REPUBLIKA HRVATSKA

P-659/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Marijana Mastilović odvj. u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Nika Šobat Šimić odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 11. travnja 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja Marijana Mastilović odvj. u Splitu, i pun. tuženika Nika Šobat Šimić odvj. u Splitu, dana 18. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime preplaćenog iznosa s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule) isplati iznos od ukupno 4.424,79 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

4,49 € od 10.3.2009., pa do isplate

22,23 € od 12.10.2009., pa do isplate

3,56 € od 10.12.2009., pa do isplate

1,17 € od 12.4.2009., pa do isplate

45,03 € od 10.5.2010., pa do isplate

19,58 € od10.6.2010., pa do isplate

29,30 € od 27.7.2010., pa do isplate

26,43 € od 10.8.2010., pa do isplate

43,94 € od 10.9.2010., pa do isplate

31,27 € od 11.10.2010., pa do isplate

33,72 € od 10.11.2010., pa do isplate

44,23 € od 10.12.2010., pa do isplate

58,13 € od 10.1.2011., pa do isplate

44,75 € od 10.2.2011., pa do isplate

49,60 € od 10.3.2011., pa do isplate

42,74 € od 11.4.2011., pa do isplate

58,26 € od 10.5.2011., pa do isplate

68,90 € od 10.6.2011., pa do isplate

73,73 € od 11.7.2011., pa do isplate

127,38 € od 10.8.2011., pa do isplate

76,49 € od 12.9.2011., pa do isplate

68,90 € od 10.10.2011., pa do isplate

70,77 € od 2.12.2011., pa do isplate

70,08 € od 19.12.2011., pa do isplate

438,20 € od 20.2.2012., pa do isplate

321,93 € od 12.3.2012., pa do isplate

11,77 € od 10.4.2012., pa do isplate

13,46 € od 10.5.2012., pa do isplate

12,33 € od 11.6.2012., pa do isplate

13,32 € od 10.7.2012., pa do isplate

11,86 € od 10.8.2012., pa do isplate

86,67 € od 10.9.2012., pa do isplate

88,80 € od 10.10.2012., pa do isplate

93,45 € od 12.11.2012., pa do isplate

91,97 € od 10.12.2012., pa do isplate

94,10 € od 10.1.2013., pa do isplate

88,04 € od 11.2.2012., pa do isplate

85,70 € od 11.3.2013., pa do isplate

92,38 € od 10.4.2013., pa do isplate

85,84 € od 10.5.2013., pa do isplate

82,40 € od 10.6.2013., pa do isplate

78,51 € od 10.7.2013., pa do isplate

83,27 € od 12.8.2013., pa do isplate

85,88 € od 10.9.2013., pa do isplate

88,35 € od 10.10.2013., pa do isplate

88,90 € od 11.11.2013., pa do isplate

92,18 € od 10.12.2013., pa do isplate

89,14 € od 10.1.2014., pa do isplate

96,83 € od 10.2.2014., pa do isplate

98,88 € od 10.3.2014., pa do isplate

98,50 € od 10.4.2014., pa do isplate

95,23 € od 12.5.2014., pa do isplate

94,74 € od 10.6.2014., pa do isplate

97,61 € od 10.7.2014., pa do isplate

100,53 € od 11.8.2014., pa do isplate

102,05 € od 10.9.2014., pa do isplate

102,23 € od 10.10.2014., pa do isplate

105,03 € od 10.11.2014., pa do isplate, sve to do 31. srpnja 2015. god., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. god., pa do 31. prosinca 2022. god., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.siječnja. 2023. god., do 29. prosinca 2023. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

II Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Pravni prednik tužiteljice pok. EŠ iz [adresa], dana 05. ožujka 2021. god., podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom (ranije HVB Splitska Banka d.d.), dana 29. studenog 2004. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 93983/04 na iznos kunske protuvrijednosti od 38.000,00 CHF, obračunato po prodajnom tečaju tuženika na dan isplate kredita (t.1 ugovora), sa rokom otplate 120 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti 404,37 CHF po prodajnom tečaju tuženika, važeće na dan dospijeća prema otplatnoj tablici, pri čemu anuiteti na naplatu dospijevaju na naplatu svakog desetog u mjesecu počevši od 10. siječnja 2005. (t.10/b).

U tom ugovoru (t.5), u dijelu pod nazivom „kamatna stopa“ ugovoren je iznos redovne kamatne stope 4,99 %, promjenljiva, utvrđuje se aktom kreditora (t.11/1), bez da je navedeno temeljem kojih parametara će se mijenjati, uz efektivne kamatne stopu u visini od 5,41 % godišnje (t.6).

Kamatnu stopu tuženik je nakon sklapanja ugovora jednostrano promijenio od 7. siječnja 2011. na 5,99 %. Visina tečaja CHF u odnosu na kune određivana je prema prodajnom tečaju tuženika, koji tečaj se kretao na više, što je sve zajedno mijenjalo i visinu obveze tužitelja, kao korisnika kredita, na način da je povećavalo otplatne anuitete, tako da kredit nije otplaćivan u jednakim anuitetima, već su oni rapidno rasli isključivo na štetu tužitelja.

Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Markite Vojvodić iz Blata pod br. OV-51/2004 dan 30. studenog 2004. godine.

Ugovor je u cijelosti otplaćen s danom 10. studenog 2014. god., a po njemu nije provedena konverzija.

Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev.2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu t.8 kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004 do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka sve suprotno odredbama čl.81, 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004 do 6. kolovoza 2007, a od 7. kolovoza 2007 do 31. prosinca 2008 suprotno odredbi čl.96 i 97 ZZP (NN 79/07 itd.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koje povrede traju i dalje, te da je od 10. rujna 2003 pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora, tuženik kao trgovac i korisnik kredita kao potrošač pojedinačno o tome pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stopi ugovorne kamate, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl.81, 82 i 90 ZZP/03 (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003 do 6. kolovoza 2007, a od 7. kolovoza 2007 na dalje suprotno odredbama čl.96 i 97 ZZP (NN 79/097 itd.) te suprotno odredbama ZOO.

Presude se temelje na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine.

Uvodno citirane odredbe ugovora bile su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, pa se o njima nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, tako da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora .Stoga, ove odredbe ugovora uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo (načelu savjesnosti i poštenja) i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

Navedene odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131 st1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju i ovaj sud temeljem čl.138a) navedenog zakona i u postupku koji potrošač osobno pokrene radni naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. To isto određeno je i u čl. 502 c) ZPP.

Šteta, koju tužitelj trpi je preplaćeni iznos anuiteta po dva osnova: prvi se odnosi na razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu, a drugi se tiče preplaćenog iznosa anuiteta i to kao razlika između onoga što je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB i iznosa obračuna prema početnom tečaju CHF. Tužitelj u vrijeme sastavljanja tužbe ne raspolaže sa svim podacima potrebnim za postavljanje određenog i specificiranog novčanog iznosa, za što je potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj će postaviti tužbeni zahtjev u točno određenom novčanom iznosu.

Slijedom navedenog, a poštujući pravne stavove izražene u rješenju Vrhovnog suda RH Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. i presude Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet UŠErste bank Hungary Zrt), prednik tužiteljice je predložio sudu, da nakon provedene rasprave, donese odluku kojom će utvrditi da su ništetne i da ne proizvodi pravne učinke odredbe t.5 i t.11/1Ugovora o kreditu broj 93983/04 kojeg su dana 29. studenog 2004. god., sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (ranije HVB Splitska banka d.d. Split) kao kreditor, u dijelu u kojem tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci tuženika o kamatama i naknadama, a preko ugovorne kamate od 4,99 % godišnje.

Prednik tužiteljice je predložio sudu da donese i odluku kojom će utvrditi da su ništetne i da ne proizvodi pravne učinke odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnim tečaju tuženika za CHF temeljem valutne klauzule vezane uz CHF, važećem na dan dospijeća.

Nadalje je predložio sudu i da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da mu na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenljive kamatne stope (t.1 tužbenog zahtjeva) i preplaćenog iznosa zbog razlike u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (t.2 tužbenog zahtjeva), isplati iznos od 70.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na svaki mjesečni obrok, a čiju će visinu i tijek kamata tužitelj odrediti nakon što se provede financijsko vještačenje, postavljajući konačan i precizan tužbeni zahtjev.

Prednik tužiteljice je pridržao pravo da toč. 2 i 4 tužbenog zahtjeva objedini u jedinstveni iznos koji će nakon vještačenja predstavljati razliku više isplaćenih mjesečnih anuiteta s zateznim kamatama, bez da se posebno zahtjeva razlika na ime kamata i posebno razlika zbog povećanja tečaja valute.

U odgovoru na tužbu od 19. siječnja 2022. god., tuženik navodi da je tužba neodređena, pa stoga nepodesna za daljnje postupanje, ističe kako protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu. Ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan.

Tuženik uvodno ističe kako je tužba odnosno tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 70.000,00 kn (toč. 3.), u dijelu u kojem se odnosi na zakonsku zateznu kamatu neodređen, pa prema tome i nepodesan za postupanje, raspravljanje te odlučivanje, stoga predlaže sudu da sukladno odredbama čl. 109. ZPP-a i naloži tužitelju da ispravi i dopuni tužbu.

Odredbom članka 186. ZPP-a propisano je da tužba mora sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja.Usprkos toj odredbi tužitelj ističe kako iznos od 70.000,00 kn potražuje „s pripadajućim ZZK na svaki mjesečni obrok“ koje će tek odrediti, međutim ne navodi niti konkretne datume, niti konkretne iznose od kojih odnosno na koje potražuje ZZK, što je u očitoj suprotnosti s već citiranom odredbom čl. 186. ZPP-a, a ovdje svakako nije riječ o stupnjevitoj tužbi jer je izostao manifestacijski zahtjev, pa da bi bilo moguću primijeniti odredbe čl. 186.b. ZPP-a, ako je tužitelj na to ciljao kada je tužbeni zahtjev na isplatu ostavio neodređen.

Stoga tuženik predlaže sudu da postupi sukladno odredbi čl. 109. ZPP-a, i da naloži tužitelju da, pod prijetnjom odbačaja tužbe, u roku od 8 dana, ispravi odnosno dopuni tužbu tako da ispravi / dopuni tužbeni zahtjev na isplatu u pogledu tijeka ZZK na način da točno navedene sve iznose i sve datume od kojih potražuje ZZK na pojedine specificirane iznose.

Nadalje, Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti otplaćen 10.11.2014. godine.

Bez obzira na prethodno tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope s obzirom na to da je nastupila zastara na povrat po ovoj osnovi, a sve iz razloga detaljno obrazloženih u daljnjem tijeku odgovora na tužbu.

Osim tih razloga, tužitelj nema pravnog interesa tražiti da se odredbe o načinu promjene kamatne stope predmetnog ugovora o kreditu utvrde ništetnima, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-7129/13 od 13.06.2014., u postupku kolektivne zaštite prava potrošača takav način promjene utvrđen ništetnim, a ne postoje osobite okolnosti konkretnog slučaja zbog kojih se takva presuda ne bi mogla izravno primijeniti na predmetni Ugovor o kreditu.

S druge strane, u pogledu odredbi o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu, postoje okolnosti zbog kojih nije moguće izravno primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite tj. okolnosti zbog kojih odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu in concreto nisu ništetne, a tuženik će u nastavku odgovora na tužbu ukazati upravo na te okolnosti.

Što se merituma spora tiče, tuženik ističe kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2004., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Prednik tužiteljice je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

Prema tome prednik tužiteljice je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“

Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s prednikom tužiteljice zasnovanim ugovorom iz 2004., nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu ističe prigovor zastare, poglavito u dijelu u kome se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

Naime, predmetni kredit otplaćen je 10.11.2014., dok je ova tužba podnesena 05.03.2021., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijednom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu.

Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine (slučaj Franak) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godine (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 05.03.2021., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019).

Naposljetku, za slučaj da se tužitelj glede zastare pozove na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020., a prema kojem shvaćanju zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva “počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora”, tuženik ukazuje na to kako se glede zastare ima smatrati da je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke utvrđena odlukom VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014. godine, odnosno na to da ta odluka VTS-a predstavlja „drugi način ustanovljenja ništetnosti“ u kontekstu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020. godine.

Slijedom navedenoga, valja kao neosnovan odbiti i tužbeni zahtjev na isplatu u dijelu u kome je on utemeljen na navodnoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, odnosno preplati anuiteta po tom osnovu.

Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje prava osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

Slijedom naprijed navedenoga tuženik predlaže da se, ako sud tužbu ne odbaci, svi istaknuti tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovani.

Prednik tužiteljice u podnesku od 01. veljače 2022. god., navodi da ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih odredbi ugovora neovisno o tome što je kredit isplaćen, jer se radi o tužbi na utvrđenje koju može isticati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj je to nesporno, te slijedom utvrđenja ništetnosti potražuje iznos koji je plaćen po tako ništetnim odredbama ugovora. Stoga tužitelju pripada pravo po odredbi čl.327 st.1 ZOO, koji propisuje da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Prigovor zastare potraživanja neosnovan je u cijelosti. Presudom VTS Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu t.6 prema kojoj su odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu i jednostranu promjenljivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne. Zašto su odredbe nepoštene i ništetne dovoljno je obrazloženo u prvostupanjskoj presudi pa nema smisla više ponavljati, ali ni osporavati, kada je takav pravni stav potvrđen i presudom Vrhovnog suda u odluci Rev.2221/18 od 3. rujna 2019., što je postalo obvezujuće i za sve niže sudove. Stoga je sasvim bespredmetno danas i u ovom parničnom postupku iznositi argumente kojim se nastoji osporiti pravilnost citiranih sudskih odluka i razloga za njihovo donošenje.

Pokretanjem parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/12 protiv 8 banaka (među kojima i tužene) i potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda presudom Pž.6632/17 od 14. lipnja 2018., došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241 ZOO- a.

U tom smislu tužitelj se poziva i na odluku Vrhovnog suda Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojoj je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl.241 ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Pri tome je sud imao na umu i odredbi čl.502 c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete (shvaćeno u širem smislu kao povrat neosnovano naplaćenog) pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1 ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati (čl.502c ZPP). Stav Vrhovnog suda u odluci Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019 jest da nema potrebe u tom pravcu provoditi novi dokazni postupak, uključujući i svjedočenja, jer bi to bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše otegotno za potrošača, pa se „kolektivna presuda“ ima izravno primijeniti.

Zaključno, navedene odredbe ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

Ovdje se također ukazuje i na stav sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020., a prema kome zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pravnim je shvaćanjem pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koja je ispunila ništetan ugovor. Prema tom shvaćanju, rok u kojem korisnik kredita u CHF može zatražiti povrat preplaćenog iznosa teče od dana pravomoćnosti presude prema kojoj je ugovor, odnosno njegove odredbe, potpisan s bankom utvrđen ništetnim, a ne od trenutka ispunjenja obveze po tom ugovoru.

Iz odluka sudova (VTS Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018, VS Revt-249/14 od 9. travnja 2015 i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019) proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenljiva bitna elementa i zato je posebno rizična: potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izraženog u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu u vidu kamata za to platiti, to jednostrano određivanja kamata uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je i nepoštena ugovorna odredba ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica CHF.

Nota bene, za plasiranje spornog kredita tuženik nije imao, niti je morao imati jedan jedini franak, već je sredstva povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Franak također niti je imao niti ga je plasirao tužitelju. Sve što je napravio bilo je da povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, tj. valutnom klauzulom vezao uz kretanje CHF na svjetskim monetarnim tržištima, a da pri tome tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio da time sudjeluje u visoko složenom i rizičnom poslu. Ugovor je razradio, sastavio i ponudio tuženik. Riječ je o adhezijskom ugovoru o kojem nema pregovora. Tek nakon sklapanja tužitelj će uvidjeti, da zbog govaranja mogućnosti da tuženik jednostrano i bez sporazuma s tužiteljem mijenja kamatu, što u spoju anuitetne otplate daje rezultat da će se anuiteti povećavati, a time će se i usporavati otplaćivanje glavnice koja opet raste zbog rasta tečaja CHF, a to povećanje glavnice generira i kamatu koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice.

Upravo stoga što se tužitelj, radi plasiranja kredita, nije na međunarodnom tržištu zaduživao u CHF, ne njegov položaj ne utječe porast tečaja CHF u odnosu na kunu, već to šteti jedino korisniku kredita. Drugi razlozi zašto je kredit u CHF bio nepogodan samo za korisnika kredita, a ne i za banka izložit će se dole.

Prema odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13. - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ovakva odredba je bila na snazi (čl. 81 st.2 i 3 ZZP) i prije sklapanja spornog ugovora (Narodne Novine 96/03).

Odredbom članka 84. ZZP (prije čl.99 ZZP iz NN 79/07,125/07) je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Vrhovni sud navodi da su odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i načinu njezinog obračuna visokostručne i kao takve razumljive isključivo onim osobama sa ekonomskom naobrazbom, da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, a da se razlozi za promjenljivost kamatne stope prikazani u odlukama tuženika ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebalo omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita.

Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a, propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Prema odredbi članka 7. ZOO-a, sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO-a, propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nesporno je da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke i da se o promjenljivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo. To znači da kamatna stopa nije bila određena, a niti odrediva, što je suprotno odredbi čl.269 st.1 ZOO prema kojoj činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, tj. odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva, te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o volji jednog ugovaratelja, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Svaka odluke tuženika o promjeni kamatne stope je bila samovoljna, te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

Neka ugovorna odredba i onda kada je lako uočljiva i gramatički razumljiva, ne mora značiti da je jasna i semantički razumljiva. U konkretnom slučaju, kada sa tuženik poziva na neki tržišni, dakle izvan njegove kontrole indeks, parameter i sl., koji je tek jedan dio u izračunu ukupne kamatne stope, prešućuje onaj drugi, a to je marža banke, koja je isključivo nepredvidiva i ovisi o arbitrarnoj odluci banke za koju potrošač saznaje tek post festum, onda odredba o promjenljivo stopi ne može biti transparentna glede razumljivih kriterija temeljem kojih se mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope ključna je odredba ugovora, a ona ovisi o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Predmet i cijena su bitni sastojci ugovora, a putem sporne ugovorne odredbe tuženik je u cijelosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl.247 ZOO-a, koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Prednik tužiteljice ukazuje na odredbe ZZP i na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u t. 5 i 11 ugovora, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF su neodređene i nepoštene, a o njima se nije pregovaralo, niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Odredba ugovora kojom se glavnica veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, pa prema tome i ništetna, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o nekoliko činjenica, i to o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, te o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenljive kamatne stope. Naime, tečajna politika HNB temelji se na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB. Sve to, pa i detaljnije, proizlazi iz utvrđenja presude VTS Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. godine.

I odredbom čl.3 st.1 Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl.5 Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

Tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje predniku tužiteljice u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati. Pri tome je potrebno naglasiti da korisnik kredita, ako nije riječ o Guverneru HNB ili osobi slične ekonomsko-financijske naobrazbe, ne raspolaže tako visoko stručnim znanjem kao bankarski sektor (na što su novčarske kuće u biti i računale), a da bi se danas banke pokušavale opravdati kako je sve to moralo biti poznato prosječnom potrošaču. Dapače, posljedice i doseg spornih ugovornih odredbi klijentima, kao potrošačima, nisu bile objašnjenje na valjan način, dok su s druge strane banke, kao trgovci novcem, bile itekako svjesne rizika po korisnike kredita i da su imale saznanja o izglednim budućim promjenama u tečaju CHF na štetu potrošača, te su svjesno propustile o tome ih informirati.

Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Kako su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su i ništetne, te je stoga treba utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, te stoga ovdje treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a.

Prednik tužiteljice je predložio da se vještačenjem utvrdi razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita (isplate kredita), te da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (anuiteti iz početnog otplatnog plana).

Pridržao je pravo da t. 2 i 4 tužbenog zahtjeva objedini u jedinstveni iznos koji će nakon vještačenja predstavljati razliku više isplaćenih mjesečnih anuiteta s zateznim kamatama, bez da se posebno zahtjeva razlika na ime kamata i posebno razlika zbog povećanja tečaja valute.

Na pripremnom ročištu dana 18. veljače 2022. god., tuženik navodi kako tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope s obzirom na to da je nastupila zastara na povrat po ovoj osnovi, a koji prigovor zastare tuženik detaljno obrazložio, a na kojem ustraje i sada dok tužiteljeve navode u kojima se očituje na prigovor zastare, otklanja kao činjenično i pravno neutemeljeno. U pogledu odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora, tuženik ističe da postoje konkretne okolnosti zbog kojih nije moguće izravno primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Višnja Peraica oec. iz Splita, Mosećka 115 A, u vještvu od 07. travnja 2022. god., navodi da joj je sukladno dopisu ovog suda od 01. ožujka 2022. godine, naložena izrada Nalaza i mišljenja;

1) radi utvrđivanja obračunskih razlika u kunskoj protuvrijednosti koje su nastale izmjenama visine redovne kamatne stope od strane Kreditora u odnosu na ugovorenu vrijednost kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 93983/04 i primjene prodajnog deviznog tečaja Kreditora, i to u razdoblju trajanja otplate Kredita od 10. siječnja 2005. do 10. prosinca 2014. godine,

2) Utvrditi visinu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na visinu iznosa prvog mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora za valutu CHF na dan isplate Kredita,

3) Izraditi pisani Nalaz i Mišljenje u svezi izvršenih obračuna i utvrđenih obračunskih razlika.

Vještak navodi da spisu predmeta prileži sljedeća dokumentacija:

- Ugovor o kreditu broj 93983/04 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 29. studenog 2004. godine,

- Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj 93983/04 od 28. veljače 2012. godine,

- Otplatni plan za partiju Kredita broj 93983/04 za razdoblje od 10. siječnja 2005. do 10. prosinca 2014. godine,

- Pregled prometa po računu broj 40325211009 za razdoblje od 07. prosinca 2004. do 10. studenog 2014. godine,

- Obavijest Kreditora o promjeni redovne kamatne stope po Ugovoru o kreditu broj 93983/04 od 07. siječnja 2011. godine.

Nakon izvršenog uvida u dostavljenu dokumentaciju, te provedenog postupka vještačenja, navodi da je kreditni odnos nastao sklapanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 93983/04 (dalje u tekstu: Ugovor) dana 29. studenog 2004. godine.

Na temelju spomenutog Ugovora, Banka je Korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od 38.000,00 CHF (slovima: tridesetosamtisućašvicarskihfranaka) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora za valutu CHF važećem na dan korištenja Kredita. Namjena kredita je dovršetak izgradnje nekretnine. Korištenje Kredita je ugovoreno u roku od trideset dana i to prijenosom:

- 69 % (slovima: šezdesetdevet posto) odobrenog iznosa na račun Korisnika kredita otvorenog kod Kreditora broj: 40325211000, te

- 30 % (slovima: trideset posto) iznosa odobrenog Kredita na račun Korisnika kredita broj: 40325211009 dobavljačima/izvođačima radova prema dostavljenim računima/predračunima,

- sve na dan 07. prosinca 2004. godine

- uz uvjet pribavljanja sredstava osiguranja Kreditorovih tražbina, te izvršene uplate naknade.

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog Kredita, i ista se naplaćuje jednokratno, prije korištenja odobrenih sredstava, neovisno o iskorištenom iznosu Kredita.

U skladu sa člankom 5. Ugovora, ugovorena redovna kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,99 % (slovima: četiricijeladevedesetdevetposto) godišnje.

Otplata Kredita je ugovorena u 120 (slovima: stotinudvadeset) mjesečnih rata i to:

- 119 (slovima: stotinudevetnaest) mjesečnih rata u iznosu od 404,37 CHF

(slovima: četiristotinečetirišvicarskafranka 37/100 ), i

- 1 (slovima: jedne) preostale mjesečne rate u iznosu od 401,97 CHF (slovima: četiristotinejedanšvicarskifranak 97/100),

u kunskoj protuvrijednosti obračunanoj prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora za valutu CHF na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu u pravilu (10.) dana u mjesecu, a izuzetno, ako dan dospijeća pada na blagdan, neradni dan ili dan kada Kreditor ne radi (subota, nedjelja) obveza uplate mjesečnog anuiteta dospijeva na prvi radni dan nakon desetog dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu 10. siječnja 2005. godine, a zadnji 10. prosinca 2014. godine.

U slučaju dospjelih, a nenaplaćenih potraživanja ugovorena je obveza plaćanja zatezne kamate u skladu sa važećim odredbama odluke Kreditora, odnosno, zakonske zatezne kamate ukoliko je ista viša od kamate određene odlukom Kreditora. Prijevremena otplata Kredita je ugovorena uz isključivu suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor.

U svrhu osiguranja povrata Kredita, odnosno naplate svih tražbina iz Ugovora; troškova, naknada, redovitih i zateznih kamata i glavnice, te izvršenja drugih preuzetih obveza koje proizlaze iz predmetnog Ugovora, Založni dužnik/Protivnik osiguranja je pristao i ovlastio Kreditora da samostalno izvrši prijenos prava vlasništva sa Protivnika osiguranja u korist Kreditora nekretnine i to: stambene zgrade s okućnicom, locirane u mjestu Kneže, kat. čest. zgr. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina] broj zemljišno knjižnog uloška [broj ZK uloška].

U cilju utvrđivanja obračunskih razlika koje su nastale kao posljedica primjene valutne klauzule i izmjena visine ugovorene redovne kamatne stope od strane Kreditora u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. prosinca 2014. godine, izrađen je tabelarni pregled Otplatnog plana uz pretpostavku obveze povrata iskorištenog iznosa odobrenog Kredita primjenom kamatne stope koja je ugovorena u trenutku sklapanja Ugovoru o kreditu broj 93983/04 od 4,99 % (slovima: četiricijeladevedesetdevet posto), dok su ugovoreni anuiteti u valuti CHF izraženi u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem na dan isplate Kredita, odnosno, na dan 07. prosinca 2004. godine od 4,984500 (1 CHF = 4,984500 HRK).

Na osnovu usporedbe izrađenog obračuna kreditnih obveza prema početno ugovorenim uvjetima otplate Kredita i zaduženih kreditnih obveza iz Pregleda prometa po računu broj 40325211009 za razdoblje od 07. prosinca 2004. do 10. studenog 2014. godine, specificirati će se utvrđene obračunske razlike, odnosno, pojedinačni iznosi više zaduženih obveza po osnovi mjesečnih anuiteta koji su nastali kao posljedica primjene ranije opisanih odredbi po Ugovoru o kreditu broj 93983/04 i to za razdoblje od 10. siječnja 2005. do 10. prosinca 2014. godine.

Po izvršenoj usporedbi pojedinačno utvrđenih obračunskih razlika u provedenom postupku vještačenja sa iznosima evidentiranih mjesečnih uplata od strane Korisnika kredita, utvrditi će se ukupan iznos više plaćenih anuiteta, odnosno, preplaćeni iznos obračunanih i dospjelih kreditnih obveza u razdoblju trajanja otplate analiziranog Kredita.

Vještak je potom sačinio tabelarni prikaz prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu za razdoblje od 10.01. 2005. god., do 10.12.2014. god., (prodajni devizni tečaj na dana 07.12.2004. god. - 1 CHF=4,984500).

Slijedom prethodno prezentiranih podataka u Prometu po kreditu broj 93983/04, navodi da ukupan iznos od 48.522,00 CHF u protuvrijednosti u kunama od 241.857,64 kuna prema važećem prodajnom deviznom tečaju Kreditora od 4,984500 (1 CHF = 4,984500 HRK) važećem na dan isplate Kredita, odnosno, na dan 07. prosinca 2004. godine, predstavlja ukupne obveze po predmetnom Kreditu, a koje se sastoje od glavnice Kredita u iznosu od 37.999,93 CHF u protuvrijednosti u kunama od 189.410,67 kuna i obračunanih redovnih kamata u ukupnom iznosu od 10.522,07 CHF u protuvrijednosti u kunama od 52.446,97 kuna.

U stupcu po rednim brojem 13. prethodno prezentiranog Pregleda prometa po kreditu broj 93983/04 specificirani su pojedinačni iznosi zaduženih mjesečnih obveza od strane Kreditora i to u protuvrijednosti u kunama prema važećem prodajnom deviznom tečaju HVB Splitske banke d.d., i to na dan dospijeća pojedinog anuiteta, te su utvrđene pojedinačne obračunske razlike u odnosu na kunsku protuvrijednost prvog anuiteta, a koje obračunske razlike su u promatranom razdoblju otplate Kredita utvrđene u ukupnom iznosu od 29.502,09 kune.

Uvidom u priloženi Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj 93983/04 od 28. veljače 2012. godine (LS-16), utvrđeno je da je Korisniku kredita u razdoblju od 10. ožujka do 10. rujna 2012. godine odobren moratorij na otplatu Kredita, uz obvezu plaćanja redovnih kamata od 5,99 % (slovima: petcijelihdevedesetdevet posto) na preostalu glavnicu od 12.842,09 CHF.

Obzirom da je iz prezentiranog pregleda razvidno da je Kreditor u pojedinim mjesecima obračunavao različite iznose mjesečnih obveza, te da u trenutku izrade ovog vještva nije dostupan Otplatni plan sa izmijenjenim kamatnim stopama, nije moguće sa sigurnošću utvrditi iznos eventualno obračunanih zateznih kamata i drugih troškova.

Ukupan iznos preplaćenih kreditnih obveza od 8.387,92 kuna predstavlja razliku između ukupno izvršenih uplata od strane Korisnika kredita u visini od 250.245,56 kuna i ukupno obračunanih dospjelih obveza prema početno ugovorenim uvjetima otplate Kredita u ovom postupku od 241.857,64 kuna.

Nakon provedenog postupka knjigovodstveno-financijskog vještačenja kreditnog odnosa temeljem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 93983/04 sklopljenog dana 29. studenog 2004. godine, utvrđen je ukupan iznos obračunskih razlika kojim su povećane kreditne obveze Korisnika kredita i koje su nastale kao posljedica primjene prodajnog deviznog tečaja Kreditora za valutu CHF prilikom obračuna i rasporeda mjesečnih anuiteta, te zbog provedenih izmjena ugovorene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,99 % (slovima: četiricijeladevedesetdevet posto) tijekom razdoblja otplate Kredita.

Ugovorom o kreditu broj 93983/04 reguliran je kreditni odnos između Kreditora i Korisnika kredita temeljem kojeg je Korisniku kredita odobren Kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.000,00 CHF (slovima: tridesetosamtisućašvicarskihfranaka) prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora za valutu CHF važećem na dan korištenja Kredita.

Otplata Kredita je ugovorena u 120 (slovima: stotinudvadeset) mjesečnih rata i to:

- 119 (slovima: stotinudevetnaest) mjesečnih rata u iznosu od 404,37 CHF (slovima: četiristotinečetirišvicarskafranka 37/100 ), i

- 1 (slovima: jedne) preostale mjesečne rate u iznosu od 401,97 CHF (slovima: četiristotinejedanšvicarskifranak 97/100), u kunskoj protuvrijednosti obračunanoj prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora za valutu CHF na dan dospijeća.

Uvidom u priloženi Pregled prometa po predmetnom Kreditu razvidno je kontinuirano povećanje iznosa mjesečnih anuiteta zbog primjene viših kamatnih stopa i nepredvidivog rasta deviznog tečaja za valutu CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u ostvarivanju međusobnih prava i obveza ugovornih strana, te uslijed čega je Korisnik kredita pretrpio financijsku štetu po osnovi više naplaćenih mjesečnih obveza u ukupnom iznosu od 8.387,92 kuna.

U svrhu utvrđivanja iznosa više plaćenih anuiteta u tijeku trajanja promatranog kreditnog odnosa izrađen je tabelarni pregled Otplatnog plana na dan sklapanja Ugovora o kreditu uz primjenu početno ugovorene kamatne stope, dok je kunska protuvrijednost mjesečnih anuiteta određena prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem na dan isplate Kredita, odnosno, na dan 07. prosinca 2004. godine od 4,984500 (1 CHF = 4,984500 HRK).

Slijedom provedenog obračuna cjelokupnih kreditnih obveza prema početno ugovorenim uvjetima otplate predmetnog Kredita izvršena je usporedba istih sa obračunanim iznosima mjesečnih anuiteta prema datumu dospijeća, te je utvrđen ukupan iznos nastalih obračunskih razlika. Potom je na osnovu izvršenih uplata od strane Korisnika kredita utvrđen i ukupan iznos više plaćenih anuiteta u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. prosinca 2014. godine, a koji podaci su prezentirani u sljedećoj prikazanoj Rekapitulaciji.

Prema podacima iz sačinjene Rekapitulacije, razvidan je iznos od 29.502,09 kune koji iznos predstavlja više obračunane kreditne obveze na dan dospijeća mjesečnih anuiteta u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. studenog 2014. godine, i koji iznos je proizašao iz primjene ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Obzirom da u trenutku izrade ovog vještva nije dostupan Otplatni plan sa izmijenjenim kamatnim stopama, te da iz kunskih iznosa zaduženih kreditnih obveza koje su evidentirane u Pregledu prometa po kreditu broj 93983/04, nije moguće precizno utvrditi koje obveze se odnose na zatezne kamate i druge troškove, a koji iznosi se odnose na mjesečne anuitete, u ovom postupku vještačenja utvrđen je ukupan iznos više obračunanih obveza od 1.594,30 CHF.

Uvidom u obračunane mjesečne obveze u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju HVB Splitske banke d.d., utvrđeno je da su u pojedinim mjesecima zaduženi različiti iznosi mjesečnih anuiteta, slijedom čega bi se precizan iznos više obračunanih kamata, kao i precizan iznos više naplaćenih pojedinačnih obveza po osnovi valutne klauzule, mogao utvrditi isključivo na temelju usporedbe ugovorenih mjesečnih anuiteta sa zaduženim obvezama prema Otplatnom planu Kreditora sa izmijenjenim kamatnim stopama.

Dodatno, u Pregledu prometa po kreditu broj 93983/04, evidentiran je iznos od 525,10 kuna na dan 09. srpnja 2018. godine, kao dodatna obveza, dok je u opisu promjene navedena „preplata po kreditu“, a za koji iznos nije moguće utvrditi na što se ista obveza odnosi.

Stoga se može zaključiti da razlika između utvrđenog iznosa dospjelih kreditnih obveza u visini od 241.857,64 kuna u skladu sa početno ugovorenim uvjetima otplate Kredita i ukupno izvršenih uplata od strane Korisnika kredita u iznosu od 250.245,56 kuna, predstavlja ukupno preplaćene kreditne obveze u visini od 8.387,92 kuna, a na koji iznos je potrebno izvršiti i obračun pripadajućih zateznih kamata ovisno o postignutom dogovoru ugovornih strana ili rješenju eventualnog sudskog spora.

Prednik tužiteljice u podnesku od 04. svibnja 2022. god., navodi da vještak u svome nalazu i mišljenu nije na izričit i pregledan način odgovorio na postavljeni mu zadatak, odnosno dao je svoje mišljenje na nešto što mu sud nije dao u zadatak, a zbog čega tužitelj za sada nije u mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev.

Vještvo je pokazalo da je, pod uvjetom ništetnosti spornih odredaba ugovora, ukupna kreditna obveza tužitelja iznosila 241.857,64 kn, a pod uvjetom da te ništetnosti nema, ona je prema obračunu tuženika, iznosila 271.359,73 kn.

Istina je da je u nekim razdobljima otplate kredita tečajni odnos CHF-kuna išao u korist tužitelja na način da mu je tekuća mjesečna anuitetna obveza bila manja od početnog anuiteta, ali je vještačenje pokazalo da i nakon što se ta razlika uzme u obzir, opet ostaje preplata od 8.387,92 kn s pripadajućim kamatama.

U koloni 17 zajedno su dani, po mjesecima specificirani iznosi, kako oni koji su manji od početnog anuiteta (kolona 4) i označeno su sa preznakom „-„ tako i oni koji su veći, bez predznaka, a koji su predmet tužbenog zahtjeva.

Na kraju je dana suma od 8.387,92 kn.

Iz ovog pregleda nije razvidan ukupan iznos s kojim je tužitelj preplatio početni anuitet, što bi bilo vidljivo da je vještak odvojeno prikazao iznose preplate i iznose potplate, bez da ih je međusobno prebijao (nakon čega je ostala razlika od 8.387,92 kn u korist tužitelja).

Drugim riječima, vještak nije imao zadatak uračunati iznose koji su bili manji od početnog anuiteta.

Prednik tužiteljice stoga predlaže pozvati vještaka na izradu dopune nalaza i mišljenja na način da izračuna ukupan iznos preplate, kao razliku onoga što je tužitelj doista platio (kolona 16) i početnog anuiteta (kolona 4), bez da ga umanjuje s iznosima koji su bili manji od početnog anuiteta. Naravno, uz naznaku za koji mjesec i datum dospijeća (kolona 1) se taj podatak odnosi.

Na raspravnom ročištu dana 20. svibnja 2022. god., tuženik navodi kako nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka, no osporava osnovanost potraživanja iz razloga iznesenim tijekom postupka.

U odnosu na netom zaprimljeni podnesak tužitelja kojim isti predlaže da vještak prikaže samo pozitivne iznose pretplate, odnosno da iz ukupnog zbraja ukloni negativne razlike kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio po početnom tečaju početnoj kamatnoj stopi, takvom prijedlogu se protivi, jer smatra da je vještak upravo trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima, a to onda znači da je vještak dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne nego i negativne razlike, jer kada je predmet stjecanja novac, ne može se banka obvezati da na ime preplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

Nadalje navodi da ustraje u iznesenom prigovoru zastare predmetnog potraživanja, posebno u dijelu u kojem se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope i na tu okolnost prilaže u spis objedinjeno pravno shvaćanje VS RH od 01.03.2022., sukladno kojem ako je ništetnost utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u individualnim parnicama potrošača.

Prednik tužiteljice na istom ročištu navodi da je vještak prekoračio postavljeni mu zadatak od strane suda, te da tužena strana još uvijek nije istakla prigovor prijeboja u kojem slučaju bi po prirodi stvari vještak i složio i potraživanje tuženika. Što se tiče prigovora zastare, navodi da je ovo pitanja već riješeno u sudskoj praksi i nema potreba za daljnje obrazlaganje.

Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Višnja Peraica oec., u dopuni nalaza i mišljenja od 08. lipnja 2022. god., navodi da joj je sukladno dopisu ovog suda od 20.svibnja 2022. god., naložena dopuna Nalaza i mišljenja od 07. travnja 2022. god., a radi očitovanja u odnosu na istaknute prigovore od strane tužitelja iz podneska od 04. svibnja 2022. godine.

Prema prijedlogu tužitelja je potrebno izraditi dopunu Nalaza i mišljenja na način da vještak: "…izračuna ukupan iznos preplate, kao razliku onoga što je tužitelj doista platio (kolona 16) i početnog anuiteta (kolona 4), bez da ga umanjuje s iznosima koji su bili manji od početnog anuiteta. Naravno, uz naznaku za koji mjesec i datum dospijeća (kolona 1) se taj podatak odnosi".

Sukladno prijedlogu tužitelja, navodi da su u priloženom tabelarnom pregledu prezentirani preplaćeni iznosi anuiteta po promatranom kreditu prema datumu nastanka preplate.

Vještak nadalje navodi da kao što je već navedeno u Nalazu i mišljenju od 07. travnja 2022. god., razlika između utvrđenog ukupnog iznosa dospjelih kreditnih obveza od 241.857,64 kuna prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 93983/04 od 4,99 %, te utvrđenom iznosu kunske protuvrijednosti ugovorenih anuiteta u valuti CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, odnosno na dan 07. prosinca 2004. godine od 4,984500 (1 CHF = 4,984500 HRK) i ukupno izvršenih uplata od strane korisnika kredita u iznosu od 250.245,56 kuna tijekom trajanja otplate kredita, predstavlja ukupno preplaćene kreditne obveze u visini od 8.387,92 kuna u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. studenog 2014. godine.

Na raspravnom ročištu dana 01. srpnja 2022. god., prednik tužiteljice navodi da priznaje navod protivne strane glede pravnog shvaćanja VSRH od 01. ožujka 2022., dakle koje je izneseno nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari i zaključenja prethodnog postupka, s napomenom da se isto odnosi samo na ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ne i na ništetnost ugovornih odredbi po preplaćenom tečaju. Stoga je radi ekonomičnosti predložio da vještak, bilo aktualni, bilo neki drugi, izradi nalaz i mišljenje u kojem će dati izračun preplaćenog dijela svakog anuiteta, a koji se tiče samo valutne klauzule. Drugim riječima da iznese preplaćene iznose u odnosu na početni tečaj CHF.

Tuženik na istom ročištu navodi da se ne protivi prijedlogu prednika tužiteljice da vještak iskaže zasebno preplatu samo s osnove eventualne ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, te smatra da radi ekonomičnosti postupka, a obzirom na već postojeće izračune, taj izračun treba povjeriti već imenovanom vještaku. Također tuženik smatra da obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnova, vještak treba izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila (po promijenjenim parametrima početnom otplatnom planu i primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak dužan prikazati i pozitivne i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se Banka obvezati da na ime preplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

Stalni sudski vještak Višnja Peraica oec., u drugoj dopuni Nalaza i mišljenja od 19. listopada 2022. god., navodi da joj je sukladno dopisu ovog suda od 01. srpnja 2022. godine, naložena izrada dopune Nalaza i mišljenja od 07. travnja 2022. god., radi utvrđivanja kunske protuvrijednosti preplaćenog iznosa svakog anuiteta prema Ugovoru o kreditu broj 93983/04 od 29. studenog 2004. godine, i to isključivo zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

Prema prijedlogu tužitelja potrebno je izraditi dopunu Nalaza i mišljenja vještaka od 07. travnja 2022. godine, na način da vještak: „…izradi nalaz i mišljenje u kojem će dati izračun preplaćenog dijela svakog anuiteta, a koji se tiče samo valutne klauzule. Drugim riječima da iznese preplaćene iznose u odnosu na početni tečaj CHF“. Vještak je putem e-komunikacije izvršio uvid u spis predmeta, kojom prilikom je preuzeo sljedeću dokumentaciju:

- Podnesak punomoćnika Tužitelja od 22. rujna 2022. godine,

- Potvrdu o uplati predujma prema ponudi vještaka od 24. kolovoza 2022. godine,

- Otplatni plan po Ugovoru o kreditu broj 93983/04 u skladu sa izmijenjenim kamatnim stopama za razdoblje trajanja otplate Kredita od 10. siječnja 2005. do 10. studenog 2014. godine,

- Obavijesti Banke o provedenim izmjenama redovne kamatne stope u razdoblju trajanja otplate Kredita,

- Pregled prometa po računu broj 40325211009 u valuti HRK za razdoblje trajanja otplate Kredita po Ugovoru broj 93983/04.

Nakon provedene analize naknadno dostavljene dokumentacije od strane punomoćnika tužitelja utvrđene su obračunske razlike koje su nastale primjenom prethodno spomenute ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

Vještak navodi da su u sljedećim tabelarnim pregledima prezentirani iznosi utvrđenih obračunskih razlika koje su nastale primjenom valutne klauzule, i to na način da su specificirani pojedinačno preplaćeni iznosi mjesečnih anuiteta u odnosu na visinu iznosa prvog mjesečnog obroka izraženog u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Banke važećem na dan isplate Kredita, odnosno, na dan 07. prosinca 2004. godine od 4,984500 (1 CHF = 4,984500 HRK).

Na osnovu izrađenog obračuna kreditnih obveza prema važećem tečaju na dan isplate Kredita, te izvršenoj usporedbi sa iznosima evidentiranih mjesečnih uplata od strane Korisnika kredita, utvrđen je iznos preplaćenih anuiteta u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. studenog 2014. godine.

Vještak je potom sačinio tabelarni prikaz prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu za razdoblje od 10.01. 2005. god., do 10.11.2014. god., (prodajni devizni tečaj na dana 07.12.2004. god. - 1 CHF=4,984500).

Navodi da slijedom prethodno prezentiranih podataka u Prometu po kreditu broj 93983/04, ukupan iznos od 49.606,79 CHF u protuvrijednosti u kunama od 247.264,89 kune prema prodajnom deviznom tečaju Banke od 4,984500 (1 CHF = 4,984500 HRK) na dan 10. studenog 2014. godine predstavlja ukupne obveze po predmetnom kreditu, a koje se sastoje od glavnice Kredita u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti 189.411,02 kuna i redovnih kamata u ukupnom iznosu od 11.606,79 CHF u protuvrijednosti u kunama 57.853,87 kune.

U stupcu po rednim brojem 13. prethodno prezentiranog Pregleda prometa po kreditu broj 93983/04 specificirani su pojedinačni iznosi zaduženih mjesečnih obveza prema obračunu Banke i to u skladu sa kunskom protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Banke na dan dospijeća pojedinog anuiteta, te su utvrđene pojedinačne obračunske razlike u odnosu na kunsku protuvrijednost prvog anuiteta, a koje su obračunske razlike u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. studenog 2014. godine utvrđene u ukupnom iznosu od 23.459,90 kuna.

Ukupan iznos od 2.980,67 kuna predstavlja utvrđenu vrijednost preplaćenih kreditnih obveza u spomenutom razdoblju, i izračunan je kao razlika između ukupno izvršenih uplata od strane Korisnika kredita od 250.245,56 kune i zbroja obračunanih kreditnih obveza u provedenom postupku vještačenja u ukupnom iznosu od 247.264,89 kuna u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. studenog 2014. godine prema prodajnom deviznom tečaju Banke od 4, 984500 (1 CHF = 4,984500 HRK) važećem na dan isplate Kredita, odnosno, na dan 07. prosinca 2004. godine.

Nakon provedene analize naknadno dostavljene dokumentacije od strane punomoćnika tužitelja izrađena je dopuna Nalaza i mišljenja vještaka od 07. travnja 2022. godine, te su utvrđene kunske protuvrijednosti više obračunanih iznosa svakog anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 93983/04 od 29. studenog 2004. godine, a kojima su povećane kreditne obveze Korisnika kredita zbog primjene prodajnog deviznog tečaja Kreditora za valutu CHF na dan dospijeća plaćanja.

Na osnovu provedenog obračuna cjelokupnih kreditnih obveza prema prodajnom deviznom tečaju Banke od 4,984500 (1 CHF = 4,984500 HRK) na dan 10. studenog 2014. godine, odnosno, na dan isplate Kredita, te usporedbom istih sa iznosima izvršenih uplata od strane Korisnika kredita utvrđen je i ukupan iznos više plaćenih anuiteta u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. studenog 2014. godine, a koji podaci su prezentirani u sljedećoj sačinjenoj Rekapitulaciji.

Ukupan iznos od 2.980,67 kuna predstavlja kunsku protuvrijednost preplaćenih mjesečnih anuiteta u razdoblju od 10. siječnja 2005. do 10. studenog 2014. godine, a koja preplata je nastala isključivo zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dok su u sljedećoj tablici prezentirani iznosi pojedinačno preplaćenih anuiteta.

Prednik tužiteljice u podnesku od 15. prosinca 2022. god., navodi da vještak u uvodu dopune vještva navodi da je zadatak vještva utvrđivanje kunske protuvrijednosti preplaćenog iznosa svakog anuiteta prema ugovoru o kreditu br.93983/04 od 29. studenog 2004., i to isključivo zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

Pregledom tablice za primijetiti je da tužitelj prvih 8 anuiteta nije platio, a da su iznosi ostalih uplata anuiteta (kolona 16) bili identični anuitetu prema obračunu banke (kolona 13), zanemarujući ponekad razliku od par lipa zbog dnevne promjene tečaja.

Ti se anuiteti prema obračunu banke (kolona 13) razlikuju od anuiteta prema otplatnom planu banke (kolona 4) i to zbog tečajne razlike.

Tečaj je u vrijeme dospijeća (plaćanja) anuiteta nekada bio veći, a nekada manji u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora.

Sve do anuiteta od 10. ožujka 2009., tečaj je bio manji od početnog i razlika je u koloni 17 prikazana sa predznakom (-), kao i nakon toga, (uz iznimke 10. 11.2009. i 10.12. 009.) između listopada 2009. i travnja 2010. godine. Ovaj predznak znači da je taj iznos u korist banke.

Od anuiteta dospjelog u travnju 2010., pa sve do onog zadnjeg od 10. studenog 2014., tečaj CHF je bio veći od početnog, i u koloni 17 razlike su bile iskazane bez predznaka, dakle one su u korist tužitelja.

Prednik tužiteljice posebno naglašava da je vještak bez naloga suda (jer prijedlog tužitelja nije ni bio u tom smjeru), izvršio međusobno prebijanje iznosa kada je tečaj bio manji od početnog (uvećano za neplaćenih prvih osam anuiteta) s iznosima kada je tečaj bio veći početnog, i taj iznos nakon prebijanja (2.980,67) je prikazan kao valutna razlika u koloni 17 (16-4). Drugim riječima, vještak je bez naloga suda, samovoljno, izračunao (i to predstavio kao postavljeni mu zadatak) razliku između izvršenih uplata od strane tužitelja i zbroja obračunatih kreditnih obveza, čega je rezultat 2.980,67 kn.

Nadalje, a što je potpuno nejasno od kuda proizlaze, u mišljenju je navedeno da u ovom iznosu od 650,18 kn, razlike potječu od 11. kolovoza 2014, za 768,89 kn od 10. rujna 2010, itd.

Ovaj postupak vještaka je na tragu prijedloga tuženika od 1. srpnja 2022. (tj. vještačenje i pozitivne i negativne razlike), ali ponavljamo to nije bio zadatak vještačenja, niti je predmet spora.

Nota bene, prigovor radi prebijanja tuženik je bio dužan istaknuti prema čl.288 a) st.5 ZPP-a, do zaključenja prethodnog postupka, a što je propustio.

Zbog svega navedenoga, ali i okolnosti da su činjenice kada je i za koliko tužitelj preplatio početni anuitet (odnosno onaj po otplatnom planu obzirom da su kamate od isplate kredita jednostrano mijenjane, a što više nije predmet spora) razvidne iz kolone 17, za čiji zbroj ne treba po treći put angažirati vještaka, tužitelj navodi da u nastavku podneska precizira tužbeni zahtjev, tako da će prvo sam zbrojiti te razlike, a potom navesti dospijeće svake preplaćene razlike, dok će podredno istaknuti tužbenu zahtjev sukladno dostavljenoj dopuni vještva od 20.listopada 2022.godine.

Slijedom navedenog, prednik tužiteljice je predložio sudu, da nakon provedene rasprave, donese odluku kojom će utvrditi da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu broj 93983/04, kojeg su dana 29. studenog 2004. god., sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF temeljem valutne klauzule vezane uz CHF, važeće na dan dospijeća.

Predložio je sudu i da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da mu na ime preplaćenog iznosa s osnove razlike u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutna klauzula), isplati iznos od ukupno 33.338,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama na svaki mjesečni obrok teče od dospijeća pa do isplate.

Prednik tužiteljice je istim podneskom postavio i podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, te predložio sudu da podredno donese odluku kojom će naložiti tuženiku da mu na ime preplaćenog iznosa s osnove razlike u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutna klauzula), isplati iznos od ukupno 2.980,67 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos preplate teče od dospijeća pa do isplate.

U podnesku od 12. siječnja 2023. god., prednik tužiteljice navodi da je podneskom od 15.12.2022., precizirao tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju sudskog vještaka, no iznose nije naznačio i u eurskoj valuti, pa to ovim podneskom dopunjuje.

Slijedom navedenog, tužitelj je konačno postavio glavni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu na način pobliže opisan u toč. 2 izreke presude.

Istim podneskom je konačno postavio i podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, te predložio sudu da podredno donese odluku kojom će naložiti tuženiku da mu na ime preplaćenog iznosa s osnove razlike u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutna klauzula), isplati iznos od ukupno 2.980,67 kn / 395,60 eur s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos preplate teče od dospijeća pa do isplate.

Tuženik u podnesku od 27. siječnja 2023. god., navodi da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj sada glavnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 33.338,58 kn, koji iznos ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, pa obzirom da konačno postavljeni tužbeni zahtjev nema uporišta u nalazu i mišljenju vještaka, do navedene preinake niti teoretski nije moglo doći bez krivnje tužitelja.

Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik se dakle protivi citiranoj preinaci tužbe, ističe kako je ista nesvrsishodna za rješavanje odnosa među strankama a obzirom na fazu postupka apsolutno nedopuštena.

Za slučaj da sud ipak dopusti preinaku tužbe, iako tuženik smatra da bi to značilo bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl.190. do 191. ZPP-a, tuženik u cijelosti osporava i ovako postavljen tužbeni zahtjev kao neosnovan sve iz razloga iznesenih tijekom postupka, te se dodatno očituje kako dalje slijedi.

Nevjerojatna je konstrukcija tužitelja na kojoj zasniva glavni tužbeni zahtjev, da Banka ne bi imala pravo na naplatu primjerice 1 do 10 anuiteta predmetnog kredita, jer da u tom periodu, iako su mu anuiteti dospijevali, tužitelj nije ništa platio, pa da Banka nema pravo zatvarati kasnijim uplatama tužitelja anuitete po redu kako su dospijevali, već da bi to predstavljalo tzv. negativnu razliku, a koju da tuženik nema pravo zadržati.

Člankom 1021. ZOO-a, propisano je Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Stoga obveza korisnika kredita da plaća ugovorene anuitete, bitan je sastojak ugovora, pa je i neosporna obveza korisnika kredita da sve dospjele a neplaćene anuitete plati, a pravo banke da uplatama tužitelja zatvara anuitete po redu kako su dospijevali, a obzirom na neurednu otplatu kredita, i da naplati zakonsku zateznu kamatu uslijed kašnjenja tužitelja s otplatom kredita.

Kako u konkretnom slučaju iznos od 33.338,58 kn, koji tužitelj potražuje glavnim tužbenim zahtjevom ne ignorira samo tzv. negativne razlike, odnosno manje plaćene iznose uslijed pada tečaja CHF u odnosu na početni, već i ugovorene anuitete kredita (primjerice 1 do 10), koje je tužitelj plaćao sa velikim zakašnjenjem i u manjem iznosu od početno ugovorenog, jasno je da je glavni tužbeni zahtjev tužitelja u svakom slučaju neosnovan.

Prednje navode tuženika upravo potvrđuje vještak koji u zadnjem odlomku nalaza navodi da: „Ukupan iznos od 2.980,67 kuna predstavlja utvrđenu vrijednost preplaćenih kreditnih obveza, i izračunat je kao razlika između ukupno izvršenih uplata od strane korisnika kredita od 250.245,56 kn i zbroja obračunanih kreditnih obveza u provedenom postupku vještačenja u ukupnom iznosu od 247.264,89 kn.“

Tuženik nema primjedbi na Dopunu financijskog vještačenja sudskog vještaka Višnje Perajice, koja je u dopuni vještvu pravilno navela da „Ukupan iznos od 2.980,67 kuna predstavlja utvrđenu vrijednost preplaćenih kreditnih obveza, i izračunat je kao razlika između ukupno izvršenih uplata od strane korisnika kredita od 250.245,56 kn i zbroja obračunanih kreditnih obveza u provedenom postupku vještačenja u ukupnom iznosu od 247.264,89 kn.“ i koja je ovu preplatu matematički točno utvrdila u visini od 2.980,67 kuna.

Da je jedino ovaj izračun vještaka metodološki ispravan i matematički točan, dokaz je i taj što ovaj iznos odgovara razlici između iznosa kojeg je tužitelj stvarno platio u visini od 250.245,56 kn i iznosa kojeg bi platio po početnom tečaju u visini od 247.264,89 kn (kolona 19), jer je 250.245,56 kn – 247.264,89 kn = 2.980,67 kn.

Tuženik smatra potrebnim naglasiti da se izvođenje dokaza vještačenjem određuje kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a vještak je u odnosu na predmet vještačenja sukladno odredbi članka 258. st. 1. ZPP-a dužan, citiram: „ da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine ..“, što je sve imenovana vještakinja i učinila, utvrdivši ukupnu preplatu s osnove eventualne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 2.980,67 kn.

Definicija stjecanja bez osnove uvijek pretpostavlja povećanje imovine na jednoj strani, a umanjenje imovine na drugoj strani.

Sukladno pravilima o opsegu vraćanja, a u slučaju kada je predmet stjecanja bez osnove određeni novčani iznos, kao što je to ovdje slučaj, tuženik bi bio u obvezi vratiti nominalno istu glavnicu, odnosno točno određeni novčani iznos kojeg je eventualno neosnovano stekao, i samo je za taj isti nominalni iznos glavnice došlo do umanjenja imovine na strani tužitelja. Pitanje obveze plaćanja zatezne kamate nije od značaja za naprijed navedeno.

Dosljedno naprijed navedenome, predmet povrata može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao, a to jedino može biti iznos koji predstavlja razliku između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti po početnom tečaju i iznosa kojeg je stvarno platio (a platio je bitno manje nego li je trebao platiti po provedenom otplatnom planu), a koji iznos je vještak, jednostavnom matematičkom operacijom oduzimanja, utvrdio u iznosu od 2.980,67 kn, jer je 250.245,56 kn – 247.264,89 kn = 2.980,67 kn.

Ne može preplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove, biti veća od iznosa kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao.

Tuženik glede negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova, u skladu s kojim tuženik nije dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, a što je od značaja za pravilno utvrđenje visine tražbine tužitelja.

U prilog pravnom shvaćanju tuženika kako tzv. negativne razlike treba uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta, brojne su drugostupanjske odluke, ali će tuženik posebno ukazati na presudu Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-476/2020 od 29. travnja 2021.g., koji je ovom presudom prihvaćajući žalbu tužene banke, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev odbio za iznos negativnih razlika.

Odlučujući u predmetnom postupku po prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-476/2022 od 29. travnja 2021.g., Vrhovni sud RH je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacio svojim rješenjem broj: Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021.g.., u kojoj odluci je

Vrhovni sud zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

„Međutim, na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“

Za potvrdu prednjih navoda da sud prilikom odlučivanja o visini tražbine tužitelja treba uzeti u obzir i iznose tzv. negativnih razlika tuženik upućuje i na odredbu članka 346. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje „Ako je pri povredi obveze pored štete nastao za vjerovnika i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri“, pa bi stoga sud i po ovom osnovu trebao odbiti tužbeni zahtjev za iznos negativnih razlika.

Slijedom naprijed navedenoga, jasno je da bi zahtjev tužitelja, koji, pozivom na stjecanje bez osnove, potražuje iznos veći od onog kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao, svakako barem u dijelu bio neosnovan, jer je protivan osnovnim pravilima o vraćanju kod stjecanja bez osnove, a uvažavajući sve već izneseno od strane tuženika tijekom postupka, sve tužbene zahtjeve je u svakom slučaju potrebno u cijelosti odbiti uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška.

Na raspravnom ročištu dana 02. veljače 2023. god., tužitelj navodi da je preinaka tužbe dozvoljena i nakon zaključenja prethodnog postupka, a sukladno čl. 290 st. 2 i st. 3 istog zakona. Dodaje da se čak u ovom slučaju ne bi radilo o preinaci s obzirom da je konačno uređeni iznos manji nego li je bio onaj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, a smanjenje tužbenog zahtjeva ne smatra se preinaka. Predložio je zaključiti raspravljanje.

Tuženik na istom ročištu ističe da konačno postavljeni tužbeni zahtjev ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, a s tim u vezi ustraje u svemu kao i u podnesku od 27.01.2023. godine.

Presudom ovog suda posl. br. P-882/21 od 10. ožujka 2023. god., tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti.

Rješenjem županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1338/2024-2 od 28. siječnja 20205. god., ukinuta je presuda ovog suda posl. br. P-882/21 od 10. ožujka 2023. god., u dijelu koji se odnosi na isplatu i odluku o parničnom trošku, pa je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Obavijest o promjeni kamatne stope od 07.01.2011. god., Izvadak sa tekućeg računa br. 4032521100900 za razdoblje od 01.11.2004. god., do 21.02.2021. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor br. 93983/04, Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 93983/04 od 28.02.2012. god., Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 93983/04 od 29.11. 2004. god., Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Višnja Peraica od 07. travnja 2022. god., Priopćenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 01. ožujka 2022. god., Dopunu Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Višnja Peraica oec. od 08. lipnja 2022. god., Obavijest o promjeni kamatne stope od 13.02.2007. god., 16.01.2009. god., 15.12.2009. god., 07.01.2011. god., Otplatni plan od 12.09.2022. god., Izvadak sa računa br. 40325211009 za razdoblje od 10.01.2005. god., do 09.07.2018. god., Dopunu Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Višnja Peraica oec. od 19. listopada 2022. god., Presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-476/2020-2 od 29. travnja 2021. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Revd- 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 93983/04 od 29.11. 2004. god., kao i Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 93983/04 od 28.02.2012. godine, koji je sklopljen između prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, kao kreditora, prednika tužiteljice kao korisnika kredita, i tužiteljice TŠ kao sudužnika.

Među parničnim strankama nije sporno niti to da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao prednik tuženika, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split.

Stoga odista nije jasan prigovor tuženika kada ističe da u pogledu odredbi o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu, postoje okolnosti zbog kojih nije moguće izravno primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12.

Osim toga, ovdje valja imati u vidu i sadržaj odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, te odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa na dan zaključenja ugovora iznosi 4,99 %, (toč. 5.1. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da predniku tužiteljice prednik tuženika stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 38.000,00, a koji će se isplatiti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora, vrijedećem za CHF, na dan korištenja kredita (toč. 2.1.2. Ugovora).

Prednik tužiteljice je podneskom od 15. prosinca 2022. god., povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi t.5 i t.11/1 predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci tuženika o kamatama i naknadama, a preko ugovorne kamate od 4,99 % godišnje, kao i u dijelu koji se odnosi na isplatu na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenljive kamatne stope u iznosu od 36.661,42 kn s pripadajućim zateznim kamatama na svaki mjesečni obrok, čiju će visinu i tijek kamata tužitelj odrediti nakon što se provede financijsko vještačenje, a radi čega je donijeta odluka kao u izreci pravomoćnog rješenja ovog suda posl. br. P- 882/21 od 10. ožujka 2023. god., i to pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 ZPP-a.

Slijedom naprijed navedenog, bespredmetno je protivljenje preinaci tužbe od strane tuženika prije upuštanja u raspravljanje o tužbenom zahtjevu koji je postavljen podneskom tužitelja od 15. prosinca 2022. godine.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema pravnom stajalištu ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i pravnom stajalištu iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Prednik tužiteljice je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 05. ožujka 2021. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imala primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Višnja Perajica oec. od 19. listopada 2022. godine.

Međutim, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, po ocjeni ovog suda nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni Ugovor o kreditu pravovaljan u cijelosti.

Uostalom, u konkretnom slučaju se ne radi isključivo o novčanim iznosima koje je tuženik stekao bez valjanog pravnog osnova, već i o ugovornoj šteti koju je tuženik prouzročio tužitelju unošenjem u sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu spornih ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF temeljem valutne klauzule vezane uz CHF, važeće na dan dospijeća.

Tužitelj je stoga jednostavnom matematičkom operacijom na koju tuženik nije imao matematičkih primjedbi, zbrojio preplaćene iznose tijekom otplate predmetnog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule), a sve koristeći se podacima iz izračuna stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Višnja Perajica oec. od 19. listopada 2022. god., na koje iznose potražuje od tuženika i pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

Radi navedenoga je presudom ovog suda posl. br. P-882/21 od 10. ožujka 2023. god., prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF temeljem valutne klauzule vezane uz CHF, važeće na dan dospijeća, kao i glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule) isplati iznos od ukupno 33.338,58 kn / 4.424,79 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

Kako je već navedeno, rješenjem Županijskog suda u Puli posl. br. Gž- 1338/2024-2 od 28. siječnja 20205. god., ukinuta je presuda ovog suda posl. br. P- 882/21 od 10. ožujka 2023. god., u dijelu koji se odnosi na isplatu i odluku o parničnom trošku, pa je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi da je ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda, u ovdje pobijanom dijelu, ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena zakonitost i pravilnost, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, na koju osnovano ukazuje i tuženica, kao žaliteljica.

Naime, sud prvog stupnja je u ovdje pobijanom dijelu navedene presude – točki II. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.424,79 eura (33.338,58 kuna) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno označeni i dospjeli iznos počev od njegova dospijeća pa do isplate, sve kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude, a sve na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 93983/04, sklopljenog 29. studenog 2004. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, smatrajući da je taj iznos tuženica stekla bez osnove, budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos od tužitelja naplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., zaključujući, u bitnome, da visina ovog zahtjeva tužitelja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Višnje Perajice iz Žbirac d.o.o. za trgovinu i usluge iz Splita.

Međutim, iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka i napose njegove dopune od 19. listopada 2022. (list 140-149 spisa) proizlazi da preplaćeni iznos s ove osnove (preplate koja je nastala „...isključivo zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli...“ ) iznosi 2.980,67 kuna (395,60 eura), zbog čega valja zaključiti da je obrazloženje pobijane presude u ovom dijelu nerazumljivo i proturječno sa provedenim dokazima (nalazom i mišljenjem vještaka), pa je posljedično tome u ovom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, na koju osnovano ukazuje i tuženica, kao žaliteljica.

Stoga je već iz ovog razloga valjalo prihvatiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu, u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, ukinuti i riješiti kao u izreci pod točkom I. ovog rješenja.

Obzirom da je pobijana presuda, u pobijanom dijelu, ukinuta valjalo je prihvaćanjem žalbi oba žalitelja ukinuti i rješenje o troškovima postupka sadržanog pod točkom IV. izreke (ispravno bi trebalo pisati točka III. izreke)

U nastavku postupka sud prvog stupnja otkloniti će ukazanu mu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na način da će pravilno odlučiti o visini zahtjeva tužitelja pravilnom ocjenom navedenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, te će potom ocjenom svih provedenih dokaza donijeti novu, sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, pravilno obrazloženu presudu vodeći računa i o ostalim žalbenim navodima žalitelja.

Odluka o troškovima postupka nastalih u povodu pravnih lijekova iz točke II. ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Rješenjima ovog suda od 27. veljače 2025. god., i 21. ožujka 2025. god., tuženiku je naloženo da se u roku od 15 dana očituje u odnosu na točnost matematičkog izračuna od strane punomoćnika tužitelja temeljem kojega je postavljen tužbeni zahtjev pisanim podneskom od 15. prosinca 2022. godine iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta otplate predmetnog kredita uslijed ugovorene valutne klauzule, i to ne uzimajući u obzir tzv. negativne razlike u tečaju švicarskog franka u odnosu na domaću valutu.

U podnesku od 04. travnja 2025. god., tuženik navodi da se udovoljavajući nalogu suda iz raspravnog rješenja od 27.02.2025., očituje u odnosu na točnost matematičkog izračuna od strane punomoćnika tužitelja temeljem kojeg je postavljen tužbeni zahtjev podneskom od 15. prosinca 2022., tuženik ističe kako taj matematički izračun ni na koji način nije relevantan za ovaj postupak, bez obzira da li je taj tužitelja zbroj matematički točan, on ne predstavlja negativne tečajne razlike, a o čemu se tuženik već očitovao tijekom postupka i u žalbi protiv prvostupanjske presude, te dodatno ističe kako slijedi.

Izračun tužitelja nema nikakvog uporišta u Dopuni nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj očigledno potpuno promašeno tvrdi da bi ti iznosi predstavljali negativne tečajne razlike, koje da tuženik ne bi imao pravo zadržati. Nije točno, niti to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, da bi negativne tečajne razlike iznosile 30.357,91 kn (pa ako se iste ne priznaju, ukupna preplata 33.338,58 kn), jer je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da je kao minus prikazano više anuiteta koje tužitelj nije pravovremeno platio, pa je vještak preplatu po tom anuitetu iskazao kao minus ukupni dospjeli neplaćeni iznos anuiteta, te potom djelomičnim uplatama zatvarao dijelove tog anuiteta, a preostali neplaćeni iznos anuiteta dalje prikazivao kao minus dospjeli neplaćeni iznos anuiteta.

Izračun tužitelja bazira se na potpuno pogrešnom tumačenju koje je protivno utvrđenijima samog vještaka, u vještvu prikazani iznosi sa negativnim predznakom nisu negativne razlike, kako je to naprijed obrazloženo, već dospjeli a neplaćeni iznosi anuiteta, a kada bi se prihvatilo tumačenje tužitelja koji jednostavno nekritički zbraja sve u vještvu navedeno sa minus predznakom, tuženik ne samo da ne bi imao pravo uopće naplatiti dospjele neplaćene anuitete (primjerice prvi do 10 anuitet zatvoriti kasnijim uplatama), već bi isti anuitet višestruko morao vratiti tužitelju (prvo cjelokupne dospjele neplaćene iznose anuiteta, a potom i iznose koji bi po tim istim anuitetima preostali nakon djelomičnih uplata tužitelja)!!!

Dakle jasno je da u vještvu prikazani minus iznosi valutne razlike, nisu negativne tečajne razlike, već preostali dug po dospjelim neplaćenim anuitetima. III. Kako je tužitelj zbog neurednosti u otplati kredita platio manje negoli je to prema obračunu banke trebao, vještak nije mogao iskazati negativne razlike u smislu manje plaćenih anuiteta u periodu kad je tečaj bio niži od početnog, u odnosu na anuitet po početnom tečaju, jer je tužitelj prvih deset anuiteta uopće nije platio, a potom je plaćao manje iznose od onih koje je trebao platiti čak i po nižem tečaju od početnog.

Stoga je vještak mogao iskazati negativne razlike samo kao obračunsku razliku anuiteta, što je učinio u stupcu 14., gdje je iskazivao razliku između anuiteta prema početnom tečaju i anuiteta prema obračunu banke, dok u odnosu na stvarne uplate obzirom na neurednost tužitelja pri zatvaranju kredita, negativne razlike nije mogao iskazati drugačije nego li je to učinio, jer je tužitelj platio manje negoli je to prema obračunu banke trebao.

Iz stupca 14., obračunska razlike anuiteta proizlazi da između anuiteta po početnim parametrima u odnosu na anuitet prema obračunu banke (dakle ne stvarno plaćeni anuitet, nego anuitet kakav je trebao biti po promijenim parametrima) postoje negativne razlike koje zbrojene daju iznos od cca 8.000,00 kn, što je gotovo četiri puta manje od tužitelju dosuđenog iznosa od 33.338,58 kn, odnosno od 30.357,91 kn, koliko je sud na temelju izračuna tužitelja zaključio da bi negativne razlike iznosile.

Pritom se još jednom naglašava da to nisu negativne razlike u smislu manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF, nego razlike između obračuna anuiteta po početnim i obračuna po promijenjenim parametrima (uključujući razliku zbog valutne klauzule i zbog načina promjene kamatne stope koja je u zastari), dok u odnosu na stvarne uplate, a što je jedino relevantno kod povrata stečenog bez osnove, obzirom na neurednost tužitelja pri zatvaranju kredita, vještak razlike zbog primjene valutne klauzule nije mogao iskazati drugačije nego li je to učinio, jer je tužitelj platio manje negoli je to prema obračunu banke trebao.

Vještačenjem po vještaku Višnji Perajici, utvrđena je preplata anuiteta uslijed primjene odredaba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF. Na traženje tužitelja da vještak zasebno iskaže preplatu s osnove primjene odredaba o valutnoj klauzuli u CHF po predmetnom kreditu, vještak je sačinio Dopunu vještačenja. Dopunom vještačenja vještak je utvrdio da razlika anuiteta zbog promjene tečaja iznosi 2.980,67 kn, te u mišljenju naveo: „Ukupan iznos od 2.980,67 kuna predstavlja utvrđenu vrijednost preplaćenih kreditnih obveza, i izračunan je kao razlika između ukupno izvršenih uplata od strane korisnika kredita od 250.245,56 kn i zbroja obračunanih kreditnih obveza u provedenom postupku vještačenja u ukupnom iznosu od 247.264,89 kn.“.

Slijedom svega navedenog, tuženik ističe kako je izračun tužitelja potpuno promašen, irelevantan i u konačnici protivan nalazu i mišljenju sudskog vještaka sačinjenom u ovom postupku, pa tuženik ustraje u prijedlogu da sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, a osobito Dopune vještačenja koja je stručna i u skladu s pravilima struke izrađena, odbije tužbeni zahtjev uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška.

Na raspravnom ročištu dana 11. travnja 2025. god., tužiteljica u odnosu na podneska tuženika od 04. travnja 2025. god., ističe da su navodi iz istoga neosnovani, te da bi tuženikova tražbina bila predmet ovog spora, isti je ispunjenjem takve tražbine trebao zahtijevati kroz institut prijeboja, bilo procesnog pravnog bilo materijalno pravnog, a što je tuženik propustio učiniti. Stoga sud ne bi ni bio ovlašten po službenoj dužnosti utvrđivati činjenice u postupku na koje se stranka nije pravovremeno pozvala, niti je ovlašten odlučivati o nečem drugom što nije predmet tužbenog ili eventualno protutužbenog zahtjeva. Tužiteljica stoga ostaje pri tužbenom zahtjevu, a u odnosu na dio vezan za naknadu parničnog troška naglašava da tuženik cijelo vrijeme osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te da su svi njeni izdaci bili nužni za vođenje postupka.

Tuženik na istom ročištu navodi da ustraje u navodima kako izračun tužiteljice temeljem kojeg je postavljen tužbeni zahtjev podneskom od 15. prosinca 2022. godine, premda u matematičkom zbroju točan, nema nikakvog uporišta u dopuni nalaza i mišljenja vještaka i ne predstavlja tzv. negativne tečajne razlike, već preostali dug po dospjelim neplaćenim anuitetima. Stoga predlaže sudu da pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, a osobito dopune vještačenja odbije glavni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužiteljica je potom na istom ročištu predložila sudu da zaključi glavnu raspravu budući da su svi dokazi pravilno ocijenjeni, a pogotovo već izrađen nalaz i mišljenje vještaka, te da je tuženik na današnjem ročištu činio nespornim točnost matematičkog izračuna temeljem kojega je postavljen tužbeni zahtjev pisanim podneskom od 15. prosinca 2022. godine.

Slijedom svega navedenog, nakon ponovno provedenog postupka se ukazuje nužnim ponoviti određene navode iz obrazloženja presude ovog suda posl. br. P- 882/21 od 10. ožujka 2023. god., a koje navodi ovaj sud i nadalje smatra razumljivim.

Stalni sudski vještak Višnja Peraica oec., u drugoj dopuni Nalaza i mišljenja od 19. listopada 2022. god., da su u sljedećim tabelarnim pregledima prezentirani iznosi utvrđenih obračunskih razlika koje su nastale primjenom valutne klauzule, i to na način da su specificirani pojedinačno preplaćeni iznosi mjesečnih anuiteta u odnosu na visinu iznosa prvog mjesečnog obroka izraženog u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Banke važećem na dan isplate Kredita, odnosno, na dan 07. prosinca 2004. godine od 4,984500 (1 CHF = 4,984500 HRK).

Prednik tužiteljice u podnesku od 15. prosinca 2022. god., navodi da su činjenice kada je i za koliko tužitelj preplatio početni anuitet (odnosno onaj po otplatnom planu obzirom da su kamate od isplate kredita jednostrano mijenjane, a što više nije predmet spora) razvidne iz kolone 17, za čiji zbroj ne treba po treći put angažirati vještaka, te ističe da u nastavku podneska precizira tužbeni zahtjev, tako da će prvo sam zbrojiti te razlike, a potom navesti dospijeće svake preplaćene razlike, dok će podredno istaknuti tužbenu zahtjev sukladno dostavljenoj dopuni vještva od 20.listopada 2022.godine.

Novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, po ocjeni ovog suda nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni Ugovor o kreditu pravovaljan u cijelosti.

Uostalom, u konkretnom slučaju se ne radi isključivo o novčanim iznosima koje je tuženik stekao bez valjanog pravnog osnova, već i o ugovornoj šteti koju je tuženik prouzročio tužitelju unošenjem u sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu spornih ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF temeljem valutne klauzule vezane uz CHF, važeće na dan dospijeća.

Tužitelj je stoga jednostavnom matematičkom operacijom na koju tuženik nije imao matematičkih primjedbi, zbrojio preplaćene iznose tijekom otplate predmetnog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule), a sve koristeći se podacima iz izračuna stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Višnja Perajica oec. od 19. listopada 2022. god., na koje iznose potražuje od tuženika i pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

Prema tome, teško da izračun predmetnog potraživanja od strane ovlaštenog punomoćnika tužiteljice nema uporište u sačinjenoj dopuni Nalaz i mišljenja od strane imenovanog sudskog vještaka.

Nadalje valja primijetiti i da sam tuženik tijekom postupka ističe kako smatra potrebnim naglasiti da se izvođenje dokaza vještačenjem određuje kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Ovaj sud smatra da raspolaže stručnim znanjem potrebnim da se specificirani pojedinačno preplaćeni iznosi mjesečnih anuiteta u odnosu na visinu iznosa prvog mjesečnog obroka izraženog u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju Banke važećem na dan isplate Kredita sa datumima dospijeća, a kako su navedeni u sačinjenom tabelarnom pregledu od strane imenovanog sudskog vještaka, u konkretnom slučaju dosude u svojem zbroju sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na svaki preplaćeni anuitete otplate predmetnog kredita teku od dospijeća do isplate.

Osim toga, ovaj sud isto tako cijeni da i ovlašteni punomoćnik tužiteljice raspolaže stručnim znanjem potrebnim da na ovakav način specificira svoj tužbeni zahtjev radi isplate, a što je i učinio svojim podneskom od 15. prosinca 2022. god., i 12. siječnja 2023. god, imajući pritom u vidu i da sud, stranke i drugi sudionici u postupku moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku, i sa što manje troškova (čl. 10 st. 1 ZPP-a).

Ovo osobito i stoga što imenovani sudski vještak uporno odbija provesti vještačenje sukladno iznesenim primjedbama i prijedlozima od strane prednika tužiteljice, kako mu je to naloženo od strane ovog suda, i to zacijelo iz razloga što smatra da bi u konkretnom slučaju bilo nužno donijeti sudsku odluku imajući u vidu i tzv. negativne razlike u tečaju CHF u odnosu na domaću valutu, nemajući pritom u vidu činjenicu da od strane suda nije angažiran da bi rješavao pravna pitanja.

Da u konkretnom slučaju novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, zacijelo smatra i sud drugog stupnja jer bi u protivnom preinačio odluku ovog suda i prihvatio podredni tužbeni zahtjev istaknut od strane prednika tužiteljice, (čl. 373a ZPP-a), a budući da u ukidnoj odluci navodi kako iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka i napose njegove dopune od 19. listopada 2022. (list 140-149 spisa) proizlazi da preplaćeni iznos s ove osnove (preplate koja je nastala „...isključivo zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli...“ ) iznosi 2.980,67 kuna (395,60 eura), zbog čega valja zaključiti da je obrazloženje pobijane presude u ovom dijelu nerazumljivo i proturječno sa provedenim dokazima (nalazom i mišljenjem vještaka).

Na raspravnom ročištu dana 11. travnja 2025. god., tuženik je konačno učinio nespornim točnost matematičkog izračuna od strane punomoćnika tužiteljice temeljem kojega je postavljen tužbeni zahtjev pisanim podneskom od 15. prosinca 2022. godine iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta otplate predmetnog kredita uslijed ugovorene valutne klauzule, i to ne uzimajući u obzir tzv. negativne razlike u tečaju švicarskog franka u odnosu na domaću valutu.

Ostali prigovori istaknuti od strane tuženika u žalbi protiv presude ovog suda posl. br. P-882/21 od 10. ožujka 2023. god., kao i podnesku od 04. travnja 2025. god., nisu od nikakvog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

Radi svega navedenoga, ponovno je prihvaćen i glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule) isplati iznos od ukupno 4.424,79 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka (prethodno provedenog i ponovno provedenog), a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumuliranog deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 18. travnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika