Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, M. Gupca 22

Poslovni broj: P-755/2023.-31.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji toga suda Nives Škudar, u pravnoj stvari tužitelja ĐF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Dozet, odvjetnici iz Zagreba, Božidara Adžije 17 A, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 22. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206379743/06, kreditna partija broj 7103071794 od 23.03.2006. g. koji je sklopljen između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke, u dijelu koja glasi:

Članak 1. „Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 86.500,00 CHF (slovima: osamdesetišest tisuća pet stotina švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama…“ KAMATE I NAKNADE Članak 2. st. 4. „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Članak 23. st.1. Točka C) – „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnove razlike anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja tijekom otplate kredita iznos od 15.342,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi sukladno čl. 29. st .2. ZOO od 14% godišnje počev od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015. i po stopi od 8,14% godišnje koja teče od 01.08.2015 po stopi propisanoj čl. 29.,st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koje teku na pojedine iznose po dospijeću do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena koje teku na pojedine iznose po dospijeću pa do isplate kako slijedi:

- 5,11 eur/ počevši od 10. studenog 2008 do isplate

- 14,53 eur/ počevši od 10 siječnja 2009 do isplate

- 17,49 eur/ počevši od 10 veljače 2009 do isplate

- 27,25 eur/ počevši od 10 ožujka 2009 do isplate

- 13,07 eur/ počevši od 10 travnja 2009 do isplate

- 12,83 eur/ počevši od 10 lipanj 2009 do isplate

- 10,31 eur/ počevši od 10 lipanj 2009 do isplate

- 11,75 eur/ počevši od 10 srpanj 2009 do isplate

- 8,02 eur/ počevši od 10 kolovoza 2009 do isplate

- 10,53 eur/ počevši od 10 rujan 2009 do isplate

- 6,52 eur/ počevši od 10 listopad 2009 do isplate

- 8,59 eur/ počevši od 10 studenog 2009 do isplate

- 9,40 eur/ počevši od 10 prosinca 2009 do isplate

- 16,88 eur/ počevši od 10 siječnja 2010 do isplate

- 21,88 eur/ počevši od 10 veljače 2010 do isplate

- 19,98 eur/ počevši od 10 ožujka 2010 do isplate

- 27,43 eur/ počevši od 10 travnja 2010 do isplate

- 31,03 eur/ počevši od 10 svibnja 2010 do isplate

- 41,88 eur/ počevši od 10 lipnja 2010 do isplate

- 49,55 eur/ počevši od 10 srpnja 2010 do isplate

- 39,61 eur/ počevši od 10 kolovoza 2010 do isplate

- 68,59 eur/ počevši od 10 rujna 2010 do isplate

- 56,02 eur/ počevši od 10 listopada 2010 do isplate

- 58,05 eur/ počevši od 1o studenog 2010 do isplate

- 69,68 eur/ počevši od 10 prosinca 2010 do isplate

- 88,26 eur/ počevši od 10 siječnja 2011 do isplate

- 68,09 eur/ počevši od 10 veljače 2011 do isplate

- 74,12 eur/ počevši od 10 ožujka 2011 do isplate

- 66,43 eur/ počevši od 10 travnja 2011 do isplate

- 83,17 eur/ počevši od 10 svibnja 2011 do isplate

- 98,75 eur/ počevši od 10 lipnja 2011 do isplate

- 102,85 eur/ počevši od 10 srpnja 2011 do isplate

- 170,00 eur/ počevši od 10 kolovoz 2011 do isplate

- 106,94 eur/ počevši od 10 rujna 2011 do isplate

- 99,12 eur/ počevši od 10 listopad 2011 do isplate

- 99,64 eur/ počevši od 10 studeni 2011 do isplate

- 9.265,77 eur/ počevši od 26 studeni 2011 do isplate

- 99,67 eur/ počevši od 10 prosinca 2011 do isplate

- 108,38 eur/ počevši od 10 siječnja 2012 do isplate

- 113,49 eur/ počevši od 10 veljače 2012 do isplate

- 114,13 eur/ počevši od 10 ožujka 2012 do isplate

- 110,68 eur/ počevši od 10 travnja 2012 do isplate

- 112,44 eur/ počevši od 10 svibnja 2012 do isplate

- 116,21 eur/ počevši od 10 lipnja 2012 do isplate

- 111,83 eur/ počevši od 10 srpnja 2012 do isplate

- 111,70 eur/ počevši od 10 kolovoza 2012 do isplate

- 104,66 eur/ počevši od 10 rujna 2012 do isplate

- 107,14 eur/ počevši od 10 listopada 2012 do isplate

- 112,52 eur/ počevši od 10 studenog 2012 do isplate

- 110,87 eur/ počevši od 10 prosinca 2012 do isplate

- 113,54 eur/ počevši od 10 siječnja 2013 do isplate

- 106,58 eur/ počevši od 10 veljače 2013 do isplate

- 104,59 eur/ počevši od 10 ožujka 2013 do isplate

- 111,78 eur/ počevši od 10 travnja 2013 do isplate

- 106,00 eur/ počevši od 10 svibnja 2013 do isplate

- 100,28 eur/ počevši od 10 lipnja 2013 do isplate

- 95,95 eur/ počevši od 10 srpnja 2013 do isplate

- 101,00 eur/ počevši od 10 kolovoza 2013 do isplate

