REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-420/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužitelja IO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Danieli Jurić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Hercegovačka 108, OIB: 52508873833, zastupana po Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić i Anić d.o.o. iz Splita, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnice Anamarije Bokan te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Tonia Marinca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na ročištu za objavu presude, 18. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e :

I Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužiteljici zatezne kamate na iznos od 8.552,34 eura koje teku na iznos od:

- 3.05 počevši od 10.06.2005.

- 7.26 počevši od 10.06.2008.

- 5.08 počevši od 09.09.2005.

- 7.24 počevši od 10.07.2008.

- 2.66 počevši od 10.10.2005.

- 7.19 počevši od 11.08.2008.

- 3.15 počevši od 10.11.2005.

- 7.22 počevši od 10.09.2008.

- 5.52 počevši od 12.12.2005.

- 7.44 počevši od 10.10.2008.

- 3.85 počevši od 10.01.2006.

- 7.61 počevši od 10.11.2008.

- 0.45 počevši od 10.02.2006.

- 7.55 počevši od 10.12.2008.

- 7.32 počevši od 12.03.2007.

- 20.08 počevši od 12.01.2009.

- 7.29 počevši od 10.04.2007.

- 42.87 počevši od 10.02.2009.

- 7.17 počevši od 10.05.2007.

- 50.46 počevši od 10.03.2009.

- 7.18 počevši od 11.06.2007.

- 37.12 počevši od 10.04.2009.

- 7.10 počevši od 10.07.2007.

- 34.75 počevši od 11.05.2009.

- 7.18 počevši od 10.08.2007.

- 33.42 počevši od 10.06.2009.

- 7.18 počevši od 10.09.2007.

- 36.10 počevši od 10.07.2009.

- 7.08 počevši od 10.10.2007.

- 30.74 počevši od 10.08.2009.

- 7.16 počevši od 12.11.2007.

- 33.17 počevši od 10.09.2009.

- 7.13 počevši od 10.12.2007.

- 28.98 počevši od 12.10.2009.

- 7.24 počevši od 10.01.2008.

- 32.71 počevši od 10.11.2009.

- 7.34 počevši od 11.02.2008.

- 30.58 počevši od 10.12.2009.

- 7.48 počevši od 10.03.2008.

- 50.88 počevši od 11.01.2010.

- 7.36 počevši od 10.04.2008.

- 56.76 počevši od 10.02.2010.

- 7.27 počevši od 12.05.2008.

- 55.51 počevši od 10.03.2010.

- 60.51 počevši od 12.04.2010.

- 139.52 počevši od 14.01.2013.

- 67.70 počevši od 10.05.2010.

- 133.57 počevši od 14.02.2013.

- 74.11 počevši od 10.06.2010.

- 134.21 počevši od 15.03.2013.

- 86.39 počevši od 12.07.2010.

- 141.18 počevši od 10.04.2013.

- 74.37 počevši od 10.08.2010.

- 130.47 počevši od 14.05.2013.

- 104.90 počevši od 10.09.2010.

- 128.64 počevši od 13.06.2013.

- 88.88 počevši od 11.10.2010.

- 128.89 počevši od 16.07.2013.

- 91.98 počevši od 10.11.2010.

- 131.67 počevši od 12.08.2013.

- 105.26 počevši od 10.12.2010.

- 134.39 počevši od 10.09.2013.

- 122.82 počevši od 10.01.2011.

- 136.61 počevši od 15.10.2013.

- 97.76 počevši od 10.02.2011.

- 138.63 počevši od 22.11.2013.

- 103.81 počevši od 10.03.2011.

- 141.86 počevši od 19.12.2013.

- 95.26 počevši od 11.04.2011.

- 119.16 počevši od 20.01.2014.

- 114.62 počevši od 10.05.2011.

- 102.33 počevši od 17.02.2014.

- 127.89 počevši od 10.06.2011.

- 105.52 počevši od 17.03.2014.

- 133.91 počevši od 11.07.2011.

- 102.68 počevši od 10.04.2014.

- 200.83 počevši od 10.08.2011.

- 99.53 počevši od 12.05.2014.

- 137.36 počevši od 12.09.2011.

- 99.08 počevši od 10.06.2014.

- 127.89 počevši od 10.10.2011.

- 101.81 počevši od 10.07.2014.

- 130.22 počevši od 10.11.2011.

- 104.58 počevši od 11.08.2014.

- 129.36 počevši od 12.12.2011.

- 105.07 počevši od 15.09.2014.

- 137.62 počevši od 10.01.2012.

- 106.85 počevši od 14.10.2014.

- 143.39 počevši od 10.02.2012.

- 109.77 počevši od 13.11.2014.

- 145.17 počevši od 12.03.2012.

- 110.12 počevši od 16.12.2014.

- 140.73 počevši od 10.04.2012.

- 110.73 počevši od 12.01.2015.

- 142.63 počevši od 14.05.2012.

- 103.60 počevši od 10.02.2015.

- 144.66 počevši od 15.06.2012.

- 103.60 počevši od 10.03.2015.

- 141.81 počevši od 13.07.2012.

- 103.60 počevši od 13.04.2015.

- 140.97 počevši od 13.08.2012.

- 103.60 počevši od 13.05.2015.

- 133.70 počevši od 13.09.2012.

- 103.60 počevši od 10.06.2015.

- 140.02 počevši od 15.10.2012.

- 103.60 počevši od 10.07.2015.

- 142.01 počevši od 15.11.2012.

- 103.60 počevši od 10.08.2015.

- 140.25 počevši od 17.12.2012.

- 103.60 počevši od 10.09.2015.,

do 30. rujna 2015., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.552,34 eura.

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 3.379,96 eur, zajedno sa zateznom kamatom tekući od 15. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%."

III Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 eura, dok se za iznos od 125,00 eura zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 11. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi se navodi da je tuženik tužiteljici temeljem Ugovora o kreditu broj 75707/05 od 25. ožujka 2005. (dalje: Ugovor) stavio na raspolaganje novčani iznos od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužiteljica se obvezala taj iznos vratiti u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja zajedno sa ugovorenom kamatom koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Navodi da su stranke 4. ožujka 2016. sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije predmetnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tuženik je pravni sljednik Societe Generale

– Splitska banka d.d. Split koja je pripojena tuženiku 3. prosinca 2018.

1.2. Tužiteljica se poziva na odluke donesene u predmetu "Franak", odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetost odredbi o valutnoj klauzuli potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a prema kojoj presudi su odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka ništetne u dijelu o jednostranoj promjenljivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika (čl. 5. i 11. Ugovora) i u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnice (čl. 10 Ugovora).

1.3. U tužbi se navodi da je tuženik kao davatelj kredita na ime ništetnih odredbi neosnovano stekao ukupni iznos od 68.135,78 kuna, a tužiteljici je na dan konverzije uslijed ništetnih odredbi preostali iznos glavnice bio veći za 21.277,54 kune, pa se tužbenim zahtjevom traži isplata navedenog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

2.2. Tuženik navodi da tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

2.3. Tuženik se poziva na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015, dalje: ZIDZPK) koja uređuje odnos između vjerovnika i potrošača "u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu", a koju odredbu tuženik tumači na način da je tužitelj, kada je prihvatio ponudu tuženika i konvertirao DHF kredit, ugovor o kreditu s klauzulom CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od početka. Stoga tuženik smatra da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke.

2.4. Sklapanjem Dodatka br. 1, kojeg je tužiteljica prihvatila, dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđen dug po konverziji iznosu od 1.689,28 EUR, koji dug je korisnik kredita podmirio u kunskoj protuvrijednosti, jednokratnom uplatom od 6. travnja 2016. Tuženik smatra da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno da li je izračunom konverzije utvrđena preplata u korist potrošača, ili dug potrošača prema vjerovniku, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR.

2.5. U odgovoru na tužbu se navodi da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti, tužitelj je slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, pa se prava i obveze ugovornih stanaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom 1. Ugovora o kreditu, a prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i sporazuma o korištenju preplate tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO- a, sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK.

2.6.1. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. kojim sud zauzima shvaćanje da se "… ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.".

2.6.2.Tuženik se poziva i na odluku Ustavnog suda broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. kojim nije prihvatio prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK, a kojom je odlukom je, prema mišljenju tuženika, potvrđeno stajalište da je osporenim zakonom, radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak.

2.6.3.Tuženik se poziva i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujak 2020. kojim je odgovorio na pitanje važno za primjenu prava na način da " Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Smatra da je nakon donošenja te odluke jasno da su sporazumi o sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

2.7. Tuženik opreza radi još jednom ističe da je konverzija provedena u skladu s kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., kojim su određeni ciljevi i učinci konverzije, pa je tako određeno načelo konverzije u čl. 19. b. Dakle, novoformirana glavnica je rezultat novog otplatnog plana s novim kamatnim stopama za EUR-ske kredite, dok je glavnica iz početnog otplatnog plana rezultat drugih kamatnih stopa za CHF kredite. Različiti otplatni planovi imaju različite iznose anuitete i različite udjele kamate i glavnice unutar anuitete, što dovodi do različite dinamike otplate glavnice kredita, zbog čega se te dvije glavnice (po CHF i EUR kreditu) ne mogu uspoređivati. Iako smatra da je bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji, tuženik, opreza radi, osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 17. prosinca 2024.. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, zahtijevajući isplatu iznosa od 8.552 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pretplate do isplate te isplatu iznosa od 3.379,96 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2015. do isplate.

4. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 75707/05 od 25. ožujka 2005. (list 5-18 spisa), Dodatka 1. Ugovora o kreditu br. 75707/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 4. ožujka 2016. (list 19-28 spisa), plana otplate po kreditu, pregled uplata po kreditu (list 29-33 spisa), dopisa tuženika od 9.11.25. (list 34-35 spisa) Sporazuma o podmiri duga nastalog temeljem konverzije (list 36 spisa), pregleda po računu nakon konverzije (list 57-60 spisa), saslušana je tužiteljica u svojstvu parnične stranke (list 103-104 spisa) te je pročitan pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Marijana Jovića (list 111-113 te 202 spisa).

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, u neznatnom dijelu.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu od 25. ožujka 2005. i sklapanja Dodatka 1. Ugovora od 4. ožujka 2016. zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od 8.552,34 eura te zahtjev za isplatu razlike glavnice na dan konverzije u iznosu od 3.379,96 eura.

8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao pravni sljednik kreditora sklopili 25. ožujka 2005. Ugovor o kreditu broj 75707/05, kao ni da su 4. ožujka 2016. sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije predmetnog kredita. Među strankama nije sporna valjanost sporazuma o konverziji niti je to predmet spora.

9. Među strankama je sporno da li tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i ima li pravo na isplatu pretplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi, kao i pravo na isplatu razlike između glavnice obračunate na dan konverzije od strane banke i glavnice obračunate primjenom početnog tečaja i kamatne stope.

10.1. Odgovor na prvo pitanje, da li tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu radi isplate pretplaćene razlike, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. potvrdnim odgovorom na pravno pitanje: "Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?"

10.2. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

10.3. Stoga su neosnovani prigovori te pravna argumentacija tuženika tumačenjem odredbi ZID ZPK/15 da tužiteljica nema pravo zahtijevati od suda utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli radi isplate pretplaćenih mjesečnih anuiteta, samo zbog činjenice da je sklopljen sporazum o konverziji, odnosno da ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu više ne egzistiraju, s tim da sud kao prethodno pitanje treba utvrditi jesu li ništetne odredbe članka ugovora o kreditu u dijelu o jednostranoj promjenljivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika (čl. 5. i 11. Ugovora) i u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnice (čl. 10 Ugovora), a potom utvrditi da li tužiteljici pripada na ime stečenog bez osnove iznos pretplaćenih mjesečnih anuiteta, sa pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos zahtijeva točkom prvom tužbenog zahtjeva, te iznos razlike ostatka glavnice utvrđene od strane banke na dan konverzije i glavnice utvrđene prema početnoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji iznos tužiteljica zahtjeva drugom točkom tužbenog zahtjeva.

11.1. Čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva Ugovora o kreditu broj 75707/05 od 25. ožujka 2005. sud je utvrdio da su stranke (tužitelj i prednik tuženika) sklopile ugovor o kreditu na iznos od 75.000,00 CHF, a koji se isplaćen po prodajnom deviznom tečaju banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. određeno je da će se kredit koristiti za kupnju stana. Člankom 5. Ugovora ugovorena je nominalna kamatna stopa od 4,69%, koja je promjenljiva, i to, sukladno članku 11. ugovora redovita kamatna stopa je promjenljiva, utvrđuje se aktom/odlukom kreditora, pri čemu banka sastavlja novi izmijenjeni iznos rata kredita i dostavlja korisniku kredita. Odredbama članka 10. ugovorena je otplata kredita u 240 mjesečnih rata koje se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijećem) prijenosom iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF- valutu ugovora na dan ispunjenja obveze.

11.2. Dodatkom 1. Ugovora o kreditu br. 75707/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 4. ožujka 2016. stranke su izvršile konverziju kredita te je na dan zaključenja utvrđena razlika u iznosu od 1.689,28 eura između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza, a koja razlika predstavlja dug kojeg je tužiteljica kao korisnik kredita bila dužna nadoknaditi tuženiku. Dodatkom 1. promijenjena je odredba članka 5 st. a osnovnog ugovora na način da je određena promjenljiva kamatna stopa koja iznosi 7,29%, a koja se određuje prema članku 2. toč. 5 Dodatka 1. Člankom 2. točkom 2. ugovora izmijenjena je efektivna kamatna stopa koja iznosi 7,65%. Ostatak glavnice nakon konverzije na dan 14. ožujka 2016. iznosi 32.262,13 eura koji će se isplatiti u 109 mjesečnih anuiteta, izraženih u eurima, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi banke na dan dospijeća (čl. 2. toč. 4. Dodatka 1). Člankom 3. Dodatka 1. određeno je da sve ostale odredbe Ugovora o kreditu br. 75707/05 ostaju neizmijenjene.

11.3. Istog dana stranke su sklopile i Sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije od 4. ožujka 2016. kojim je utvrđeno da je od izračuna konverzije 30. rujna 2015. prilikom kojeg je utvrđen dug u iznosu od 1.259,86 eura postupanjem tužene u prijelaznom razdoblju utvrđen sveukupni dug u iznosu od 429,42 eura, pa da je tužena tražila da se dug od 1.689,28 eura uračuna u preostalu glavnicu od 30.572,85 eura, pri čemu je ugovoreno da se tako uvećana glavnica od 32.262,13 eura podmiri otplatom prema sklopljenom Dodatku 1. Ugovora o kreditu.

11.4. U svom iskazu tužiteljica je navela da 2005. godine odlučila kupiti stan, za koji joj je jedan dio novca otac, a za drugi dio novca je odlučila otići i predignuti kredit zbog čega je otišla u poslovnicu Splitske banke d.d. na Gripama u Splitu. Djelatnica banke joj je ponudila ugovor u CHF s protuvrijednosti u kunama i to tipski, iz razloga što je on bio povoljniji, a nije nudila nikakve druge ugovore niti u kunama niti u eurima. Razmatrala je podizanje kredita vrlo kratko te se nije informirala o ponudama drugih kredita u ovoj banci i ponudama kredita drugih banaka. Navodi da nije ekonomski stručnjak pa joj nisu bile poznate sve odredbe ugovora, zbog čega ugovor nije ni pročitala, a nije joj ga pročitala ni djelatnica banke, niti javni bilježnik prilikom potpisivanja. Djelatnica banke nije ju upozorila na rizike promjenjive kamatne stope, niti o mogućnosti promjene valute CHF. Ne sjeća se je li primala pisane obavijesti o promijeni kamatne stope. Iznos dobiven ugovorom o kreditu iskoristila je za kupnju stana u kojem danas živi. Tijekom trajanja ugovora o kredita anuitetu su porasli u značajnom iznosu. 2016. kredit je konvertirala iz valute CHF u valutu euro, jer su svi konvertirali ugovore, pa tako i ona, i tom prilikom joj je djelatnik banke rekao da bi nakon konverzije preostali dug glavnice trebao iznositi 31.000,00 eura, a kredit bi se trebao otplatiti do 2025. godine. Dvije godine nakon konverzije kredit je zatvorila i u cijelosti otplatila dugovanje po kreditu.

12.1. Iz predmetnog Ugovora o kreditu, Dodatku tom ugovoru i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za potrebe kupnje stana, što proizlazi i iz namjene kredita (čl. 3. Ugovora). Iz navedenog proizlazi da tužiteljica pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

12.2. Tužiteljica se u činjeničnom dijelu tužbe ispravno pozvala na utvrđenja presuda donesenih u predmetu "Franak", a koje činjenice tuženik tijekom postupka nije osporavao. Tuženik nije osporavao tužiteljici status potrošača niti je tvrdio da su tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora o kreditu o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, niti je predložio dokaze na okolnost informiranja tužiteljice kao potrošača o svim rizicima ugovaranja kredita s promjenljivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

12.3. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u pogledu kamate potvrđena je presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je utvrđeno da je tuženik, između ostalih, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. listopada 2014. kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda

RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

12.5. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-

4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

12.6. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

12.7. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.8. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u presudi Pž-7129/13.

13.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14.2. U ovom postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljenom 23. ožujka 2005., dakle, u relevantnom razdoblju prema presudama u predmetu "Franak", da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa prema Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu banke (čl. 5. i 11. Ugovora), dakle, jednostrano i bez pojedinačnog pregovaranja. U odnosu na valutnu klauzulu (čl. 10. Ugovora), u postupku nije utvrđeno da je tuženik na odgovarajući način informirao tužitelja kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, pa su utvrđene nepoštenim jer su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

14.3. S obzirom na navedeno, ovaj sud je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetene odredbe Ugovora o kreditu 75707/05 od 25. ožujka 2005. o promjenljivoj kamatnoj stopi (članak 5. i 11.) te valutnoj klauzuli (članak 10.).

15.1. U pogledu zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. iznio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, u odnosu na sporna pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. objavljeno na Internet stranici VSRH (www.vsrh.hr) Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju uz zaključak ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. U skladu s navedenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća ovaj sud, zastara zahtjeva u pogledu isplaćenog po osnovi ništetnosti promjenljive kamatne stope nastupa protekom pet godina od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 14. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle, 14. lipnja 2023., a tužba u ovom predmetu podnesena je 11. lipnja 2019., dakle, unutar zastarnog roka.

16.1. Prema već navedenoj revizijskoj odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je zaključak da su potrošači-korisnici kredita ovlašteni potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, što je predmet financijskog vještačenja kojim se treba utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije.

16.2. Na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

16.3. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev - 586/2019 od 21. prosinca dodatno su pojašnjeni razlozi iznesenog citiranog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te se u toj odluci, relevantno za ovaj spor, navodi:

- da je ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj VSRH u rješenju I1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima, što u konkretnom sporu tužiteljica i ne zahtijeva

- ZID ZPK/15 propisao je obvezu trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu i način izračuna konverzije, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Prihvaćanje ponude i Dodatka Ugovoru o kreditu izaziva pravne učinke, a to je nevezanost nepoštenim odredbama, jer se smatra kao da tih nepoštenih odredbi nikad nije niti bilo te da su zamijenjene odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova), pa tako i pretplaćene razlike koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku

- primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15, što je slučaj i u ovom predmetu

- na taj je način valjano prestala obveza tuženice (banke) (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata (pa tako i valutne klauzule), a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice (banke), što tijekom postupka tvrdi i obrazlaže tuženik

- ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa se u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat zateznih kamata na pretplaćene iznose na temelju nepoštenih odredbi ima primijeniti opći propis, odnosno odredba članka 1115. ZOO-a

16.4. Isto pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijoj revijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. u kojoj se obrazlaže domašaj sporazuma o konvenciji, odnosno jesu li sklapanjem dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezano na ništetne odredbe ugovora o kreditu te se zaključuje da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

17.1 U postupku je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Marijanu Joviću te je sudski vještak u pisanom nalazu i mišljenju iskazao preplaćene iznose anuiteta po osnovu ugovorene promjenjive kamatne stope, a posebno iznose preplaćene po osnovu ugovorene valutne klauzule. Pritom je vještak prikazao dvije opcije: prvu koja ne uključuje manje plaćene iznose na ime nižeg tečaja i kamate od početnih (negativne razlike) i drugu koja osim pozitivne prikazuje i negativnu razliku kada je u vrijeme otplate kredita bilo razdoblja da su tečaj CHF i kamatna stopa bili niži od početnih. Izračun je rađen do anutiteta pred izračun konverzije, odnosno 10. rujna 2015.

17.2. Po izračunu konverzije tužitelj je dugovao tuženiku dodatnih 1.259,86 eura sa saldom od 30. rujna 2015., za koji iznos je povećana glavnica konvertiranog kredita kroz daljnje uplate.

17.3. U izračunu u koji nisu uključene negativne razlike, koji je za sud relevantan, što će kasnije biti obrazloženo, vještak je izračunao da je tužiteljica kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju otplate platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 2.356,07 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 6.196,27 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 8.552,34 EUR.

Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično (list 117-120 spisa).

17.4. Sudski vještak je u nalazu i mišljenju naveo da nema svrhe računati glavnicu nakon 30. rujna 2015. jer je kredit u valuti CHF konverzijom prestao postojati, a jedina poveznica s kreditom u valuti EUR je plasirani kunski iznos i rok otplate. U dopunskom nalazu i mišljenju, po pribavljenom početnom otplatnom planu, vještak je naveo da je na dan 30.09.2015. tuženik je tužitelju utvrdio ostatak glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 31.731,61 Eur. Ostatak glavnice CHF kredita primjenom početnog tečaja i kamatne stope bi na dan 30.09.2015. iznosio 44.693,17 CHF, odnosno 213.615,48 Kn, tj. 28.351,65 Eur. Ostatak glavnice konvertiranog kredita je na dan 30.09.2015. bilo veći od ostatka glavnice uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 3.379,96 Eur, na štetu tužitelja.

18.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje:ZOO-a) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Istu odredbu sadržavao je u članku 104. stavak 1. i raniji Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 75707/05 od 25. ožujka 2005. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a.

18.2. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se e vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik, sukladno odredbi čl. 11154. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

19.1. U provedenom postupku sud je utvrdio da stranke Dodatkom 1. Ugovora o kreditu niti nekim kasnijim sporazumom nisu regulirale potraživanje tužiteljice s osnove pretplaćenih iznosa anuiteta po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, da je tuženik u izračun konverzije uračunao sve pretplaćene iznose koje tužiteljica zahtjeva točkom prvom tužbenog zahtjeva, ali ne i zatezne kamate na pretplaćene iznose koje također tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom. U skladu s iznesenim pravnim stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a posebice učinkom sklopljenog sporazuma o konverziji, prema kojem potrošači koji su prihvatili konverziju više nisu vezani ništetnim odredbama ugovora o kreditu, pa nemaju pravo zahtijevati pretplaćene iznose mjesečnih anuiteta isplaćene prema ništetnim odredbama, a koji pretplaćeni iznosu su u izračunu konverzije u korist potrošača obračunati kroz uplate kredita, a za koji je umanjen ostatak glavnice koji je sada izražen u eurima, sud utvrđuje da s osnove nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, koje je sud u ovom postupku utvrdio ništetnim, tužiteljica na ime stjecanja bez osnove na temelju odredbi članka 1111. i 1115. ZOO- a nema pravo na isplatu pretplaćenih iznosa koji su uračunati kao uplate u izračun konverzije u njenu korist, već samo na isplatu zateznih kamata na pretplaćene iznose koje nisu uračunate u izračun konverzije i to od dana plaćanja pojedinog mjesečnog anuiteta, koji se podudara s danom dospijeća do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), budući da je tuženik nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

19.2. Pretplaćeni iznosi i početak i tijek zateznih kamata utvrđeni su financijskim vještačenjem, na koji izračun stranke nisu imale primjedbi, te ih sud prihvaća kao točne i potpune. Iako vještačenjem nije utvrđen iznos zateznih kamata u apsolutnom broju (zatezne kamate na isplaćene iznose nisu uglavničene), sud smatra da je i bez toga tužbeni zahtjev odrediv (određen je pojedinačni iznos, početak i tijek zateznih kamata), pa je u odnosu na isplatu zateznih kamata tužbeni zahtjev prihvaćen, a u odnosu na glavnicu (iznos pretplaćenih anutiteta) odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao u točki I izreke presude.

20. U odnosu na drugu točku tužbenog zahtjeva, tužiteljica nema nikakav pravni osnov zahtijevati razliku između ostatka glavnice utvrđene na dan konverzije i glavnice koja bi bila utvrđena prema početnoj kamatnoj stopi i valuti prema ugovoru o kreditu, jer je konverzija i izračun ostatka glavnice u eurima izvršen u cijelosti prema odredbama ZID ZPK/15. Stoga se ni izračunata razlika prema zahtjevu tužiteljice ne može ni na koji način smatrati pretplaćenim iznosom niti neosnovano stečenim od strane tuženika, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen te je odlučeno kao u točki II izreke presude.

21.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a i 155. ZPP- a, jer je tužiteljica uspjela samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva (zatezne kamate), a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Tuženiku je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa).

21.2. Tuženiku je priznat kao osnovan trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova prema Tbr. 8 /1 Tarife, zastupanje na 4 ročišta (23. siječnja 2023., 14. prosinca 2023., 18. rujna 2024. i 12. veljače 2025. ) po 100 bodova prema Tbr. 9/1, zastupanje na ročištu 25. listopada 2022. 50 bodova prema Tbr. 9/2 te za sastav obrazloženog podneska od 22. kolovoza 2024. 100 bodova prema Tbr. 8/1, što ukupno iznosi 650 bodova, pomnoženo s vrijednošću boda od 2 eura iznosi 1.300,00 eura, a s PDV-om iznosi 1.625,00 eura. Sud nije priznalo naknadu za zastupanje na ročištu 25. listopada 2022. u visini od 100 bodova, budući da se na tom ročištu odlučivalo o procesnim pitanjima (odgoda pripremnog ročišta po prijedlogu tužiteljice), a ne raspravljalo o glavnoj stvari zbog čeha je zahtjev tuženika u preostalom dijelu do traženih 1.750,00 eura (za iznos od 125,00 eura) odbijen kao neosnovan.

21.3. Stoga je o trošku parničnog postupka odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Splitu, 18. travnja 2025.

SUTKINJA:

Ana Kuzmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis