REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-3683/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu,Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: EZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] Gornji zastupanog po punomoćniku Josip Giljanović,odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Margita Kiš Kapetanović,odvjetnik u Zagrebu, radi. Obvezno - ništetnost, nakon zaključene glavne rasprave od 19.ožujka 2025.godine, a objavljene na ročištu dana 18. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba čl. 23. Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 42/05, kreditna partija: 7102663600, sklopljenog dana 4. travnja 2005. između sada pok. NZ kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve eventualne poreze (porez na uslugu, porez na kamate i sl.) kojima bude terećen kreditor s naslova odobrenja i naplate predmetnog kredita i odredba kojom je ugovoreno da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate."

2.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po članku 29. ZOO-a.

Obrazloženje

1.Dana 04.04.2005. sada pok. NZ kao korisnik kredita, tužiteljica kao sudužnik i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 42/05, kreditna partija: 7102663600, za iznos kredita od 54.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

Člankom 23. predmetnog Ugovora, inter alia, stipulirano je:

-da se korisnik kredita obvezuje platiti sve eventualne poreze (porez na uslugu, porez na kamate i sl.) kojima bude terećen kreditor s naslova odobrenja i naplate predmetnog kredita

-da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog ugovora

Predmetne sporne odredbe sadržane u dijelu čl. 23. Ugovora o kreditu ništetne su, odnosno nepoštene, s obzirom na to da je dispozitivnim odredbama određeno da je obveznik poreza iz ugovornog odnosa trgovac, a ta je obveza ipak u konkretnom ugovornom odnosu prenesena na potrošača.

Ovakvo stajalište tužiteljice, da je nepoštena i ništetna predmetna odredba kojom se obveza plaćanja svih eventualnih poreza prenosi s tuženika na korisnika kredita, potvrđuje se i praksom Suda Europske unije, konkretno presudom od 16.01.2014., C- 226/12 Constructora Principado, t. 30.

U odnosu na ugovornu odredbu prema kojoj je tuženik ovlašten otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog ugovora, tužiteljica ističe kako je predmetna ugovorna odredba, kao i prethodna, nepoštena i ništetna. U pravcu potvrde stajališta tužiteljice ista se poziva na praksu Suda Europske unije, i to konkretno presudu od 26.01.2017., C-421/14, Banco Primus, t. 66.

Tužiteljica ističe kako se valjano moglo ugovoriti pravo tuženika da otkaže ugovor samo zbog neispunjenja bitne obveze iz ugovornog odnosa, a ne zbog neispunjenja bilo koje odredbe ugovora.

Predmetna odredba predstavlja suženje prava koja potrošačima pripadaju na temelju Zakona o obveznim odnosima o raskidu zbog neispunjenja koje propisuju da se ne može raskinuti ugovor zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.

Za slučaj da među strankama nije drugačije ugovoreno, u primjeni je članak 1023. ZOO-a prema kojem kreditor može jednostrano otkazati kredit zbog nenamjenskog trošenja kredita, insolventnosti korisnika i prestanaka/smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima kreditor došao u nepovoljniji položaj, dok je predmetnom odredbom ugovorena mogućnost da tuženik otkaže ugovor u situaciji kada se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a što znači uključivo i neke sporedne ugovorne odredbe.

Obje sporne ugovorne odredbe ništetne su i nepoštene, uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se o njima nije pojedinačno pregovaralo već ih je tuženik jednostrano nametnuo po principu „uzmi ili ostavi“ (take it or leave it).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu iz podnesak od 11.11.2024.godine je u cijelosti osporio istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan ,uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge koje je tužitelj obrazložio svojim tražbinom.

Tuženik nema nikakav pravni interes za podizanje predmetne tužbe. Naime, kredit je zatvoren prijevremenom otplatom kredita i to 15. ožujka 2013. godine iz čega proizlazi da tužitelju (i) ugovor o kreditu nije raskinut, (ii) tužitelju prilikom prijevremene otplate nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, (iii) niti je tužitelj platio bilo kakav porez s naslova odobrenja i naplate kredita.

Obzirom na gore navedeno, nejasno je koji je to pravni interes tužitelja sada, preko 10 godina nakon otplate kredita, podnijeti ovakvu tužbu i čime bi se to tužiteljeva pravna pozicija poboljšala u slučaju ništetnosti gore navedenih odredbi (što tuženik izričito osporava). Takvog pravnog interesa nema već tužitelj u potpunosti bespotrebno angažira pravosudni sustav podnošenjem ovakve u potpunosti bespotrebne i pravno neosnovane tužbe.

Vrijednost predmeta spora je označena suviše visoko (34.369,36 EUR). Tuženik predlaže, obzirom da nema kondemnatornog zahtjeva, da se vrijednost predmeta spora označi na iznos od 1.328,00 EUR.

Tuženik ističe kako se prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi koje pripadaju potrošačima kao pojedincima pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe. Slijedom navedenog takva prava ne mogu biti prenesena niti temeljem nasljeđivanja.

Tuženik ističe kako je tužitelj 15. ožujka 2013. godine prijevremeno otplatio kredit pa samim time je nesporno da tužitelju kredit nije raskinut pa tužitelj nema nikakav pravni interes utvrđivati ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 23.b. Također, tužitelju nikada nije naplaćen porez s naslova odobrenja i naplate kredita niti to tužitelj tvrdi pa tužitelj nema nikakav pravni interes utvrđivati ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 23. m.

Tuženik ukazuje na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes kao što je to slučaj u ovom predmetu.

Deklaratorna tužba se može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Tužitelj bi eventualno imao pravni interes i mogao bi tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kada bi na temelju takvog utvrđenja ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, a kako tužitelj tužbom ne traži ništa, tako tužitelj nema niti pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva koji u biti predstavlja „samo“ deklaratorni preaumbul bez stvarne koristi za tužitelja. Sve da su i predmetne odredbe čl. 23. b. i 23. m. Ugovora o kreditu ništetne, navedene odredbe nisu nikada aktivirane niti stupile na snagu, a obzirom da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, sukladno čl. 326. ZOO-a ništetnost se ne može isticati.

Tužitelj u tužbi osporava pravo banke na raskid ugovora kako je to opisano u čl. 23. b. Ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako je ugovorni odnos između tužitelja i banke opisan u članku 1021. ZOO-a na način da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Nadalje, člankom 360. ZOO-a je propisano da u dvostrano obveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Stoga, u slučaju da tužitelj ne ispuni koju od obveza sukladno čl. 1021. ZOO-a banka ima pravo sukladno članku 360. ZOO-a raskinuti ugovor. Isto potvrđuje i VSRH u odluci Rev1228/11-2 od 17. veljače 2015. godine

Tuženik ponavlja da je kredit u cijelosti otplaćen te nije raskinut pa je nejasan pravni interes tužitelja na utvrđenje predmetne odredbe ništetnom.

Tuženik još jednom navodi da tužitelj nije platio nikakav porez s naslova odobrenja i naplate kredita.

Neovisno o gore navedenom, sukladno čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose između sebe pa tako i eventualno plaćanje poreza.

3.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 42/05 od 04.04.2005.godine.

4.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da bi bila ništavna i bez pravnog učinka odredbe članka 23. Ugovora o kreditu broj 42/05 kreditna partija 7102663600 sklopljena dana 04.travnja 2005.godine između sada pok. CZ kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora,kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve eventualne poreze, naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor,a koja odredba članka 23. je protivna Zakonu o zaštiti potrošača (N.N. 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i direktivi vijeća 93/13 EEZ od 05.travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima a čemu se tuženik protivio ističući da se ne radi o ništetnim odredbama već odredbama koje su propisane zakonom.

5.Naime, uvidom u predmetni Ugovor broj 42/05 kreditne partije 7102663600 od 04.travnja 2005.godine zaključenim između sada pok. supruga tužiteljice kao korisnika kredita,tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB članak 1., dok je člankom 2. ugovoreno da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, dok je člankom 23. tog Ugovora određeno kao bitan sastojak Ugovora da, i to točkom B, kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog ugovora, dok je točkom M određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve eventualne poreze ( porez na uslugu, porez na kamate i slično) kojima bude terećen kreditor s naslova odobrenja i naplate ovog kredita.

6.Međutim, tvrdnje tužitelja da je ugovorena naknada ništetna jer je suprotna odredbi Zakona o zaštiti potrošača i direktivi ne pružajući nikakav dokaz, ne stoji,jer je upravo naknada za obradu temeljena na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima kao i posljednjim propisima namijenjenim zaštiti potrošača, gdje zakonodavac u članku 1. i članku 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( N.N. 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da u pravilniku pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i gdje je upravo ministra financija 31.siječnja 2014.godine donio Pravilnik o naknadi na potrošačke kredite ( N.N. 15/14) kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita a vjerovnik ( tuženik u ovom slučaju) u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojem su određene naknade a ovisno o vrsti kredita,dok je člankom 3. Pravilnika o naknadi na potrošačke kredite ( N.N. 15/14) određeno da za obavljanje usluga o poslovima kreditiranja potrošača,vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za viđenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz Ugovora o kreditu i slično a koja obveza plaćanja naknade potrošača, odnosno korisnik kredita je uvriježena i u Direktivama 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04.veljače 2014.godine u Ugovorima i potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite i izmjenama direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe ( EU ) broj 1093/2010 a što sve ovo pokazuje da su naknade za obradu kredita redovan trošak kreditiranja.

7.Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 96/03,46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog Ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene Ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne,lako razumljive i lako uočljive. Naime,ta odredba je u skladu sa člankom 4. stavak 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta Ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučenih usluga i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza naknade za plaćanje naknada među kojima je i obveza korisnika kredita platiti sve eventualne poreze kojima bude terećen kreditor s osnove odobrenja i naplate ovog kredita je ugovorena jasnim,lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu gdje je ta naknada jasno i razumljivo određena odredbama o Tarifi naknade za usluge , te nema govora da je predmetan odredba nepoštena. Ova obveza plaćanja naknade kredita, ne samo što je jasno određena u Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi,ista je dana osobnim bankarima kao uputa temeljem koje izvješćuju korisnike kredita koju naknadu,koliku i za koji kredit se odobrava.

8.Kako je dakle Odluka o naknadi troškova vođenja kredita za ostvarenje kredita i slično,uređena zakonom,odnosno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi,to nema govora da bi se radilo o nepoštenim i ništavim odredbama jer su te odredbe određene zakonom i iste su lako uočljive i razumljive i za koju obvezu je korisnik kredita bio upoznat i prije zaključenja spornog kredita pa je zahtjev tužiteljice trebalo odbiti posebno što ta naknada nikada nije plaćena. Naime,proglašenjem ništetnim ovakve odredbe, kako je već rečeno,ne stoji, jer ista nije u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača i Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 05.svibnja 1993.godine, budući da je Zakonom određena naknada troškova za dobivanje kredita i slično a člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, jer su one lako razumljive i lako uočljive,za koje obveze tužiteljica kao sudužnik, njen suprug kao korisnik kredita, bili unaprijed upoznati a u postupku nisu dokazali zašto bi ta odredba bila ništetna.

9.Međutim kako se radi o kreditu koji je zatvoren prijevremenom otplatom kredita 15.ožujka 2013.godine, to se ne radi,kako to tvrdi tužitelj o raskidu Ugovora koji je opisan u članku 23 b, već se radi o Ugovoru koji je otplaćen u cijelosti i gdje tužiteljica nije platila nikakve naknade iz članka 23 m,a to sve iz razloga jer je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen i sukladno članku 326. ZOO-a ništetnost se ne može isticati. Ugovor koji su zaključili tužitelj i banka opisan je u članku 1021. ZOO-a na način da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava,na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Člankom 360. ZOO-a je propisano da u dvostranoobveznim ugovorima,kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može ako nije što drugo određeno,zahtijevati ispunjenje obveze ili pod pretpostavkama predviđenim raskinuti Ugovor jednostranom izjavom ako raskid U govora ne nastupa po samom Zakonu a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. U slučaju da tužitelj ne ispuni koju od obveza sukladno članku 1021. ZOO-a banka ima pravo sukladno članku 360. ZOO-a raskinuti Ugovor. Međutim,kako se radi o kreditu koji je u cijelosti otplaćen, isti nije raskinut kako to tvrdi tužitelj, a da bi se primijenile i odredbe članka 23.m o plaćanju naknade a koja naknada nikada nije ni naplaćena ovaj sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti točno onako kao što stoji u izreci.

10. Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154 st. 2 Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine " broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 123/08) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05), a odnosi se na trošak punomoćnika tuženika i to sastav odgovora na tužbu 1.000,00 eura, pristupna ročište od 19.03.2025.goidne 1.000,00 eura što daje trošak punomoćnika tuženik a od 2.000,00 eura,odnosno uvećano za iznos PDV-a od 500,00 eura daje ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.500,00 eura koliko je istom i dosuđeno,točno onako kao što stoji u točki 2. izreke Presude.

U Trogiru, 18. travnja 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun.tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis