REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-1070/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UB, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćniku Toni Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 3. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Frane Bazina, odvjetnika i punomoćnice tuženika Nere Gajdarov Beg, odvjetnice, radi utvrđenja i isplate, dana 18. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I/. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu broj 306-53010072 od 21. svibnja 2009. godine zaključenog između tužitelja UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) kao kreditora koja u čl. 8. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo AlpeAdria-Bank d.d.“

II./ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 947,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 256,44 EUR od 26.2.2013. godine do isplate, na iznos od 246,02 EUR od 3.10.2014. godine do isplate, na iznos od 243,92 EUR od 12.1.2021. godine do isplate, te na iznos od 200,71 EUR od 5.8.2021. godine do isplate, sve to po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju UB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka od 1.392,12 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa od 947,09 EUR do iznosa od 1.013,45 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, a u roku od 15 dana.

V./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

r i j e š i o je

Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika istaknut u odgovoru na tužbu od 22.03.2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita zaključio sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 306-53010072 dana 21. svibnja 2009. godine, kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria-Bank d.d važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Člankom (točkom) 8., ugovoreno je da, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj je tijekom otplate kredita vršio prijevremene djelomične otplate te mu je za iste svaki put naplaćivana predmetna naknada, i to: - 25.2.2013.g. u iznosu od 1.932,13 kn (256,44 EUR), - 2.10.2014.g. u iznosu od 1.853,66 kn (246,02 EUR), - 15.12.2017.g. u iznosu od 500,00 kn (66,36 EUR), - 11.1.2021.g. u iznosu od 1.837,80 kn (243,92 EUR). Tužitelj je dana 4. kolovoza 2021. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno konačno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 1.512,25 HRK (200,71 EUR). Tužitelju je tako tijekom otplate kredita zbog prijevremene djelomične otplate i prijevremene konačne otplate kredita ukupno naplaćena naknada troškova u iznosu od 7.635,84 HRK (1.013,45 EUR). Spornim člankom 8. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv Prijevremena otplata kredita regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se prema neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Slijedom navedenog tužitelj potražuje od tuženika po osnovi nišetnih odredbo u izlaznoj naknadu iznos od 947,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose do isplate, kao i trošak parničnog postupka P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništavim odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi daje za zastupanje u ovom predmetu opunomoćio Tonija Smrčeka, odvjetnika u Zagrebu, Savska cesta 32, te predlaže svu dokumentaciju dostavljati izravno punomoćniku.. Tužitelj je dana 6. veljače 2024. podnio naslovnom sudu tužbu radi: i. utvrđenja ništetnim dijela odredbe Ugovora o kreditu broj 306-53010072 od 21. svibnja 2009. zaključen između tužitelja i tuženika (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“) koja u čl. 8. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA glasi: 2 ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.''; ii. isplate iznosa od 1.013,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama; iii. naknade parničnih troškova zajedno sa zateznom kamatom. Tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti te u nastavku tuženik daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. II. PRIGOVOR ZASTARE. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. 5. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je 21. svibnja 2009. godine, dok je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 6. veljače 2024. godine, dakle više od trinaest godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. S obzirom da tuženik jedino može pretpostaviti da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2: „Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dokaz: presuda Rev x 183/2011-2 (Prilog 1a) Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju za potraživanja iz Ugovora o kreditu nastupila prije više od devet godina! 3 8. Dodatno, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) tako i objektivni (petogodišnji) rok zastare davno protekao. 10. Opreza radi, za slučaj da sud utvrdi da nije nastupila zastara za utuženi iznos, tuženik će u nastavku obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa. Tužitelj se u tužbi poziva na sudsku praksu koja štite potrošače. 12. Međutim, tužitelj nije dokazao da ima status potrošača u smislu primjenjivih odredbi Zakona o zaštiti potrošača na koje se isti poziva u tužbi, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju. Prema tome, tuženik osporava tužitelju status potrošača definiran Zakonom o zaštiti potrošača, a koji status je preduvjet da tužitelja ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku. Tuženik ističe kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica koja takav status nije dokazala ne uživa zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača budući da se ista ne može smatrati potrošačem. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača potrošačem se smatra „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Razina zaštite koju pravni sustav osigurava P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

potrošačima koji kreditom banke rješavaju jedno od egzistencijalnih pitanja ne smije i ne može biti identična za poslovne subjekte profesionalce koji sklapaju ugovore u okviru obavljanja svoje gospodarske djelatnosti. Takve osobe su poduzetnici i prilikom sklapanja ugovora u okviru obavljanja gospodarske djelatnosti oni imaju dužnost postupati s povećanim stupnjem pažnje. O tome da je na tužitelju teret dokazivanja da ima svojstvo potrošača, zauzela je stav i sudska praksa te se u tom smislu ističe odluka Županijskog suda u Zagrebu br. Gž1562/2021-2 u kojem je drugostupanjski sud postupajući po žalbi utvrdio sljedeće: „Odredba čl. 3. st. 1. ZZP-a propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, točno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila, ali je propustio utvrditi je li ispunjen i drugi uvjet iz citirane zakonske odredbe da bi se moglo raditi o potrošačkom ugovoru - da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.) Slijedom iznesenog, s obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku, stoga tužbeni zahtjev treba bit odbačen, a podredno odbijen. Između stranaka nije sporno da je u članku 8. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te da je u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu. Sporno je među parničnim strankama je li tužitelj uopće platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita te u slučaju da se utvrdi da je tužitelj uistinu platio utuženi iznos kako tvrdi (a tuženik ističe da tužitelj nije platio navedenu naknadu!), je li tuženik neosnovano naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu koja tuženiku daje pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita ništetna. Tuženik će u nastavku objasniti zašto odredba članka 8. Ugovora o kreditu koja uređuje spornu naknadu nije nepoštena, a time ni ništetna te posljedično zašto tužitelj nema pravo potraživati povrat utuženog iznosa od tuženika. i. Odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije nepoštena u smislu ZZP Tužitelj će se ovdje osvrnuti na razloge zbog kojih utužena odredba nije ništetna čak i u slučaju da naslovni sud utvrdi da tužitelju pripada zaštita koju pravni sustav pruža potrošačima. Prema tome, da bi odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na (a), tuženik je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi iz članka 8. Ugovora o kreditu. Naime, u članku 20. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke, odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravnu osnovu za naplatu utužene odredbe predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o naknadi koja se plaća kod prijevremene otplate kredita prethodno se pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o takvoj naknadi te da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Dokaz: uvid u Ugovor o kreditu (dostavljen uz tužbu) U odnosu na (b), odredba o naplati naknade kod prijevremene otplate kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je sporna odredba napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

