REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-363/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužiteljice HK OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Višnji Babić odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 5. ožujka 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice Višnje Babić, odvjetnice u Slavonskom Brodu, te zamjenika punomoćnika tuženika HKŠ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., iz Zagreba, nakon javne objave presude, 18. travnja 2025.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva (točka I) kako je učinjena podneskom od 7. siječnja 2025., jer je isto svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su dijelovi odredbe sadržane u članku 2. stavku 1. i članku 7. stavku 1 Ugovora o kreditu br.3207856447 koji su prednik tužitelja GK kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10 Zagreb kao kreditor sklopili 22.11.2006. godine u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10 Zagreb da tužiteljici HK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati s osnova valutne klauzule iznos od 2.435,51 EUR (dvije tisuće četiri stotine trideset i pet eura i pedeset i jedan cent) sa zateznim kamatama, a računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%- tnih poena do 31.7.2015. godine a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje a od 01.01.2023. godine do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
- 7,43 EUR
sa kamatom od
21. 11. 2007. do isplate,
- 5,43 EUR
sa kamatom od
28. 12. 2007. do isplate,
- 12,07 EUR sa kamatom od
23. 1. 2008. do isplate,
- 7,96 EUR
sa kamatom od
17. 2. 2008. do isplate,
- 23,35 EUR sa kamatom od
28. 3. 2008. do isplate,
- 17,51 EUR sa kamatom od
22. 4. 2008. do isplate,
- 16,98 EUR sa kamatom od
15. 5. 2008. do isplate,
- 16,19 EUR sa kamatom od
19. 6. 2008. do isplate,
- 17,38 EUR sa kamatom od
22. 7. 2008. do isplate,
- 16,05 EUR sa kamatom od
6. 9. 2008.do isplate,
- 28,00 EUR sa kamatom od
21. 10. 2008. do isplate,
- 19,64 EUR sa kamatom od
16. 12. 2008. do isplate,
- 30,65 EUR sa kamatom od
10. 1. 2009. do isplate,
- 32,91 EUR sa kamatom od
12. 2. 2009. do isplate,
- 35,56 EUR sa kamatom od
13. 3. 2009. do isplate,
- 35,70 EUR sa kamatom od
15. 4. 2009. do isplate,
- 59,85 EUR sa kamatom od
13. 5. 2009. do isplate,
- 37,29 EUR sa kamatom od
14. 7. 2009. do isplate,
- 36,62 EUR sa kamatom od
22. 9. 2009. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 10. 2009. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
17. 11. 2009. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 12. 2009. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 1. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 2. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 3. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 4. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 5. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 6. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
17. 7. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
17. 8. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 9. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 10. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 11. 2010. do isplate
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 12. 2010. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 1. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
17. 2. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
17. 3. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 4. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
14. 5. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 6. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 7. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
17. 8. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 9. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 10. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 11. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 12. 2011. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
17. 1. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 2. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 3. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
14. 4. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 5. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 6. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
14. 7. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 8. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 9. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 10. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 11. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 12. 2012. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 1. 2013. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 2. 2013. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
23. 3. 2013. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
16. 4. 2013. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 5. 2013. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
14. 6. 2013. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
13. 7. 2013. do isplate,
- 20,74 EUR sa kamatom od
15. 8. 2013. do isplate,
- 25,52 EUR sa kamatom od
13. 9. 2013. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 10. 2013. do isplate,
- 27,69 EUR sa kamatom od
14. 11. 2013. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
14. 12. 2013. do isplate,
- 27,69 EUR sa kamatom od
16. 1. 2014. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
21. 2. 2014. do isplate,
- 27,69 EUR sa kamatom od
13. 3. 2014. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 4. 2014. do isplate,
- 27,69 EUR sa kamatom od
14. 5. 2014. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
13. 6. 2014. do isplate,
- 27,62 EUR sa kamatom od
15. 7. 2014. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
14. 8. 2014. do isplate,
- 27,69 EUR sa kamatom od
13. 9. 2014. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 10. 2014. do isplate,
- 27,69 EUR sa kamatom od
13. 11. 2014. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
13. 12. 2014. do isplate,
- 27,89 EUR sa kamatom od
14. 1. 2015. do isplate,
- 24,06 EUR sa kamatom od
13. 2. 2015. do isplate,
- 24,06 EUR sa kamatom od
13. 3. 2015. do isplate,
- 24,06 EUR sa kamatom od
15. 4. 2015. do isplate,
- 24,06 EUR sa kamatom od
14. 5. 2015. do isplate,
- 24,06 EUR sa kamatom od
13. 6. 2015. do isplate,
- 24,06 EUR sa kamatom od
15. 7. 2025. do isplate,
- 24,06 EUR sa kamatom od
13. 8. 2015. do isplate,
- 24,28 EUR sa kamatom od
15. 9. 2015. do isplate,
- 24,17 EUR sa kamatom od
14. 10. 2015. do isplate,
- 24,17 EUR sa kamatom od
13. 11. 2015. do isplate,
- 24,17 EUR sa kamatom od
15. 12. 2015. do isplate,
- 24,17 EUR sa kamatom od
14. 1. 2016. do isplate,
- 24,17 EUR sa kamatom od
13. 2. 2016. do isplate,
- 24,17 EUR sa kamatom od
15. 3. 2016. do isplate,
- 24,68 EUR sa kamatom od
14. 4. 2016. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
13. 5. 2016. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 6. 2016. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
14. 7. 2016. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
13. 8. 2016. do isplate,
- 20,31 EUR sa kamatom od
22. 9. 2016. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
13. 10. 2016. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 11. 2016. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
14. 12. 2016. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
13. 1. 2017. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
15. 2. 2017. do isplate,
- 24,09 EUR sa kamatom od
15. 3. 2017. do isplate,
- 22,10 EUR sa kamatom od
13. 4. 2017. do isplate,
- 20,03 EUR sa kamatom od
13. 5. 2017. do isplate.
III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice HK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u dijelu u koji glasi:
"Utvrđuje se da su dijelovi odredbe sadržane u članku 1 stavku 2. i članku 2. stavak 2 Ugovora o kreditu br.3207856447 koji su prednik tužitelja GK kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10 Zagreb kao kreditor sklopili 22.11.2006. godine u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane",
te u djelu za isplatu više zatraženog iznosa, preko dosuđenog, a što iznosi 4.064.49 EUR (četiri tisuće šezdeset i četiri eura i četrdeset i devet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici HK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.337,50 EUR (dvije tisuće tri stotine trideset i sedam eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana
V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice HK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], za više zatraženi iznos od 687,50 EUR (šest stotina osamdeset i sedam eura i pedeset centi), na ime naknade troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovome sudu 24. svibnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu br.3207856447 od 22. studenog 2006. godine koji su prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, kao i radi isplate na ime razlike više plaćene glavnice kredita iznos od 6.500,00 EUR, sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, i naknade troškova parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
1.1. Tužiteljica je u tužbi navela da je ona nasljednica korisnika kredita GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. Nadalje, navela je kako je njezin pravni prednik GK, kao korisnik i tuženik kao, davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu br. 3207856447 dana 22. studenog 2006. godine, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Ruži Medunić 22. studenog 2006., pod brojem OU-775/06. Nadalje, navela je kako je predmetnim ugovorom njezinu predniku odobren kreditu u visini od 42.968,70 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, namjenski, sa kamatama od 4,50% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, navela je kako se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Tužiteljica je navela kako je rok otplate predmetnog kredita i kamata po predmetnom ugovoru 27 godina, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja.
Tužiteljica je navela kako je u predmetnom ugovoru u djelu "Kamate i naknade", i to u članku 2. navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nadalje, u članku 7 predmetnog ugovora regulirana je otplata kredita te je navedeno da se kredit i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke važećim na dan plaćanja.
U svezi s navedenim, tužiteljica je navela kako se o predmetnim odredbama ugovora nije posebno pregovaralo niti je za prednika tužiteljice postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli.
Nadalje, navela je kako je u članku 7. stavak 2. predmetnog ugovora navedeno da bi prednik tužiteljice trebao prihvatiti sve naknadne promjene kamatne stope i anuiteta ugovora prema Odlukama banke. U svezi s navedenim tužiteljica je navela kako tuženik nije prednika tužiteljice, prilikom zaključenja predmetnog upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica je navela kako je njezin prednik kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 200-tinjak kuna nije izgledna. Nadalje, navela je kako je u vrijeme zaključenja ugovora tuženik propustio upoznati tužitelje sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, upoznati ga s rizikom vezanim za činjenicu da Hrvatska Narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, upoznati ga da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, te ga upoznati s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenoga prednik tužiteljice je došao u situaciju da se anuiteti kredita koje je plaćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate, a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.
1.2. Tužiteljica se u tužbi pozvala i na presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014, kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017, kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2221/18-11, te je u tom smislu navela kako je u navedenom postupku donesena odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.
Tužiteljica je, nadalje, navela kako je odredbom članka 131. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača određeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.
1.3. Tužiteljica je navela kako je odredba predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli ključna ugovorna odredba, te je ista u predmetnom ugovoru, ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, pa ista odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje, tužiteljica ne navela kako je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u predmetnom ugovoru.
Tužiteljica je navela i kako ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Navela je kako je tuženik jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da je po predmetnom kreditu tužitelj oštećen za razliku u tečaju švicarskog franka. U svezi s navedenim, tužiteljica je zadržala pravo urediti iznos pretplate po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju.
2. U odgovoru na tužbu tuženik nije osporavao da je s prednikom tužiteljice sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu, kojim je korisniku kredita na raspolaganje stavljen iznos od 42.968,70 CHF.
Tuženik je prigovorio postavljenom tužbenom zahtjevu, navodeći da isti nije pravilno, potpuno i određeno postavljen, a što je procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, stoga je predložio da sud tužitelja pozove na ispravak i dopunu na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.
Odgovorom na tužbu tuženik je u cijelosti osporavao osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva.
U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporavao tužiteljičin status potrošača. U tom smislu naveo je kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su sredstva kredita korištena isključivo za potrošačke svrhe. S tim u svezi tuženik je naveo kako akon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa tuženik smatra da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik je naveo kako tužitelj nije iznio činjenice niti predočio dokaze koji bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora. Nadalje, tuženik je naveo kako je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo i prigovor zastare jer smatra da je potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Smatra da se na zahtjev tužiteljice za isplatu treba primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Nadalje, istaknuo je da je odredbom članka 126. ZPP-a propisano da suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tuženik je dodao da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu, radi o postupcima o naknadi štete pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
2.2. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik je naveo kako je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., poslovni broj: Rev- 2221/18, kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je naveo kako on smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite te da njegov stav potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe pa tuženik ističe da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi članka 2. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. te da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. S tim u svezi tuženik je naveo i kako iz stava Suda EU, primjenjujući ga na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u konkretnom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
2.3. Tuženik je osporavao navode tužiteljice da njezinu predniku ne bi bile pružene sve informacije o predmetnom ugovoru u fazi pregovaranja. U tom smislu naveo je kako je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora.
Tuženik je nadalje istaknuo kako su tužiteljici, odnosno njezinu predniku bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da je tuženik tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Nadalje, tuženik je naveo kako je iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, naveo je da supredniku tužiteljice prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a prednik tužiteljice je svojim potpisom potvrdio da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik je naveo kako su svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. S tim u svezi tuženik je naveo kako je u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici, odnosno njezinu predniku bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.
3. U podnesku od 22. prosinca 2023. tužiteljica je osporavala navode tuženika iz odgovora na tužbu, ustrajući kod podnesene tužbe i navoda iz tužbe. Istim podneskom tužiteljice ja uredila tužbeni zahtjev na način da je jasno specificirala odredbe ugovora za koje zahtjeva utvrđenje ništetnosti. Tako uređenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je predložila sudu donošenje odluke kojom će se utvrditi da su ništetni dijelovi odredbe sadržane u članku 1 stavku 2., članku 2. stavku 2. i članku 7 stavku 1 Ugovora o kreditu br.3207856447 od 22.11.2006. godine koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Nadalje, da sud naloženi tuženiku da tužiteljici s osnova valutne klauzule kao i na ime razlike više plaćene glavnice kredita iznos od 6.500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka, a na koje tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu.
4. Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, s time da tuženik u podnesku od 12. rujna 2024. naveo da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 86,32 EUR, a na koji iznos je potraživao i zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini anuitet od dospijeća do isplate. Tužiteljica se tuženikovu prigovoru radi prebijanja protivila te u odnosu na isti istaknula prigovor zastare navodeći da se kolektivnim presudama ne prekida zastara u odnosu na banku nego samo isključivo za potrošača. Tužitelj ističe da se prijeboj zasniva na plaćanju nenaplaćene razlike dospjelog anuiteta, a dospjeli anuiteti zastarjevaju u roku od 3 godine po dospijeću.
5. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Ruže Medunić, poslovni broj O-516/2023-4 od 4. travnja 2023. (stranica spisa 6-8), otplatni plan (stranica spisa 9-17), ugovor o namjenskom kreditu br. 3207856447 od 22. studenog 2006. (stranica spisa 18-29), saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja te je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno knjigovodstveno- financijsko vještačenje, a sud je pročitao i opsežnu sudsku prasku na koje su se stranke u tijeku postupka pozivale, te izvršio uvid u izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine, izvod iz zapisnika sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2024.
Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 8. listopada 2024. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka službenika banke RK, stoga sud navedeni dokaz nije niti izvodio.
5.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
5.2. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
6. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:
- da su dana 22. studenog 2006., prednik tužiteljice, njezin pokojni sin GK kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207856447, za kupnju kuće
- da su člankom 1. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207856447 ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti od 42.968,70 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) na dan isplate kredita,
- da je prema članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3207856447 korisnik kredita, prednik tužiteljice dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,
- da je člankom 3. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3207856447 ugovoren rok otplate kredita 27 godina,
- da je člankom 6. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3207856447 ugovoreno da je namjena kredita kupnja kuće,
- da je člankom 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3207856447 ugovoreno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta
6.1. Između parničnih stranaka sporna je osnovanost i visina kondicijskog zahtjeva tužiteljice te pitanje zastare potraživanja, kao i istaknuti prigovor radi prebijanja.
6.2. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i prednik tužiteljice kao korisnik kredita za kupnju kuće pa je prednik tužiteljice, odnosno sada tužiteljica u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
7. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
Odredbom članka 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP/03, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
8. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207856447 od 22. studenog 2006., utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, za kupnju kuće da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 42.968,70 CHF CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, da je prema članku 2. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, da je člankom 3. ugovoren rok otplate kredita 27 godina, člankom 6. da je namjena kredita kupnja kuće, člankom 7. Ugovora da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.
9. Odredbom čanka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
9.1. Tužiteljica, kao pravna slijednica korisnika kredita sukladno članku 3. stavak 1. točka 1 ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ima status potrošača, a koju činjenicu je dokazala dostavom predmetnog ugovora. Iz istog je razvidno da je kredit namijenjen kupnju kuće. Tuženik nije dokazao da bi predmetni ugovor o kreditu tužiteljica, odnosno njezin prednik, realizirao za potrebe svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ni iz jedne isprave i ni jednog dokaza ne proizlazi da su sredstava kredita namijenjena za poslovne svrhe. rema stavu sudske prakse (Sastanak predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023.) u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.
10. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja tužiteljica je u svom iskazu navela kako je ona majka i zakonska nasljednica iza pokojnog ŽK. Nadalje, iskazala je kako je njezin pokojni sin za života htio kupiti kuću i tada je donio odluku o zaključenju ugovora o kredit. S tim u svezi iskazala je kako je njezin sin prvotno htio ishoditi kredit u iznosu od 30.000,00 EUR, ali su ga djelatnici tuženika nagovorili da uzme kredit u CHF, jer je to navodno sigurnija i svjetski poznata valuta. Tužiteljica je iskazala kako su joj navedene činjenice o kojima iskazuje poznate jer joj je o njima za života kazivao pokojni sin GK, s kojim je imala otvoren i iskren odnos pun povjerenja, o čemu govori i sama činjenica da kada se on razbolio, od drugih osoba je krio svoju bolest, ali je njoj rekao da boluje od karcinoma. Nadalje, iskazala je kako je njezin sin s tuženikom ugovorio kredi u iznosu od 42.000,00 EUR, a misli da je rok otplate bio 27 godina, međutim kako njezin sin nije mogao otplaćivati predmetni kredit, taj ugovor je raskinut 2017. godine. Tužiteljica je iskazala kako joj je pokojni sin rekao da su mu djelatnici tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu rekli kako se kamatna stopa neće mijenjati, odnosno da je kamata fiksna. S tim u svezi iskazala je kako je nakon nekog vremena kamata rasla i njezin sin joj se požalio da ima financijskih problema jer ne može podmirivati rate kredita jer su one drastično porasle. Tužiteljica je iskazala kako je svojemu sinu dala savjet da se obrati tuženiku i vidi može li se što učiniti s obzirom na visinu rata, te je iskazala kako je njezin sin poslušao njen savjet i obratio se tuženiku gdje je dobio odgovor da se ništa ne može jer su rate tako ugovorene. U svezi s navedenim iskazala je kako je njezinu sinu prvotno rata kredita iznosila oko 600,00 kuna, a onda se ona 2 ili 3 puta povećavala da bi konačno iznosila 1.560,00 kuna.
S obzirom da tužiteljica nije bila stranka predmetnog ugovora, nego njezin pokojni sin, iskazala je da nema saznanja je li se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pregovaralo o pojedinim odredbama tog ugovora, je li ugovor njezinom sinu pročitan i protumačen, je li dobio kakva upozorenja o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli.
Tužiteljica je iskazala kako je njezin pokojni sin imao završenu osnovnu školu, radio je kao fizički radnik u Specijalnim vozilima Đure Đakovića do rata, a onda je radio kao djelatnik Hrvatske vojske. Nadalje, iskazala je da njezin pokojni sin nije imao nikakva znanja i/ili izobrazbi iz područja financija, računovodstva ili bankarstva. Tužiteljica je također iskazala da njezin pokojni sin nije imao registriran obrt niti poslovne udjele ili dionice.
11. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Jadranki Crnogorac, dipl. oec.
11.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 14. prosinca 2024., koji je ispravljen nalazom od 16. prosinca 2024., stalna sudska vještakinja Jadranka Crnogorac, dipl. oec. navela je kako je sukladno uvjetima kredita, prema otplatnom planu i kartici kredita izrađena tablica 1. U stupcu 1 prikazan je broj anuiteta, u stupcu 2 datum dospijeća svakog anuiteta, a u stupcu 3 iznos anuiteta u CHF, dok je u stupcu 4 prikazan srednji tečaj CHF prema HNB na dan isplate kredita tako da je u stupcu 5. prikazan iznos mjesečnog anuiteta u kunama prema srednjem tečaju CHF prema HNB na dan isplate kredita 4,61914. Nadalje, vještakinja je navela kako je u stupcu 6 prikazan datum uplate anuiteta, a u stupcu 7 prikazan je plaćeni u kunama koji je tužitelj stvarno plaćao prema tečajevima na datum plaćanja. Slijedom navedenoga, vještakinja je navela kako je u stupcu 8, temeljem razlika stupaca 5-7, naznačio razliku između iznos mjesečnog anuiteta u kunama prema srednjem tečaju CHF prema HNB na dan isplate kredita i plaćeno iznos u kunama koji je tužitelj stvarno plaćao prema tečajevima na datum plaćanje, a stupac 11 su ti iznosi preračunani u EUR prema tečaju konverzije 7,5345 kn za 1 EUR što ukupno iznosi 18.061,82 kn odnosno 2.397,22 EUR. Nadalje, vještakinja je navela kako su predmetne razlike nastale i manjim i većim kunskim iznosima uplate rata kredita u odnosu na iznose utvrđene prema srednjem tečaju CHF po HNB na datum isplate kredita, odnosno + i – razlika. Stalna sudska vještakinja navela je također kako se u stupcu 9 predmetne Tablice 2 prikazuju iznosi uplata većih od iznosa anuiteta prema srednjem tečaju CHF prema HNB na dan isplate kredita što iznosi 18.350,35 kn odnosno 2.435,51 EUR (mjesečni iznosi po anuitetima u EUR su u stupcu 11). Nadalje navela je kako se u stupcu 10 prikazuju iznosi uplata koji su manji od iznosa mjesečnog anuiteta u kunama prema srednjem tečaju CHF prema HNB na dan isplate kredita 4,61914, ukupni iznos je -288,53 kn odnosno -38,29 EUR (mjesečni iznosi po anuitetima EUR su u stupcu 11).
11.2. Podneskom od 7. siječnja 2025. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Jadranke Crnogorac, dipl. oec, kao i na dopunu istoga te je navela kako sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificira odnosno određeno postavlja i precizira tužbeni zahtjev, a kako je to pobliže opisano u izreci. Naime, tužiteljica je u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva potraživala isplatu ukupnog iznosa od 2.435,51 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
Iako to tužiteljica ne navodi, iz uređenog tužbenog zahtjeva razvidno je kako je isti promijenjen i u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva jer je u uređenom tuženom zahtjevu podneskom od 22. prosinca 2023. tužiteljica tražila da se utvrdi ništetnim dijelovi odredbe članka 1. stavak 2., članka 2. stavak 2. i članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 3207856447 od 22. studenog 2006. (stranica spisa 122-128), dok je podneskom od 7. siječnja 2025. tužiteljica predlagala utvrditi ništetnim dijelove odredbe sadržane u članku 2. stavak 1. i članku 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 3207856447 od 22. studenog 2006. (stranica spisa 365-370). Dakle, tužiteljica je i u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva djelomično povukla tužbu u odnosu na odredbu članka 1. stavak 2. predmetnog ugovora, a djelomično preinačila u odnosu na članke 2. i 7. predmetnog ugovora.
U odnosu učinjenu preinaku tužbe u pogledu deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva sud je temeljem odredbe članka 190. stavak 3. ZPP, budući da je isto svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama, a uzimajući u obzir da se tuženik protivio povlačenju, a ne i preinaci deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, isti usvojio te je odlučeno kao u izreci rješenja.
11.3. U podnesku od 30. prosinca 2024. tuženik je naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Nakon provedenog vještačenja tuženik je specificirao svoju tražbinu u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja, tako da je istu naznačio u ukupnom iznosu od 38,29 EUR, a na koji iznos je i nadalje potraživao zakonsku zateznu kamatu tekuću na pojedine anuitete od njihova dospijeća do isplate, te je predlagao sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, dok je prvotno svoju tražbinu naznačio u iznosu od 86,32 EUR.
11.4. Usmeno izlažući pisani nalaz i mišljenje stalna sudska vještakinja za područje financija i knjigovodstva Jadranka Crnogorac, dipl. oec. na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 5. ožujka 2025. iskazala je da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 14. prosinca 2024. a koji je dopunila 16. prosinca 2024. Nadalje, iskazala je kako se predmetna dopuna nalaza i mišljenja odnosi na ispravak iznosa, s obzirom da je u prvotnom nalazu i mišljenju obračun napravljen temeljem pogrešnog tečaja kunske vrijednosti, a što je posebno pojašnjeno i ispravljeno na stranici 5 dopune nalaza i mišljenja vještaka gdje je izračun prikazan temeljem fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,5345 KN.
11.5. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja stranke nisu imali primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Slijedom navedenoga sud je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prihvatio u cijelosti i isti je cijenio stručnim, objektivnim i nepristranim.
12. S obzirom da je podneskom od 7. siječnja 2025. tužiteljica nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja specificirala tužbeni zahtjev, tuženik je podneskom od 23. siječnja 2025. iskazao protivljenje povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. U tom smislu naveo je kako je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev za iznos od 4.064,49 EUR, a kojemu se on izričito protivi. Nadalje je naveo kako je u smislu odredbe članka 193. stavak 2. ZPP povlačenje tužbe nakon upuštanja tuženika o raspravljanje o glavnoj stvari, moguće do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, stoga je sudu predložio da glede kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva donese odluku prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.
12.1. Podneskom od 17. veljače 2025. tužiteljica je osporavala da bi se u konkretnom slučaju radilo o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. U tom smislu navela je kako je tužiteljica svojim podneskom od 7. siječnja 2025. godine specificirala tužbeni zahtjev, te pojasnila razloge iz kojih je to učinila, nakon što je vještak svojim nalazom utvrdio potraživanje tužiteljice s osnova razlike temeljem valutne klauzule, tužiteljica je isti uskladila s nalazom i mišljenjem.
12.2. U odnosu pak na dio tužbenog zahtjeva o kojem sud također mora donijeti meritornu odluku jer tuženik ne daje suglasnost za povlačenje tužbe, sud cijeni da je taj prigovor tuženika osnovan. Tužiteljica je tužbeni zahtjev postavila sukladno nalazu i mišljenju vještaka po provedenom vještačenju na način da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na točku II. izreke (kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF) snizila u odnosu na inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev (6.500,00 EUR) što znači da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev i to za iznos od 4.064,49 EUR a tuženik nije pristao na povlačenje te je pozivom na odredbu čl. 193. st.2. ZPP pa je sud meritorno odluči o povučenom dijelu tužbenog zahtjeva pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 26. travnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 koje glasi: ''Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika'' te se navedeno shvaćanje reflektira i na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem dijela tužbe.“
Valja istaknuti kako je tužiteljica povukla i dio deklaratornog tužbenog zahtjeva, a s obzirom na protivljenje tuženika sud je o istome meritorno odlučivao. Naime, iz odredbe članka 1. stavak 2. i članka 2. stavak 2. Ugovora o kreditu br.3207856447 razvidno je da se iste ne odnose na valutnu klauzulu, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu, stoga na temelju svega navedenoga sud cijeni da iste nisu nepoštene, odnosno podredno ništetne, pa je u tom dijelu sud odbio tužbeni zahtjev.
13. Valja navesti kako se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Naime, navedenim presudama utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
14. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj, stoga sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz spomenute parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet.
15. Također je i odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 114. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. istoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom čl. 502.c ZPP-a, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
16. Nadalje, uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi su regulirani čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (koji je važio u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu, NN broj 96/03, dalje ZZP), kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. 16. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
17. U konkretnom slučaju, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane banke kao trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, a što tuženik tijekom ovog postupka nije učinio spornim jer je tuženik na navedenu okolnost predlagao saslušanje tužiteljice, a koja o samim pregovorima nije imala saznanja budući da sama nije ugovarala kredit, nego je ista zakonska nasljednica korisnika kredita pokojnog GK. Slijedom navedenoga, a u smislu odredbe članka 7. i 299. stavak 1. ZPP, tuženik na kojemu je teret dokazivanja, to nije dokazao.
18. Iz iskaza tužiteljice, a na koji nije bilo primjedbi, te koji je dan životno i uvjerljivo, u skladu s priloženom materijalnom dokumentacijom u spisu, pa ga sud prihvaća u cijelosti kao istinit, proizlazi da je predmetni kredit zaključio njezin prednik radi kupnje kuće, da su mu, iako je namjeravao ishoditi kredit u valuti EUR, djelatnici tuženika predložili ugovor u CHF, kao najpovoljniji kredit i sigurnu valutu, da mu djelatnici tuženika nisu rekli da će se kamatna stopa mijenjati, da su se mjesečni anuiteti drastično povećali, od početnog u iznosu oko 600,00 kuna pa do 1.560,00 kuna. Tužiteljica je majka pokojnog GK, saznanja o samom kreditu ima neposredno iz razgovora sa svojim sinom, koji je zaključio predmetni ugovor, njihov odnos bio je iskren, povjerljiv i otvoren, što je po ocijeni ovoga suda životno i logično za odnose u obitelji, a osobito odnose majke i djeteta, pa sud nije imao razloga sumnjati u istinitost tužiteljičina iskaza.
19. Takvo postupanje tuženika, u kojemu je propustio informirati potrošača o uvjetima kredita i parametrima promjena kamatne stope kao i valutnoj klauzuli, uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, što je u konačnici dokazano i provedenim vještačenjem, a predmet i cijena kredita su bitni elementi ugovora. Također, tuženik nije dokazao kako je tužitelja upoznao sa povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava.
20. Pri tome je sud uzeo u obzir da je potrošač, odnosno prednik tužiteljice, bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. 22. Sud je stava kako osporena ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu je ona čiji je sadržaj lako uočljiv, ali ne i jasan te lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti, te sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja sporne ugovorne odredbe.
20.1. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, te je to bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čanka 2. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu predstavlja ugovorne odredbe koje su u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja, a koje ugovorne odredbe, u svakom slučaju, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, a što je u konačnici potvrđeno provedenim vještačenjem, kojim je utvrđena preplata kredita u odnosu na početno ugovorene uvjete, što će u nastavku presude biti obrazloženo.
20.2. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu, odnosno njezina prednika kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već upravo suprotno, kredit uz valutnu klauzulu CHF prezentiran je najpovoljnijim i kao takav jedini ponuđen. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na koju tužitelj nije imao utjecaja, sud je stava da je takova odredba nepoštena, a time i ništetna (ništava po čl. 87. ZZP/03).
20.3. Slijedom navedenog, sud je odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj članku 2. stavku 1. i članku 7. stavku 1. predmetnog Ugovora utvrdio nepoštenom, slijedom čega i ništetnom temeljem čl. 87. st. 1. a u svezi s čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, i odlučio kao pod točkom I. izreke presude.
21. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
22. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
23. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i iz razloga jer je prigovor zastare ocijenio neosnovanim. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO-a). Što se tiče kondemnatornog zahtjeva za isplatu, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12) dana 4. travnja 2012., čim je (podnošenjem kolektivne tužbe) prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula).
Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te je suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Kako je tužba u ovom predmetu konkretno podnesena 24. svibnja 2023. godine, proizlazi da od navedene pravomoćnosti 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, pa je stoga prigovor zastare neosnovan.
23.1. Tužitelju su priznate i zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno konačnim tužbenim zahtjevom te kako stoji u izreci ove presude pod točkom I.
23.2. Neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja. Ovo prije svega jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa stoga ni ne može postojati obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, tužitelj kao stranka Ugovora nije odgovoran za ništetnost spornih odredbi, već upravo suprotno, tuženik je kao kreditor povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je sve novčane iznose temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženiku, stoga tuženik ne može ni tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao, dok nasuprot, tužitelj nije ništa stekao od tuženika bez osnove. (isto Županijski sud Rijeci, poslovni broj Gž-1438/2024-3 od 14. veljače 2025.)
Štoviše, ovakav zahtjev tuženika bi po svojoj naravi mogao predstavljati tek možebitno zahtjev za naknadom izgubljene koristi, a ne povrat stečenog bez osnove. Izgubljena korist je, sukladno čl. 1046. ZOO-a, jedan od vidova štete. Međutim, za ustanovljavanje odnosa odgovornosti za štetu potrebno je ispunjenje sljedećih preduvjeta: da postoji štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost, nastanak same štete, kao i da postoji neprekinuta uzročno posljedična veza između štetne radnje i same štete. U ovom postupku niti postoji krivnja tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, niti u njegovom postupanju postoji protupravnost, pa slijedom toga ne mogu biti ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.
24. Kako tuženik nije odmah zatražio trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe to nema pravo na trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe. U toj situaciji omjer uspjeha tužitelja u parnici treba ocijeniti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 2.435.51 EUR, a visinu nagrade odrediti prema vrijednosti konačno postavljenog zahtjeva odnosno u visini 100 bodova za svaku poduzetu radnju (isto Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj: Gž 355/2021-2 od 20. kolovoza 2021.) Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 2.435,51 EUR, uvažavajući činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).
24.1. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u ukupnom iznosu 2.435,51 EUR, vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva i uspjehu u odnosu na visinu zahtjeva. Prema članku 154. stavak 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva s tim da treba uzeti u obzir djelomično povlačenje tužbe, odnosno smanjenje tužbenog zahtjeva.
24.2. Tužiteljica je s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti sa 100% (utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu), dok je sa visinom konačno postavljenog zahtjeva (2.435,51 eura) uspjela 100 % ( 2.435,51 eura) što ukupno iznosi 200 %, podijeljeno sa dva (pravni osnov i visina zahtjeva) iznosi 100%. Slijedom navedenoga, proizlazi da je tuženik uspio u postupku 0,00% (0,00% osnova, 0,00% visina). Kad se nakon toga oduzme veći postotak tj. 100% u kojem je uspjela tužiteljica, od manjeg postotka 0,00% u kojem je uspio tuženik, dobije se 100%, što predstavlja uspjeh tužiteljice u ovoj parnici.
24.3. Prema odredbi članka 154. stavka 5. ZPP sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
24.4. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife. Sud je osnovanim priznao i sastav podnesaka od 22. prosinca 2023., 7. siječnja 2025., 4. veljače 2025. i 17. veljače 2025., svaki u iznosu 200,00 EUR (četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku) sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife. Sud je osnovanim tužiteljici priznao i trošak zastupanja na ročištima 8. listopada 2024. i 5. ožujka 2025. svaki u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 400,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, dok je tužiteljici na ime troška zastupanja na ročištu od 15. veljače 2024., koje je odgođeno prije početka raspravljanja priznat iznos od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife. Sud je tužiteljici osnovanim priznao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 5 Tarife.
Slijedom navedenoga, sud je ukupno osnovanim troškom utvrdio iznos od 1.550,00 EUR, na koji iznos je obračunat PDV od 387,50 EUR, što ukupno iznosi 1.937,50 EUR.
Pored navedenoga sud je tužiteljici osnovanim priznao trošak plaćenog predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, što sveukupno iznosi 2.337,50 EUR. Tužiteljici je uz primjenu odredbi članaka 151., 155. i članka 2. stavka 1. ZPP-a dosuđena naknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.337,50 EUR.
24.5. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate
25. Sud osnovanim tužiteljici nije priznao zatraženi trošak od 200,00 EUR za sastav podneska od 22. prosinca 2023. i 200,00 EUR za sastav podneska od 1. listopada 2023. jer po ocijeni ovoga suda u smislu odredbe članka 155. ZPP i Tbr. 8. točke 1. Tarife navedeni podnesci nisu bili nužni za konkretni postupak. Sud tužiteljici nije priznao niti više zatraženi trošak zastupanja na ročištu 15. veljače 2024. jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja, u više zatraženom iznosu od 150,00 EUR. Dakle, sud je neosnovanim ukupno utvrdio iznos od 550,00 EUR. Na navedeni iznos sud nije osnovanim priznao ni PDV a koji iznosi 137,50 EUR. Dakle, ukupno neosnovanim iznosom sud je utvrdio 687,50 EUR, za koji iznos je valjalo odbiti tužiteljicu.
26. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 18. travnja 2025.
Sutkinja
Anđela Bionda
Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
DNA:
1. Tužiteljica HK po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici u Slavonskom Brodu
2. Tuženik Zagrebačka banka d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu, Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu,
