1              Poslovni broj: 17 Gž-629/2023-2

Poslovni broj: 17 Gž-629/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz T., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćeniku S. K., odvjetnik u S., protiv tuženika P. M. d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju opunomoćenici iz OD S., K., B. i P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P-4603/2021-11 od 11. svibnja 2023., 14. studenog 2023.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P-4603/2021-11 od 11. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjsim rješenjem odlučeno je:

„I Općinski sud u Splitu, Stalna službe u Sinju, mjesno je nenadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

II Nakon pravomoćnosti ovog rješenja, predmet će se ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kao mjesno nadležnom.“

2. Protiv tog rješenja žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019.; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja i predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi pobijano rješenje. Također, zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

              5. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toče 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od navedenih povreda.

              6. Prvostupanjski sud donosi pobijano rješenje na temelju utvrđenja da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, te da tuženik nema poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta koje se nalazi u Zagrebu, slijedom čega pozivom na članak 48. stavak 1., članak 59. i članak 70. ZPP-a donosi pobijano rješenje.

              7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              8. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi:

- da su stranke 23. lipnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 02500,

- da su stranke člankom 11.3. Ugovora u slučaju spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Z.,

- da je prebivalište tužitelja u T.,

- da je sjedište tuženiku u Z.,

- da iz dokumentacije u spisu i predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je spomenuti Ugovor o kreditu unaprijed formuliran ugovor koje je sastavio tuženik, te da se o čl. 11. Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo,

-da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

9. Žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da je u konkretnom slučaju on potrošač, pa da se na njega odnose odredbe Zakona o zaštiti potrošača, valja odgovoriti da su ti navodi točni, no ipak nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

10. Naime, članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj  96/2003., 46/2007. i 79/2007.; dalje: ZZP), koji je važio u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje je člankom 82. alineja 19. ZZP-a propisano da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona, mogla smatrati nepoštenima i primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Nadalje, imajući u vidu Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L-95/29, 21.4.1993., u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13), na koju se žalbenim navodima tužitelj poziva, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlih iz ugovora, s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11.1. Također, valja podsjetiti i na presudu u predmetima C-240/98 do C-244/98, u kojoj je sud Europske unije utvrdio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Stoga, kako iz stanja u spisu nije razvidno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tuženikom pregovarao između ostalog i o članku 11.3. Ugovora kojima je ugovorena mjesna nadležnost suda u Z., nameće se zaključak da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe. S tim u vezi, prema prosudbi ovog suda navedena ugovorna odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer bi on, koji živi na području T., radi zaštite svojih prava bio izložen dodatnim troškovima i morao bi uložiti dodatno vrijeme ako bi se parnica vodila pred sudom u Z., dok se isto ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Z.. Stoga je takva ugovorna odredba u smislu prethodno citiranih odredbi ZZP/03. nepoštena, odnosno ništetna.

13. Međutim, neovisno o tome Općinski sud u Splitu nije nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u Z., gdje tuženik koji je pravna osoba ima i sjedište, slijedom čega dolazi u primjenu odredba članka 48. stavak 1. u svezi s člankom 46. stavkom 1. ZPP-a.

14. Odredba članka 46. stavka 1. ZPP-a propisuje da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok odredba članka 48. stavka 1. istog Zakona propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

15. Stoga, kako tuženik ima registrirano sjedište u Z., a nije riječ o sporu u kojem bi postojala isključiva nadležnost određenog suda, sukladno članku 48. stavku 1. u vezi s člankom 46. stavkom 1. ZPP-a za suđenje je mjesno nadležan sud u Z., slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada se oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

16. Konačno, nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da u konkretnom slučaju ima primijeniti članak 59. ZPP-a kojim je propisana izberiva nadležnost suda prema poslovnoj jedinici pravne osobe izvan njezina sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, budući da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Z., a ne u poslovnoj jedinici na području Općinskog suda u Splitu.

17. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, te potvrditi pobijano rješenje, pozivom na članak 380. točku 2. ZPP-a, kao u točki I. izreke ovog rješenja.

18. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, budući da navedeni trošak nije bio potreban u smislu članka 155. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

U Rijeci 14. studenog 2023.

Sutkinja

Ingrid Bučković, v.r.