REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 2771/23-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Srđanu Kaleboti, odvj. u Splitu protiv tuženika pod 1) OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu i pod 2) EOS MATRIX d.o.o. ZAGREB, OIB: 76674680107, Horvatova 82, zastupanog po pun. iz odvj. društva Haid i Švaljek Krešić u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 5. ožujka 2025. g. u prisutnosti tužitelja s pun., zamjenika pun. tuženika pod 1) i zamjenice pun. tuženika pod 2), dana 22. travnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik pod 1) OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju TA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 638,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,03 EUR teče od 16. travnja 2008. g. do isplate,

-0,34 EUR teče od 16. travnja 2008. g. do isplate,

-1,69 EUR teče od 16. listopada 2008. g. do isplate,

-2,51 EUR teče od 17. studenog 2008. g. do isplate,

-2,77 EUR teče od 17. studenog 2008. g. do isplate,

-1,28 EUR teče od 17. prosinca 2008. g. do isplate,

-3,68 EUR teče od 16. siječnja 2009. g. do isplate,

-7,73 EUR teče od 16. siječnja 2009. g. do isplate

-12,76 EUR teče od 18. veljače 2009. g. do isplate,

-2,50 EUR teče od 17. ožujka 2009. g. do isplate,

-6,09 EUR teče od 17. ožujka 2009. g. do isplate,

-8,51 EUR teče od 16. travnja 2009. g. do isplate,

-1,64 EUR teče od 13. svibnja 2009. g. do isplate,

-6,33 EUR teče od 13. svibnja 2009. g. do isplate,

-7,03 EUR teče od 16. lipnja 2009. g. do isplate,

-0,82 EUR teče od 16. srpnja 2009. g. do isplate,

-7,04 EUR teče od 16. srpnja 2009. g. do isplate,

-6,21 EUR teče od 14. kolovoza 2009. g. do isplate,

-0,03 EUR teče od 14. kolovoza 2009. g. do isplate,

-7,64 EUR teče od 15. rujna 2009. g. do isplate,

-5,17 EUR teče od 15. listopada 2009. g. do isplate,

-0,73 EUR teče od 15. listopada 2009. g. do isplate,

-7,57 EUR teče od 16. studenog 2009. g. do isplate,

-5,03 EUR teče od 16. prosinca 2009. g. do isplate,

-1,57 EUR teče od 16. prosinca 2009. g. do isplate,

-9,49 EUR teče od 15. siječnja 2010. g. do isplate,

-7,42 EUR teče od 15. veljače 2010. g. do isplate,

-3,31 EUR teče od 15. veljače 2010. g. do isplate,

-11,08 EUR teče od 15. ožujka 2010. g. do isplate,

-7,97 EUR teče od 15. travnja 2010. g. do isplate,

-4,24 EUR teče od 15. travnja 2010. g. do isplate,

-15,70 EUR teče od 14. svibnja 2010. g. do isplate,

-9,43 EUR teče od 16. lipnja 2010. g. do isplate,

-4,59 EUR teče od 16. lipnja 2010. g. do isplate,

-19,36 EUR teče od 16. srpnja 2010. g. do isplate,

-16,36 EUR teče od 16. kolovoza 2010. g. do isplate,

-2,13 EUR teče od 16. kolovoza 2010. g. do isplate,

-23,69 EUR teče od 16. rujna 2010. g. do isplate,

-22,15 EUR teče od 15. listopada 2010. g. do isplate,

-1,25 EUR teče od 15. studenog 2010. g. do isplate,

-21,87 EUR teče od 15. studenog 2010. g. do isplate,

-27,57 EUR teče od 15. prosinca 2010. g. do isplate,

-5,89 EUR teče od 14. siječnja 2011. g. do isplate,

-22,43 EUR teče od 14. siječnja 2011. g. do isplate,

-26,38 EUR teče od 17. veljače 2011. g. do isplate,

-11,40 EUR teče od 16. ožujka 2011. g. do isplate,

-16,54 EUR teče od 16. ožujka 2011. g. do isplate,

-26,20 EUR teče od 14. travnja 2011. g. do isplate,

-18,64 EUR teče od 13. svibnja 2011. g. do isplate,

-11,37 EUR teče od 13. svibnja 2011. g. do isplate,

-33,64 EUR teče od 15. lipnja 2011. g. do isplate,

-37,95 EUR teče od 15. srpnja 2011. g. do isplate,

-0,65 EUR teče od 15. srpnja 2011. g. do isplate,

-44,11 EUR teče od 16. kolovoza 2011. g. do isplate,

-35,92 EUR teče od 15. rujna 2011. g. do isplate,

-14,33 EUR teče od 14. listopada 2011. g. do isplate,

-18,53 EUR teče od 14. listopada 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 16. travnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

''1.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g., zaključen između tužitelja i tuženika pod 1).

2.Utvrđuje se da je ništetan i bez ikakve pravne valjanosti, upis/uknjižba prava vlasništva na nekretnini upisanoj kod Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižni odjel u Đakovu, u k. o. [katastarska općina], z. u. [broj ZK uloška], kat. čest. [katastarska čestica], kuća i dvorište u selu, ukupne površine 1126 m², u korist tuženika pod 2) u listu B, br. 2. zaprimljeno 6. prosinca 2018. g. pod brojem Z-25935/18, odnosno zaprimljeno 8. siječnja 2007. g., broj Z-77/07, na temelju Ugovora o kreditu broj 40253/07 i Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 5. siječnja 2007. g., solemniziranog 5. siječnja 2007. g., broj OU-6/2007, Ugovora o prijenosu, solemniziranog po javnom bilježniku Iliji Šariću iz Splita, dana 16. studenog 2018. g. pod poslovnim brojem OV-10120/18 od 22. listopada 2018. g., zabilježba, list C, br. 1., 1.2., broj Z-25935/18 od 6. prosinca 2018. g., za novčani iznos od 52.850,00 CHF, primljeno 8. siječnja 2007. g., broj Z- 77/07, pa se nalaže Općinskom sudu u Đakovu, Zemljišnoknjižnom odjelu Đakovo izvršiti uknjižbu brisanja prava vlasništva upisanog na navedenoj nekretnini u korist tuženika pod 2) koji je izvršen temeljem Ugovora o kreditu broj 40253/07 i Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 5. siječnja 2007. g. solemniziranog 5. siječnja 2007. g., broj OU-6/07, Ugovora o prijenosu, solemniziranog po javnom bilježniku Iliji Šariću iz Splita, te se nalaže uspostava zemljišnoknjižnog stanja na navedenoj nekretnini kakvo je bilo prije provedbe navedenog upisa odnosno izvrši brisanje zabilježbe upisane u listu C, br. 1., 1.2.'',

odbija kako neosnovan.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 2. Ugovora o kreditu broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g., kojeg su zaključili tužitelj i Societe generale - Splitska banka d.d., OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, u dijelu u kojem je, u čl. 2. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 52.850,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, čl. 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, d) 1., uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d) 2., u dijelu u kojem je ugovoreno da ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a 3. na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

III.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g., kojeg su zaključili tužitelj i Societe generale - Splitska banka d.d., OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva odlukom kreditora.

IV.Dužan je tuženik pod 1) u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 1.000,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. travnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženiku pod 2) Eos Matrix d.o.o. Zagreb, OIB: 76674680107, na ime troškova postupka iznos od 750,00 EUR.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 9. lipnja 2023. g. u kojoj je naveo da je dana 5. siječnja 2007. g. s t.d. Splitska banka d.d., koje je t.d. pripojeno tuženiku pod 1), zaključio Ugovor o kreditu broj 40253/07, temeljem kojeg mu je tuženik pod 1) stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 52.850,00 CHF isplaćen u kunama prema prodajnom tečaju tuženika. Tuženik pod 1) da je u tom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita je u čl. 10. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 5. Ugovora naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,20% godišnje, ugovorivši u čl. 11. Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Postupajući na takav način, odnosno na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o tome da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je, suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima i načela savjesnosti i poštenja te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZPP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Radi opisanog ponašanja tuženika da je protiv njega vođen sudski postupak zbog zaštite kolektivnih interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 u kojem je 13. lipnja 2014. g. donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH koji je, odlučujući o žalbama tuženika, presudom pod brojem Pž-7129/13 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 7) u tom postupku, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isti sud da je presudom pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 7) u tom postupku, u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz Narodnih novina broj 96/13, a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz Narodnih novina 79/07 i dalje. Na temelju dokumentacije iz kredita da je napravljen izračun u smislu utvrđivanja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF te iznos koji je tuženik pod 1) neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita da iznosi 638,00 EUR. S obzirom da su odredbe koje su izdvojene ništetne od samog početka, odnosno od kada su ugovorene, te da se radi o ugovornim odredbama koje su predmet i cijena ugovora o kreditu ne može opstati bez odredbi bitnih za postojanje ugovora odnosno bez bitnih sastojaka ugovora i da se nameće zaključak da je takav ugovor ništetan i bez pravnog učinka. Kako ništetnost djeluje erga omnes, a tuženik pod 2) da je novi vjerovnik kojem je tuženik pod 2) ustupio potraživanje te koji provodi ovrhu protiv tužitelja prodajom nekretnine po otkazanom Ugovoru o kreditu, da tužitelj ima pravo pokrenuti postupak protiv oba tuženika u smislu individualne pravne zaštite i povrata sredstava koje je tuženik pod 1) (banka) neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora pa je predloženo donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g., zaključen između tužitelja i tuženika pod 1), utvrditi da je ništetna i bez pravne valjanosti uknjižba prava vlasništva na nekretnini upisanoj kod Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižni odjel u Đakovu, u k. o. [katastarska općina], z. u. [broj ZK uloška], kat. čest. [katastarska čestica], kuća i dvorište u selu, ukupne površine 1126 m², u korist tuženika pod 2) u listu B, br. 2. zaprimljeno 6. prosinca 2018. g. pod brojem Z-25935/18, odnosno zaprimljeno 8. siječnja 2007. g., broj Z-77/07, na temelju Ugovora o kreditu broj 40253/07 i Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 5. siječnja 2007. g., solemniziranog 5. siječnja 2007. g., broj OU- 6/2007, Ugovora o prijenosu, solemniziranog po javnom bilježniku Iliji Šariću iz Splita, dana 16. studenog 2018. g. pod poslovnim brojem OV-10120/18 od 22. listopada 2018. g.; zabilježba, list C, br. 1., 1.2., broj Z-25935/18 od 6. prosinca 2018. g., za novčani iznos od 52.850,00 CHF, primljeno 8. siječnja 2007. g., broj Z-77/07, naložiti Općinskom sudu u Đakovu, Zemljišnoknjižnom odjelu Đakovo izvršiti uknjižbu brisanja prava vlasništva upisanog na navedenoj nekretnini u korist tuženika pod 2) koji je izvršen temeljem Ugovora o kreditu broj 40253/07 i Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 5. siječnja 2007. g. solemniziranog 5. siječnja 2007. g., broj OU-6/07, Ugovora o prijenosu, solemniziranog po javnom bilježniku Iliji Šariću iz Splita, te naložiti uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na navedenoj nekretnini kakvo je bilo prije provedbe navedenog upisa odnosno izvrši brisanje zabilježbe upisane u listu C, br. 1., 1.2. Zatraženo je i naložiti tuženiku pod 1) isplatiti tužitelju iznos od 638,00 EUR s pripadajućim kamatama. Ukoliko sud utvrdi zahtjev tužitelja za proglašenje cijelog Ugovora ništetnim, postavljen je podredni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g., kojeg su zaključili tužitelj i tuženik pod 1), u dijelu u kojem je u čl. 2. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 52.850,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, čl. 10., a), 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, d) 1. uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d) 2., u dijelu u kojem je ugovoreno da, ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, kreditor na uplatu primijeni prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a 3. na prijevremene uplate prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća. Zatraženo je i utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva odlukom kreditora te naložiti tuženiku pod 1) isplatiti tužitelju iznos od 638,00 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik pod 1) se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući prigovor promašene pasivne legitimacije jer iz navoda tužbe proizlazi da je tužitelj s tuženikom pod 1) sklopio Ugovor o kreditu ali da je, na temelju Ugovora o cesiji, tuženik pod 1) sva prava i potraživanja koja je imao prema tom Ugovoru o kreditu ustupio tuženiku pod 2) kao primatelju svih prava i potraživanja koji da je ustupom postao nositelj svih prava i obveza iz Ugovora o kreditu o čemu je korisnik kredita imao saznanja jer je ga je tuženik pod 1) obavijestio dopisom od 6. kolovoza 2018. g. Tužitelj da nema pravnog interesa protiv tuženika pod 1) voditi bilo kakvu parnicu jer s njim više nije ni u kakvom obveznopravnom odnosu. Tužitelj da je na aktivnoj strani trebao označiti sve stranke Ugovora odnosno i sudužnika ZA. Tužitelju da svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu jer je za individualni restitucijski zahtjev po toj osnovi nastupila zastara. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je pravno valjana kako s aspekta općih odredbi o valjanosti pravnih poslova iz ZOO-a tako i s aspekta odredbi ZZP-a. O spornoj ugovornoj odredbi da se pregovaralo, tuženik pod 1) da nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja bi eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a tužitelj da je svjesno izabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF, pristajući na rizik ugovorene valutne klauzule. Odredbe o valutnoj klauzuli da su jasne, lako uočljive i razumljive, te nisu izazvale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovor o kreditu da je otkazan pa da je zastarni rok od pet godina istekao 13. lipnja 2019. g. Predmetni Ugovor da nije ništetan u cijelosti jer ništetnost pojedinih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a posebno ne ugovora u cjelini, o čemu da se već izjasnila sudska praksa.

U odgovoru na tužbu tuženik pod 2) istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da na temelju Ugovora o prijenosu od 22. listopada 2018. g. na tuženika pod 2) nije prenesen raniji ugovorni odnos tužitelja i tuženika pod 1) te da tuženik pod 2) nije preuzeo ugovornu poziciju tuženika pod 1) kao kreditora niti je na bilo koji način utjecao na ugovaranje valutne klauzule ili kamate, niti je stranka Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g. pa ne može biti pasivno legitimiran u parnici radi utvrđenja ništetnosti (bilo u cijelosti ili djelomično) Ugovora o kreditu. Tužitelji da je u tužbi zaboravio istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu postao ovršan 2011. g. (potvrda ovršnosti iskazana je s datumom 5. rujna 2011. g.), dok je Ugovor o prijenosu sklopljen tek 2018. g. te je tim Ugovorom na tuženika pod 2) prenesena samo tražbina iz Ugovora o kreditu, a ne i ugovorni odnos, o čemu je već zauzet stav u sudskoj praksi. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti istaknuto je da je takav zahtjev u potpunosti neosnovan, jer je i o tom pitanju sudska praksa zauzela jasan stav: da činjenica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i/ili promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Osporen je i zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti upisa/uknjižbe prava vlasništva na nekretnini upisanoj kod Općinskog suda u Đakovu, Zemljišnoknjižnog odjela Đakovo, k. o. [katastarska općina], z. u. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] u korist tuženika pod 29, jer je ta uknjižba provedena na temelju valjane pravne osnove (Ugovora o kreditu) i uvažavajući činjenicu da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora u cijelosti neosnovan što znači da je posljedično i ovaj tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen i neosnovan.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g., izračuna preplate, dopisa od 2. rujna 2020. g., izvatka iz zemljišne knjige za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], prvog otplatnog plana, cjelokupnog otplatnog plana s promjenama kamatnih stopa, kartice kredita, prometa po kreditu, Ugovora o prijenosu od 22. listopada 2018. g. s prilozima 2 i 3, izvatka iz poslovnih knjiga tuženika pod 1) sa stanjem na dan 25. srpnja 2018. g. od 5. rujna i 24. listopada 2018. g., potvrde o ovršnosti od 24. rujna 2020. g., obavijesti o prijenosu potraživanja od 6. kolovoza 2018. g. i saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Glavni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Podredni tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora (glavni tužbeni zahtjev) odnosno djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u valuti CHF te za isplatu iznosa od 638,00 EUR s pripadajućim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik pod 1) neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

S glavnim tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora tužitelj je kombinirao i zahtjev upravljen isključivo prema tuženiku pod 2) za brisanje prava vlasništva na nekretnini opisanoj u petitu tužbe, a koji je upis izvršen temeljem Ugovora o kreditu koji je ništetan u cijelosti.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika pod 1), kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 5. siječnja 2007. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 52.850,00 CHF s rokom otplate od 240 mjeseci. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorile kamatnu stopu od 5,20 % godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora (čl. 11.1.) te da je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj prestao plaćati rate kredita radi čega je tuženik pod 1) otkazao Ugovor o kreditu, da je tuženik pod 1) zaključio Ugovor o prijenosu potraživanja od 22. listopada 2018. g. s prilozima 2 i 3, s tuženikom pod 2), o čemu je tužitelj obaviješten dopisom od 6. kolovoza 2018. g.

Među strankama je sporno da li je cijeli Ugovor o kreditu ili samo pojedine odredbe i to: odredba Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF tijekom otplatnog perioda. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) Societe- Generale Splitska banka d.d., u ovoj parnici tuženik pod 1), u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika pod 1) u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik pod 1) postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik pod 1) je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je u raniju Splitsku banku otišao po preporuci i da su mu tamo službenici koji rade na odobravanju kredita ponudili kredit u CHF, a njega da je samo zanimalo kolika će biti rata pa da mu je rečeno da će rata biti oko 1.500,00 kn. Naveo je da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije razumio. Na pitanje suda da li mu je bio ponuđen neki drugi kredit, odgovorio je da nije, a Ugovor da je bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Potvrdio je da je prestao plaćati rate kredita negdje 2012. ili 2013. g. te da se rate od prije dvije godine ''skidaju'' sudužniku-njegovoj bivšoj supruzi DA. O rizicima ugovaranja u valuti CHF da u banci nije bilo spomena već da je, upravo suprotno, rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji i da će rata biti najmanja u odnosu na druge kredite. Što se tiče nekretnine koja je predmet glavnog tužbenog zahtjeva naveo je da je 2022. g. provedena deložacija te da se provodi ovrha prodajom nekretnine.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, a niti o valutnoj klauzuli u CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik pod 1) nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba čl. 11. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva i da se utvrđuje odlukom kreditora ništava jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke. Treba navesti da je navedena ugovorna odredba ništava po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera.

Ocjenjujući da je njegov zahtjev za isplatu neosnovano stečenog po Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) na ime više primljenog na ime razlike u povećanju kamate iznad 5,20% zastario, tužitelj zahtjev za isplatu nije ni postavio. Postavilo se pitanje ima li tužitelj u toj situaciji pravni interes postaviti zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na koje je odgovorila sudska praksa: vezano uz pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje istaknuto je da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu da nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, zbog čega da tužitelj i u situaciji kad je zahtjeva za isplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastario ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti te odredbe Ugovora.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koje se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik pod 1), i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik pod 1) nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik pod 1) nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik pod 1), kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik pod 1) takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su i odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 52.850,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća ništetne te je tužitelj stekao pravo od tuženika pod 1) zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Na ovom mjestu trebalo je obrazložiti stav suda da Ugovor o kreditu radi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnog ugovaranja valutne klauzule u CHF nije ništetan u cijelosti: i na ovo je pitanje odgovorila sudska praksa, i to već u spomenutoj odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 u kojoj je navedeno da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, pa da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

Osim toga, tako propisuje i odredba čl. 324. ZOO-a: ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Stoga je glavni tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu trebalo odbiti kao neosnovan. Nadalje, a kako Ugovor o kreditu broj 40253/07 od 5. siječnja 2007. g. nije utvrđen ništetnim, nije osnovan ni zahtjev iz t. II. petita glavnog tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio utvrđenje i da je upis uknjižbe prava vlasništva na nekretnini u k. o. [katastarska općina] ništetan, a budući da je taj upis izvršen temeljem valjanog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 5. siječnja 2007. g., jer je tužitelj prestao plaćati rate kredita, pa je Ugovor raskinut te je tuženik pod 2), koji je stekao potraživanje zaključujući Ugovor o prijenosu od 22. listopada 2018. g. s tuženikom pod 1), temeljem Sporazuma valjano upisao svoje pravo vlasništva.

Ovaj je zahtjev, ujedno, jedini koji je u tužbi postavljen u odnosu na tuženika pod 2), dok su svi ostali zahtjevi, bilo iz glavnog ili podredno postavljenog zahtjeva bili postavljeni isključivo u odnosu na tuženika pod 1), kao kreditora iz Ugovora o kreditu. Prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istakao tuženik pod 1) nije osnovan jer je Ugovorom o prijenosu od 22. listopada 2018. g. na tuženika pod 2) preneseno samo dospjelo, a neplaćeno potraživanje prema tužitelju koji je prestao plaćati rate kredita.

Što se tiče tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 638,00 EUR, tužitelj je identičan zahtjev u odnosu na istog tuženika postavio pod točkama III. i glavnog i podrednog zahtjeva, pa je ocjena ovog suda da se radi samo o jednom glavnom zahtjevu. Drugim riječima, sud je ocijenio da je jedino u odnosu na točke I. i II. iz glavnog tužbenog zahtjeva postavljen podredni tužbeni zahtjev.

S obzirom da je tuženik pod 1) istakao prigovor zastare trebalo je raspraviti taj prigovor.

Pitanje prigovora zastare kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao je Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 9. lipnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a u odnosu na zahtjev za isplatu radi valutne klauzule u CHF.

Između tužitelja i tuženika pod 1) visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna jer je na ročištu od 5. ožujka 2025. g. zamjenik pun. tuženika pod 1) naveo da u dotadašnjem tijeku postupka nije osporio visinu zahtjeva.

To nadalje, znači da je tužitelju na ime preplate radi plaćanja anuiteta radi ugovaranja ništetne odredbe o valuti u CHF priznat zatraženi iznos od 638,00 EUR. Treba napomenuti da je u izračunu koji je priložen uz tužbu ukupan zbroj preplaćenih anuiteta 638,29 EUR, ali da je tužitelj ukupno zatražio isplatu manje glavnice, s time da je zateznu kamatu zatražio na anuitete koji zbrojeni daju iznos od 638,29 EUR, što je njegovo pravo i što sud nije ispravljao, a posebno kad se ima na umu da tuženik pod 1) tako postavljen zahtjev nije osporio.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik pod 1) je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika pod 1), pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, s tim da tuženik pod 1) nije imao primjedbi ni u odnosu na zatraženi tijek zatezne kamate.

Odluka o parničnom trošku u odnosu na tuženika pod 1) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a budući da, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (računajući uspjeh s osnovom i visinom zahtjeva i vodeći računa o dokazima koji su provedeni) radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženika pod 1) trebalo obvezati na naknadu cjelokupnog parničnog troška kojem je bio izložen tužitelj.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 16. listopada 2024. g. i zastupanja na ročištima od 24. listopada 2024. g. i 5. ožujka 2025. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova).

Ukupan broj bodova trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa). Dobiveni iznos (800,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i dobiti iznos od 1.000,00 EUR koji predstavlja trošak koji je sud priznao tužitelju i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke presude u odnosu na tuženika pod 1).

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer, po ocjeni suda, taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je trebalo priznati i zatraženu zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je sud u izreci rješenja odredio i stopu ove kamate.

U odnosu na tuženika pod 2) odluka o trošku donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u odnosu na ovog tuženika tužitelj u cijelosti izgubio spor.

Tuženiku pod 2) sud je priznao trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od 24. listopada 2024. g. i 5. ožujka 2025. g. po 100 bodova (ukupno 300 bodova).

Ukupan broj bodova trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife Dobiveni iznos (600,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i dobiti iznos od 750,00 EUR koji predstavlja trošak koji je sud priznao tuženiku pod 2) i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke presude u odnosu na tuženika pod 2).

U Splitu, 22. travnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).