Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1258/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja FF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoje Matiću, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 19. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 18. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 396-28/2007 sklopljenog 22. siječnja 2007.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. (danas Addiko bank d.d.) te FF kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržana:

- u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita te u dijelu kako se Korisnik kredita obezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 425,74 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.142,14 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

V. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"V.I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 396-28/2007 sklopljenog 22. siječnja 2007.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. (danas Addiko bank d.d.) te FF kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržana:

- u članku 13 Ugovora, pod Naslovom: „Obveze korisnika kredita“ kojim je navedeno da se korisnik kredita obavezuje prije isplate kredita / iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

V.II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 432,61 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6. kolovoza 2024. navodi da je zaključio 22. siječnja 2007. s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 396- 28/2007 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Visina odobrenog kredita iznosila je 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 231.850,00 kn (30.771,78 EUR) dana 23. siječnja 2007. Tuženik da je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5. pod naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud da navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Tako ugovorena naknada da je ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju, članak 5. Ugovora o kreditu da sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu i za trošak upisnika. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. Naime, modus operandi na koji način je tuženik izračunao ulaznu naknadu je da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 23. siječnja 2007. godine, dakle 213.850,00 kn (što je utvrđeno u naprijed navedenom Nalazu i mišljenju) obračunao postotak od 1,50 %, slijedom čega dolazimo do iznosa od 3.207,75 kuna, odnosno 425,74 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju za valutu euro. Isto da je vidljivo iz materijalne dokumentacije tuženika – specifikacije isplate kredita kojom tužitelj raspolaže i prilaže uz tužbu, u kojoj da je jasno utvrđeno kako je tuženik naplatio tužitelju troškove obrade kredita u naprijed navedenoj visini. Također, temeljem Istog članka, tuženik je ugovorio kako će tužitelj kao korisnik kredita snositi i sve ostale troškove vezane za zaključenje Ugovora i naplatu tražbine iz istog, pa tako i premiju osiguranja. Člankom 13 predmetnog Ugovora, pod Naslovom: „Obveze korisnika kredita“ ugovoreno je da se korisnik kredita obavezuje prije isplate kredita / iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta dana 23. siječnja 2007. tužitelju je naplaćen i trošak na ime premije osiguranja u iznosu od 3.259,53 HRK, odnosno 432,61 EUR preračunavajući po fiksnom tečaju za Euro. Također da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao, i nametnuo u članku 13. Ugovora, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao tuženiku platiti spomenuti iznos. Spomenuti iznos naknade, kako ulazne tako i premije osiguranja, odmah je “uzet” tužitelju od iznosa kredita a na koji iznos tuženik je uredno tužitelju naplatio kamate bez da je isti iznos tužitelj ikada vidio. Tuženik da je taj koji je ugovorio i nametnuo takvu odredbu u članku 13. Ugovora o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu kojom je tužitelju kao korisniku kredita i slabijoj ugovornoj strani nametnuo obvezu kojom se isti obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja po premijskoj stopi u visini od 1,50 % koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta te je tuženiku plaćen takav iznos. Takva formulacija naplaćuje se prvenstveno prilikom puštanja kredita u tečaj tj. promet, te je kao takva nepoštena, time i ništetna poglavito uzimajući u obzir činjenicu kako je tuženik takvu naknadu naplatio tužitelju bez da je istu specificirao. Takva nametnuta obveza je neodređena i neodrediva. Predmetna sporna ugovorna odredba propisuje jednu nedorečenu formulaciju po kojem je upravo banka, ovdje tuženik, ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita kao I o naplati naknade za premiju osiguranja. Tuženik da je taj koji je takvu naknadu ugovorio i nametnuo, te je ta ista naknada naplaćena tužitelju odmah prilikom isplate kredita te je na tu naknadu tužitelj cijelo vrijeme plaćao ugovorenu kamatu tuženiku. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, glede osnova i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“). Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. U odnosu na čl. 13. i obvezu korisnika na plaćanje premije osiguranja ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, jer da je premija osiguranja isplaćena društvu Croatia osiguranje d.d. Tuženik stoga temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao. Opreza radi, tuženik navodi kako tužitelj ničime ne obrazlaže zašto bi odredba iz čl. 13. bila nepoštena i ništetna. Naime, činjenica da je odredba sastavljena od strane tuženika ne podrazumijeva da se o istoj nije pregovaralo te da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, a osobito uvid u ugovor o kreditu te saslušanje tužitelja kao stranke, isplatni nalog.

4. U postupku je odlučno utvrditi jesu li parametri na temelju kojih je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita bili predočeni tužitelju kao potrošaču na jasan i razumljiv način, a ne utvrđivati jesu li i u kojoj visini tuženiku zaista i nastali troškovi obrade kredita. Odlučno je utvrditi je li tuženik kao banka informirao tužitelja kao potrošača o toj ugovornoj odredbi na jasan razumljiv i primjeren način, te jesu li tužitelju kao potrošaču, eventualni troškovi banke transparentno predočeni u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Također, odlučno je utvrditi je li nepoštena ugovorna odredba o plaćanju premije osiguranja kredita koja je ugovorena između stranaka, te je li u odnosu na taj dio zahtjeva osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

5. U postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe sadržane u članku 5 Ugovora o kreditu br. br. 396-28/2007 naplatio naknadu u visini od 425,74 eura s danom 23. siječnja 2007., te temeljem odredbe iz čl. 13. ugovora naknadu u iznosu od 432,61 eura plaćena dana 23. siječnja 2007.

6. Sporno je je li odredba članka 5. među strankama zaključenog Ugovora ništetna ugovorna odredba, te je li tužitelju kao posljedica ništetnosti iste, pripada pravo na isplatu iznosa od 425,74 eura s zateznom kamatom.

7. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u članku 5. Ugovora o kreditu broj 396-28/2007 sklopljenog 22. siječnja 2007.g. između Hypo Alpe–Adria- Bank d.d. (danas Addiko bank d.d.), te posljedično tome zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 425,74 eura s kamatom tekućom od 24. siječnja 2007. pa do isplate sve na način pobliže naznačen u točki I. i II izreke.

8. Na temelju sadržaja spisu priležeće dokumentacije utvrđeno je;

da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 396-28/2007 sklopljenog 22. siječnja 2007. (danas Addiko bank d.d.), na iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 231.850,00 kn (30.771,78 EUR) dana 23. siječnja 2007.

da je u odredbi članka u članku 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

da je Ugovor o kreditu kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika,

da se o odredbi članka 5. među strankama zaključenog Ugovora nije pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja.

da iz iskaza tužitelja kao stranke sud utvrđuje da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio jer su mu novčana sredstva bila potrebna zbog kupnje vozila za obiteljske privatne potrebe, da djelatnik banke nije pojasnio vezano za tu naknadu na što se ista odnosi i zašto je banka naplaćuje, da mu je tuženik predočio unaprijed sastavljen tekst ugovora o kreditu. Nije stekao dojam da bi uopće mogao sa bankom pregovarati o toj ugovornoj obvezi već da je bilo po principu uzmi ili ostavi. U odnosu na pitanje premije osiguranja da nije dobio posebna pojašnjenja, da misli da polica osiguranja nije ugovorena kao štednja, da nije aktivirao premiju jer je kredit uredno otplaćivan putem opće uplatnice, te mu nije vraćen nikakav iznos po tom instrumentu osiguranja. Nije mu pojašnjeno kako je određena visina premije osiguranja. Nije mogao izračunati visinu premije osiguranja

da iz sadržaja ugovorne odredbe nije razvidno koliko iznosi naknada, već je određena u postotku od iznosa kredita

da tuženik nije dokazao (niti predlagao dokaze saslušanjem svjedoka) je li se o sadržaju te ugovorne odredbe pregovaralo, je li tužitelju pojašnjeno koji su to troškovi koji se banci podmiruju tom naknadom, osim što se tuženik poziva na interne akte tuženika koji da su dokaz o tome da je tužitelj mogao biti upoznat s visinom naknade.

9. Na temelju navedenih utvrđenja, ocjena je ovog suda da je ništetna odredba čl. 5. među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovorena naplata naknade i troškova obrade kredita, dok odredba čl. 13 Ugovora o kreditu i zahtjev za isplatu tužitelj nije dokazano da je ništetna.

10. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a o sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, s time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe 5. uopće nije vidljivo niti koliki je iznos takve naknade.

11. O sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i u kojoj je visini određena, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud je li tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih.

12. Iako tuženik tijekom postupka ukazuje da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput: troškovi osoblja, stadija obrade, troškova odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office iitd, ne ukazuju na valjanost odredbe članka 5. ugovora s obzirom da iz sadržaja medu strankama zaključenog ugovora te predmetne ugovorne odredbe uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani, jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

13. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora, izuzev što mu je ukazano koji iznos treba platiti, uopće nije ukazano niti objašnjeno koji to troškovi banke se time podmiruju, te koje to troškove tuženik kao banka uopće ima u navedenoj visini.

14. Ugovor o kreditu zaključen je 22. siječnja 2007. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

15. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

17. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

19. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

20. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

22. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

23. Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženiku kao banci platiti jednokratnu novčanu naknadu i to prilikom prvog korištenja kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje novčani iznos prema Odluci o Tarifi, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredba koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 96. stavak ZZP, nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavak 1 ZZP ništetna slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te odlučeno kao u točki I. izreke presude.

24. Kako između stranka nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu, to je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu predmetnog iznosa s kamatom tekućom od dana stjecanja valjalo prihvatiti te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

25. Kako je odredba Ugovora (čl. 5.) ništetna te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

26. Naime, odredba čl. 5. Ugovora ništetna je te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a kako je to tužitelj u ovoj pravnoj stvari i zatražio a koja zakonska zatezna kamata se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

27. Po tuženoj istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

28. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio je zaključak za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

29. Kako se u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije raspravljalo o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi to zastara u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu u tom dijelu počinje teći od pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari pa zahtjev tužitelja u tom dijelu evidentno nije u zastari.

30. Isto tako, ukoliko se na predmetni ugovorni odnos ne bi imale primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, po ocjeni ovog suda i u tom slučaju ugovorna odredba ništetna je sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ( čl. 322 ZOO- a).

31. Odredbom čl. 296. st 1 ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

32. Budući da je tuženik kao banka i jača ugovorna strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio za tužitelja kao fizičku osobu i korisnika kredita, obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, a da prethodno nije upoznao tužitelja na što se takva naknada odnosi, niti je o toj ugovornoj odredbi pregovarao sa tužiteljem, već na unaprijed standardnom tipskom obrascu ugovorio odredbu o plaćanju naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je sud ocijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te presudio kao u točki I. izreke presude.

33. Tuženik nije s uspjehom osporio činjenicu da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a niti je tuženik dokazao da je tužitelju obrazložio na što se takva naknada odnosi.

34. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u točki I. i II izreke presude.

35. Međutim, u odnosu na ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile plaćanje premije osiguranja kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta, valja istaknuti iz iskaza tužitelja proizlazi kako je osiguranje kredita ugovoreno između stranaka kao sredstvo osiguranja kredita, u slučaju da tužitelj ne bude u mogućnosti otplaćivati novčane iznose za vrijeme trajanja ugovora, pa proizlazi iz iskaza samog tužitelja da je upoznat, i da je razumio u odnosu na što se navedena premija osiguranja ima naplatiti, te na takvu ugovornu odredbu i pristao.

36. Odredbom čl. 921. ZOO-a propisano je da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

37. Iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj razumio doseg i značaj ugovorne odredbe kojom su stranke ugovorile plaćanje premije osiguranja kredita, kao i svrhu i smisao takve ugovorne odredbe, i da je na istu pristao. Stoga ovaj sud ne nalazi da bi u tom dijelu bila ugovorena odredba na štetu tužitelja i koja je dovela do neravnoteže u ugovornom odnosu na štetu potrošača, imajući u vidu da je takva ugovorna odredba unesena u ugovor upravo kao sredstvo osiguranja kredita, a da je tužitelju to i navedeno i pojašnjeno od strane djelatnika banke. Proizlazi da je tužitelj bio svjestan obveze koju je preuzeo ugovaranjem police osiguranja kredita, pa ovaj sud ne nalazi da bi odredba bila ništetna u odnosu na sadržaj iste.

38. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti i presuditi kao u točki V izreke presude.

39. Pri tome sud ne prihvaća istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika u odnosu na deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, jer je tuženik stranka ugovora o kreditu, te je neovisno od toga u čiju je korist tužitelj izvršio plaćanje premije, pasivno legitimiran u sudskom postupku za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe, ali kako takvu ugovornu odredbu ne nalazi ništetnom, zahtjev tužitelja u tom dijelu ocjenjuje neosnovanim.

40. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove , ovaj sud smatra je je prigovor promašene pasivne legitimacije u tom dijelu osnovan. Naime, odredbom čl. 926. st 1 ZOO-a važećom u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, bilo je propisano da u polici moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana osoba, odnosno osigurana stvar ili drugi predmet osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vrijeme pokrića, iznos osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, premija ili doprinos (ulog), nadnevak izdavanja police i potpisi ugovornih strana.

41. Tužitelj nije sud dostavio niti policu niti drugu ispravu o osiguranju iz koje bi sud utvrdio da bi upravo tuženik bio ugovorna strana iz ugovora o osiguranju, te da je iznos premije uplaćen upravo u korist tuženika, pa sud prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika u tom dijelu prihvaća osnovanim.

42. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 5. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku budući nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na dva ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 13. studeni 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1 Tarife), trošak sastava podneska od 7. kolovoza 2024 u iznosu od 50,00 eura ( Tbr. 8. t. 3 Tarife) i sve uvećano za pdv 25% (212,50 eura), kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, pristojbu za presudu u iznosu od 53,09 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 1.142,14 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. izreke presude.

43. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška, kao previsoko postavljen, te budući da nije bio nužan za vođenje postupka, nije osnovan, pa je isti valjalo odbiti i presuditi kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 18. travnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika