za stan pod III. 5,911.65 kn, za stan pod IV. 4,084.55 kn te za stan pod V. 7,719.88 kn. Imovinska šteta navodi iznosi ukupno 116.594,85 EUR (878.483,95 kn), što predstavlja razliku tržišne (koju je mogao postići) i zaštićene (koju je naplaćivao odnosno mogao naplaćivati) mjesečne najamnine u zadnje 3 godine od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu 29.11.2022., uvećano za zatezne kamate po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima od svakog 16.og dana u mjesecu za tekući mjesec na svakomjesečni iznos razlike tržišne i zaštićene najamnine za jedan mjesec, a počevši od prosinca 2019. godine do isplate. Osim imovinske štete, tužitelj zbog povrede prava osobnosti koja se očitovala kroz nemogućnost raspolaganja vlastitim prostorom, nemogućnosti organiziranja župnog i pastoralnog rada u punom kapacitetu samostana, pravne borbe za povrat oduzetih prostora i sve to kroz dulji vremenski period, smatra da mu pripada i pravična novčana naknada radi naknade neimovinske štete u iznosu od 40.000,00 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da pet od tih stanova temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljenih dana 31. ožujka 1998. koriste bivši nositelji stanarskog prava kao zaštićeni najmoprimci, i to: 1) stan površine 51,90 m2 koristi obitelj RŽ, za koji zaštićena najamnina iznosi 18,60 EUR (140,18 HRK) mjesečno; 2) stan površine 51,35 m2 koristi obitelj FŽ, za koji zaštićena najamnina iznosi 18,39 EUR (138,59 HRK) mjesečno; 3) stan površine 78,32 m2 koristi obitelj KŽ, za koji zaštićena najamnina iznosi 28,07 EUR (211,46 HRK) mjesečno; 4) stan površine 54,10 m2 koristi obitelj TŽ, za koji zaštićena najamnina iznosi 19,38 EUR (146,02 HRK) mjesečno; 5) stan površine 102,25 m2 koristi obitelj HŽ, za koji zaštićena najamnina iznosi 54,28 EUR (409,00 HRK) mjesečno. Ističe se da prema oglasima na internetu prosječna tržišna najamnina za stanove na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju iznosi 75,50 kn/m2 (10,02 EUR/m2). Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, osporava pravnu osnovu i visinu tražbine na ime imovinske štete, kao i na ime neimovinske štete, ističe prigovor zastare za sve tražbine dospjele prije više od 3 godine i 3 mjeseca računajući unazad od podnošenja tužbe. U odnosu na stan koji navodno koristi obitelj RŽ, iz zapisnika o bodovanju stana i izračuna korisne površine stana od 23.02.1998. ističe da proizlazi kako je predmetni stan položen na I katu, te da ukupna korisna površina stana iznosi 51,92 m2. Iz preostale dokumentacije, i to rješenja Narodnog odbora Općine Dubrovnik od 29.04.1961., rješenja Fonda za stambenu izgradnju Općine Dubrovnik od 29.12.1965. i Ugovora o korištenju stana od 01.01.1967. sklopljenog s tužiteljem, proizlazi kako je prvobitni nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio NŽ, a nakon njega predmetni je stan na temelju Ugovora o korištenju stana od 16.01.1985. sklopljenog s tužiteljem kao nositelj stanarskog prava nastavio koristiti ŽŽ zajedno sa svojom suprugom LŽ i sinom GŽ. U ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. ožujka 1998. sklopljen između tužitelja kao najmodavca i ŽŽ kao najmoprimca upisani su njegova supruga LŽ i sin GŽ kao članovi njegovog obiteljskog domaćinstva. Iz dopisa tužitelja od 24.02.1988. upućenog ŽŽ proizlazi kako isti nije plaćao stanarinu, i to unazad 2 godine i 6 mjeseci, te ga tužitelj upoznaje s ukupnim iznosom duga i opominje na uredno plaćanje stanarine. Nadalje tuženik navodi da iz zahtjeva tužitelja za izračun zaštićene najamnine od 29.09.2022. upućenog nadležnom tijelu Grada Dubrovnika, proizlazi kako je izračun zatražen za 3 osobe upisane u Ugovor o najmu stana od 31. ožujka 1998. Tuženik navodi kako iako nije sporno da je ŽŽ stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu temeljem propisa koji su bili na snazi do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 - dalje: ZNS), 5. studenog 1996., sporno je pravo tužitelja zahtijevati naknadu štete, i to iz razloga što su na strani VŽ kao nositelja stanarskog prava postojali razlozi za prestanak toga prava, odnosno razlozi za otkaz stanarskog prava, pa je tužitelj kao tadašnji davatelj stana na korištenje propuštanjem poduzimanja odgovarajućih pravnih radnji protiv stanara sam prouzročio situaciju da je VŽ na dan stupanja na snagu ZNS stekao prava i obveze najmoprimca, a sklapanjem Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. ožujka 1998. i pravo na zaštićenu najamninu. Naime, prema dopisu tužitelja od **.**.1988. ŽŽ do toga dana nije platio stanarinu za korištenje predmetnog stana za neprekidno razdoblje od 2 godine i 6 mjeseci, što je prema odredbi članka 97. stavka 1. točke 3. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje: ZSO/85) predstavljalo razlog za otkaz stanarskog prava. Odredbom članka 97. stavka 1. točke 3. ZSO/85 bilo je propisano kako davatelj stana može otkazati stanarsko pravo ako stanar ne plati stanarinu ili ne naknadi troškove vezane uz korištenje stana 3 mjeseca uzastopno ili 3 mjeseca u zadnjih 12 mjeseci, a prema odredbi članka 105. stavka 1. stanarsko pravo otkazivalo se tužbom pred nadležnim sudom kojom se zahtijevao otkaz stanarskog prava i iseljenje iz stana. S obzirom da bi tužitelj u tom slučaju sukladno odredbi članka 97. stavka 4. u vezi s odredbom članka 105. stavka 3. ZSO/85 bio dužan stanaru osigurati nužni smještaj, tužitelj bi tu obvezu ispunio osiguranjem jedne ili više prostorija s minimalnim higijenskim uvjetima, koje prostorije su mogle biti u nekom drugom stanu u samostanu ili čak u istom stanu, a na kojima bivši stanar ne bi imao niti bi stekao stanarsko pravo, već samo ograničeno pravo korištenja do najviše 2 godine, slijedom čega ŽŽ kao korisnik nužnog smještaja na dan stupanja na snagu ZNS ne bi ex lege stekao prava i obveze najmoprimca na neodređeno vrijeme. Prema mjerodavnim odredbama ZNS danom stupanja na snagu toga Zakona prestalo je stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema ranije važećim propisima (čl. 30. st. 1.), te su tim danom navedene osobe stekle prava i obveze najmoprimca (čl. 30. st. 2.), osim onih protiv kojih je u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava (čl. 30. st. 3.), a vlasnik stana i osoba koja ispunjava uvjete najmoprimca bili su dužni sklopiti ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme (čl. 31. st. 1.), s time da je najmoprimac imao pravo ugovoriti zaštićenu najamninu samo pod uvjetom da u dijelu stana ne obavlja poslovnu djelatnost, odnosno da nema u vlasništvu useljivu kuću ili stan (čl. 31. st. 2.). No, ističe tuženik sve da je tužitelj i postupio po gore navedenim odredbama ZSO/85 i sve da je izgubio u sporu sa ŽŽ kao tadašnjim stanarom, tužitelj je također prema odredbama ZNS mogao otkazati Ugovor o najmu stana zbog činjenice što ŽŽ niti kao najmoprimac nije plaćao ili je neuredno plaćao zaštićenu najamninu, te da navedeno proizlazi iz odredbi članka 19. ZNS prema kojima najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana osobito ako najmoprimac ne plati u ugovorenom roku najamninu i druge ugovorene troškove u vezi sa stanovanjem (st. 1. toč. 1.), pod uvjetom da ga je prethodno pisano opomenuo da u roku od 30 dana otkloni razloge za otkaz, odnosno plati najamninu i druge ugovorene troškove (st. 2.), a ukoliko najmoprimac više od dva puta postupi suprotno ugovoru ili Zakonu, odnosno ne plati najamninu i druge ugovorene troškove, najmodavac ima pravo otkazati ugovor i bez prethodne pisane opomene (st. 3.). Prema odredbama članka 22. ZNS otkaz se daje u pisanom obliku s obrazloženjem, uz otkazni rok za iseljenje od 3 mjeseca koji počinje teći 1-og dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen (neposredno ili poštom preporučeno), a ako najmoprimac ne iseli u tom roku, najmodavac može kod nadležnog suda podnijeti tužbu radi njegovog iseljenja. Tuženik navodi da tužitelj je i prema odredbama ranije važećeg ZSO/85 i prema odredbama ZNS imao pravo otkazati stanarsko pravo, odnosno ugovor o najmu stana, pa je šteta koju eventualno trpi u vezi predmetnog stana isključivo posljedica njegovog propusta, a ne postupanja tuženika. Ističe se da je ŽŽ preminuo dana **.**.2005., slijedom čega Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. ožujka 1998. sklopljen između tužitelja i sada pok. ŽŽ ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana od strane dotadašnjih članova njegovog obiteljskog domaćinstva, osobito u utuženom razdoblju. Štoviše, utvrđeno je kako supruga najmoprimca LŽ (Ane) Radojčić dana 13.08.2003. iselila iz predmetnog stana i preselila u [adresa], na adresu [adresa], na kojoj je imala neprekidno prijavljeno prebivalište sve do 09.01.2006., a dana 10.01.2006. ponovno je prijavila prebivalište na adresi predmetnog stana. Pri tom tuženik napominje kako je LŽ iseljenjem iz predmetnog stana izgubila pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva svoga supruga, te ga više nije mogla steći ponovnim useljenjem u predmetni stan, ne samo iz razloga što je ŽŽ u međuvremenu preminuo, već i stoga što se prema odredbi članka 37. stavka 1. ZNS taj položaj mogao steći samo prije stupanja na snagu ZNS, prema odredbama članka 12. ZSO/85. Tuženik nadalje ističe ukoliko se eventualno tijekom postupka utvrdi drugačije odnosno da je sin najmoprimca neprekidno stanovao u predmetnom stanu, računajući unazad najmanje 2 godine prije stupanja na snagu ZNS, tj. od 05.11.1994. pa nadalje sve do smrti svoga oca, te da je nakon njegove smrti nastavio koristiti predmetni stan, u tom bi slučaju GŽ kao jedini član obiteljskog domaćinstva svoga oca, nakon njegove smrti ex lege stekao prava i obveze zaštićenog najmoprimca iz Ugovora o najmu stana od 31. ožujka 1998., a sve sukladno odredbi članka 38. stavka 1. ZNS. Naime, prema odredbama članka 38. u vezi s odredbama članka 33. ZNS u slučaju smrti zaštićenog najmoprimca, prava i obveze zaštićenog najmoprimca iz ugovora o najmu prelaze na osobu navedenu u tom ugovoru (ako ih je više, na osobu prema njihovom sporazumu, u protivnom na osobu koju odredi najmodavac), koja je dužna od najmodavca u roku od 60 dana, odnosno u primjerenom roku od nastale promjene, zatražiti sklapanje ugovora o najmu, a ukoliko najmodavac ne sklopi ili odbije sklopiti ugovor o najmu, najmoprimac je dužan tražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor. Tuženik ističe da nakon smrti ŽŽ (**.**.2005.), postojala je zakonska obveza GŽ kao osobe na koju su ex lege prešla prava i obveze zaštićenog najmoprimca, u odgovarajućem razumnom roku zatražiti od tužitelja sklapanje ugovora o najmu stana, odnosno zatražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor. S obzirom da je od smrti zaštićenog najmoprimca do podnošenja predmetne tužbe proteklo više od 17 godina, a tužitelj nije dostavio novi ugovor o najmu stana sklopljen s GŽ ili presudu koja zamjenjuje taj ugovor, može se zaključiti kako GŽ koristi predmetni stan bez valjane pravne osnove (ukoliko se utvrdi da isti zaista i koristi). Ako se utvrdi da predmetni stan koristi samo LŽ, ona niti nije ovlaštena zatražiti sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, jer to pravo pripada samo članu obiteljskog domaćinstva ranijeg najmoprimca, a ona je taj status izgubila iseljenjem iz predmetnog stana još 13.08.2003., pa bi tužitelj imao pravo zahtijevati njezino iseljenje i naknadu zbog stjecanja bez osnove. Pri tom se napominje kako je LŽ u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Dubrovniku, ZK odjela Dubrovnik, upisana kao vlasnik u 8/10 dijela nekretnine k. č. ZGR [katastarska čestica], u naravi zgrada, površine 130 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te u 8/10 dijela nekretnine k. č. ZGR [katastarska čestica], u naravi zgrada površine 45 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Prema katastarskim podacima i podacima iz Informacijskog sustava prostornog uređenja (ISPU) k. č. ZGR [katastarska čestica] faktično predstavlja kuću u [adresa] s kućnim brojem 14, pa se može zaključiti kako je LŽ **.**.2003. iz predmetnog stana preselila upravo u tu kuću. Također je upisana kao vlasnik u 8/10 dijela nekretnina zk.č. br. 1745, 1746, 1749 i 1750, upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
Nadalje tuženik navodi da iako Zakon o najmu stanova kao posljedicu propusta najmoprimca da zatraži sklapanje ugovora o najmu stana, odnosno sudsku zaštitu, ne propisuje prestanak prava i obveza najmoprimca, prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske to ne lišava najmoprimca obveze da u primjerenom i razumnom vremenu zatraži sklapanje ugovora o najmu stana radi pravne sigurnosti, odnosno potrebe da se u razumnom roku otklone dvojbe o pravima i obvezama najmoprimca i najmodavca. Kada do sklapanja takvog ugovora nije došlo jer je najmoprimac propustio u odgovarajućem, razumnom vremenu zatražiti njegovo sklapanje ili s tim u vezi zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu, tada najmoprimac zbog neispunjavanja svojih obveza kao najmoprimca, može izgubiti zakonom stečena prava najmoprimca, pa tako i pravo koristiti stan uz plaćanje zaštićene najamnine. Nastavno na gore navedeno, tuženik navodi da sve da GŽ zaista neprekidno koristi predmetni stan i sve da ga ima pravo koristiti uz plaćanje zaštićene najamnine (koju neredovito plaća), a što se osporava, zaštićena najamnina u utuženom razdoblju nije mogla iznositi 18,60 EUR (140,18 kn) mjesečno kako to navodi tužitelj, i to iz sljedećih razloga: - visina zaštićene najamnine u izračunu Grada Dubrovnika od 14.12.2022. nije točno utvrđena, jer je utvrđena za 3 osobe, umjesto za 1 osobu (što je veći broj osoba to je zaštićena najamnina niža, i obratno), te što nije utvrđena i prema visini neto prosječne plaće u RH za svaku proteklu godinu, budući tužitelj ne raspolaže podacima o ostvarenim prihodima najmoprimca, - u utuženom razdoblju bile su na snazi odredbe članka 28.a ZNS prema kojima se zaštićena najamnina za stan u privatnom vlasništvu povećavala svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., s time da je iznos za koji se povećavala najamnina na dan 1. rujna tekuće godine bio fiksan i iznosio je 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac plaćao na dan 31. kolovoza 2018. (st. 1.), te je takvu povećanu najamninu najmoprimac bio dužan plaćati bez izmjene ugovora, na temelju izračuna najmodavca (st. 4.). U konkretnom slučaju, navodi tuženik najmodavac je dostavio pogrešan podatak o broju osoba koje koriste predmetni stan, i to prema Ugovoru o najmu stana od 31. ožujka 1998. koji nakon smrti ŽŽ (**.**.2005.) više nije valjana pravna osnova za korištenje stana. Izračun zaštićene najamnine prema odredbama članka 28.a ZNS nije sastavljalo nadležno tijelo Grada Dubrovnika, već isključivo najmodavac. Slijedom navedenog, tuženik navodi da tužitelj je za predmetni stan bio dužan zatražiti od nadležnog tijela Grada Dubrovnika novi izračun zaštićene najamnine izrađen za 1 osobu (GŽ, ukoliko živi u predmetnom stanu), koji je vrijedio na dan 31.08.2018., te za 2020. godinu pa nadalje, uzimajući u obzir i podatke o prosječnoj plaći u RH za svaku proteklu godinu, kao i zatražiti izračun povećane zaštićene najamnine temeljem odredbi članka 28.a ZNS, a prema novom izračunu Grada Dubrovnika. U odnosu na stan koji navodno koristi obitelj FŽ, iz zapisnika o bodovanju stana i izračuna korisne površine stana od 23.02.1998. proizlazi kako je predmetni stan položen na II katu, te da ukupna korisna površina stana iznosi 51,33 m2. Iz rješenja Narodnog odbora Općine Dubrovnik od 29.05.1961., rješenja Fonda za stambenu izgradnju Općine Dubrovnik od 29.12.1965. i Ugovora o korištenju stana od 01.01.1967. sklopljenog s tužiteljem, proizlazi kako je zaštićeni najmoprimac FŽ do stupanja na snagu ZNS bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je stan koristila sama. U Ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. ožujka 1998. sklopljenom između tužitelja kao najmodavca i FŽ kao najmoprimca, također nema upisanih članova obiteljskog domaćinstva najmoprimca, pa je netočna tvrdnja tužitelja kako predmetni stan koristi obitelj FŽ, budući je predmetni stan koristila samo FŽ. Provjerom podataka o prebivalištu FŽ (rođ. 1924.) navedenom u Ugovoru o najmu stana, utvrđeno je ista preminula **.**.2006. te da predmetni stan u utuženom razdoblju nije bio opterećen zaštićenim najmom, slijedom čega je tužbeni zahtjev u odnosu na predmetni stan u cijelosti neosnovan. Stoga se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. DOKAZ: - podaci iz JRO MUP RH pretrage od 2. listopada 2023. za FŽ U Odnosu na stan koji navodno koristi obitelj KŽ, iz zapisnika o bodovanju stana i izračuna korisne površine stana od 23.02.1998. proizlazi kako je predmetni stan položen na I katu, te da ukupna korisna površina stana iznosi 78,32 m2. Iz rješenja Narodnog odbora Općine Dubrovnik od 29.06.1961. proizlazi kako su predmetni stan kao nositelji stanarskog prava u sustanarskom odnosu koristili CŽ, dio stana površine 45,00 m2 odvojeno, te ĆŽ, dio stana površine 20 m2 odvojeno, dok su preostali dio stana od 5,00 m2 koristili zajednički. Iz Ugovora o korištenju stana od 06.05.1980. koji je sklopljen između tužitelja kao davatelja stana na korištenje i CŽ kao nositelja stanarskog prava, proizlazi kako se CŽ proširio na cijeli stan, a kao članovi njegovog obiteljskog domaćinstva upisani su njegova supruga KŽ, sin EŽ, nevjesta ČŽ i unuk PŽ. Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. ožujka 1998. sklopljen je između tužitelja kao najmodavca i KŽ kao najmoprimca, dok su kao članovi njezinog obiteljskog domaćinstva upisani njezin sin EŽ (1953.), nevjesta ČŽ (1957.), unuk PŽ (1979.) i unuka ĐŽ (1984.). Iz zahtjeva tužitelja za izračun zaštićene najamnine od 29.09.2022. upućenog nadležnom tijelu Grada Dubrovnika, proizlazi kako je izračun zatražen za 5 osoba upisanih u Ugovor o najmu stana od 31. ožujka 1998. Budući da je uvidom u dostupne podatke ovo odvjetništvo utvrdilo da je KŽ preminula **.**.2017., slijedom čega Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. ožujka 1998. ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana od strane dotadašnjih članova njezinog obiteljskog domaćinstva, odnosno predmetni stan koriste bez valjane pravne osnove. Sukladno odredbama članka 38. u vezi s odredbama članka 33. ZNS, nakon smrti KŽ (**.**.2017.), postojala je zakonska obveza njezinog sina EŽ, kao osobe na koju su ex lege prešla prava i obveze zaštićenog najmoprimca iz Ugovora o najmu stana od 31. ožujka 1998., u roku od 60 dana, odnosno u odgovarajućem razumnom roku od smrti njegove majke, zatražiti od tužitelja sklapanje ugovora o najmu stana, odnosno zatražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor. Kako tužitelj nije dostavio novi ugovor o najmu stana sklopljen s EŽ, niti je dostavio ijedan dokaz o tome tko je od članova zaista koristio predmetni stan u utuženom razdoblju, ističu se jednaki prigovori kao u odnosu na stan koji je do svoje smrti koristio ŽŽ. Osporava se izračun zaštićene najamnine u visini od 28,07 EUR / 211,46 kn mjesečno izrađen od strane Grada Dubrovnika od 14.12.2022., jer je izrađen za 5 osoba prema pogrešnim podacima koje mu je dostavio tužitelj, s time da tužitelj očigledno prethodno nije utvrdio da je SŽ preminula i koji članovi obiteljskog domaćinstva su nakon njezine smrti nastavili koristiti predmetni stan sve do kraja utuženog razdoblja, te iz razloga što izračun nije izrađen i prema prosječnoj plaći u RH u protekloj godini. Stoga tužnik navodi da je tužitelj bio dužan pribaviti od nadležnog tijela Grada Dubrovnika zatražiti novi izračun zaštićene najamnine izrađen za točan broj osoba koje koriste, odnosno koje su u utuženom razdoblju koristile predmetni stan kao raniji članovi pokojne KŽ, koji je vrijedio na dan 31.08.2018., te za 2020. godinu pa nadalje, uzimajući u obzir i podatke o prosječnoj plaći u RH za svaku proteklu godinu. Predlaže od tužitelja zatražiti izračun povećane zaštićene najamnine temeljem odredbi članka 28.a ZNS, a prema novom izračunu Grada Dubrovnika. U odnosu na stan koji navodno koristi obitelj TŽ, iz zapisnika o bodovanju stana i izračuna korisne površine stana od 23.02.1998. proizlazi kako je predmetni stan položen na II katu, te da ukupna korisna površina stana iznosi 54,08 m2. Iz rješenja Općine Dubrovnik od 26.08.1963., rješenja Općine Dubrovnik od 29.12.1965. i Ugovora o korištenju stana od 01.01.1967., proizlazi kako je prvobitni nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio BŽ, a nakon njega predmetni je stan na temelju Ugovora o korištenju stana od 15.04.1981. kao nositelj stanarskog prava nastavio koristiti JŽ, dok su kao članovi njegovog obiteljskog domaćinstva upisani njegova supruga AŽ i sin DŽ. U Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 31. ožujka 1998. koji je sklopljen između tužitelja kao najmodavca i ZŽ kao najmoprimca upisani su njegova supruga AŽ (1955.), sin DŽ (1980.) i kći OŽ (1991.) kao članovi njegovog obiteljskog domaćinstva. U tužbi tužitelj posebno napominje kako obitelj OŽ ne plaća uredno zaštićenu najamninu. Iz zahtjeva tužitelja za izračun zaštićene najamnine od 29.09.2022. upućenog nadležnom tijelu Grada Dubrovnika, proizlazi kako je izračun zatražen za 4 osobe upisane u Ugovor o najmu stana. Nije sporno da je JŽ bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i da je stupnjem na snagu ZNS, 5. studenog 1996., stekao prava i obveze najmoprimca, te da mu je sklapanjem Ugovora o najmu stana od 31. ožujka 1998. tužitelj priznao pravo na zaštićenu najamninu. Međutim, s obzirom da tužitelj posebno ističe kako JŽ neuredno plaća zaštićenu najamninu, to ujedno znači da su na strani najmoprimca postojali razlozi za otkaz Ugovora o najmu stana propisani odredbom članka 19. stavka 1. točke 3. ZNS, te da je tužitelj propustio otkazati Ugovor o najmu stana i zahtijevati iseljenje najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva sukladno odredbama članka 19. i 22. ZNS, slijedom čega tužitelj neosnovano od tuženika zahtijeva naknadu štete. Pored navedenog, uvidom u dostupne podatke utvrđeno je kako su u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Dubrovniku, ZK odjela Dubrovnik, najprije supruga, a zatim sin najmoprimca bili upisani kao suvlasnici nekretnina zk.č. br. 701/2, 701/14 i 701/15, upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s time da su nekretnine zk.č. br. 701/2 i 701/15 temeljem više ugovora o diobi sklopljenih između suvlasnika, dana 05.11.2012. pod brojem Z-5534/12, otpisane iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] i pripisane u novi zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a kao vlasnik istih upisan je DŽ. Nekretnina zk.č. br. 701/2 u ranijem zk. ul. br. [broj ZK uloška] bila je opisana kao pašnjak, a u sadašnjem zk. ul. br. [broj ZK uloška] opisana je kao stambena zgrada i dvorište ukupne površine 615 m2, od čega je dvorište 433 m2, a stambena zgrada, [adresa], površine 182 m2. Nekretnina zk.č. br. 701/2 u katastru je označena kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a nekretnina zk.č. br. 701/15 u katastru je označena kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tuženik navodi da je utvrđeno kako je DŽ od 16.08.2010. više nema prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana tužitelja, jer je isto prijavio na adresi u [adresa], a zatim je od 30.11.2010. do 07.06.2016. imao prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], dok od 07.06.2016. do danas ima neprekidno prijavljeno prebivalište na adresi vlastite kuće [adresa]. Isto tako, utvrđeno je kako je supruga najmoprimca AŽ uknjižena kao vlasnik stana u [adresa], na adresi [adresa], površine 39,00 m2, položenog u prizemlju zgrade izgrađene na k. č. ZGR [katastarska čestica], upisanog kao E-5 u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a upravo na adresi navedenog stana DŽ imao je prijavljeno prebivalište od 16.08.2010. do 30.11.2010. godine. Prema katastarskim podacima zgrada u kojoj je položen navedeni stan izgrađena je na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Prema odredbi članka 7. stavka 2. ZNS zaštićena najamnina ovisi, između ostalog, o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca, a prema odredbi članka 31. stavka 2. alineje 2. ZNS pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. U presudi u predmetu Statileo protiv Hrvatske ESLJP je utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), uslijed utvrđenja da je ZNS-om i pripadajućom Uredbom na vlasnike stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci stavljen nerazmjeran i prekomjeran socijalni i financijski pojedinačni teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, između ostalog, time što se zaštićena najamnina određuje isključivo u korist najmoprimaca bez uzimanja u obzir njihovih ekonomskih mogućnosti. Također je utvrdio kako bi država trebala poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca – uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost smještaja za one u lošijem položaju, u skladu s načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji. Stoga se nakon donošenja presude u predmetu Statileo protiv Hrvatske domaća sudska i ustavnosudska praksa značajno promijenila u pogledu tumačenja i primjene odredbi članka 7. stavka 2. i članka 31. stavka 2. alineje 2. ZNS. Tako je VSRH u presudi broj Rev-2043/11 od 10. lipnja 2015. i rješenju broj Rev-x-760/15 od 1. lipnja 2016. zauzeo stajalište prema kojemu u doseg pojma vlasništva useljive kuće ili stana iz članka 31. stavka 2. alineje 2. ZNS ulazi i suvlasništvo najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva kuće ili stana, kada ne postoje prepreke da se najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva u njih usele, odnosno da iz sredstava tržišne vrijednosti suvlasničkog dijela, uzetog u obzir s ukupnom vrijednosti njihove imovine, ostvare vlasništvo druge useljive kuće ili stana. S obzirom na činjenicu da su članovi obiteljskog domaćinstva najmoprimca ZŽ i prije utuženog razdoblja imali u vlasništvu useljive nekretnine dostatne za rješavanje njihovog stambenog pitanja, to su na strani najmoprimca postojale prepreke iz članka 31. stavka 2. alineje 2. ZNS, kako za ostvarivanje prava na zaštićenu najamninu, tako i prava na daljnje korištenje predmetnog stana, zbog čega je tužitelj imao pravo (a ima ga i danas) otkazati ili raskinuti Ugovor o najmu stana i tužbom zahtijevati iseljenje najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva, kao i naknadu zbog stjecanja bez osnove (naknadu tržišne najamnine), te naknadu štete (naknadu razlike između tržišne i zaštićene najamnine). Stoga se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na predmetni stan, jer je tužitelj imao mogućnost tržišnu najamninu, kao i razliku između tržišne i zaštićene najamnine zahtijevati upravo od najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva. Opreza radi, osporava se visina zaštićene najamnine u iznosu od 19,30 EUR / 146,02 kn mjesečno utvrđena u izračunu Grada Dubrovnika od 14.12.2022., prema netočnom podatku o broju osoba koje navodno koriste predmetni stan i bez uzimanja u obzir prosječne plaće u RH u protekloj godini. Izračun je izrađen za 4 osobe, a u predmetnom stanu od 16.08.2010. nedvojbeno ne stanuje DŽ, dok u odnosu na ostale osobe tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da predmetni stan zaista koriste JŽ, njegova supruga i kći, osobito pored činjenice da njegova supruga ima u vlasništvu useljivi stan u [adresa], a sin useljivu kuću od 182 m2 u mjestu [adresa]. Tužitelj je bio dužan zatražiti od nadležnog tijela Grada Dubrovnika novi izračun zaštićene najamnine izrađen za točan broj osoba koje koriste, odnosno koje su u utuženom razdoblju koristile predmetni stan (nakon što se ta činjenica utvrdi njihovim saslušanjem), a koji je vrijedio na dan 31.08.2018., te za 2020. godinu pa nadalje, uzimajući u obzir i podatke o prosječnoj plaći u RH za svaku proteklu godinu. Također se predlaže od tužitelja zatražiti izračun povećane zaštićene najamnine temeljem odredbi članka 28.a ZNS, i to prema novom izračunu Grada Dubrovnika. U odnosu na stan koji navodno koristi obitelj HŽ, iz izračuna korisne površine stana od 23.02.1998. proizlazi kako je predmetni stan položen na II katu, te da ukupna korisna površina stana iznosi 102,25 m2. Također uvidom u dostupne podatke ovo odvjetništvo je utvrdilo kako je u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu, ZK odjela Split, HŽ bio uknjižen (pod red. br. 12.) kao vlasnik dijela nekretnine zk.č. br. 8245/2, označene kao neplodno, kuća, zgrada i garaža, ukupne površine 729 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a vlasništvo istog prenio je Ugovorom o kupoprodaji od 29.05.2023. pod brojem Z-34640/23. Navedena nekretnina nije identificirana u katastru pa nije poznato o kakvoj je nekretnini riječ. DOKAZ: - povijesni zk izvadak - pregled spisa Općinskog suda u Dubrovniku, Zk odjel pod brojem Z-34640/23 (proveden ugovor o kupoprodaji u zemljišnim knjigama) na okolnost tržišne vrijednosti suvlasničkog dijela nekretnine - saslušanje HŽ na okolnost stanovanja u predmetnom stanu, kao i na okolnost imovinskog stanja. Osporava se visina zaštićene najamnine u utuženom razdoblju u iznosu od 54,28 EUR / 409,00 kn mjesečno, jer nije poznato koliko je osoba upisanih u Ugovor o najmu stana zaista koristilo predmetni stan, nije dostavljen izračun zaštićene najamnine Grada Dubrovnika za predmetni stan, niti je dostavljen izračun povećane zaštićene najamnine prema odredbama članka 28.a ZNS. Stoga je tužitelj bio dužan od nadležnog tijela Grada Dubrovnika zatražiti izračun zaštićene najamnine izrađen za točan broj osoba koje koriste, odnosno koje su u utuženom razdoblju koristile predmetni stan (nakon što se ta činjenica utvrdi njihovim saslušanjem), a koji je vrijedio na dan 31.08.2018., te za 2020. godinu pa nadalje, uzimajući u obzir i podatke o prosječnoj plaći u RH za svaku proteklu godinu. Također se predlaže od tužitelja zatražiti izračun povećane zaštićene najamnine temeljem odredbi članka 28.a ZNS, i to prema izračunu Grada Dubrovnika. Nadalje, osporava se visina tržišne najamnine koju je tužitelj odredio u iznosu od 10,02 EUR/m2 / *75,50 kn/m2 prema podacima iz oglasa o traženim cijenama za najam stanova u [adresa]. Moguća visina tržišne najamnine ne može se utvrđivati prema traženim cijenama najma za koje nije poznato jesu li se i u kojem opsegu realizirale, već se utvrđuje prema ugovorenim (realiziranim) cijenama najma stanova, i to u spornom razdoblju, koji se po svojoj ukupnoj površini, lokaciji i položajnim obilježjima, godini izgradnje, kao i kakvoći (stanju), mogu usporediti s predmetnim stanom, a kojima raspolaže upravni odjel jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove stanovanja. Predmetni stanovi položeni su u dijelu samostana u Dubrovniku, na adresi [adresa] i Svetog Križa 1, izgrađenog na k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (katastarski podaci). Prema podacima u sustavu eNekretnine, predmetni stanovi nalaze se u cjenovnom bloku [adresa]-mješovito 2. Nadalje, u svrhu utvrđivanja visine mjesečne tržišne najamnine koja se u utuženom razdoblju eventualno mogla ostvariti za predmetne stanove, pretragom sustava eNekretnine pronađeno je ukupno 4 stana u k. o. [katastarska općina], približne površine kao i predmetni stanovi, koji se nalaze u istom i susjednim cjenovnim blokovima, za koje stanove su evaluirani podaci o ugovorenim cijenama najma. Prema podacima na internetskim stranicama tužitelja, te na internetskim stranicama Župe Svetog Križa u [adresa], gradnja crkve i samostana započela je u prvoj polovici 15. st. Tijekom drugog svjetskog rata 1943. samostan je bio znatno oštećen a crkva srušena, no 1954. započela je gradnja nove crkve i cjelovita obnova samostana. S obzirom navedeno dostavljaju se podaci iz sustava eNekretnine - izvoz liste ZKC o poredbenim stanovima i njihovim obilježjima, s datumom sklapanja ugovora i ugovorenim cijenama najma, prema kojima prosječna mjesečna najamnina iznosi 7,82 EUR/m2 / 58,92 kn/m2. Osporava tuženik i naknadu neimovinske štete jer nema dokaza iste.
3. Tijekom postupka tužitelj ističe kako je zakon o najmu stanova nije pisan za danas aktualne specifične situacije s obzirom da se radilo o prijelaznom režimu uređenja zaštićenog najma i da sve više do izražaja dolazi sudska praksa koja se također sama mijenja tijekom vremena ovisno o utjecaju odluka Europskog suda za ljudska prava te posljedično odlukama Ustavnog suda i Vrhovnog suda RH, te da glavna činjenica i načelo kojim se vodi tužitelj je da već više desetljeća nije u mogućnosti ni zakonski ni faktično koristiti nekretnine koje su bile u njegovom vlasništvu koje su mu oduzete, međutim, potom vraćene ali s teretom zaštićenih najmoprimaca i njihovih obitelji koji taj status svakako žele zadržati. Navodi da je tuženik dostavio isprave kojima pokušava dokazati da određeni članovi obiteljskog domaćinstva ne žive u predmetnim stanovima na temelju činjenice prebivališta ili boravišta prijavljenog na drugoj adresi, te predlaže saslušanja, a da prihvaća činjenicu smrti gospođe FŽ, te u tom dijelu povlači tužbeni zahtjev, a tužbeni zahtjev da će tuženik urediti i dostaviti sudu. Što se tiče ostalih navoda ističe kako je temeljem čl. 38 Zakona o najmu stanova u slučaju smrti ili napuštanja stana prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca iz ugovora o najmu prelaze na osobu navedenu u ugovoru ovisno o sporazumu tih osoba, te da je gospodin OŽ, EŽ i GŽ po smrti odnosno napuštanju stana vlastitih roditelja kao zaštićenih najmoprimaca ostali u stanovima s pravima dužnostima zaštićenih najmoprimaca, s tim upoznali tužitelja, te je odnos najmodavca i zaštićenog najmoprimca poštovan s obje strane. Dakle ističe da je ugovorni odnos u cijelosti konzumiran i zaštićena najamnina je plaćena, nekad ne redovito, neuredno, kako to navodi tuženik, ali da nikad nije došlo do ispunjenja zakonskih uvjeta za raskid ugovora odnosno otkaz, i iseljenje, pa da stoga nedostatak oblika ne dovodi do ne valjanosti sukladno čl. 294 Zakona o obveznim odnosima s obzirom da je cilj propisanog oblika upravo zaštita zaštićenog najmoprimca. Tužitelj je tijekom postupka u spis dostavio novi izračun zaštićene najamnine koji je sud uzeo u obzir.
4. Tuženik tijekom postupka ustraje u navodima iz odgovora na tužbu.
5. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev kao najmodavca zaštićenog najamnog odnosa za naknadom imovinske štete za koju navodi da iznosi ukupno 116.594,85 eura (878.483,95 kn) što kasnije umanjuje nakon vještačenja na 82.047,53 eura, a što da predstavlja razliku tržišne (koju je mogao postići) i zaštićene (koju je naplaćivao odnosno mogao naplaćivati) mjesečne najamnine u zadnje 3 godine od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu 29.11.2022., uvećano za zatezne kamate. Osim imovinske štete, tužitelj zbog povrede prava osobnosti koja se očitovala kroz nemogućnost raspolaganja vlastitim prostorom, nemogućnosti organiziranja župnog i pastoralnog rada u punom kapacitetu samostana, pravne borbe za povrat oduzetih prostora i sve to kroz dulji vremenski period, smatra da mu pripada i pravična novčana naknada radi naknade neimovinske štete u iznosu od 40.000,00 EUR.
6. Tijekom postupka sud je izveo sve predložene dokaze i to dokaz čitanjem i pregledanjem isprava priloženih u spisu i to: zk izvadak zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Ugovori o najmu stana za zaštićenom najamninom, ugovor o korištenju stana, dopisi uprave samostana Sv.Križa od 10.9.1969., Zapisnici o bodovanju za stanove I.-IV., ugovori o korištenju stana, rješenja o utvrđenju stanarine, dopisi samostanskog starješine, zahtjev za mirno rješenje spora sa povratnicom, traženje dopune od ŽDO, dopuna zahtjeva za mirno rješenje spora, presuda Županijskog suda u Dubrovniku Gž.363/11 od 6.3.2013., uplatnica za 7mj 2022. za stan V., izračuni iznosa zaštićene najamnine od Grada Dubrovnika na dan 31.8.2018., izračune iznosa zaštićene najamnine nakon 1.9.2018. do 25.9.2020., oglasi na internetu za stanove u [adresa] i na Batali od 20.11.2020., 2.12.2021., 24.9.2022., 24.8.2022., 9.9.2022., tablica izračuna tržišne najamnine stanova I. -V. po prosječnim cijenama najma, izračun razlike tržišne i zaštićene najamnine za traženo razdoblje, a koje se obuhvaća svih 5 stanova, povijesni izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], ispisi sudske prakse, , ispis JRO podataka povijesni izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], povijesni izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], povijesni izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], ispisi iz katastra, povijesni izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], povijesni izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], povijesni izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zahtjevi za bodovanje stana i zahtjevi za izračun zaštićene najamnine za stanove, izračuni Grada Dubrovnika UO za gospodarenje imovinom,opće i pravne poslove za stan Krehić Klasa: 371- 01/23-01/145, urbroj 2117-1-08-24-07 od 16.1.2024.,za stan EŽ Klasa:
371-01/23-01/145, urbroj: 2117-1-08-23-05 od 27.11.2023., za stan GŽ Klasa: 371-01/23-01/145, urbroj: 2117-1-08-23-04 od 27.11.2023., za stan HŽ Klasa: 371-01/23-01/145, urbroj: 2117-1-08-23-02 od 27.11.2023. zapisnik Domouprava Dubrovniku d.o.o. o bodovanju za stan HŽ od 20.11.2023., te je sud saslušao svjedoke ŠŽ, OŽ, EŽ, saslušao stranke koje su htjele dati svoj iskaz odnosno zz tužitelja te je sud izveo dokaz građevinskim vještačenjem po sudskom vještaku Damiru Joviću iz DELTAGRAD d.o.o.
7. Svjedok OŽ, sin TŽ navodi kako je nastanjen u [adresa], te da otkad se rodio zna da on i njegova obitelj su zaštićeni najmoprimci u prostoru u kojem žive na adresi [adresa], a da je najmodavac crkva odnosno Samostan sv. Križa. Na toj adresi u tom stanu iskazuje da živi on i njegov otac, a koji se trenutno nalazi u bolnici. Zna da postoji ugovor između crkve i njegovog oca, ali nije siguran tko ga je točno potpisao ali zna da su tu navedeni on, njegov otac, majka i brat. Navodi kako brat i majka više tu ne žive, te se ne sjeća sadržaja toga ugovora, ali zna da plaćaju najam s tim što je bilo nekih kašnjenja ali uvijek u dogovoru s crkvom. Otkad je završio fakultet preuzeo je na sebe to plaćanje i plaća godinu unaprijed, ali kako je i to dogovorio sa IŽ koji predstavlja dominikansku crkvu u [adresa]. Poznate su mu obitelji EŽ, ŠŽ i GŽ, te zna da oni isto žive u prostoru kao zaštićeni najmoprimci, svatko od njih u svom stanu, a što se tiče obitelji ŠŽ zna da postoji K koja tamo živi čini mu se. Zna da GŽ također živi tamo, a obitelj EŽ živi EŽ i njegova žena.
8. Svjedokinja ŠŽ, iskazuje kako od 1973. godine živi u [adresa] na istoj adresi, a kako je vlasnik tog stana tužitelj, te da tu živi sa svojim mužem i svojom djecom, te kako plaćaju najamninu direktno Samostanu Sv. Križa, te da je mjesečna najamnina oko 52,00 eura, te je redovito plaćaju svaki mjesec. Na ovoj adresi navodi da žive samo oni, a upoznata je jedino da na drugoj adresi dijela nekretnine u vlasništvu tužitelja žive još čini joj se dvije obitelji. Ističe kako se radi o zaštićenoj najamnini, a povećane najamnine je bilo zadnje 2006., a da ima sklopljen ugovor o korištenju stana, a da je njen suprug potpisao taj ugovor (l.s. 8-12). Upitana za obitelji OŽ, GŽ i EŽ odgovara kako joj je poznato da su te obitelji njihovi susjedi i misli da imaju isti status kao i oni u prostorijama u vlasništvu tužitelja.
9. Saslušan kao svjedok EŽ, ističe da na navedenoj adresi živi od 1958. i to od stanarskog prava da su postali zaštićeni najmoprimci i kako tu žive supruga i on, a da je ranije živjelo i njihovo dvoje djece koji su se osamostalili i odselili. Navodi da je dobio rješenje od samostana i plaćao koliko je tamo navedeno mjesečni najam. Potvrđuje da je na l.s. 13-20 upravo ugovor i rješenje o kojem govori i da je taj ugovor potpisao njegov otac, a kako je sam naveden u ugovoru kao njegov sin. Svaki mjesec iskazuje kako plaća dogovoreni iznos najamninem te da su u tom prostoru su još GŽ, OŽ i s druge strane nekretnine obitelj ŠŽ.
10. Zastupnik po zakonu tužitelja starješina samostana IŽ, dekretom je došao u Samostan Sv. Križa u Dubrovniku 7. rujna 2020. i preuzeo funkciju starješine u kolovozu 2021., te mu je poznata problematika za zaštićenu najamninu, te da ta najamnina po svojoj visini ne odgovara pravičnoj naknadi jer oni kao samostan ne mogu koristiti prostore u njihovom vlasništvu pa stoga trpe štetu i povredu prava. Ističe kako je zatekao cijene kad je došao i te cijene najma ostale su iste samo što su pretvorene u eure. Navodi kako najmoprimci plaćaju redovito i to obitelji ŠŽ i EŽ, a obitelji OŽ i GŽ povremeno sa zakašnjenjem po dogovoru. Na poseban upit pun. tužitelja odgovara kako je djelomično upoznat da je postojao neki spor između obitelji ŠŽ i samostana vezano za neovlašteno korištenje dijela prostorija u vlasništvu samostana, te da je taj spor završen, te da sada nema nikakvih sporova između samostana i zaštićenih najmoprimaca. Jedino da nakon smrti gospođe FŽ u stanu su nastavile živjeti osobe koje nisu bile na popisu zaštićenih najmoprimaca, te trenutno pokušavaju mirnim putem iseliti te osobe.
11. Temeljem rješenja od 10. prosinca 2024. godine Damir Jović je određen kao vještak razmotriti cjelokupnu dokumentaciju, po potrebi izvršiti i druge izvide i očitovati se o procjeni tržišne najamnine stanova na području [adresa] u [adresa] kao i procjenu predmetne nekretnine, za razdoblje od prosinca 2019. do danas, te je vještak tablično izradio procjenu tržišne vrijednosti najamnine stanova na području [adresa] u [adresa] za razdoblje od 2019. godine do danas u EUR/m2/mjesec i to za 2019. god. 7,19 eura, za 2020.g. 7,64 eura, za 2021.g. 8,62 eura, za 2022.g. 9,29 eura, za 2023.g. 10,34 eura i za 2024.g. 11,39 eura. Stranke, pozvane dati svoje primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, nisu imale primjedbi niti prigovora. Sud je nalaz i mišljenje vještaka uzeo u obzir kao stručan i na njemu mogao temeljiti svoju odluku. Tužitelj je na temelju izračuna vještaka obračunao razliku tržišne i zaštićene najamnine za predmetne stanove za utuženo razdoblje.
12. Provedene dokaze sud je cijenio sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te nakon brižne analize svakog tijekom postupka provedenog dokaza za sebe i u međusobnoj korelaciji s ostalim dokazima, a na temelju ocjene sadržaja isprava koje prileže spisu, saslušanja svjedoka i vještačenja, sud je utvrdio obvezu tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju kao u toč. I izreke presude.
13. Naime, sud je najprije pregledom izvatka iz zemljišne knjige utvrdio da je vlasnik nekretnine tužitelj, a iz ranijih rješenja, te konačno iz ugovora o najmu stanova sa zaštićenom najamninom priloženih spisu, te iz iskaza saslušanih svjedoka i zz tužitelja utvrdio da u stanovima tužitelja žive zaštićeni najmoprimci. Iz iskaza stranke i svjedoka proizlazi da se najamnina uredno uplaćuje tužitelju u skladu sa dogovorom.
14. Odredbom čl. 30 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99,22/00,73/00, 129/00, 114/01,79/06,141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 u daljnjem tekstu ZV-a) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. U čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova (NN br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 u daljnjem tekstu ZNS) propisano je da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Člankom 13. ZNS propisano je da je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam dok je člankom 7. ZNS propisano da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske. Prema čl. 56. i čl. 57. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16, 106/18 i 121/19) dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se razlika između primitka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitka od vremenskog ograničenog ustupa autorskog prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava, primitka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primitcima. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju se izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Prema citiranim odredbama, dohodak od imovine predstavlja razliku između mjesečne najamnine i izdataka u visini od 30% na koji iznos se obračunava porez na dohodak sukladno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak i to po stopi od 12% godišnje. Člankom 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZOO-a) propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje kao i da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Članak 134. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 u daljnjem tekstu Ustav RH) propisuje da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.
15. Iz svega navedenog proizlazi da je uvođenjem ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("NN međunarodni ugovori", br. 18/97. i 6/99, u daljnjem tekstu Konvencija) kojim je miješanjem tužene vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana / takvih stanova i zaštićenog najmoprimca. Dakle, tužitelj kao vlasnik stanova predmetne stanove ne mogu iznajmiti na tržištu čime bi ostvarili tržišnu najamninu s obzirom da u njemu žive osobe koje su po propisima bivše države stekli stanarsko pravo te su Zakonom o najmu stanova utvrđeni zaštićenim najmoprimcima s kojim je zaključen ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoren u visini zaštićene najamnine kako je to propisivao Zakon o najmu stanova te je takav postupak tuženika prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u dvije svoje presude i to Statileo protiv [adresa] te F i drugi protiv Republike Hrvatske, utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz kojih presuda proizlazi da država ima pravo miješati se u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude višestruko manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje se ne može opravdati i pritom nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru te iz navedenih presuda ESLJP u Strasbourgu proizlazi da hrvatske vlasti bez obzira na široku slobodu procjene nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i zbog toga je ESLJP u Strasbourgu u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio materijalnu štetu od 8.200,00 EUR-a koja predstavlja upravo razliku između visine zaštićene najamnine i visine najamnine koju bi ostvario na tržištu. Nadalje, odluke ESLJP kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatne su za sve sudove u Republici Hrvatskoj i djeluju prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva kako je to jasno izraženo i u odluci broj U-I-745/1999 od 8.11.2000. (NN br. 112/00.) Ustavnog suda RH u kojoj je zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava RH i koji smatra da izvršenje presuda ESLJP u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije. Kako je presudom Statileo protiv Republike Hrvatske ESLJP zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu, a ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava tužena se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, sukladno čl. 141. Ustava RH koji propisuje da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona i čija primjena je vidljiva i u stavu Vrhovnog suda RH koji navodi :"Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu i vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. (Rev 2364/16 od 19. prosinca 2018.).
16. Kako je utvrđeno da je tuženik uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustio istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužitelja, to su tužitelji pretrpjeli imovinsku štetu uslijed činjenice da je u utuženom razdoblju bili spriječeni naplatiti najamninu za svoje nekretnine - stanove u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine u tom razdoblju, dakle tuženik je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenih prava vlasništva dužan tužitelju u čijem stanu žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u iznosu razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, sve sukladno čl. 1045. i čl. 1046. ZOO-a. Na svaki mjesečni iznos štete tužitelji imaju pravo na zakonske zatezne kamate primjenom čl. 1086. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točci I. izreke.
17. Tužitelju kao vlasniku stana bi prema redovnom tijeku stvari, što je tuženik onemogućio na određeni način, pripadalo pravo na tržišnu najamninu za predmetni stan umanjeno za ono što na ime zaštićene najamnine tužitelj prima od zaštićenih najmoprimaca te kada se od navedenog iznosa oduzme naprijed navedeni iznosi zaštićene najamnine, proizlazi da je razlika između tržišne i zaštićene najamnine, upravo u ukupnosti 82.047,53 eura.
18. Nadalje, na tako utvrđeni iznos najamnine tužitelju pripada zatezna kamata koja po ocjeni ovoga suda teče na svaki pojedini mjesečni iznos jer se šteta sastoji upravo od razlike zaštićene najamnine i tržišne najamnine za svaki pojedini mjesec i obveza naknade takve štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka te štete, sve na temelju odredbe članka 29. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. izreke.
19. U odnosu na dio zahtjeva u razlici između dosuđenog u toč. I izreke i zahtjeva koji je prvobitno postavljen u tužbi u iznosu od 116.595, 85 eura, što je iznos od 34.547,32 eura tužba se smatra povučenom, pa je odlučeno kao u toč. I rješenja sukladno čl. 193 ZPP-a.
20. U odnosu na zahtjev za naknadom zbog povrede prava osobnosti koja se očitovala kroz nemogućnost raspolaganja vlastitim prostorom, nemogućnosti organiziranja župnog i pastoralnog rada u punom kapacitetu samostana, pravne borbe za povrat oduzetih prostora i sve to kroz dulji vremenski period, novčana naknada radi naknade neimovinske štete u iznosu od 40.000,00 EUR, tužitelj nije predložio dokaze na navedene okolnosti, pa u tom dijelu nije dokazao potraživanje i sud je odlučio primjenom pravila o teretu dokaza kao u toč. II izreke i odbio tužbeni zahtjev.
21. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine 57/2022. i 88/2022.) bilo je nužno iskazati sve iznose u uvodu i izreci odluke u eurima.
22. Odluka o trošku temelji se na čl. 154.st.5 ZPP. Sud sukladno čl. 155. ZPP i do zaključenja glavne rasprave određeno postavljenom zahtjevu tužitelja (l.s. 424), utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23 dalje: OT) našao potrebnim za sastav tužbe 918 bodova (Tar. br. 7. t.1. OT-a), u zastupanju po odvjetniku na ročištu gdje se raspravljalo o glavnoj stvari ili se izvodili dokazi dana 17.3.25, 19.6.24, 22.5.24, 8.4.24, 23.10.23. u iznosu od 918 bodova po ročištu (Tar. br. 9. toč. 1. OT-a), za zahtjev za mirno rješenje spora 918 bodova (Tar.br. 7. toč. 8 OT-a), za obrazloženi podnesak 918 bodova (Tar.br. 8. toč. 1 OT-a), dakle ukupno 7344 bodova što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 14.688,00 eura uvećano za PDV iznosi 18.360,00 eura uz trošak vještačenja 1,000,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu 331,81 i presudu 663,61 eura. Stoga prihvaćen je zahtjev za troškom u iznosu 20.355,42 eura i odlučeno kao u toč. II izreke rješenja..
23. Zbog navedenog, temeljem spomenutih propisa odlučeno je kao u izreci.
U Dubrovniku, dana 22. travnja 2025.
Sutkinja:
Katarina Franković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, u roku 8 dana od dana objave presude, ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana dostave presude pozivom na gornji poslovni broj spisa.
