REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1334/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (prije: Ministarstvo pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske, zastupane po Gordanu Rokiću, zamjeniku Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci, radi oglašavanja rješenja ništavim, 18. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/22- 01/178, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 9. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave u Opatiji, KLASA: UP/I-942-04/22- 01/3, URBROJ: 2170-03-06/8-22-2 od 25. travnja 2022.

Prethodno spomenutim prvostupanjskim aktom odbijen je zahtjev tužitelja za oglašivanje ništavim rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Opatija, KLASA: UP/I-942-05/09-01/5, URBROJ: 2170-12-02/8-15-20 od 23. srpnja 2015. (dalje: I° rješenje od 23. srpnja 2015).

I° rješenjem od 23. srpnja 2015. u tč. I. i II. izreke odlučeno je da se dopušta obnova postupka u predmetu utvrđivanja prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da se poništava rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, ispostave Opatija, KLASA: UP/1-942-05/09-01/5 URBROJ: 2170-12-01-09-3 od 25. studenog 2009., (kojim je taj postupak okončan). Tč. III. izreke utvrđuje se da je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva na grč. 101/3 gospodarska zgrada od 11 m[2] i z.č. 893/64 neplodno od 40 m , obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dok je u tč. IV. izreke stoji da će po pravomoćnosti (tog) rješenja Zemljišno-knjižna služba u Opatiji, Općinskog suda u Rijeci, izvršit uknjižbu prava vlasništva u korist Republike Hrvatske, uz istodobni upis brisanja prava vlasništva Grada Zagreba u cijelosti.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi i tijekom spora (održana rasprava), u izlaže kao i u žalbi. U bitnom, smatra da je I° rješenje od 23. srpnja ništavo iz razloga navedenih u čl. 128. st. 1. tč. 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09, 110/21; dalje: ZUP) jer je istim odlučeno o vlasničkopravnim pitanjima o kojima može odlučivati isključivo sud. Ističe da se kao vlasnik predmetnih nekretnina upisao temeljem odredbi čl. 361. i 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te čl. 2. i 9. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, kao pravni sljednik Narodnog odbora Grada Zagreba. Pojašnjava da je njegov pravni prednik (NO Grada Zagreba) stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina naplatnim pravnim poslom – Ugovorom od 26. travnja 1962. zaključenim s Narodnim odborom Grada Opatije. Prema tužitelju, iz navedenog da je vidljivo da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o postupku koji spada pod sudsku nadležnost jer su u trenutku donošenja pobijanog rješenja nekretnine već bile u njegovom vlasništvu te da stoga nije bilo osnova da se u predmetnoj pravnoj situaciji primjenjuje odredba čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN br. 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02; dalje: Zakon o naknadi). Nastavno na prethodno, navodi da RH ne stječe pravo vlasništva temeljem odredbe čl. 77. Zakona o naknadi bezuvjetno, već je pravo vlasništva RH uvjetno i ovisi o činjenici da li su raniji vlasnici u odnosu na predmetnu nekretninu postavili zahtjev za naknadu. Iz navedenog slijedi da je RH imala mogućnost podnijeti zahtjev za upisom svojeg prava vlasništva temeljem navedene zakonske odredbe sve do trenutka dok netko treći (u ovoj pravnoj stvari tužitelj) nije stekao pravo vlasništva temeljem također valjanog pravnog osnova, odnosno temeljem odredbi čl. 361. i 365. ZV-a. Poziva se na presudu Visokog Upravnog suda posl. br. Usž-1862/16 od 22. rujna 2016. u kojoj je taj sud zauzeo stav da je nadležnost upravnog tijela u postupcima utvrđenja prava vlasništva propisana isključivo odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ustraje kod svih navoda iznijetih u obrazloženja osporenog rješenja.

4. Zainteresirana osoba u svom odgovoru na tužbu, u bitnom, navodi kako navodi tužitelja nisu pravno osnovani te su u suprotnosti s bogatom upravnopravnom praksom prvostupanjskih upravnih tijela, drugostupanjskog upravnog tijela, kao i sudskom praksom upravnih sudova i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u predmetima koji su se vodili temeljem čl. 77. Zakona o naknadi, a u kojima se u upravnom postupku odlučivalo o prijedlogu Republike Hrvatske da se utvrdi vlasnikom imovine koja je predmet naknade na temelju odredaba toga Zakona glede koje zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen. Stava je da tužitelj pogrešno tumači dosege presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Usž-318/16 od dana 22. rujna 2016. a obzirom da se ista tiče samo postupaka utvrđenja prava vlasništva na turističkom zemljištu, a ne i na druge postupke, posebice ne postupke koji se vode po Zakonu o naknadi.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te u onu koja prileži spisu predmeta ovoga upravnog spora.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Među strankama ovog spora nesporno je da su predmetne nekretnine oduzete prijašnjoj vlasnici CŽ temeljem propisa iz čl. 2. Zakona o naknadi kao i da za iste nije, od strane prijašnje vlasnice ili njezinih nasljednika, podnesen zahtjev za povrat. Nesporno je i to da je Republika Hrvatska, ovdje zainteresirana osoba, zatražila utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj imovini temeljem članka 77. Zakona o naknadi (podnesak ODO Rijeka broj U-DO-69/09 od 6. travnja 2009.).

9. Prema odredbi čl. 77. Zakon o naknadi, Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.

10. Postupak naknade za oduzetu imovinu provodi se po odredbama Zakona o općem upravnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (čl. 68. Zakona o naknadi).

11. Odredbom čl. 128. st. 1. tč. 1. ZUP-a propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti.

12. Sukladno ustaljenoj upravnosudskoj praksi (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-4422/19 od 22. svibnja 2020, Us-228/2011 od 22. ožujka 2012. i dr.), za primjenu čl. 77. Zakona o naknadi odlučno je utvrditi radi li se o imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba Zakona o naknadi, odnosno da li je prenesena u društveno vlasništvo na temelju propisa iz čl. 2. Zakona o naknadi te akata i načina propisanih čl. 3. Zakona o naknadi, glede koje zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, odnosno odbačen, te da se ne radi ni o jednoj od iznimaka propisanih odredbama članaka 52. do 55. Zakona o naknadi.

13. Imajući u vidu prethodno citirane zakonske norme, s jedne strane, te ukupnost činjenica, koje su među strankama nesporne, a iz kojih slijedi da je riječ o imovini koja je prijašnjoj vlasnici oduzeta temeljem propisa iz čl. 2. Zakona o naknadi i za koju nije podnesen zahtjev za povrat, s druge strane, to ovaj Sud nalazi da su neosnovani navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj stvari za čije je rješavanje nadležan parnični sud.

14. Neosnovano je pozivanje tužitelja na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Usž-318/16 od dana 22. rujna 2016. godine budući da se ista odnosi isključivo na postupaka utvrđenja prava vlasništva na turističkom zemljištu prema odredbama Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije.

15. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

16. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 18. travnja 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima u Odvjetničkom uredu Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- ŽDO u Rijeci, Erazma Barčića 5