Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž Ovr-136/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Goranu Škugoru, u ovršnom predmetu predlagateljice osiguranja UHŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Dino Gliha, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Sandra Marković, Sidonija Grbavac i Dino Gliha u Zagrebu, protiv protivnika osiguranja Opus d.o.o., OIB: 72889216890, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Škulić, odvjetnik u Zagrebu, radi osiguranja nenovčane tražbine privremenom mjerom, odlučujući o žalbi protivnika osiguranja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Bujama - Buie poslovni broj Ovr-258/2025-2 od 3. travnja 2025., dana 22. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba protivnika osiguranja Opus d.o.o., ukida se rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Bujama - Buie poslovni broj Ovr-258/2025- 2 od 3. travnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda je radi osiguranja nenovčane tražbine predlagateljice osiguranja naloženo protivniku osiguranja da predlagateljicu osiguranja vrati na rad u roku 8 dana od dana primitka tog rješenja na način da joj povjeri poslove na radnom mjestu pomoćnog turističkog radnika te mu je zaprijećeno da će mu sud odrediti novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 eura, odnosno 3.000,00 eura odgovornoj pravnoj osobi protivnika osiguranja, ako ne postupi u skladu s privremenom mjerom. Također je određeno da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod tog suda pod poslovnim brojem Pr-8/2025 ili do drugačije odluke suda.

2. Protiv navedenog rješenja žali se protivnik osiguranja navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba Zakona o radu i Ovršnog zakona. U bitnom navodi da sud ne navodi relevantne razloge zbog kojih smatra da je predlagateljica osiguranja učinila vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete. Smatra da se sud neosnovano bavi statusnim pitanjem predlagateljice (trajni boravak) pri čemu nije uzeo u obzir da se radi o ugovoru na određeno vrijeme. Predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 500,00 eura.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje suda prvog stupnja po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), u vezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje u tekstu: OZ), ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da je izreka pobijanog rješenja nejasna i rješenje ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama uslijed kojih nedostataka se isto ne može ispitati.

5. Odredbom čl. 346. st. 1. OZ-a je propisano da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera, ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine te 1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere, protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili 2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

6. Dakle, prva pretpostavka je da predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje nenovčane tražbine prema protivniku osiguranja. Iako se predlagateljica u prijedlogu za osiguranje poziva na činjenice navedene u tužbi radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza o radu, a prijedlog za osiguranje je sastavni dio te tužbe, sud u svom obrazloženju samo ocjenjuje da je samim podnošenjem tužbe predlagateljica osiguranja učinila vjerojatnim postojanje svoje tražbine prema protivniku osiguranja. Pritom sud ne obrazlaže na temelju čega, odnosno na temelju kojih tužbenih navoda i priloženih dokaza, smatra da je postojanje te tražbine učinjeno vjerojatnim. Dakle, prvostupanjski sud se nije bavio pitanjem vjerojatnosti postojanja tražbine jer je zauzeo stav da je samo podnošenje tužbe dovoljno za to utvrđenje.

6.1. Međutim, sama činjenica podnošenja tužbe radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza protiv protivnika osiguranja ne može se smatrati dovoljnom da bi se utvrdilo da je predlagateljica osiguranja učinila vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine u smislu odredbe čl. 346. st. 1. OZ-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1494/11-2 od 28. studenog 2011.) nego je prvostupanjski sud trebao dati svoju ocjenu vjerojatnosti postojanja tražbine na temelju navoda te priloženih isprava koje je tužiteljica priložila uz tužbu.

7. Nadalje, predlagateljica osiguranja ističe i drugu nenovčanu tražbinu prema protivniku osiguranja – da bez određivanja privremene mjere ne bi mogla doći do svojih osobnih stvari, doma i svog psa. Međutim, nije jasno u kakvoj vezi je navedena nenovčana tražbina s njenom tražbinom iz radnog odnosa.

8. Glede druge pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine odnosno da predlagatelj učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere, protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, prvostupanjski sud smatra da je i ta pretpostavka ispunjena. Naime, navodi se u obrazloženju pobijanog rješenja da će bez predložene privremene mjere predlagateljici osiguranja biti onemogućeno vratiti se u Republiku Hrvatsku duži period te se neće moći vratiti u svoj dom u kojem je živjela duže od pet godina. Također se ističe da je ispunila uvjet za ostvarivanje prava na dugotrajni boravak koji neće moći ostvariti bez određivanja privremene mjere nego će morati tražiti zaposlenje kod drugog poslodavca.

8.1. Obrazlažući postojanje druge nenovčane tražbine (povratak u svoj dom i pristup osobnim stvarima) prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja isprepliće tu nenovčanu tražbinu u nenadoknadivu štetu (točke 10. i 11. obrazloženja) pa nije jasno što sud smatra tražbinom, a što nenadoknadivom štetom.

8.2. Vezano za nenadoknadivu štetu, sud istu ne konkretizira niti objašnjava u čemu se ona sastoji. Dakle, sud navodi da je predlagateljica kontinuiranim boravkom od pet godina u Republici Hrvatskoj ispunila uvjete za ostvarivanje prava na dugotrajni boravak koji bez određivanja privremene mjere ne može ostvariti te da bi morala tražiti novo zaposlenje i da bi joj tada ispočetka tekao rok od pet godina za ostvarivanje dugotrajnog boravka. Iz same te konstrukcije proizlazi da ako bi se šteta sastojala u tome da bi predlagateljici propalo pet godina kontinuiranog boravka u Republici Hrvatskoj (kao uvjet za ostvarivanje prava na dugotrajni boravak) pa bi tih pet godina novim zaposlenjem moralo krenuti iznova, ta eventualna šteta ne bi bila nenadoknadiva. Nadalje, iz uvida u jedinstveni registar osoba Republike Hrvatske, vidljivo je da predlagateljica osiguranja od 12. prosinca 2019. do 13. veljače 2025. kontinuirano boravi na području Republike Hrvatske iz čega je razvidno da je uvjete za ostvarivanje prava na dugotrajni boravak u Republici Hrvatskoj stekla 12. prosinca 2024. Međutim, ona ne navodi niti iz prijedloga proizlazi da je po stjecanju tog prava doista i podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na dugotrajni boravak pa samim time nije jasno na temelju čega sud zaključuje da je predlagateljici nastala nenadoknadiva šteta time što zbog ukinutog privremenog boravka neće moći ostvariti dugotrajni boravak.

9. Zaključno, vezano za drugu alternativnu pretpostavku za određivanje privremene mjere (čl. 346. st. 1. toč. 2. OZ-a), sud samoinicijativno dodaje i svoju ocjenu predložene privremene mjere navodeći da bi bez predložene mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine predlagateljice jer postoji opasnost da će na njeno mjesto zaposliti drugu osobu, iako navedeno predlagateljica nije niti isticala kao pretpostavku za određivanje privremene mjere.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je odredio da privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja postupka poslovni broj Pr-8/2025 koji se vodi pred tim sudom radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza. Međutim, pravilno ukazuje protivnik osiguranja da je ugovor o radu (koji je otkazan odlukom o izvanrednom otkazu) sklopljen na određeno vrijeme (nejasno do kojeg datuma jer to nije čitko na preslici ugovora o radu koji dostavlja predlagateljica) odnosno kako protivnik osiguranja navodi u žalbi do 25. prosinca 2025. Stoga nije jasno zašto bi protivnik osiguranja morao vratiti na rad predlagateljicu osiguranja do pravomoćnosti parničnog postupka, čija bi pravomoćnost mogla nastupiti i nakon 25. prosinca 2025., ako predlagateljica traži utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme (do 25. prosinca 2025.).

11. Pobijanim rješenjem je određena privremena mjera iz čl. 347. st. 1. toč. 10. OZ-a odnosno privremeno vraćanje zaposlenika na rad, plaćanje naknade za vrijeme radnog spora, ako je to nužno za uzdržavanje zaposlenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Međutim, predlagateljica u prijedlogu ne obrazlaže navedenu vrstu privremene mjere pa tako niti sud u pobijanom rješenju ne obrazlaže iz čega proizlazi da je naknada za vrijeme radnog spora nužna za uzdržavanje predlagateljice ili osoba koje je dužna uzdržavati, što i protivnik osiguranja ističe u žalbi.

12. Sud je pobijanim rješenjem prihvatio i prijedlog za osiguranje u dijelu u kojem je protivniku osiguranja zaprijećeno novčanom kaznom u slučaju da ne postupi po određenoj privremenoj mjeri, ali za to u obrazloženju rješenja nije dao nikakve razloge. Odredbom čl. 262. st. 4. OZ-a (koja regulira ovrhu radi ostvarenja obveze na radnju koju može obaviti samo ovršenik) propisano je da će pri odmjeravanju visine novčane kazne u propisanim granicama, sud voditi računa o značenju radnje koju je ovršenik bio dužan obaviti te o drugim okolnostima slučaja.

13. Nadalje, odredbom čl. 16. st. 1. OZ-a je propisano da, kad je tim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo ovrhe ili osiguranja, ta se kazna može izreći fizičkim osobama u iznosu od 130,00 do 3.980,00 eura, a pravnim osobama u iznosu od 1.320,00 do 13.270,00 eura.

13.1. Predlagateljica osiguranja je u prijedlogu predložila, a prvostupanjski sud takav prijedlog usvojio donošenjem rješenja o osiguranju, da se protivniku osiguranja u slučaju nepostupanja po privremenoj mjeri, izrekne novčana kazna u iznosu od 10.000,00 eura, a odgovornoj osobi protivnika osiguranja u iznosu od 3.000,00 eura. Međutim, prilikom odmjeravanja visine novčane kazne kojom je zaprijetio protivniku osiguranja i odgovornoj osobi protivnika osiguranja, sud nije naveo razloge prijetnje novčanom kaznom u navedenom iznosu, u odnosu prema mogućnostima i prihodima kažnjene osobe, iako mu je zaprijetio novčanom kaznom skoro u zakonskom maksimumu. Dakle, kada zaprijeti novčanom kaznom, sud treba obrazložiti visinu izrečene i zaprijećene novčane kazne, vodeći pritom računa o ekonomskim mogućnostima osobe kojoj izriče, odnosno kojoj prijeti novčanom kaznom te drugim okolnostima slučaja, a kako je to propisano odredbom čl. 342. st. 1. u vezi s čl. 262. st. 4. OZ-a.

14. Budući da zbog svega navedenog rješenje ima takvih nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati to je počinjena uvodno navedena bitna povreda odredaba postupka pa je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a valjalo uvažiti žalbu protivnika osiguranja, ukinuti pobijano rješenje suda prvog stupnja te predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a kako je to odlučeno u točki I izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

15. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke koji su utvrđeni ovim rješenjem te će ponovno odlučiti o prijedlogu predlagateljice osiguranja za određivanje privremene mjere, a za koju svoju odluku će dati valjane i jasne razloge.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 21. st. 1. OZ-a (točka II izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

U Velikoj Gorici 22. travnja 2024.

Sudac

Goran Škugor