ugovor, već se nalazi u samom ugovoru punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. Slijedom do sada navedenog, odredba članka 8. Ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati je li odredba članka 8. Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva.

28. S tim u vezi, tužitelj nije niti pokušao dokazati da odredba članka 8. Ugovora o kreditu nije nejasna, neuočljiva ili nerazumljiva te stoga odredba članka 8. nije niti podložna testu poštenja. Međutim, iako uvjeti navedeni u točki 22. ovog odgovora na tužbu moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Da bi odredba članka 8. Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj prethodno nije pregovaralo te da je i/ili nejasna i/ili neuočljiva i/ili nerazumljiva, bila ništetna potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na (c), predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao navodnog potrošača. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Također, osim što je tužitelj pristao na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, o istoj bi zasigurno bio informiran i kada bi podnio tuženiku zahtjev za prijevremenu otplatu. ii. Naplata naknade za prijevremenu otplatu na temelju članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s člankom 1024. ZOO. Nadalje, tuženik navodi kako članak 1024. ZOO-a potvrđuje da su navodi tužitelja potpuno neosnovani jer: i. naplata naknade za prijevremenu otplatu na temelju članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s člankom 1024. ZOO-a, ii. članak 8. Ugovora o kreditu nije ništetan na temelju ZOO-a. Članak 1024. ZOO-a navodi da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Dakle, članak 1024. ZOO govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine, broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u članku 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Dakle, u propisima je izričito navedeno kako vjerovnik ima pravo na naknadu u takvim slučajevima. Teleološkim tumačenjem članka 1024. ZOO i članka 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Slijedom toga, ako nije riječ o slučaju zabranjenom konkretnom zakonskom odredbom, davatelj kredita je ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, u skladu s osnovnim načelom da je dopušteno sve što nije zakonom zabranjeno. Ugovaranje sličnih naknada je dopušteno i uobičajeno, uostalom, i u P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

ugovorima o leasingu, ugovorima s telekomunikacijskim operaterima i sl., slijedom čega je nejasno iz kojeg bi razloga zakonodavac općenito zabranio navedenu naknadu u slučaju ugovora o kreditu. Tako na primjer, članak 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK, pa tako nužno i ZOO- a kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je dozvoljeno sve što nije zakonom zabranjeno. Takvo je tumačenje u skladu s osnovnim načelom slobode uređivanja obveznih odnosa propisanom u čl. 2. ZOO-a. Ugovorne strane slobodno uređuju obvezne odnose te su pritom ograničene tek Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralom društva. U konkretnom slučaju jasno je kako ne postoji niti jedan prisilan propis Republike Hrvatske koji izričito zabranjuje svako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti je to protivno Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva. Stoga proizlazi da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu valjano ugovorena i kao takva obvezuje tužitelja. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a osim toga iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tuženika te je s istim tužitelj bio upoznat. Štoviše, djelatnost tuženika pod 8 kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno temeljnim načelima obveznih odnosa. Podredno, čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji bi tuženik naplatio tužitelju na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita, odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno članku 1024., stavku 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba članka 8. Ugovora o kreditu pretpostavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno članku 345., stavku 3. ZOO. Navedeni članak ZOO jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Naime, tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Činjenica da tuženiku prijevremenom otplatom kredita nastaje šteta prepoznato je i od strane institucija Europske unije. U ovom pogledu, tuženik skreće pažnju sudu na navode iz Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (COM(2005) 327 final) (2006/C 65/21) gdje se u točki 3.2.8 navodi: „ Osim što predstavlja prednost za potrošača, prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja koji – vrlo neprecizno i pojednostavljeno rečeno – ponovno upotrebljava svotu koju je primio unaprijed da bi otkupio obveznice koje su lišene jamstava. Financijska matematika pruža formule za računanje opterećenja za pružatelja, koje se mijenja ovisno o preostalom razdoblju, trendu kamatnih stopa i stanju tržišta. EGSO smatra da je jedino moguće rješenje ovog pitanja primjena načela pravičnosti: osim koristi za potrošače, potrebno je izračunati efektivno opterećenje koje pružatelj snosi zbog prijevremene otplate.“ Dokaz: uvid u Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (COM(2005) 327 final) (2006/C 65/21) (ovjereni prijevod u prilogu, Prilog 3. Također, u Dokumentu Europske komisije (kako je definiran niže u tekstu ovog odgovora na tužbu) vrlo je jasno priznato da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik trpi štetu/trošak. U nastavku tuženik citira relevantne dijelove točke 2.2.2 Dokumenta Europske komisije koji potvrđuju ovu tvrdnju: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita, tj., ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“ Troškovi refinanciranja, koji su nakon P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

prijevremenog povrata trajni, mogli bi se, međutim, pokriti ako hipotekarni zajmodavac može ponovno investirati gotovinski iznos povrata uz jednaku kamatnu stopu. To, međutim, obično nije slučaj, jer će prevladavajuća razina kamatne stope obično biti niža od početne kamatne stope, budući da je smanjenje kamatnih stopa često važan poticaj potrošačima da prijevremeno vrate kredit. Ako je to slučaj, a naknada koja se može naplatiti od potrošača koji vraća kredit nije dovoljna kako bi se pokrio stvarni trošak prijevremenog povrata koji ima hipotekarni zajmodavac, prijevremeni povrat hipotekarnom će zajmodavcu uzrokovati gubitak.“ Tuženik ističe kako je i presudom ECJ-a od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (Gyula Kiss vs. CIB Bank Trt., IB, MB ) u kojoj je Sud izričito utvrdio kako: - članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose; - članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dodatno, tuženik ističe da na sredstva u EUR koja drži na svojim računima kod svojih banaka, Deutsche Bank AG i Citibank N.A., London Branch plaća negativnu kamatu. Negativna kamata podrazumijeva da se sredstva koja tuženik drži na svojim računima kod navedenih banaka svaki mjesec umanjuju i to zbog same činjenice da sredstva stoje na računu. Iznos negativnih kamata koje tuženik plaća na sredstva u EUR predstavljaju njegov trošak odnosno štetu. U slučaju kada bi se prihvatio navod tužitelja da je sporna odredba ništetna, tuženik predlaže da se provede financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, na okolnost visine štete koja bi nastala tuženiku uslijed prijevremene otplate Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika. Na okolnost da tuženik trpi štetu uslijed prijevremenih otplata kredita, tuženik u spis dostavlja ovjerenu izjavu NB, zaposlenice tuženika, direktorice transakcijskog bankarstva i operativnih poslova. Dodatno će se dostaviti i izjava zaposlenika tuženika ĐB, izvršnog direktora, Upravljanje bilancom i riznica Addiko Bank d.d. Konačno u ovom dijelu, s obzirom da odredba članka 8. u svakom slučaju nije protivna „Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva“, ne može se utvrditi ništetnom ni po toj osnovi. Naime, suprotno navodima tužitelja, niti jedan prisilan propis ne zabranjuje ugovaranje naknade za prijevremenu otplate kredita. Štoviše, ugovaranje prava banaka da korisnicima kredita zaračunaju odgovarajuću naknadu poput predmetne je sasvim uobičajena praksa koja je dopuštena u gotovo svim državama članicama Europske Unije, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog podneska. Nadalje, tuženik ističe kako ZOO (u članku 296. st. 3.) propisuje da se ništetnost ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora (koji se prema stajalištu tuženika ima primijeniti i na ugovorne odredbe jer opći uvjeti prema ZOO-u jesu ugovorne odredbe sastavljane za veći broj ugovora) čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, očito je kako je navedena ugovorna odredba preuzeta iz važećih propisa (i to konkretno ZOO- a) pa samim time ista nije niti može biti ništena. U konkretnom slučaju, navodno naplaćeni iznos na ime prijevremenog zatvaranja kredita odgovara opisanom iznosu P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

administrativnih troškova i troškova osoblja koji su posljedica obrade zahtjeva za prijevremenu naplatu te iznosa koji tuženik plaća drugim bankama na ime negativne kamate i kao takav predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu članka 345., stavka 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu. S obzirom na gore navedeno, očito je da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik navodno naplatio tužitelju u skladu s člankom 1024. ZOO, zbog čega tužitelj nema pravo tražiti njen povrat. Podredno, čak da članak 8. Ugovora o kreditu nije u skladu s člankom 1024. ZOO, tuženik ističe da isti ni tada ne bi bio ništetan. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (članak 2. ZOO-a), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa članak 12. ZOO-a.Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO-a su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. 58. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, članak 319. stavak 2. ZOO-a također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO-om, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. U konkretnom slučaju, jasno je da članak 1024., stavci 2. i 3. ZOO, ne sadrže zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino stavak 4. istog 1 U, I: Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno, XIV. Izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, srpanj 2014, str 8. 12 članka sadrži zabranu banci da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. 60. Iz navedenog jasno proizlazi da bi članak 8. Ugovora o kreditu mogao biti suprotan prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu koju je tuženik navodno naplatio odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po Ugovoru o kreditu trebalo vratiti. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. Podredno, čak i da je odredba članka 1024. ZOO u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno članku 326. ZOO. Stajalište tuženika potvrđuje i sudska praksa nacionalnih sudova te se tako ističe presuda Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-93/2022-2 od 30. lipnja 2022.,te odluka Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2551/2021-2 od 19. svibnja 2022. a kojima se ukidaju odluke prvostupanjskih sudova kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o prijevremenoj otplati ugovora o kreditu. Jednako tako, tuženik ističe i presudu Općinskog suda u Rijeci br. P-1434/2020 od 16. studenog 202. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u istovrsnom predmetu. Naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem članka 8. Ugovora o kreditu je u skladu s Europskom pravnom stečevinom Pitanje prijevremene naknade uređeno je člankom 16. Direktive 1 0

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

2008/48/EEZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ , u kojem je određeno: „1. Potrošač ima pravo da u bilo kojem trenutku djelomice ili u cijelosti ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu. U takvim slučajevima on ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora. U slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivno opravdanu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da ta prijevremena otpada potpada pod vremensko razdoblje tijekom kojeg se primjenjuje fiksna kamatne stopa. Takva kompenzacija ne smije premašiti 1 % iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako razdoblje između 13 prijevremene otplate i dogovorenog prestanka ugovora o kreditu premašuje godinu dana. Ako to vremensko razdoblje ne premašuje godinu dana, ta kompenzacija ne smije premašiti 0,5 % iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje.“ U toč. 39. preambule Direktive 2008/48/EEZ navodi se kako bi u slučajevima prijevremene otplate kredita „trebalo utvrditi gornju granicu kompenzacije u smislu paušalnog iznosa“. Iz toga dakle jasno proizlazi da pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sporno, već je samo potrebno odrediti pravičan iznos koji se plaća. 65. Ranije je pitanje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo na europskoj razini uređeno Direktivom 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. (konkretno člankom 8.), u kojem je propisano slijedeće: „Potrošač ima pravo izvršiti svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije vremena utvrđenog ugovorom o kreditu. U tom slučaju, u skladu s pravilima koje su odredile države članice, potrošač mora imati pravo na pravedno smanjenje ukupnih troškova kredita.“. Iz svega navedenog jasno proizlazi da u pravu Europske unije pravo vjerovnika naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita nije sporno te da europsko zakonodavstvo ne postavlja ograničenja vjerovnicima naplatiti takvu naknadu. Nadalje, naplata naknade za prijevremenu otplatu uobičajena je praksa, ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u zemljama Europske unije. Krajem 2007. Europska komisija pripremila je dokument „Commission Staff Working Document accompanying the White Paper on the Integration of EU Mortage Credit Markets“ COM(2007) 807 final, SEC(2007) 1684 od 18 prosinca 2007. („Dokument Europske komisije“) u kojemu je, između ostalog, analizirala regulaciju prava na prijevremenu otplatu kredita i pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Poglavlje 2. Dokumenta Europske komisije odnosi se na analizu prava na prijevremenu otplatu kredita i pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita u svim zemljama članicama Europske unije u trenutku izrade navedenog dokumenta. Iz Dokumenta Europske komisije vidljivo je da se režimi prijevremenog povrata u velikoj mjeri razlikuju među državama članicama, od režima u kojima se univerzalno zakonsko pravo na prijevremeni povrat može ostvariti u bilo koje vrijeme i u bilo kojim okolnostima 14 do režima u kojima je dogovor u pogledu prava na prijevremeni povrat u potpunosti prepušten ugovornim stranama. Ono što je također vidljivo je činjenica da, uz izuzetak Latvije, od 2007. Italije i u ograničenom obliku Poljske, naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita je dopuštena u svim ostalim zemljama članicama Europske unije. U nastavku, tuženik citira relevantni dio točke 2.1 Dokumenta Europske komisije: „Režimima prijevremenog povrata kredita pokrivena je i naknada koju hipotekarni zajmodavci naplaćuju u slučaju prijevremenog povrata. U Latviji te od 2007. godine i u Italiji hipotekarnim zajmodavcima zakonom je zabranjeno naplaćivati naknadu. U Poljskoj se za kredite u niže od 20.100 EUR ne može naplatiti naknada, a prijevremeni povrat kredita većih od tog iznosa nije zakonski uređen. Međutim, osim ovih triju zemalja, prema informacijama koje je dobila Komisija, u svim ostalim državama članicama (o kojima su dobivene informacije) hipotekarnim zajmodavcima je zakonski dozvoljeno naplaćivati naknadu za prijevremeni povrat bilo kredita s nepromjenjivim kamatnom stopom ili kredita promjenjivim kamatnom stopom 1 1

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

ili za ove obje vrste kredita.“ (podcrtao tuženik). Dakle, u velikoj većini zemalja članica Europske unije nije sporno pitanje valjanosti ugovaranja plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, već je donekle sporno u kojem iznosu vjerovnici mogu naplatiti takvu naknadu. Razumljivo, dopušteni iznosi i načini njihova izračuna variraju u raznim zemljama članicama. U nastavku tuženik citira relevantni dio točke 2.1. Dokumenta Europske komisije: „U zemljama u kojima se ta naknada može naplatiti opet postoji razlika između onih u kojima nema zakonskih ograničenja u pogledu iznosa naknade koja se može naplatiti i onih zemalja u kojima je iznos te naknade zakonski ograničen, kao što je to, primjerice, slučaj u Francuskoj (šestomjesečna kamata na otplaćeni dio glavnice ili 3% neotplaćenog dijela glavnice, ovisno o tome koji je od ta dva iznosa niži), Belgiji (tromjesečna kamata) i Španjolskoj (1% neotplaćenog dijela glavnice za kredite s promjenjivom kamatnom stopom). Osim toga, u nekoliko slučajeva iznos naknade koja se može naplatiti ograničen je preporukama koje su nacionalne vlade dale kreditnom sektoru. Tako je, primjerice, španjolska vlada preporučila da naknada za prijevremeni povrat kredita s nepromjenjivom kamatnom stopom ne premašuje 2,5% neotplaćene vrijednosti.“ Prilikom analize, Europska komisija analizirala je i stajališta raznih dionika u pogledu prava na ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu i prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Iz Dokumenta Europske komisije vidljivo je da čak i udruge 2 Točka 2.1 Dokumenta Europske komisije, na stranici 2. ovjerenog prijevoda koji je dostavljen uz ovaj podnesak 15 potrošača kao i zemlje članice Europske unije ne spore u načelu pravo vjerovnika naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate. Navedeno je vidljivo iz citiranih dijelova točke 2.3.1 i točke 2.3.3. Dokumenta Europske komisije: „Većina predstavnika potrošača slaže se oko toga da bi zajmodavci trebali primiti naknadu ako potrošač prijevremeno vrati kredit. Međutim, neki predstavnici potrošača uvjeravali su bi se naknada trebala primjenjivati samo na kredite s nepromjenjivom kamatnom stopom, a ne na kredite s promjenjivom kamatnom stopom. Predstavnici potrošača načelno podupiru ograničenje naknade.“ „Države članice imaju podijeljena stajališta o tome treba li prijevremeni povrat biti zakonsko pravo ili se to pitanje treba prepustiti ugovornim stranama. Što se tiče naknade, države članice načelno su suglasne oko toga da bi se zajmodavcu trebalo platiti naknadu u slučaju prijevremenog povrata; njihova se mišljenja, međutim, razlikuju oko visine naknade.“ 74. Osim toga, u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) izričito je propisano kako banka ima pravo zaračunavati, između ostaloga, i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku za naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana navodne naplate utuženih naknada pa do isplate. Međutim, članak 1115. ZOO glasi: „.Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Iz citirane odredbe je vidljivo kako, čak i da se utvrdi da su utužene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Opreza radi, tuženik će na ovom mjestu istaknuti činjenice koje ukazuju da je bio pošteni stjecatelj. Prva sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzela je dana 5. ožujka 2004. sljedeći stav: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnima, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Dodatno, tuženik ističe kako je sudska praksa zauzela stav kako se nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost)

1 2

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj.“ Dokaz: Presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-3811/2017 od 22.01.2020. (Prilog 13) Presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-2563/18 od 23.10.2020. (Prilog 14) 80. Jednak stav zauzeo je Općinski sud u Splitu i u presudi br. P- 1798/19 od 23. travnja 2021. u kojoj je određeno sljedeće: „Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“. U nastavku se ističe dodatna sudska praksa koja potvrđuje kako tuženik nije nepošten stjecatelj te stoga tužitelj čak i kada bi tužbeni zahtjev bio osnovan (a tuženik izričito tvrdi da nije osnovan!) ne bi imao pravo na zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate. Navedeno stajalište je Vrhovni sud primijenio u svojim brojnim odlukama, tako primjerice: Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: 17 „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva..“ „Obveza plaćanja zateznih kamata na valutu određuje se prema odredbi čl. 214. ZOO- a, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjesan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a ako je stjecalac savjestan od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2004. godine). Tužitelj u postupku nije ustvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezna kamata pripada od dana podnošenja tužbe odnosno od idućeg dana od podnošenja tužbe (tužba je podnesena dana 27. ožujka 2001. godine). Ako je stjecalac nesavjestan, zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a, ako je stjecalac savjestan, od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO, ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004.). Tužitelj u postupku nije tvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja tužbe, odnosno od idućeg dana od dana podnošenja tužbe. S obzirom da tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati stečen 1 3

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

novac, tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani (što u ovom slučaju nisu). Konačno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz slijedećeg razloga.

84. Naime, članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen.. U ovome slučaju nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen. U kontekstu prve pretpostavke, radi se o pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju. Sukladno tome, da se radi o zabrani manjeg značenja proizlazi iz prethodnih navoda iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, a prije svega: - da tužitelj traži od suda da utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita; - da ni ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj; - da tužitelj zahtijeva povrat iznosa koji čini manje od 2% ukupnog iznosa koji mu je isplaćen na temelju Ugovora o kreditu. Dakle, iz navedenog je jasno kako su ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a te se iz tog razloga predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik, ako je i nešto stekao, to nije stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno članku 1112. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao (1) pravo na povrat, (2) ako je platio da bi izbjegao prisilu, a u ovom predmetu ništa od navedenog nije slučaj. Tužitelj ničime nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, dakle sveukupni iznos koji potražuje, kao ni kamate koje potražuje, odnosno njihova visina ničime nije dokazana. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvod iz sudske prakse (list 5-7 136-182, 765-801 spisa), presliku ugovora o kreditu ( list 16-20 spisa), presliku obavijesti o ukupno plaćenoj glavnici, kamati i troškovima (list 30 spisa), specifikaciju uplata (list 32-40 spisa), obavijest o promjeni kamatnih stopa (list 42, 80 spisa), pregled prometa za klijenta (list 44-73 spisa), otplatni plan (list 74-78 spisa), Mišljenje Europskog i socijalnog odbra (list 126-131 spisa), izjavu svjedoka NB (list 132-134 spisa), Mišljenje Europske komisije o prijevremenom povratu kredita (lit 183- 764 spisa), izjavu svjedoka JB (list 809-811 spisa), Aneks 1. Ugovoru o kreditu (list 869-873 spisa).

4. Nadalje proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec Darku Prpiću (list 876-927 spisa), i saslušanjem tužitelja (list 858- 859 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

6. Među strankama nije sporno da su iste dana 21.05.2009. sklopile Ugovor o kreditu broj: 306-53010072 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine

1 4

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran od javnog bilježnika Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, pod brojem OU-7270/2009 dana 22.05.2009. godine, i Aneks 1 navedenom ugovoru temeljem kojeg je tuženiku odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF prema srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, uz primjenu kamate od 6,45 % dekurzivno godišnje. Pored iznosa glavnice, tužiteljica je sukladno čl. 3. i 6. navedenog Ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenljiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,45 % godišnje. Rok vraćanja kredita je 20 godina, a isti se isplaćuje u 240 mjesečnih obroka čiju visinu određuje banka planom otplate kredita. Sukladno čl. 6. istog ugovora tuženik je ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope. sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otlatni plan u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom.

7. Čl. 8. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d, a korisnik kredita može izvršiti konačnu ili djelomičnu otplatu kredita u koliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke.

8. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade (članak 8. Ugovora o kreditu), ništetna, je li tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Rijeci, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 70.000,00 EUR-a za kupnju stana. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U banci mu nije ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Razumio je odredbu o ulaznoj naknadi, te je ugovoreno da se isplata plaća u visini od 0,5 % od odobrenog kredita. Zna da je naknada naplaćena odmah od odobrenog iznosa kredita. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njehovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate, i visina odnosno postotak naknade. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora kao ni o odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi. On je prije vremena otplatio kredit te je platio i izlaznu naknadu u trenutku otplate kredita, te je o navedenom dobio potvrdu. Rečeno mu je da se te naknade plaćaju za nekakve troškove no nisu mu precizirali za točno koje. Znam da je i izlaznu naknadu platio, iako mu je rečeno prilikom ugovaranja da u slučaju prije vremene otpale, neću morati platiti izlaznu naknadu. On je odredbu o izlaznoj naknadi shvatio kao mogućnost banke da istu napravi u trenutku prijevremena otplate kredita, ali ne i kao vlastiti obvezu. Tražio je pojašnjenje odredbi o naknadama no rečeno mu je da je to formalizirani ugovor gdje se pojedine odredbe ne mogu mijenjati. On je kod kod prve naplate prigovorio plaćanju naknade te mu je rečeno da će ubuduće biti oslobođen toga zbog prijevremen otplate. Stan koristi u privatne svrhe.

11. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti 1 5

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

13. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje stana, a iz samog ugovora je razvidno da je tužitelju isplaćen kredit za istu svrhu.

14. Nadalje iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za troškove prije vremene otplate kredita, niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

15. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03), na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

1 6

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

18. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.).

19. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

20. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

21. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

22. Obzirom na iznijeto, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, prije svega, ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

1 7

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

23. Iz odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. ZOO-a/05. Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tužena u spis nije dostavila Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora nego Izvadak iz Odluke o naknadama koja se primjenjuje od 9. travnja 2014., odnosno koja se primjenjivala na dan prijevremene otplate kredita.

24. S druge pak strane, tuženik, na kojem je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazao da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo, već samo navodi da je ista bila poznata tužitelju i da se tužitelj s njom suglasio potpisavši Ugovor o kreditu. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tuženika i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tuženika na dan prijevremene otplate kredita.

25. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju je li tuženik imao štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev- 43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

27. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je 1 8

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

28. Tuženika tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tuženik trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

29. Tuženik je do zaključenja prethodnog postupka (a na okolnost pretrpljene štete) priložila izjave svjedoka NB (list 132-134 spisa), i JB (list 809-811 spisa), iz kojih proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz navedenih izjava svjedoka pak proizlazi da u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima, time da su te kamate počev od 2015. godine - 2022. godine bile negativne.

30. Cijeneći izvedene izjave ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjave koje su prethodno analizirane su uopćene, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tuženika redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tuženika za obradu zahtjeva tužitelja zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženiku nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj sud navode svjedoka ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženiku. Nadalje, a što se tiče izjava svjedoka, ovaj sud navodi da su iste sastavljene u skladu sa potrebama tuženika i radi pogodovanja tuženiku i da formulacija iste odgovara formulacijama tuženika koje je isti koristio tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženiku nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka, time više što se u izjavama navodi da su te kamate tek od 2015. do 2022. bile negativne, pa kako je tužitelj kredit prijevremeno otplatio 04.08.2021., nije vidljivo je li ta tzv. negativna kamata plaćana prethodno 2015. odnosno kada je tužitelj prijevremeno otplatio kredit.

31. Obzirom na navedeno ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženika trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti 1 9

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze i z ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

32. Pošto tuženik nije dokazao koji su mu potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, a uopćeni iskazi prethodno navedenih svjedoka nisu dostatni da bi sud na bazi tako uopćenih tvrdnji provodio dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine štete/troškova koji su vezani uz konkretan slučaj, to je iz navedenih razloga sud odbio prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine štete i time odbio prigovor radi prebijanja tuženika istaknutom u odgovoru na tužbu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

33. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 8.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava.

34. Na okolnost visine naplaćene naknade sud je iz vještva dip. oec. Darka Prpića utvrdio HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika Addiko bank d.d.) kao Banka i UB kao Korisnik kredita zaključili su dana 21.05.2009. godine Ugovor o kreditu broj 306-53010072 (list 16-24 spisa) (u daljnjem tekstu: Ugovor). Članak 2. Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 70.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe – Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Članak 3. Na iskorišteni iznos kredita obračunavaju se kamate 6,45% dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenjiva. Kamate se od stavljanja kredita u otplatu obračunavaju mjesečno i uključene su u anuitete. Članak 4. Rok vraćanja kredita je 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Članak 8. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria Bank d.d.. Vještak je dopisom od tuženika zatražio dokumentaciju iz koje je razvidan postotak, iznos naknade u HRK i EUR, datum naplate i od koje osnovice su naplaćene pojedine naknade prilikom djelomičnih otplata kredita te prilikom prijevremene otplate kredita. Do dana izrade nalaza, tuženik je dostavio Pregled prometa za klijenta iz kojeg nije razvidan postotak prema kojem je Banka zaračunala naknade tužitelju prilikom djelomičnih otplata i prijevremene otplate kredita. Slijedom navedenog, vještak u nastavku dostavlja izračun koji je izradio na temelju Pregledu prometa za klijenta sa nazivom Troškovi (označeno na izlistu Banke kao str. 30 dodatno dostavljene dokumentacije. Tužitelj je tijekom otplate kredita izvršio djelomične otplate kredita dana 2 0

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

25.02.2013., 02.10.2014., 15.12.2017., 11.01.2021. i prijevremenu konačnu otplatu dana 04.08.2021. godine u sveukupnom iznosu 7.635,84 kn, odnosno eurske protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan uplate 1.047,45 EUR. Protuvrijednost navedenih zaračunatih naknada prema fiksnom tečaju za EUR (1 EUR= 7,53450 kn) iznosi 1.013,45 EUR. Uvidom u Pregled prometa za klijenta (dodatno dostavljena dokumentacija) proizlazi da je tužitelj tijekom otplate kredita izvršio djelomične otplate kredita dana 25.02.2013., 02.10.2014., 15.12.2017., 11.01.2021. i prijevremenu konačnu otplatu dana 04.08.2021. godine u sveukupnom iznosu 7.635,84 kn, odnosno eurske protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan uplate 1.047,45 EUR. Protuvrijednost navedenih zaračunatih naknada prema fiksnom tečaju za EUR (1 EUR= 7,53450 kn) iznosi 1.013,45 EUR.

35. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 04.10.2024. vještak je naveo osporava izračun vještaka te iznosi prigovore kako slijedi. Prije svega valja istaknuti kako je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su izlazne naknade tužitelju naplaćene, dok tužitelj isto nije dokazao niti je u prilog takvim tvrdnjama dostavio bilo kakve dokaze. Vještak je na taj način izašao iz okvira zadatka koji mu je postavljen, osim toga, provedenim vještačenjem nije bilo moguće utvrditi da li su sporne naknade tužitelju doista i naplaćene. Naime, vještačenje se provodi kada je potrebno napraviti određeni matematički izračun koji zbog posebnih stručnih znanja koja su potrebna za njegovu izradu nije moguće napraviti od strane suda niti tužitelja koji nemaju takva znanja. Upravo zato se provodi vještačenje kako bi osoba koja ima takva stručna znanja dala neovisan stručni nalaz i mišljenje koje će se onda koristiti u postupku i koje će, prije svega, dati odgovor na ključna sporna pitanja u postupku. U ovom slučaju vještak nije radio nikakav izračun (a niti je to bilo moguće), već upravo suprotno, samo je uvidom u dokumentaciju naveo kako su izlazne naknade navodno naplaćene na pojedine datume. Tuženik ističe kako nije bilo potrebno ni oportuno provoditi vještačenje te se u tom smislu vještačenje na okolnost kada je i koliko tuženik naplatio tužitelju utužene naknade ukazuje kao nepotrebnim i neprikladnim dokaznim prijedlogom za utvrđenje ključnih i spornih činjenica između stranaka. S druge strane, tuženik je već u točkama 48. i 49. odgovora na tužbu naveo kako mu nastaje šteta kod prijevremene otplate kredita te je dostavio određenu dokumentaciju u odnosu na koju je predložio da se provede vještačenje, a Naslovni sud je na ročištu održanom 18. lipnja 2024. odredio provođenje vještačenja na okolnost nastanka štete tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita, a što je vještak u potpunosti zanemario. Kod vještačenja koje se treba provesti na okolnost nastanka štete tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita potrebno je provesti složen matematički izračun te se u tom smislu provođenje vještačenja ukazuje kao prikladan dokazni prijedlog za dokazivanje sporne činjenice. Stoga se predlaže Naslovnom sudu da pozove vještaka da dopuni svoj osnovni Nalaz te provede dopunsko vještačenje na način kako je to predloženo u točkama 48. i 49. odgovora na tužbu, a u odnosu na dokumentaciju koju je tuženik predao u spis uz odgovor na tužbu. Tužitelj je Podneskom specificirao tužbeni zahtjev te tako konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu sveukupnog iznosa od 1.013,45 eura, a koji iznos je identičan iznosu koji je potraživao već u tužbi. Tuženik osporava pravnu osnovu i visinu tako postavljenog tužbenog . Naime, tužitelj u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnim članka 8. Ugovora o kreditu koji se odnosi na prijevremenu otplatu kredita. Naknada koju je tužitelj navodno platio 15. prosinca 2017. u iznosu od 66,36 eura odnosi se na provođenje Aneksa, a ne na prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita. Navedeno je jasno kada se uzme u obzir iznos koji je navodno plaćen 15. prosinca 2007. (66,36 eura, odnosno fiksnih 500,00 kuna) u odnosu na iznose za koje tužitelj tvrdi da je plaćao kod djelomične i konačne otplate kredita. Stoga tuženik predlaže da vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju specificira na što se odnosi pojedina 2 1

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

naknada, a pogotovo naknada navodno plaćena 15. prosinca 2017. u iznosu od 66,36 eura. U svakom slučaju tužiteljev tužbeni zahtjev treba biti odbijen barem u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 66,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. prosinca 2017. pa do isplate, budući da isti nije dokazao da se taj iznos odnosi na naknadu za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu kredita, niti je u tu svrhu priložio bilo kakav dokaz. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku. Podredno, tuženik predlaže Naslovnom sudu da usvoji prigovor radi prebijanja te da prebije iznose koje međusobno zahtijevaju tužitelj i tuženik.

36. U pisanoj dopusni vještva od 23.01.2025. vještak je naveo kako je prilikom izrade nalaza, dopisom od tuženika zatražio dokumentaciju iz koje je razvidan postotak, iznos naknade u HRK i EUR, datum naplate i od koje osnovice su naplaćene pojedine naknade prilikom djelomičnih otplata kredita te prilikom prijevremene otplate kredita. Do dana izrade nalaza, tuženik je dostavio Pregled prometa za klijenta iz kojeg nije razvidan postotak prema kojem je Banka zaračunala naknade tužitelju prilikom djelomičnih otplata i prijevremene otplate kredita, što je navedeno i u samom Nalazu i mišljenju od dana 12. kolovoza 2024. godine. Dana 14.01.2025. godine vještak je ponovo zatražio tuženika dopisom istu dokumentaciju te obrazloženje i dokaz temeljem kojih osnova je Banka zadužila tužitelja no tuženik je ponovo dostavio isti Pregled prometa za klijenta iz kojeg su razvidni troškovi na temelju kojih je vještak izradio prvotni Nalaz. Uz Podnesak tuženika priložen je Aneks Ugovora o kreditu (članak 6 -list 871 spisa) potpisan dana 03.11.2017. godine iz kojeg proizlazi da se Korisnik kredita obvezuje prije potpisa Aneksa Banci platiti naknadu za izmjenu uvjeta kredita u iznosu 500,00 HRK. Prema dokumentaciji Pregleda prometa za klijenta proizlazi da je tužitelju zaračunat trošak u iznosu 500,00 HRK na dan 15.12.2017. godine, te vještak ne može sa sigurnošću utvrditi radi li se o istom trošku. Ukoliko bi se uzelo u obzir da se trošak u iznosu 500,00 HRK (eurske protuvrijednosti 66,36 EUR) odnosi na ugovaranje Aneksa Ugovora o kreditu. Ukupan iznos djelomičnih uplata i prijevremene otplate kredita iznosi 7.135,84 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 947,09 EUR.

37. Obzirom visina zahtjeva proizlazi iz prethodno navedenog vještva i dopune istog kojeg je sud prihvatio kao objektivno i stručno izrađenim temelj postojeće dokumentacije u spisu u kojem je navedeno da su iz Pregleda prometa za klijenta koje je dostavio tuženik razvidni troškovi na temelju kojih je vještak utvrdio da je tužitelj tijekom otplate kredita izvršio djelomične otplate kredita dana 25.02.2013., 02.10.2014., 15.12.2017., 11.01.2021. i prijevremenu konačnu otplatu dana 04.08.2021. godine u sveukupnom iznosu 7.635,84 kn, odnosno eurske protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan uplate 1.047,45 EUR. Protuvrijednost navedenih zaračunatih naknada prema fiksnom tečaju za EUR (1 EUR= 7,53450 kn) iznosi 1.013,45 EUR, no kako se trošak u iznosu 500,00 HRK (eurske protuvrijednosti 66,36 EUR) odnosi na ugovaranje Aneksa Ugovora o kreditu, a koje potraživanje nije predmet ovog spora, to ukupan iznos djelomičnih uplata i prijevremene otplate kredita iznosi 7.135,84 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 947,09 EUR, a koji iznos tužitelj potražuje konačnim zahtjevom.

37. Radi svega navedenog sud je tužitelju dosudio na ime plaćene naknade za obradu kredita iznos od 947,09 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja svake pojedine naknade iz točke I. izreke presude, jer je takva jednostrano određena ugovorna odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužiteljici dosudio navedeno iznose temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a isti odbio preko navedenog iznosa do iznosa od 1.013,45 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom i odlučio kao u izreci ove presude pod točkom I. i IV.

2 2

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

38. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

39. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

40. Tužitelju je nadalje dosuđen parnični trošak i to: za sastav tužbe 150,00 EUR, za sastav podneska 20.05.2024. 150,00 EUR, za pristup na ročište od 18.06.2024. 150,00 EUR, za sastav podneska od 10.09.2024. 150,00 EUR, za pristup na ročište 11.09.2024. 150,00 EUR, za pristup na ročište 24.02.2025. 150,00 EUR, za pristup na ročište 03.03.2025. 150,00 EUR, ukupno 1.050,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 262,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 39,81 EUR i presudu u iznosu od 39,81 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), dok mu nije dosuđen trošak ročišta za objavu presude jer na isto tužitelj nije pristupio. (Trošak vještačenja nije potraživao)

41. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje (uzimajući u obzor samo kondemnatorni zahtjev za isplatu).

42. Naime Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijalno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 1.013,45 EUR.

43. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I. podneska od 10.09.2024., koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revr- 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr- 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se 2 3

P o s l . b r . 8 3 P -

1 0 7 0 / 2 0 2 4 - 2 8

naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova.

44. Što se tiče uspjeha stranaka u sporu prema zahtjevu iz podneska od 10.09.2024. u iznosu od 1.013,45 EUR (tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju nakon specifikacije na iznos od 947,09 EUR u podnesku od 24.02.2025.), tužitelj uspio u omjeru od 96,72 % (u osnovi 100%,u visini 93,45 %), a tuženik u omjeru od 3,28 %, što znači da je neuspjeh tužitelja neznatan, pa je tužitelju parnični trošak dosuđen u cijelosti u ukupnom iznosu od 1.392,12 EUR, dok je tuženik zbog navedenog odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III i V.

45. Tome se dodaje da tuženiku nije dosuđen niti trošak za povučeni dio jer za tuženika nije nastao nikakav poseban trošak u svezi odbijenog dijela tužbenog zahtjeva stoga isti nema pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka.

46. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 18. travnja 2025. do isplate.

U Zagrebu, 18. travnja 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi za predudu-39,81 EUR

2. pun. tuženika