- 104,28 eur/ počevši od 10 rujna 2013 do isplate

- 108,53 eur/ počevši od 10 listopada 2013 do isplate

- 108,90 eur/ počevši od 10 studenog 2013 do isplate

- 111,42 eur/ počevši od 10 prosinca 2013 do isplate

- 106,59 eur/ počevši od 10 siječnja 2014 do isplate

- 106,10 eur/ počevši od 10 veljače 2014 do isplate

- 107,90 eur/ počevši od 10 ožujka 2014 do isplate

- 106,54 eur/ počevši od 10 travnja 2014 do isplate

- 104,06 eur/ počevši od 10 svibnja 2014 do isplate

- 103,57 eur/ počevši od 10 lipnja 2014 do isplate

- 105,57 eur/ počevši od 10 srpnja 2014 do isplate

- 109,25 eur/ počevši od 10 kolovoza 2014 do isplate

- 110,58 eur/ počevši od 10 rujna 2014 do isplate

- 109,53 eur počevši od 10 listopada 2014 do isplate

- 113,60 eur počevši od 10. studenog 2014 do isplate

- 114,68 eur počevši od 10. prosinca 2014 do isplate

- 115,10 eur počevši od 10. siječnja 2015 do isplate

- 115,35 eur počevši od 10. veljače 2015 do isplate

- 115,35 eur počevši od 10. ožujka 2015 do isplate

- 115,35 eur počevši od 10. travnja 2015 do isplate

- 115,35 eur počevši od 10 svibnja 2015 do isplate

- 115,35 eur počevši od 10. lipnja 2015 do isplate,

sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) iznos od 389,17 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.11.2011. g. po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29.,st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 333,69 eura i to:

- 4,94 EUR od 01.07.2006 do isplate

- 4,45 EUR od 01.08.2006 do isplate

- 2,74 EUR od 01.09.2006 do isplate

- 2,03 EUR od 01.10.2006 do isplate

- 6,47 EUR od 01.11.2006 do isplate

- 4,43 EUR od 01.12.2006 do isplate

- 8,24 EUR od 01.01.2007 do isplate

- 10,55 EUR od 01.02.2007 do isplate

- 9,27 EUR od 01.03.2007 do isplate

- 10,91 EUR od 01.04.2007 do isplate

- 16,84 EUR od 01.05.2007 do isplate

- 15,97 EUR od 01.06.2007 do isplate

- 20,32 EUR od 01.07.2007 do isplate

- 17,44 EUR od 01.08.2007 do isplate

- 16,96 EUR od 01.09.2007 do isplate

- 21,17 EUR od 01.10.2007 do isplate

- 17,56 EUR od 01.11.2007 do isplate

- 18,56 EUR od 01.12.2007 do isplate

- 14,14 EUR od 01.01.2008 do isplate

- 9,95 EUR od 01.02.2008 do isplate

- 4,07 EUR od 01.03.2008 do isplate

- 8,43 EUR od 01.04.2008 do isplate

- 13,30 EUR od 01.05.2008 do isplate

- 13,35 EUR od 01.06.2008 do isplate

- 15,88 EUR od 01.07.2008 do isplate

- 17,87 EUR od 01.08.2008 do isplate

- 16,45 EUR od 01.09.2008 do isplate

- 6,02 EUR od 01.10.2008 do isplate

- 5,38 EUR od 01.12.2008 do isplate

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.933,36 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su parnične stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206379743/06, kreditna partija: 7103071794 dana 23.03.2006.godine. Navedeni Ugovor o kreditu podnesen je dana 24.03.2006.g. na potvrdu/solemnizaciju Javnom bilježniku mr. Jadranki Knego-Rogina iz Zagreba, Argentinska 4, broj. OU-356/2006. Sukladno odredbama iz čl. 1. Ugovora o kreditu, tuženik je odobrio tužitelju kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 86.500 CHF (slovima: osamdesetišesttisućapetstotina švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, prema uvjetima navedenim u ugovoru U čl. 2. ugovorena je redovna kamatna stopa promjenljiva u trenutku sklapanja ugovora 4,50% godišnje.

1.1.Temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br.: P-8121/2015 od 16.ožujka 2018. u korist tužitelja je utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206379743/06, kreditna partija broj 7103071794 od 23.03.2006. g. sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke u dijelu: -čl. 2. st. 1. i st. 3. (promjenjiva kamatna stopa), -čl. 7. st. 1. i st. 2.(mjesečni anuiteti) - čl. 23. st. 1. t. J. i t. K.(Opći uvjeti, uručenje otplatne tablice itd.) Temeljem citirane presude tužitelju je isplaćen s osnova razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo iznos od 23.860,97 kuna s pripadajućom zateznom kamatom.

1.2.Tužitelj u citiranom parničnom postupku P-8121/2015 nije tražio, niti je ostvario pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove razlike anuiteta nastalih zbog promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita. Stoga radi ostvarenja prava na punu restituciju podnosi tužbu u ovom predmetu kojom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli koja nije utvrđena ništetnom u presudi broj: P-8121/2015 od 16.03.2018., isplatu preplaćenih iznosa s osnove razlike tečaja (valutna klauzula) te isplatu naknada za prijevremenu otplatu kredita.

1.3. Odredbom iz Čl. 2.st. 4. spornog ugovora o kreditu ugovoreno je:– „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ U čl. 23. st. 1. toč. C) spornog ugovora o kreditu ugovoreno je: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“ Uvidom u priloženi promet po kreditu može se utvrditi da je dana 26.11.2011. godine tužitelj izvršio prijevremeni povrat dijela iznosa kredita, a od strane poslovne banke tada je naplaćena jednokratna naknada za uvećanu otplatu kredita u iznosu od 3.000,00 kn (IZLAZNA NAKNADA) = 398,17 EUR prema odredbama iz čl. 2 st. 4. predmetnog ugovora o kreditu broj 7103071794. Namjena kredita bila je kupnja stana.(čl.6. Ugovora). Predmetni kredit nije konvertiran u valutu EUR, već je zatvoren prije isteka ugovorenog roka dvjema djelomičnim uplatama od strane tužitelja kako je niže navedeno. Iako je u čl. 3. ugovoren rok otplate kredita 20 godina zbog nepovoljnog učinka ugovorene valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope., tužitelj je ranije otplatio navedeni kredit kako je niže navedeno. Tužitelj je redovito otplaćivao predmetni kredit u mjesečnim anuitetima. Mjesečni obrok kredita ugovoren u čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu, porastao je u međuvremenu za tužitelja na način da je sa početnih 543,04 CHF porastao na 576,07 CHF, te na 605, 52 CHF, odnosno 627,24 CHF u razdoblju od 10.11.2007.g., pa do 10.12.2010., kada je snižen na 594,60 CHF, zatim 01.08.2011. na 585,03 CHF. Zbog promjene kamate i tečajne razlike valute švicarskog franka povećanje mjesečnog obroka kredita postalo je znatno financijsko opterećenje za tužitelja. Tužitelj je zbog navedene činjenice realnog povećanja mjesečnog obroka kredita što mu je postalo veliko financijsko opterećenje u nekoliko navrata djelomično prijevremeno otplatio kredit i to: -26.11.2011.g. djelomično je otplaćen iznos od 48.931,13 CHF (slovima:četrdesettisućadevetstotinatrideset i jedan švicarski franak i trinaest) u kunskoj proutvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan uplate, odnosno 298.910,19 HRK (slovima: dvijestotinedevedesetiosam tisuća devetstotina i deset hrvatskih kuna i devetnaest lipa) -29.05.2012. g. tužitelj je otplatio preostali iznos glavnice kredita iznosio 47.825,99 CHF. Temeljem navedene prijevremene uplate izvršene dana 26.11.2011.g. tuženik kao Kreditor i tužitelj kao Korisnik kredita zaključili su Suglasnost od 26.11.2011.g. kojom ovdje parnične stranke utvrđuju da je tužitelj kao Korisnik kredita izvršio uvećanu uplatu u iznosu od 300.000 kn po računu, kreditnoj partiji broj: 7103071794, te da se ovom uvećanom uplatom skraćuje rok otplate kredita utvrđen u Ugovoru broj 3206379743 tako da je promijenjen rok otplate kredita sada 03 godine i 07 mjeseci (umjesto dotadašnjih 20 godina). Sve ostale odredbe Ugovora o kreditu broj: 3206379743 ostale su nepromijenjene i dalje na snazi.

1.4. Tužitelju je kod prve djelomične otplate kredita 26.11.2011.g. prilikom djelomične otplate kredita u iznosu od 48.931,13 CHF (u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate= 298.910,19 HRK) naplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu od 398,17 EUR , odnosno 3.000,00 kn.

1.5 Odlukom donesenom u kolektivnom potrošačkom sporu i to odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. g. potvrđena je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.:P-1401/2012 od 04.07.2012. g., kojom je utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odrede koje je tuženik koristio u ugovorima o kreditima u valuti CHF koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarski franak. Sve prethodno navedeno utvrdila je i aktualna sudska praksa i to u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i to u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.g. i u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. koje su donesene u kolektivnom potrošačkom sporu, utvrđeno je da su takve odredbe o promjenjivoj kamati i ugovorene s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak, nepoštene i ništetne odredbe. Sve navedeno su potvrdili u svojim odlukama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukamaposl.br.: Revt-249/14 od 9.travnja 2015.g., zatim odluci posl.br.: Rev- 2245/2017 od 20.ožujka 2018.g. i Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.g., te u odluci posl.br.: Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama posl.br.: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13.prosinca 2016.g. i odluci posl.br.: U - III - 4150/2019 od 05.02.2021.

1.6. Tužitelj kao potrošač temelji svoj zahtjev na citiranim rješidbama kolektivnog potrošačkog spora a sukladno odredbama iz čl. 502.c. ZPP-a.

1.7. Tuženik je uručio tužitelju Ugovor o kreditu koji je ugovor je bio sastavljen od strane tuženika u postojećoj formi, a koji ugovor je sastavio tuženik kao tzv. „take it or leave it“ (prijevod: „uzmi ili ostavi“) kojim je značajno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao, niti je tužitelj kao potrošač bio obaviješten i informiran na jasan, razumljiv i nedvojben način od strane tuženika o ekonomskim posljedicama koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i ugovaranju promjenjive kamatne stope koja se veže uz valutu švicarski franak, niti je tužitelju predana i predočena, te dodatno objašnjena dokumentacija iz koje bi on mogao utvrditi jasno i nedvojbeno koje su pravne posljedice vezanja kamatne stope uz valutu švicarski franak.

1.8.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je dodatno još veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer tuženik kao banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje tužitelju kao potrošaču, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima tvrdi da za isti nudi povoljniju ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava tužitelja kao potrošača da je švicarski franak sigurna valuta. Upravo se to desilo u konkretnom slučaju.

1.9.U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g., sud izražava stav da se načelo savjesnosti i poštenja ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

1.10. Osporavani Ugovor o kreditu protivan je načelima i odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje u tekstu ZOO), odredbama o zaštiti potrošača Zakona o bankama (NN 84/2002, 141/2006) - propisa koji je bio na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu, odredbe Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13), odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe iz čl. 81., čl. 82. I čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) – čl. 96., čl. 97. I čl. 102. koji je bio na snazi na nakon toga, te odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi na dan podnošenja predmetne tužbe – čl. 49. I čl. 55., odnosno prava tužitelja kao potrošača i korisnika financijskih usluga. Isto tako smatramo da su povrijeđene odredbe iz čl. 10.st.2.toč.f., te čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16).

1.11. Tuženik kao banka počinio je povrede odredaba ZOO-a i to odredbe iz čl. 3. (načelo ravnopravnosti stranka), čl. 4. (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 6. (zabrana zlouporabe prava), čl. 7. (načelo jednakosti činidaba), čl. 8. (zabrana prouzročenja štete), čl. 10. (dužna pažnja u ispunjavanju obveza i prava), čl. 12., čl. 22., čl. 26., čl. 295. ZOO-a, a sve u svezi s odredbama ZOO-a koje reguliraju pitanje ništetnosti ugovora (čl. 322, čl. 323, čl. 324.), kao i pravne posljedice ništetnosti ugovora. Tuženik je iskoristio potrebu tužitelja za kreditom i njegovo nedovoljno znanje i iskustvo s područja ekonomskih znanosti, te se sporni ugovor o kreditu može smatrati zelenaškim ugovorom sukladno odredbama iz čl. 329. ZOO-a.

1.12.Tužitelj smatra da je sporni Ugovor o kreditu protivan odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (koja je ius cogens norma ekvivalentna normi javnog poretka države članice u interesu i zaštiti potrošača), te ostaloj stečevini Europske unije, praksi Suda Europske unije i to presudama u predmetima C-26/13, presudi u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15, C-308/15, presudi u predmetu C-118/17, te protivne recentnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nadalje Sud Europske unije u Luxembourgu je u svojoj presudi u predmetu posl.br.:C-26/13 Đ i KF, od 30.04.2014.g., T.39., izvor EurLex-62013CJ0026- EN-EUR-Lex, izrazio stajalište da se prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sustav zaštite uspostavljen prethodno spomenutom Direktivom 93/13 (Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorim) temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Hrvatski sudovi su dužni tumačiti pravo u duhu citirane Direktive 93/13/EEZ.

1.13.Osim toga praksa Suda Europske unije uspostavlja visoku razinu zaštite interesa potrošača kada su u pitanju nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu u valuti švicarski franak i to u slijedećim odlukama: - presudi poslovni broj: C-118/17 Sud Europske unije, - presudi donesenoj u povezanim predmetima C-154/15, C- 307/15, C-308/15 od 21.12.2016.g. u kojima je utvrdio da potrošač ima pravo na povrat koristi, odnosno onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnove, ako otpadnu odredbe čije se utvrđenje ništetnim traži tužbom – pravo potrošača na punu restituciju, -presudi C-260/18 od 3. listopada 2019. – Sud EU utvrdio da je temeljni princip ocjene održanja ugovora na snazi kod nepoštenih ugovornih odredbi ocjena radi li se o glavnom predmetu ugovora, odnosno o bitnom sastojku ugovora.

1.14. Tužitelj temeljem odredaba iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima potražuje povrat onoga što je tuženik kao banka stekao temeljem nepoštenih odredaba o valutnoi klauzuli, odnosno bez valjane pravne osnove i traži ostvarenje prava na punu restituciju sukladno rješidbama Suda Europske unije u povezanim predmetima C- 154/15, C-307/15, C-308/15 od 21.12.2016.g. Tužitelj temeljem odredaba iz čl. 1111. - 1120. ZOO-a potražuje povrat onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnove. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana je dužna drugoj vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora. a odredbama iz čl. 324. ZOO-a propisana je djelomična ništetnost. Tužitelj predmetnom tužbom upravo traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i odredaba o naknadama i drugih niže specificiranih odredaba jer tužitelj o istima kao potrošač nije mogao pregovarati s tuženikom. Odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i druge točno specificirane odredbe spornog ugovora o kreditu već su utvrđene ništetnima u parničnom predmetu koji se kod Naslova vodio pod brojem: P-8121/2015 od 16.ožujka 2018.

1.15. Ovom tužbom tužitelj traži da mu se vrate iznosi koje je neosnovano preplatio tuženiku temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i odredaba o naknadama. Točan iznos povrata treba biti utvrđen financijskim vještačenjem koje tužitelj predlaže provesti uključujući i sve troškove i naknade u visini za koje je uvećana ukupna obveza tužitelja. Tužitelj u ovoj tužbi navodi samo okvirni iznos izračuna.

1.16. U osporavanom ugovoru o kreditu naknade su ugovorene u čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. C): Čl. 2. st. 4.: „Korisnik kredita obvezuje se platiti ve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ U čl. 23. st. 1. toč. C) spornog ugovora o kreditu ugovoreno je: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“ Tužitelju kao korisniku kredita nije bilo omogućeno pregovarati vezano uz pitanje ugovorenih naknadna i troškova iz prethodno citiranih odredaba. Stoga se naknade koje je tuženik naplatio od tužitelja zbog prijevremene otplate kredita mogu smatrati NEODREDIVIMA, obzirom da se parametri koji određuju visinu navedene naknade formiraju prema jednostranoj volji banke/tuženika, te o istima tužitelj kao potrošač uopće nije imao mogućnost pregovaranja. Posljedica neodredivosti činidbe je ništetnost odredbe kojom je takva činidba određena.

1.17. ZOO-a u članku 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva. Nadalje u članku 272. ZOO propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu kao što je to u konkretnom slučaju ugovoreno u citiranim spornim odredbama ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog dana 5. 11. 2020.g. donio je identičan zaključak pod brojem: Su IV-308/2020 pod toč. 8.

1.18.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj sukladno odredbama iz čl. 186.b. ZPP-a zadržava pravo naznačiti ukupan iznos svojeg potraživanja prema tuženiku s osnova osporavanog ugovora i stečenog bez osnove u čl II. i III. tužbenog zahtjeva. Tužitelj potražuje u toč. II isplatu s osnove razlike anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja i u toč. III. tužbenog zahtjeva isplatu iznosa koji su obračunati kao naknade i troškovi tijekom otplate kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj postavlja: a) deklaratorne tužbene zahtjeve na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1., čl.2.st.4. i čl. 23.st.1. Ugovora o kreditu u dijelu, kako je to zatraženo tč. I. tužbenog zahtjeva; b) kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 14.499,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, po osnovi primjene CHF valutne klauzule, kako je to zatraženo tč. II. tužbenog zahtjeva; c) kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 389,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. 4. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 12. lipnja 2018.g. 5. Tuženik se protivi bilo kakvom uređivanju/preinaci prema čl. 186.b. ZPP jer tužitelj nije podnio stupnjevitu tužbu niti je za istu dokazao pretpostavke.

2.2 Tužitelj ovako postavljenim deklaratornim tužbenim zahtjevima na utvrđenje ništetnosti dijelova članaka Ugovora o kreditu ustvari traži od Naslovnog suda da utvrdi ništetnim (i) iznos početno odobrenog kredita, (ii) obvezu tužitelja da plati kamatu pri čemu tuženik ističe kako zasigurno nema pravni interes za navedeno. 7. Tužitelj, naravno, ničim ne obrazlaže (a niti dokazuje) zašto bi takove odredbe koje su opće prihvaćene u pravnom prometu i bez kojih se ugovor o kreditu uopće ne može sklopiti bile ništetne, a niti je ništetnost takovih odredba utvrđena u bilo kojem postupku. Nejasno je zašto bi bili ništetni, iznos kredita, obveza plaćanja kamate, itd.? 8. Isto potvrđuje i VSRH u odluci broj Rev 3740/2018- od 4. ožujka 2020. godine: „S pravom tuženica ukazuje da, s obzirom na takvo obrazloženje i doseg presude donesene u kolektivnom sporu, nije bilo mjesta utvrđenju ništetnosti cijele odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog među strankama, već eventualno samo onog dijela te odredbe koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema odredbama banke. Stoga izreka presude proturječi obrazloženju i u tome dijelu presudu drugostupanjskog suda također nije moguće ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženica ukazuje u reviziji. Zbog navedenog je valjalo presudu suda drugog stupnja u povodu revizije tuženice ukinuti u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.“ 9. Tuženik stoga predlaže Naslovnom sudu odrediti vrijednost predmeta spora u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev pa potom isti odbiti uz naknadu troška tuženiku kako je niže navedeno.

2.3. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana. Upravo na adresi prebivališta tužitelja „ [adresa], tužitelj ima registrirano sjedište svojeg društva Geospot d.o.o. za projektiranje i usluge. Dokaz: izvadak iz sudskog registra za društvo Geospot d.o.o. (u prilogu) 11. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

2.4. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke.

2.5. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Kguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.

2.6. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji viceguverner HNB-a ZF prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom sabor.

2.7. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

2.8. U konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno je utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati.

2.9. Na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik.

2.10.Tuženik prije svega ističe prigovor zastare u odnosu na naknadu za uvećanu uplatu u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn koja je naplaćena tijekom 2011. godine, znači skoro 14 godina prije podnošenja ove tužbe. Naime, tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljeve zahtjeve za isplatu po osnovi naplaćene naknade. Osim što su zahtjevi po toj osnovi zastarjeli, zahtjevi su u cijelosti neosnovani, što će tuženik obrazložiti u nastavku. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

2.11.Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23. st. 1. točka C. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, naknadu uređuju sljedeće odredbe: - čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009);

- potom je Zakonom o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; -ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.

2.12. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23. st. 1. točka C. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2006. godine, dakle 11 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju.

2.13. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

2.14.U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita/uvećanu uplatu je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 23. st. 1. točka C. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita/uvećan uplatu uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene djelomične uplate. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je na stranici 117. točka B3.7.5.3. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 0,1% od iznosa uplate. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke.

2.15. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita/uvećanu uplatu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

2.16. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila: - izričito zakonski dopuštena; - ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 23. Ugovora o kreditu; - iznosila 0,1% od iznosa uplate; - određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka.

2.17. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

2.18. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu u iznosu od 0,1 % od iznosa uplate, ali ne manje od 50 kuna, ovdje nije riječ o nikakvoj jednostranoj odluci banke, nego o fiksnoj stopi, koja se primjenjuje na jasno opisno određenu osnovicu. Svakomu prosječnom korisniku kredita, pa i potrošaču razumljivo je da će, primjerice, na dan prijevremene otplate od 100.000,00 kn platiti 1.000,00 kn naknade za prijevremenu otplatu. Riječ je naprosto o primjeni prostog postotnog računa koji je određen odnosno odrediv u svakome trenutku. Za procjenu značajnije neravnoteže potrebno je stoga preispitivanje načina na koji ugovorna odredba utječe na prava i obveze stranaka. U mjeri u kojoj postoje dodatna pravila od kojih odstupa ugovorna odredba, ona će se smatrati primarnim kriterijem za procjenu znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.5 2.19.U pogledu pitanja bankovne naknade za prijevremenu otplatu kredita/uvećanu uplatu: (i) takva odredba nacionalnog prava postoji: riječ je upravo o odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a koja predviđa da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate ima pravo na naknadu (stvarne) štete; stoga (ii) ako bi se utvrdilo da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena odnosno ništetna, tada bi na njeno mjesto stupila ta zakonska odredba, pa bi banka, umjesto naknade za prijevremenu otplatu kredita, bila ovlaštena tražiti naknadu takve (stvarne) štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a. 65. U takvim okolnostima, ugovorna odredba čl. 23. st. 1. t. c) očito ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima između kreditne institucije i potrošača. Ona, u obostranom interesu ugovornih strana, rješava ovo pitanje na prikladan način, propisivanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita (i) čija je formula unaprijed poznata strankama, definira se jasno, i time zapravo (ii) uklanja sporove između stranaka o tom pitanju, (iii) uklanja daljnje troškove koji se odnose na utvrđivanje konkretne štete, ali nipošto ne manje važno, (iv) unaprijed omogućuje potrošačima predvidljivost visine te naknade, a time (iv) i donošenje informirane odluke o prijevremenoj otplati kredita odnosno (v) administrativno jednostavnu i brzu provedbu takve odluke.Troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje. Stoga je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita.

2.20. Tuženik ističe kako se odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Drugim riječima, ne postoji činjenična osnova za tužiteljev ničim obrazloženi zaključak da je tužena banka tužitelju „uračunala kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti“ sukladno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tuženik koristi ovu prigodu da to pojasni na što je moguće jednostavniji način. Ponajprije valja razumjeti da svi relevantni zakoni koji su u protekla dva desetljeća pa do danas uređivali poslovanje banaka odnosno kreditnih institucija, redovito polaze od sljedeće definicije bankovnih usluga: „bankovne usluge su primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti i odobravanje kredita iz tih sredstava, za svoj račun“. Iz toga proizlaze dva važna zaključka: (i) banka ne može uzeti depozit i na taj depozit plaćati kamate deponentu ili kreditoru (vjerovniku banke), ako (ii) taj novac ne plasira korisniku kredita. Da bi poslovanje banke imalo ekonomskog smisla i da bi time ujedno banka uopće mogla zakonito poslovati s obzirom na svoju striktnu zakonsku obvezu solventnog poslovanja, ona mora korisniku kredita zaračunavati višu kamatu negoli što je duguje vjerovniku banke, tako da banka ostvaruje zaradu na razlici između kamate koju banka zaračunava korisniku kredita i kamate koju duguje vjerovniku. Kamata koju banka plaća svojem vjerovniku predstavlja temeljni trošak nabave novca koji ona plasira korisniku kredita. Kad bi banka imala samo jednog deponenta koji je kod nje oročio depozit od 100.000,00 kn uz kamatnu stopu od x posto, na 10 godina, ona bi tada morala plasirati korisniku kredita taj novac na 10 godina, uz višu kamatu, da bi ispunila elementarni zakonski zahtjev vlastitog solventnog poslovanja, odnosno kako ne bi ugrozila vlastitu sposobnost podmirenja obveza prema svojim deponentima. Isto vrijedi i kad bi se banka kreditno zadužila u svrhu odobravanja takvog kredita. Ako bi korisnik kredita prijevremeno otplatio kredit u petoj godini, banka bi i nadalje ostala izložena trošku plaćanja kamate deponentu tako dugo dok on drži depozit u banci, te bi stoga trebala naći novog korisnika kredita koji bi nadomjestio prethodnoga i plaćao kamatu iz koje bi banka nastavila podmirivati kamatu deponentu (pritom valja uzeti u obzir važnu činjenicu: banke po propisima ne mogu na vlastitu inicijativu prijevremeno vratiti primljeni depozit deponentu). U takvom slučaju, međutim, redovito postoji stanoviti vremenski raskorak, pa banka nastavlja plaćati kamatu deponentu za svo vrijeme dok ne nađe novog korisnika kredita. Ta kamata koju banka plaća deponentu a koja još nije pokrivena kamatnim prihodom iz novog kredita jest za banku trošak koji nastaje isključivo izborom korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit.

2.21. Ako je banka kredit plasirala iz sredstava kredita na 10 godina za koji se zadužila, pa korisnik kredita prijevremeno otplati svoj kredit u petoj godini, tada banka kao dužnik, na pretpostavci da je tako ugovoreno s njenim kreditorom, može prijevremeno otplatiti svoj kredit, ali za to u svakom slučaju nedvojbeno sama mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita vjerovniku kod kojeg se zadužila. Obveza plaćanja takve naknade je opet izravna posljedica odluke korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ovo pokazuje da su banka i korisnik kredita u istoj pravnoj poziciji za slučaj da se odluče prijevremeno se razdužiti: oni oboje jednako moraju svom kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu, jer su time svom vjerovniku uzrokovale trošak kojega on nije planirao kod odobrenja kredita, niti je namjeravao da taj trošak uopće nastane. Ako takva naknada nije ugovorena, tada banka mora nastaviti otplaćivati kredit i plaćati kamatu, kao i deponentu. Stoga, kod prijevremene otplate kredita, banka: (i) ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili (ii) ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje ovakve stvarne troškove. U bankama naravno postoje tisuće deponenata, te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, pa se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će, i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga su se takvi troškovi, u pravnom režimu koji se odnosi na ugovor tužitelja 2006., po važećim propisima, unaprijed ugovorno utvrđivali u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita po općim uvjetima poslovanja banke, tako da i sam korisnik kredita unaprijed ima predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit.

2.22. Tužitelj je izvršio uvećanu otplatu te mu je pritom, naplaćena naknada za prijevremenu končanu otplatu kredita u primjeni odredbe čl. 23. st. 1. toč. C) ugovora o kreditu u vezi s tbr. B3.7.5.3.Odluke o Tarifi naknada iz 2011. godine, kojom je za uvećanu otplatu utvrđena naknada od 0,1% od iznosa uplate. Kad iznos naknade stvarnih troškova sporazumom stranaka ne bi bio unaprijed ugovoren u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, on bi se morao utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i to tek u vrijeme kad korisnik kredita zatraži prijevremenu otplatu kredita. Posljedice takvog pristupa bile bi sljedeće: (i) to bi zahtijevalo poseban angažman oko računanja pojedinačnog troška u vezi s okolnostima svake konkretne prijevremene otplate kredita i izvora njegova financiranja, što bi po prirodi stvari znatno uvećalo trošak prijevremene otplate kredita, jer bi zahtijevalo svojevrsno interno vještačenje; pritom, posljedično (ii) taj trošak za korisnika kredita ne bi bio unaprijed predvidljiv niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, niti u vrijeme kad korisnik kredita uzme u razmatranje prijevremenu otplatu kredita. S time u vezi, pri utvrđivanju ništetnosti sporne ugovorne odredbu iz ugovora o kreditu iz 2006. kako to traži tužitelj, tada bi sud trebao ocijeniti bi li time došlo do značajne neravnoteže u smislu prava zaštite potrošača, a to pak zahtijeva ocjenu u smislu kriterija iz presude Suda Europske unije u predmetu Z. Tuženik dodatno ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: • da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; • da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; • da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; • da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i • da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke.

2.23.Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i provede po tuženiku predložene dokaze te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2006., proveo financijsko vještačenje te saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Nije osnovan prigovor zastare tuženika budući da su i Vrhovni sud RH i Ustavni sud RH zauzeli stav o zastari potraživanja potrošača iz kolektivnog potrošačkog spora u svojim odukama posl.br. Rev-2245/2017, te U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. i u III-4150/2019 od 5. veljače 2021. godine.

6. Prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH na sjednici Građaskog odjela održanoj dana 31. siječnja 2022. godine zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

7. Iz spisa predmeta je razvidno da je tužitelj podnio tužbu OGS u Zagrebu dana 12. lipnja 2023. godine tj. unutar općeg zastarnog roka od pet godina od dana donošenja odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je u kolektivnom potrošačkom sporu utvrđena nepoštenost i ništetnost valutne klauzule u ugovorima o kreditu u CHF koje su tuženik i drugih sedam hrvatskih banaka sklapale s potrošačima u prijepornom razdoblju.

7.1. Stoga je prigovor tuženika da se sva potraživanja tužitelja prije 12. lipnja 2018. nalaze u zastari, neosnovan.

8. U odnosu na prigovor zastare koji se odnosi na povrat iznosa isplaćenog tuženiku s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, valja navesti da zastara počinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti takve odredbe a koja ništetnost se traži upravo u točci I. tužbenog zahtjeva, što znači da zastara još nije niti počela teći, te je i u pogledu toga prigovor zastare tuženika neosnovan.

9. Nadalje, nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača budući da suprotno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je u svom iskazu naveo da je podigao kredit za kupnju stana i koji stan su koristili isključivo za svoje stanovanje te da su sredstva kredita isključivo utrošena za kupnju toga stana, te da je u vrijeme podizanja kredita bio zaposlenik jedne geodetske tvrtke te nije bio vlasnikom nikakvog obrta kao ni supruga, te da i dan-danas živi u tom stanu sa svojom obitelji. Također još navodi da je kredit prijevremeno otplaćen tako da je isti bio otplaćen u cijelosti 2015. godine, te mu je za iznos prijevremene otplate zaračunata i izlazna naknada. Prilikom zaključenja ugovora nije bilo mogućnosti pregovaranja s bankom po bilo kojoj odredbi ugovora već je tužitelj prihvatio ono što mu je bilo ponuđeno od strane banke, a niti ga je u banci bilo tko upozorio na rizičnost kredita u CHF.

10. Isto tako sud je uvidom u ugovor o namjenskom kreditu koji prileži spisu utvrdio da je isti zaključen sa tužiteljem kao fizičkom osobom, te da se radi o potrošačkom kreditu i to za stana u kojem tužitelj prema svojim vlastitim navodima i dan-danas stanuje sa svojom obitelji.

11. Tužitelj također navodi da je društvo Geo Spot d.o.o., a kojeg tuženik spominje u svom odgovoru na tužbu, osnovao znatno kasnije nakon što je otplatio kredit u cijelosti i to 2018. godine, a isto dokazuje priloženim izvodom iz Sudskog registra koje prileži na listovima 187 do 191 spisa, iz kojeg proizlazi da je osnivanje društva Geo Spot d.o.o. prema osnivačkom aktu osnovano 5. srpnja 2018. godine.

12. Nije osnovan daljnji prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes na utvrđenje ništetnosti dijelova članaka ugovora o kreditu jer tužitelj kao potrošač temelji svoj zahtjev na citiranim odlukama kolektivnog potrošačkog spora a sukladno odredbama iz čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

12.1. Naime, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je tužitelj kao potrošač bio obaviješten i informiran na jasan, razumljiv i nedvojben način od strane tuženika o ekonomskim posljedicama koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule je dodatno još veći što prosječni potrošak ne zna za rizik tečaja CHF, već misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik.

12.2. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer tuženik kao banka zna za taj rizik ali ga prešućuje tužitelju kao potrošaču, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovor uvjerava tužitelja kao potrošača da je CHF sigurna valuta, a što se upravo desilo u konkretnom slučaju, a što potvrđuju i navodi tužitelja sa njegovog saslušanja. Takve ugovorne odrede uzrokovale su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja obzirom da mu je mjesečni obrok kredita neplanirano i nepredvidivo rastao, a zajedno s tim rasla je i ukupna obveza tužitelja prema tuženiku s osnove sporog ugovora o kreditu. Ugovorena valutna klauzula nije ugovorena u konkretnom slučaju kao zaštitna klauzula u smislu odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima jer prava zaštitna klauzula predstavlja sporazum o distribuciji rizika između ugovaratelja kojom se želi zaštititi unutrašnja vrijednost valute ugovora tako da bez obzira na intervalutarne promjene vjerovnik dobije isplaćenu ugovorenu vrijednost te valute ugovor tj. onaj iznos u valuti plaćanja koji je ugovoren (a ne niti veći niti manji).

13. Obzirom na prednje navedeno, sud je utvrdio da je osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev kako je presuđeno pod točkom I. izreke.

14. Vezano uz visinu tužiteljeve tražbine a koja se odnosi na utvrđenje iznosa koje je tužitelj isplatio tuženiku s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i iznos koji je tužitelj isplatio tuženiku s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o.

14.1. Iz navedenog vještva proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen 23. ožujka 2006., te da je dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo 01.07.2006. u iznosu od 543,04 CHF, a ugovarano je plaćanje mjesečni anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

14.2. Tužitelj je posljedično na promjenu tečaj plaćao veći ili manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita.

14.3. Vještak navodi da je tužitelj dana 26. studenoga 2011. izvršio jednokratnu uplatu kojom je prijevremeno otplaćen dio nedospjele glavnice te se tužitelju nakon djelomične prijevremene otplate nedospjele glavnice nije mijenjala visina anuiteta a rok otplate kredita smanji se sa početnih 240 anuiteta na 108 anuiteta tj. ugovoreni rok otplate od 20 godina je smanjen na rok otplate od 9 godina.

14.4. U svom završnom dijelu nalaza financijski vještak je naveo da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita do kraja otplate kredita iznosi 15.675,83 eura.

14.5. Vještak se očitovao prema zadatku suda i na negativne razlike tj. utvrdio je ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita odnosno to ukupno iznosi 333,70 eura, pa sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio priliko isplate kredita iznosi 15.342,13 eura.

14.6. U svom vještvu vještak se osvrnuo na izlaznu naknadu navodeći da iz dokumentacije koja je vještaku dana na raspolaganje ne proizlazi da je tužitelju naplaćena i obračunata naknada kod prijevremene djelomične otplate kredita.

15. Tužitelj se očitovao na nalaz financijskog vještaka u dijelu koji se odnosi na matematički izračun preplate zbog rasta tečaja, te u tom dijelu na vještvo nema primjedaba, međutim stavlja prigovor u dijelu u kojem vještak navodi da nije raspolagao dokumentacijom iz koje bi utvrdio da je tužitelju naplaćena i obračunata naknada kod prijevremene djelomične otplate kredita, jer iz dokumenta priloženog uz tužbu – prometa po kreditu tuženika koji nosi datum 17.10.2014. jasno proizlazi da je dana 26.11.2011. tuženik tužitelju naplatio naknadu za uvećanu otplatu u iznosu od 3.000,00 kuna, te se predlaže dostaviti spis vještaku ili ga pozvati na ročište kako bi se utvrdilo neposrednim uvidom u dokument – promet po kreditu tuženika od 17.10.2024. da je tužitelju naplaćena izlazna naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita.

16. Vezano za takav prigovor tužitelja financijski vještak se na zahtjev suda posebno na isto očitovao svojom dopunom nalaza od 12. ožujka 2025. godine, te je isti vještak naveo da je uvidom u dokument koji je dostavio tužitelj (str. 243 do 252 spisa) utvrđeno da je naknada bila naplaćena te utvrdio da je tužitelj kod uvećane uplate odnosno djelomične prijevremene otplate nedospjele glavnice dana 26. studenoga 2011. godine, ukupno uplatio iznos od 49.109,53 CHF na koji iznos je izvršen obračun naknade od 1% u iznosu od 491,10 CHF što primjenom ugovorenog tečaja na dan plaćanja je iznosilo 3.000,00 kuna.

16.1. U utuženom razdoblju je službena valuta u RH bila kuna, a na dan izrade vještačenja službena valuta je euro, te je vještak utvrdio da je tužitelju obračunat i naplaćen kod djelomične prijevremene otplate nedospjele glavnice iznos od 398,17 eura.

17. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 28. veljače 2025. specificirao svoj tužbeni zahtjev i uskladio ga sa nalazom vještaka u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnove razlike anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja uslijed otplate kredita dok u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

18. Tuženik je nakon zaprimljenog financijskog vještva ostao i nadalje kod svih prigovora i osporavanju svih tužbenih zahtjeva a vezano za izračun vještaka u odnosu na negativne razlike postavlja zahtjev da postoji potraživanje tuženika prema tužitelja u iznosu od 333,70 eura i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinačnog dospjelog iznosa do isplate te traži da sud izvrši prijeboj tražbine tužitelja sa tražbinom tuženika.

18.1. Tuženik također stavlja prigovor preinake tužbenog zahtjeva budući je tužitelj povisio tužbeni zahtjhev u odnosu na prvobitno utuženi iznos te s tim u vezi i prigovor zastare tako preinačenog dijela tužbenog zahtjeva te stavlja prigovor u odnosu na tijek zateznih kamata smatrajući da iste ne bi smjele početi teči ranije nego od dana podnošenja tužbe ovome sudu.

19. Sud je prihvati nalaz vještaka u dijelu u kojem je vještak utvrdio ukupan iznos preplata uzevši obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate, u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate.

20. U odnosu na prigovor tuženika koji se odnosi na preinaku tužbenog zahtjeva i s tim u vezi prigovor zastare, sud je takav prigovor odbio kao neosnovan jer je tužitelj iz činjenične i pravne osnove samo uskladio svoj tužbeni zahtjev sa rezultatima financijskog vještačenja, a koje je i po stavu Vrhovnog suda RH u ovakvim predmetima dopušteno, te je i vezano na isto i prigovor zastare tako preinačenog tužbenog zahtjeva neosnovan.

21. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je takav prigovor i zahtjev tuženika ocijenio kao neosnovan.

22. U smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuiteta za ukupno 333,70 eura, ali time nije stekao nikakvu imovinu od tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, da bi istu bio dužan vratiti sukladno odredbi čl. 210. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

23. Iz tog razloga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti sa tražbinom tužitelja.

24. Nastavno iz odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo u smislu odredbe čl. 210. st. 1. i čl. 208. Zakona o obveznim odnosima. To zato jer se članak 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošača.

25. Tuženik je banka tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u svezi sa izdavanjem kredita , što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Zaključno, to znači da obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat, a pred toga tuženik nije potrošač pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

26. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, to nisu ispunjena pravila vraćanja stečenog bez osnove na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, a slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti sa tražbinom tužitelja, a kada bi ista i postojala bila bi u zastari.

27. Stoga je sud utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike u iznosu od 333,70 eura.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi sa čl. 155. ZPP-a.

28.1. Tužitelju je odmjeren trošak sukladno Tarif o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I – 500 eura, za sastav podneska od 15. svibnja 2024., 27. veljače 2025., oboje po tar.br. 8/I a svako po 500 eura, te za pristup ročištu 21. svibnja 2024., 24. srpnja 2024., 6. ožujka 2025. i 26. ožujka 2025. sve po tar.br. 9/I, a svako po 500 eura, što ukupno iznosi 3.500,00 eura, a koji iznos je uvećan za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 400 eura, slijedom čega je tužitelju ukupno dosuđen trošak u iznosu od 3.900,00 eura, a kojem iznosu je i pribrojan trošak dolaska punomoćnika na glavnu raspravu 21. svibnja 2024., 24. srpnja 2024., 6. ožujka 2025. i 26. ožujka 2025., za koji dolazak mi je priznata povratna karta za vlak Zagreb-Zabok u iznosu od 8,34 eura, što pomnoženo sa 4 dolaska daje iznos od 33,36 eura, slijedom čega je tužitelju sveukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 3.933,36 eura.

28.2. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška koji se odnosi na sastav podneska od 15. svibnja 2024. i od 27. veljače 2025. obzirom je iz spisa razvidno da je u istim datumima tužitelj dostavio sudu po dva podneska, a sve navode mogao je istači u jednom podnesku, a koji podnesak mu je sud i priznao.

28.3. Na tako dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena je zakonska zatezna kamata tekuća od dana objave presude do isplate, u visini propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Tuženik je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka obzirom je u cijelosti izgubio parnicu.

U Zaboku, 22. travnja 2025.

Sutkinja

Nives Škudar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Sanja Dozet, Zagreb

2. Odvjetnik Margita Kiš Kapetanović iz OD Porobija & Porobija, Zagreb

3. E-oglasna ploča suda