Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-931/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Zinke Bulka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Novska, OIB: 09112913581, Novska, Trg dr. Franje Tuđmana 2, kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Gačić, odvjetnica iz Novske, protiv tuženika UD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]., kojeg zastupa punomoćnik OD Kaić & Klaić iz Kutine, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Kutini Stalna služba u Novskoj poslovni broj P-357/2023-8 od 8. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Kutini Stalna služba u Novskoj poslovni broj P- 357/2023-8 od 8. srpnja 2024. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

''I Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja Grada Novske koji glasi: "Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu tuženika UD protiv tužitelja Grad Novska po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Kutini broj Ovr-542/19. od 11. srpnja 2019. radi naplate novčanog iznosa od 526,17 eura s pripadajućom kamatom koja teče od 29. travnja 2005. do isplate i troškova postupka u iznosu od 692,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2005. do isplate i troškova ovrhe u iznosu od 109,50 eura."

II Nalaže se tužitelju Grad Novska da tuženiku BD naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura, u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o parničnom trošku. Odgovornost jedinice lokalne samouprave, za dugove ostavitelja sukladno odredbi čl. 139. ZN ograničena je ne samo visinom (čl. 139. st. 3. ZN), već i imovinom kojom jedinica lokalne samouprave odgovara (čl. 139. st. 6. ZN). To znači da se, sukladno čl. 139. st. 6. ZN, prisilna naplata tražbine koju je vjerovnik imao prema ostavitelju može provesti samo na stvarima ili pravima koje je jedinica lokalne samouprave stekla kao ošasnu imovinu, a što sud u obrazloženju presude potpuno zanemaruje. Tužitelj je u ostavinskom postupku stekao nekretnine i sredstva na računima koje je imao ostavitelj. Na samo toj imovini je tuženik kao vjerovnik mogao prisilno naplaćivati svoju tražbinu. Tuženik to nije učinio, već je naplatu tražbine tražio pljenidbom i prijenosom na računu proračuna tužitelja. Takva pljenidba i prijenos provedeni su protivno odredbi čl. 139. st. 6. ZN, tako da sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te naložio da tužitelj plati tuženiku parnične troškove. Pravno je neodlučno što vrijednost naslijeđene imovine (nekretnina i novčanih sredstava) koje je nakon smrti pok. KD stekao tužitelj, veća od tražbine koju je tuženik imao prema njemu. Ta okolnost ne znači da je tuženik ovlašten provoditi ovrhu na proračunskim sredstvima tužitelja, te da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Visinu naslijeđenih novčanih sredstava u iznosu od 5.868,65 EUR-a tužitelj je dostavio u spis kao i podatak da je u vrijeme podnošenja ovrhe nakon podmirivanja ostalih dugovanja iza pok. ostavitelja preostao iznos od 2.115,26 EUR-a koji je 23.11.2020. uplaćen tuženiku i sa tim iznosom su u potpunosti utrošena novčana sredstva koja je tužitelj naslijedio. Ponovo se naglašava da je tuženik ovrhu određenu rješenjem o ovrsi od 11. srpnja 2019. zatražio isključivo na novčanim sredstvima tužitelja (ovršenika) i to za cjelokupnu tražbinu tuženika, iako mu je dio potraživanja u iznosu od 2.115,26 EUR-a plaćen 23.11.2020. Predmet ovrhe može biti samo onaj iznos novčanih sredstava koji se u trenutku smrti nalazio na navedenim računima sada pok. ovršenika. Predmetna novčana sredstva utrošena su u cijelosti, pa je određivanje ovrhe na proračunskim računima tužitelja, protivno čl. 139 st. 6 ZN-a. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka u vezi je sa odlukom o glavnoj stvari, pa iz navedenog razloga tužitelj ulaže žalbu na istu. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako se pobijana presuda ne može ispitati, jer u presudi nema razloga o svim odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužitelj.

5. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog, naveo:

- da tužitelj navodi da ga je Općinski sud u Kutini rješenjem broj Ovr-321/2022. od 11. listopada 2023. uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom

- da je tužitelj nasljednik ID te da odgovara za dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine

- da je tužitelj naslijedio iznos od 5.868,65 eura, te da je cijeli iznos utrošio na podmirivanje ostaviteljevih dugova uključujući i dug prema tužitelju u iznosu od 2.115,26 eura

- da predlaže da se proglasi nedopuštenom ovrha po prijedlogu UD određena rješenjem Općinskog suda u Kutini broj Ovr-542/19 od 11. srpnja 2019. za iznos od 526,00 eura s kamatom koja teče od 29. travnja 2005. do isplate, troškova postupka u iznosu od 692,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2005. i troškova ovrhe u iznosu od 109,50 eura

- da tuženik potvrđuje da je određena ovrha radi naplate tražbine tuženika ali osporava navod tužitelja da za dugove ID odgovara do novčanog iznosa koji je iza njega naslijedio, jer da je naslijedio imovinu veće vrijednosti od iznosa koji je platio na ime njegovih dugova

- da je uvidom u spis Ovr-321/2022 utvrđeno da je tužitelj, kao ovršenik, upućen da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24)

- da tužitelj smatra da bi ovrha bila nedopuštena jer je naslijeđeni iznos od 5.868,65 eura upotrijebio za podmirenje tražbina drugih vjerovnika umrlog ID, te djelomično za podmirenje tražbine tuženika iz ovršnog postupka koji se vodi kod istog suda pod brojem Ovr-321/2022 (Ovr-542/2019)

- da je čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 – dalje: ZN) propisano da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, a st. 3. istog članka, propisano je da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine

- da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Sisku Stalna služba u Kutini broj O-550/2016 od 15. svibnja 2017. utvrđeno da je tužitelj, osim iznosa koji se nalazio na računima ostavitelja, naslijedio i brojne nekretnine među kojima je i kuća u k. o. [adresa]

- da imajući u vidu iznos tražbine tužitelja, više je nego očito da je taj iznos daleko manji od vrijednosti samo navedene nekretnine

- da tužitelj nije predlagao procjenu vrijednosti naslijeđenih nekretnina, radi čega nije bilo moguće utvrditi njihovu točnu vrijednost odnosno ukupnu vrijednost ostavinske mase

- da je očito da je vrijednost naslijeđene imovine (u koju se uračunavaju ne samo novčana sredstva na računima nego i vrijednost naslijeđenih nekretnina) daleko veća od iznosa koje je tužitelj platio za podmirenje drugih dugova ID uključujući i djelomičnu isplatu tuženiku, pa je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan

- da je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi priznate troškove u ukupnom iznosu od 500,00 eura, a odluka se temelji na čl. 154. st. ZPP.

6. Prvostupanjski sud obrazlaže svoju presudu navodeći da je očito da je vrijednost naslijeđene imovine (u koju se uračunavaju ne samo novčana sredstva na računima nego i vrijednost naslijeđenih nekretnina) daleko veća od iznosa koje je tužitelj platio za podmirenje drugih dugova ID uključujući i djelomičnu isplatu tuženiku, pa je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan kojim je traženo da se proglasi nedopuštenom ovrha po prijedlogu tuženika UD protiv tužitelja Grad Novska po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Kutini broj Ovr-542/19. od 11. srpnja 2019.

7. Temeljem čl. 139. ZN propisano je:

(1) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove.

(2) Nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove. (3) Nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. (4) Kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva.

(5) Među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom nije drukčije određeno.

(6) Predmet ovrhe radi ostvarenja ili osiguranja tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu na koje je prešla ošasna ostavina mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine.

(7) Odredba stavka 6. ovoga članka ne primjenjuje se ako je stvar ili pravo koje je sastavni dio ostavine otuđeno prije podnošenja ovršnog prijedloga, odnosno prijedloga za osiguranje.

8. Ošasna imovina je imovina bez nasljednika, odnosno ostavina koja nema nasljednika i u čijem slučaju, sva ostavina prelazi na općinu ili grad, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici. Općina odnosno grad nemaju izbora i moraju prihvatiti pravne posljedice koje za nasljednike nastaju u vezi odgovornosti za ostaviteljeve dugove, jer stjecatelj ošasne imovine ima poziciju zakonskog nasljednika. To znači da općina odnosno grad odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine ali ne cijelom svojom imovinom jednako kako bi odgovarali i drugi nasljednici da su se prihvatili nasljedstva.

9. Odredbom čl. 139. st. 6. ZN, propisano je da ostaviteljevi vjerovnici mogu protiv općine odnosno grada prisilno ostvariti tražbine samo na stvarima i pravima koja su sastavni dio ostavine. Iznimno, temeljem čl. 139. st. 7. ZN navedena odredba ne primjenjuje se ako je stvar ili pravo koje je sastavni dio ostavine otuđeno prije podnošenja ovršnog prijedloga, odnosno prijedloga za osiguranje. U tom bi se slučaju za ostvarenje tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu primjenjivalo opće uređenje propisano pravilima ovršnog prava. Citiranim se stavkom izbjegavaju situacije u kojima bi općina, odnosno grad otuđenjem imovine koja je sastavni dio ostavine spriječili namirenje vjerovnika. Temeljem čl. 20. ZN propisano je da ostaviteljeve nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem se području nalaze, dok pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebivalište na području [adresa], a što ovdje nije sporno.

10. Ovrha protiv nasljednika ošasne imovine, tj. protiv jedinica lokalne samouprave može se provesti samo na naslijeđenim stvarima i pravima. Iako je navedeno da jedinice lokalne samouprave odnosno gradovi i općine odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti stečene ošasne imovine te odgovaraju ostavitelju upravo tom ošasnom imovinom, u slučaju spora isti su dužni dokazati kako nisu raspolagali s ošasnom imovinom, jer će u protivnom odgovarati cjelokupnom svojom imovinom. To znači da će vjerovnici ostavitelja svoje tražbine moći naplatiti i s računa jedinice lokalne samouprave.

11. U konkretnom slučaju radi se o stjecanju ošasne imovine, a odgovornost jedinice lokalne samouprave za dugove ostavitelja sukladno odredbi čl. 139. ZN ograničena je ne samo visinom (čl. 139. st. 3. ZN), već i imovinom kojom jedinica lokalne samouprave odgovara (čl. 139. st. 6. ZN). To znači da se, sukladno čl. 139. st. 6. ZN, prisilna naplata tražbine koju je vjerovnik imao prema ostavitelju, može provesti samo na stvarima ili pravima koje je jedinica lokalne samouprave stekla kao ošasnu imovinu.

12. Tuženik to nije učinio već je tražbinu naplatio pljenidbom i prijenosom koju je proveo na računu proračuna tužitelja. Na temelju navoda iz obrazloženja pobijane presude, za sada se ne može utvrditi jesu li pljenidba i prijenos provedeni protivno odredbi čl. 139. st. 6. ZN odnosno je li sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Pravno je neodlučno što je vrijednost nekretnina koje je nakon smrti pok. ID stekao tužitelj veća od tražbine koju je tuženik imao prema njoj. Naime, ta okolnost, čak i da je istinita, ne znači da je tuženik ovlašten provoditi ovrhu na proračunskim sredstvima tužitelja, dok se ne utvrde druge odlučne činjenice.

14. U pravu je tužitelj kada u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, te da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud nije dao jasne razloge za svoju odluku da je propisano da ostaviteljevi vjerovnici mogu protiv općine odnosno grada prisilno ostvariti tražbine samo na stvarima i pravima koja su sastavni dio ostavine. Iznimno, temeljem čl. 139. st. 7. ZN navedena odredba ne primjenjuje se ako je stvar ili pravo koje je sastavni dio ostavine otuđeno prije podnošenja ovršnog prijedloga, odnosno prijedloga za osiguranje, o čemu također nema niti riječi u pobijanoj presudi.

15. Zbog svega navedenog, razlozi o odlučnim činjenicama ostali su nejasni i proturječni te se pobijana presuda zbog toga ne može ispitati, pa je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP istu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

16. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem odnosno dati jasne razloge o ukazanim bitnim činjenicama.

17. S obzirom da je ukinuta presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima cjelokupnog postupka, uključivo i u povodu pravnih lijekova odluči u konačnoj odluci, a kako je to riješeno pod točkom II. izreke ovog rješenja, temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.

U Velikoj Gorici 22. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina