Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-814/2025-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Leko i Partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice, te tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 2237/2019-31 od 22. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2237/2019-31 od 22. siječnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 901563921, sklopljenom između parničnih stranaka dana 5. lipnja 2007. ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane u dijelu točke 4.1., a koji glasi: "... koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana ...", kao i prva rečenica točke 4.2. istog Ugovora, a koja glasi: "... visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 1.1. (slovima: prvi siječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. (slovima: prvi siječnja) do 30.6. (slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine i na dan 1.7. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. (slovima: prvog srpnja), do 31.12. (slovima: tridesetprvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene.

II. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 9012563921, sklopljenom između parničnih stranaka dana 5. lipnja 2007. ništetne odredbe u kojima je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak sadržane u točkama 5.2., 6.2., 7.2. istog Ugovora, u dijelu u kojem glase:

T.5.st.2: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."

T.6.st.2: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."

T.7.st.2: "... plativo u kunsko protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana plati tužiteljici ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 31.724,92 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 24.469,90 EUR teče počev od 01.10.2015.g. po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Odlukom o trošku naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici iznos od 5.119,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

3. Žali se tužiteljica pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom IV. izreke (odluka o trošku) i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženica se žali protiv prvostupanjske presude pobijajući istu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se preinači odnosno ukine, a istoj obistini trošak žalbenog postupka.

5. Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženice protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražila je i trošak odgovora na žalbu.

6. Žalba je osnovana.

7. Iz činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da su tužiteljica i tuženica 5. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012563921, kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te su dana 3. prosinca 2015. predmetni kredit konvertirale u kredit s valutnom klauzulom u eur.

8. Osnovano tuženica prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava ispravno ističući kako spomenuti dodatak Ugovoru o kreditu od 3. prosinca 2015., kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute nego i u pogledu kamatne stope, a suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, jest od utjecaja na pravo tužiteljice da potražuje predmetnu razliku.

9. Naime, predmetni Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK), koji uređuje obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. Konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11. Način izračuna konverzije je detaljno propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK-a.

12. U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK-a izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

13. Osim toga, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 11/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

14. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.)

15. Utoliko se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis članka 19.e ZID ZPK-a, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu.

16. Također, da bi se moglo govoriti o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1049/06 od 8. studenoga 2006).

17. U odnosu na činjenicu da korisnik kredita prigodom sklapanja sporazuma nije u svemu mogao biti upoznat sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), treba kazati kako je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (stavak 1. članka 273. ZOO-a).

18. Ipak, prema stavku 2. članka 273. ZOO-a ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka.

19. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati.

20. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.

21. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak sukladno odredbama članka 81., članka 82. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) odnosno odredbama članka 96., članka 97. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

22. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz euro.

23. Po mišljenju ovog suda ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora.

24. Navedenim, u predmetnom slučaju kao odlučno je trebalo utvrditi radili se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke (ovim pitanjem se sud prvog stupnja nije bavio), predmet konverzije, te je li izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a (uključujući detaljan pregled svih elemenata izračuna konverzije shodno ovom članku) i je li time tužiteljica došla u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazila da je bila korisnik kredita u euro, kao i je li nakon sklopljenog sporazuma o konverziji utvrđeno postojanje bilo kakvog novog novčanog zahtjeva korisnika kredita, te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošač, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

25. Naime, radi se o relevantnim činjeničnim utvrđenjima o kojima ovisi pravilnost zaključka o tome je li u pitanju valjana konverzija provedena sukladno ZID ZPK-u, te ostvaruje li tužiteljica pravo i na daljnje naknade, a koje odlučne činjenice je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi.

26. Isto tako, skreće se pozornost kako su stranke sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu svoj ugovorni odnos mijenjale ne samo u pogledu valute, već i redefiniranjem ugovorene kamatne stope, čime su uklonjene nepoštene odredbe iz ugovora i uspostavljena je pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da takve nepoštene odredbe nisu postojale, a što onda treba uzeti u obzir kod ocjene ravnopravnosti položaja dužnika prema vjerovniku.

27. Također treba naglasiti kako se ovo naknadno stvaranje/promjena pravne osnove učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u temelji na posebnom zakonskom rješenju, ali i na temeljnom načelu obveznih odnosa - načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a.

28. U tom smjeru oglasio se i VSRH koji je u svojoj odluci naglasio kako: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ (presuda VSRH Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

29. Kako je u rečenom ostvaren žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valjalo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

30. U nastavku postupka sud prvog stupnja razmotriti će ono na što je u ovoj odluci ukazano, nakon čega će ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice, a time i o ukupnim troškovima postupka i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

U Splitu 22. travnja 2025.

.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi