Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-90/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Klaudije Grubišić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika SV, zbog kaznenih djela iz članka 139. stavak 3. Kaznenog zakona Kaznenog zakona (Narodne novine, broj; 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 - dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: K-133/2022-33 od 8. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika SV, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: K-133/2022- 33 od 8. veljače 2023., okrivljenik SV, s ostalim osobnim podacima kao u izreci pobijane presude, proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, tjelesnom ozljedom, opisano u članku 117. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11, kažnjivo po članku 117. stavku 2. KZ/11, kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnjom, opisano u članku 139. stavak 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11, kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11 i kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, nasiljem u obitelji, opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11, a sve uz primjenu članka 51. KZ/11, te mu je na temelju članka 117. stavak 2. KZ/11, za kazneno djelo tjelesne ozljede utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11, za kazneno djelo prijetnje utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci te na temelju članka 179.a KZ/11, za kazneno djelo nasilja u obitelji utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, te je potom na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca.

1.1. Na temelju članka 69. KZ/11, okrivljeniku je izračena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, a koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.2. Na temelju članka 73. KZ/11, okrivljeniku je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja žrtvi PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na udaljenost manju od 100 (sto) metara, te zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve PV, a u trajanju koje je 3 (tri) godine dulje od izrečene kazne.

1.3. Na temelju članka 270. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP/08) žrtvi PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], odlučeno je da će, po pravomoćnosti presude, žrtvi PV biti vraćena 1 (jedna) sjekira tzv. Tomahawk, oduzeta od žrtve uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od 24. rujna 2021. ser. br. [serijski broj].

1.4. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08, okrivljenik je obvezan da u roku 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude podmiri troškove kaznenog postupka i to troškove svjedokinje u iznosu 57,07 eura (pedeset sedam eura i sedam centi) 430,00kuna (četiristo trideset kuna), troškove vještačenja u ukupnom iznosu 642,38 eura (šesto četrdeset dva eura i trideset osam centi) 4.840,00 kuna (četiri tisuće osamsto četrdeset kuna), te paušalnu svotu u iznosu 663,61eura (šesto šezdeset tri eura i šezdeset jedan cent), 5.000,00 kuna (pet tisuća kuna).

2. Protiv navedene presude pravodobno je podnio žalbu okrivljenik SV, po branitelju Damiru Švecu, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenoga zakona, s prijedlogom da nadležni županijski sud, kao sud drugog stupnja, ukine presudu Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: K-133/2022-33 od 08. veljače 2023. i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje pred novim raspravnim sucem, podredno, da presudu preinači na način da optuženika sukladno pravilu „in dubio pro reo“ oslobodi optužbe za učin predmetnih kaznenih djela.

3. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08, spisi su dostavljeni županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru, koji je spise nakon razgledanja vratio sudu.

4. Žalba okrivljenika nije osnovana.

5. Žalitelj u žalbi navodi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. i 3. ZKP/08, navodeći da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima odluke, odluka nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti su razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, te u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima odluke o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5.1. Iako optuženik ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavak 2. i 3. ZKP/08, međutim, iste tek formalno navodi, dok obrazloženje u potpunosti izostaje, već iz sadržaja žalbe proizlazi samo žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije u pravu žalitelj kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu, jer iz sadržaja spisa, prikupljenih dokaza, dokaza izvedenih na raspravi, te interpretacije istih ovaj drugostupanjski sud utvrdio je upravo suprotno. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenika krivim zbog predmetnih kaznenih djela, na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U odnosu na kaznena djela tjelesne ozljede i nasilja u obitelju, valja istaknuti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio iskaz oštećene, ocjenjujući ga istinitim i vjerodostojnim, upravo iz razloga što je isti u bitnome potvrđen navodima nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka, te prikupljenom materijalnom dokumentacijom, te u tom smislu neosnovana je žalba okrivljenika u dijelu kada navodi da se presuda temelji isključivo na iskazu oštećene.

9. U odnosu na kazneno djelo prijetnje, prije svega treba reći da bi prijetnja imala karakter kaznenog djela mora biti konkretizirana. U konkretnom slučaju razvidno je da izrečene riječi su konkretizirane, da će se takva prijetnja neposredno i izvršiti. Za počinjenje terećenog kaznenog djela prijetnje, potrebno je da je netko drugom ozbiljno prijetio kakvim zlom i da je cilj počinitelja bio da kod osobe kojoj upućuje prijetnje izazove osjećaj straha i uznemirenosti. Naime, bitno je da je ta prijetnja poduzeta s namjerom da se druga osoba ustraši ili uznemiri, a ozbiljnost same prijetnje se ne utvrđuje samo i isključivo na temelju izgovorenih riječi, nego i u kontekstu i uvažavanjem okolnosti samog događaja.

10. Naime, suprotno žalbenim navodima okrivljenika proizlazi iz izjave oštećene koja je u svome iskazu navela da joj je okrivljeni govorio ubit ću te, „satrt“ ću sve osobe s kojima imaš posla, pobiti ću tvoju obitelj, kojom prilikom je u jednoj ruci držao sjekiru kojom je mahao, a što je kod oštećene dodatno izazvalo osjećaj straha za vlastiti život i sigurnost.

11. Kako je nesporno da gore izgovorene riječi upućene oštećenoj u trenutku dok je okrivljeni u jednoj ruci sjekiru u kontekstu predmetnog događaja (od ranije teško i trajno poremećenih odnosa), prema ustaljenoj sudskoj praksi, predstavljaju ozbiljnu prijetnju, kao što je oštećenica i shvatila, stoga je okrivljenik, opisanim postupanjem u činjeničnom opisu optužnoga akta, ostvario bića kaznenog djela prijetnje.

12. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da upućene riječi od strane okrivljenika, oštećenici imaju karakter prijetnje, te se izgovorene riječi u kontekstu ponašanja okrivljenika kritične zgode, a i ranije, imaju smatrati ozbiljnom prijetnjom.

13. Činjenica da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, s pravom sud navodi na zaključak da je optuženi bio svjestan svojih radnji, te da se ne može opravdati predmetno protupravno postupanje zbog toga što okrivljeni ovisnik o alkoholu.

14. Prema naprijed navedenom prvostupanjski je sud, protivno žalbenom prigovoru, pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenika krivim za kazneno djelo protiv života i tijela, tjelesnom ozljedom, opisano u članku 117. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11, kažnjivo po članku 117. stavku 2. KZ/11, kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnjom, opisano u članku 139. stavak 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11, kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11 i kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, nasiljem u obitelji, opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11, na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Žalitelj, sudu prvog stupnja, prigovara što nije primijenio načelo “in dubio pro reo” koji je procesno-pravni institut, a ima prednost pred materijalno-pravnom teorijom ekvivalencije, jer bi sud u tome slučaju, presuđujući u dvojbi u korist okrivljenika, morao zaključiti da ovdje okrivljeni nije kriv za počinjenje kaznenog djela.

15.1. Naime, sud će doći u priliku da primijeni pravno pravilo “in dubio pro reo“ kao univerzalno pravilo u situaciji kada u pogledu postojanja, odnosno nepostojanja neke činjenice egzistira dvojba, koja se onda uklanja na taj način da se uzima da postoji, odnosno ne postoji ona činjenica koja je za optuženog povoljnija. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje, kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Sud pri tome nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza. Tek ukoliko nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Radi se, dakle, o pravno-logičkom pomagalu, a ne o dokaznom pravilu ili načelu, koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih dokaza, pogrešno je postupanje koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog proturječnosti dokaza nije moguće utvrditi neku odlučnu činjenicu pa tada u sumnji odlučiti u korist optuženika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08, postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravno- logično pomagalo.

15.2. No, prema stanju stvari u ovom predmetu, primjena pravno-logičkog pomagala ovdje izgleda nepotrebna i za sada pogrešna jer postoje određeni dokazi koji jasno i nedvojbeno ukazuju na postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenih djela koje su predmet optužbe. Ako bi u situaciji postojanja proturječnih dokaza čiji sadržaj (ne)upućuje na (ne)postojanje objektivnih i subjektivnih sastavnica kaznenog djela uvijek odlučivali primjenom članka 3. stavka 2. KZ/11., onda bi se radilo o postupanju suprotnom temeljnim postavkama kaznenog postupka, uključujući i dužnost svestranog raspravljanja predmeta, savjesne ocjene dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te slobodne ocjene dokaza. Takvo postupanje dovelo bi u pitanje djelotvornost kaznenog postupka uopće, ali i vjerodostojnost sudskih odluka. U konkretnoj situaciji takva dvojba ne postoji, sud je u dokaznom postupku, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, nedvojbeno utvrdio da je okrivljeni, počinio kaznena djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret.

16. U odnosu na povrede kaznenog zakona koje optuženik u svojoj žalbi ne pojašnjava niti konkretizira, koje su to povrede kaznenog zakona učinjene tijekom postupaka pred prvostupanjski sudom, ispitujući navedenu žalbenu osnovu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 2. ZKP/08, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona, stoga je i u odnosu na taj žalbeni prigovor žalba, neosnovana.

17. Okrivljeni su svojoj žalbi ne navodi žalbenu osnov odluke o kazni, no kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj sud će se očitovati o žalbi optuženika na odluku o kazni.

18. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, te je okrivljeniku kao olakotno cijenio njegove obiteljske prilike činjenicu da je razveden, otac jednog maloljetnog djeteta s kojim redovito ostvaruje kontakte, da je zaposlen s urednim mjesečnim primanjima u iznosu 5.000,00 kuna. Osim toga, sud je olakotnim cijenio činjenicu okrivljenikove bolesti, ovisnosti o alkoholu pod čijim je odlučujućim djelovanjem počinio ova kaznena djela, te uslijed koje ovisnosti je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, dok mu je kao otegotnu okolnost cijenio činjenicu da je nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela osuđivan, zbog istovrsnog kaznenog djela prijetnje.

19. Vijeće ovoga drugostupanjskoga suda, izrečenu kaznu prema okrivljeniku smatra primjerenom, te u cijelosti prihvaća obrazloženje pobijane presude u tom dijelu. S obzirom na značaj otegotne okolnosti na strani okrivljenika, njegova osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela, dakle radi se o specijalnom povratniku, pri odabiru vrste i mjere, te imajući na umu da je predmetna kaznena djela počinio s izravnom namjerom, vodeći računa i o stupnju povrede zaštićenog dobra, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, je mišljenja da kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca u cijelosti primjerena počinjenom kaznenom djelu i ličnosti počinitelja i prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

20. Stoga, kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca, nije prestroga, a niti preblaga za predmetna kaznena djela, te će se kaznom zatvora u navedenom trajanju, imajući u vidu i kriminalnu količinu i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te ujedno utjecati na ovog okrivljenog i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, te resocijalizacije okrivljenika.

21. U odnosu na žalbenu osnovu odluke o sigurnosnim mjerama koju okrivljenik u svojoj žalbi ne pojašnjava niti konkretizira, valja istaći da je pravilno prvostupanjski na temelju odredbe članka 69. KZ/11, okrivljeniku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, a koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora iz razloga što je predmetna kaznena djela počinio pod odlučujućim utjecajem svoje ovisnosti o alkoholu, a koja ovisnost još uvijek nije izliječena, isto tako pravilno prvostupanjski sud imajući u vidu sve okolnosti vezane za počinjenje predmetnih kaznenih djela, zaključuje da je potrebno okrivljenom izreći i sigurnosnu mjeru zabrane približavanja žrtvi PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na udaljenost manju od 100 (sto) metara, te zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve PV, a u trajanju koje je 3 (tri) godine dulje od izrečene kazne.

22. U odnosu na žalbenu osnovu odluke troškovima postupka koju također okrivljenik u svojoj žalbi ne pojašnjava niti konkretizira, valja istaći da je pravilno prvostupanjski na temelju odredbe članka 148. stavak 1. u vezi člankom 145. stavkom 2. točke 1. - 8. ZKP/08, obvezao okrivljenika naknaditi troškove kaznenog postupka, imajući u vidu da okrivljenik ostvaruje redovna mjesečna primanja, stoga kako je troškove vođenja kaznenog postupka prouzročio svojim samoskrivljenim ponašanjem, tada je u obvezi i da ih namiri.

22.1. Plaćanjem istih neće biti dovedeno pitanje uzdržavanja okrivljenika, niti osoba koje je on dužan uzdržavati, iz toga razloga ovaj drugostupanjski sud je našao opravdanom odluku prvostupanjskog suda kojom je obvezao okrivljenika da plati troškove kaznenog postupka, kao i paušalnu svotu koja je određena, s obzirom na trajanje i složenost kaznenog postupka, te je u skladu sa imovinskim prilikama okrivljenika.

23. Kako žalbenim razlozima nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenog, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

24. Slijedom svega iznesenog presuđeno je kao u izreci ove odluke.

Vukovar, 22. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski