REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1207/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Damir Švec, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrira d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i njenog punomoćnika odvjetnika Damira Šveca i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika NĆ, dana 18. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„„Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovora o kreditu broj: 029-50- 4068383 zaključen 27.04.2007., sa osiguranjem naplate prijenosom prava vlasništva na vozilu marke „TOYOTA“, tip vozila „COROLLA VERSO“ model vozila „1,6 WT-I 5 VR“, broj šasije: [broj šasije], a kojim je tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69 odobrio i isplatio tužiteljici AĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] – [adresa], kredit za kupnju novog vozila, u iznosu od 25.506,03 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: kreditora), važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od 60 mjeseca (5 godina), uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, koji je istoga dana ovjeren kod javnog bilježnika Branka Jakić, kao javnobilježnički akt, pod posl. brojem: OV-11661/07, između tuženika, kao davatelja kredita i tužiteljice, kao korisnika kredita.“

II. Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„I.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068383 od 27.04.2007., koji je istoga dana ovjeren kod javnog bilježnika Branka Jakić, pod posl. brojem: OV-11661/07, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i glasi da je: „ ... godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

„II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan pod toč. 7. Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068383 od 27.04.2007., koji je koji je istoga dana ovjeren kod javnog bilježnika Branka Jakić, pod posl. brojem: OV-11661/07, a koji se odnosi na način otplate kredita (valutnu klauzulu) i glasi:„Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu ... “ „III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici AĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] – [adresa], radi ugovorene valutne klauzule, isplati iznos od 3.011,40 Eur (slovima: tri tisuće jedanaest eura i četrdeset eurocenti)/ 22.689,40 Kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 146,64 kn od 31.05.2010. do isplate;

- 45,65 kn od 15.06.2010. do isplate;

- 201,20 kn od 30.06.2010. do isplate;

- 146,14 kn od 13.07.2010. do isplate;

- 175,96 kn od 31.07.2010. do isplate;

- 140,04 kn od 27.08.2010. do isplate;

- 275,81 kn od 31.08.2010. do isplate;

- 135,93 kn od 20.09.2010. do isplate;

- 228,92 kn od 30.09.2010. do isplate;

- 149,74 kn od 19.10.2010. do isplate;

- 221,96 kn od 31.10.2010. do isplate;

- 103,49 kn od 02.11.2010. do isplate;

- 222,36 kn od 30.11.2010. do isplate;

- 215,35 kn od 13.12.2010. do isplate;

- 249,50 kn od 31.12.2010. do isplate;

- 331,03 kn od 18.01.2011. do isplate;

- 177,82 kn od 31.01.2011. do isplate;

- 301,58 kn od 18.02.2011. do isplate,

- 173,41 kn od 28.02.2011. do isplate;

- 341,46 kn od 14.03.2011. do isplate;

- 151,74 kn od 31.03.2011. do isplate;

- 318,02 kn od 05.04.2011. do isplate;

- 120,83 kn od 30.04.2011. do isplate,

- 357,04 kn od 30.05.2011. do isplate;

- 303,81 kn od 31.05.2011. do isplate;

- 365,51 kn od 10.06.2011. do isplate;

- 225,58 kn od 30.06.2011. do isplate,

prema eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022., prema kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, u roku od 15 dana.“

„IV Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane pod točkom 3. i toč. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068383 od 27.04.2007., koji je istoga dana ovjeren kod javnog bilježnika Branka Jakić, pod posl. brojem: OV- 11661/07, koje glase:

Toč. 3. „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ...“.

Toč. 9. st. 2. „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“

„V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, da AĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]

– [adresa], na ime naplaćene naknade za kredit, isplati iznos od 498,00 Eur (slovima: četiri stotine devedest osam eura)/ 3.752,25 Kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 3. svibnja 2007. godine pa do isplate, prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o zateznoj kamati, u svezi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015., prema eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., prema kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, u roku od 15 dana.“

III. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržane pod točkom 1. Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068383 od 27.04.2007., koji je istoga dana ovjeren kod javnog bilježnika Branka Jakić, pod posl. brojem: OV-11661/07, a koji glasi

„Kunska protuvrijednost CHF 25.506,03 (dvadesetpettisućapetstošest švicarskih franaka i tri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“.

„II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici AĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati iznos od 814,47 Eur (slovima: osam stotina četrnaest eura i četrdeset sedam eurocenti)/ 6.136,64 Kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 35,97 kn od 30.11.2007. do isplate;

- 35,79 kn od 31.12.2007. do isplate;

- 36,44 kn od 31.1.2008. do isplate;

- 36,80 kn od 29.2.2008. do isplate;

- 37,40 kn od 31.3.2008. do isplate;

- 36,48kn od 30.4.2008. do isplate;

- 67,83 kn od 31.5.2008. do isplate;

- 68,68 kn od 30.6.2008. do isplate;

- 67,43 kn od 31.7.2008. do isplate;

- 67,50 kn od 31.8.2008. do isplate;

- 68,23 kn od 30.9.2008. do isplate;

- 73,79 kn od 31.10.2008. do isplate;

- 70,07 kn od 30.11.2008. do isplate;

- 74,79 kn od 31.12.2008. do isplate;

- 75,52 kn od 31.1.2009. do isplate;

- 75,85 kn od 28.2.2009. do isplate;

- 81,78 kn od 31.3.2009. do isplate;

- 19,64 kn od 09.4.2009. do isplate;

- 64,79 kn od 30.4.2009. do isplate;

- 36,87 kn od 14.5.2009. do isplate;

- 81,13 kn od 31.5.2009. do isplate;

- 18,65 kn od 16.6.2009. do isplate;

- 91,61 kn od 30.6.2009. do isplate;

- 6,80 kn od 16.7.2009. do isplate,

- 98,76 kn od 31.7.2009. do isplate;

- 99,49 kn od 31.8.2009. do isplate;

- 99,43 kn od 30.9.2009. do isplate;

- 98,69 kn od 31.10.2009. do isplate;

- 82,43 kn od 30.11.2009. do isplate;

- 17,65 kn od 11.12.2009. do isplate;

- 29,42 kn od 31.12.2009. do isplate;

- 71,76 kn od 12.1.2010. do isplate;

- 5,84 kn od 31.1.2010. do isplate;

- 96,92 kn od 22.2.2010. do isplate;

- 8,35 kn od 28.2.2010. do isplate;

- 94,04 kn od 29.3.2010. do isplate;

- 13,80 kn od 31.3.2010. do isplate;

- 90,73 kn od 23.4.2010. do isplate;

- 18,73 kn od 30.4.2010. do isplate;

- 85,40 kn od 17.5.2010. do isplate;

- 59,26 kn od 31.5.2010. do isplate;

- 45,65 kn od 15.6.2010. do isplate,

- 111,75 kn od 13.7.2010. do isplate;

- 110,35 kn od 27.8.2010. do isplate;

- 114,64 kn od 20.9.2010. do isplate;

- 113,16 kn od 19.10.2010. do isplate;

- 7,28 kn od 31.10.2010. do isplate;

- 103,49 kn od 02.11.2010. do isplate;

- 115,80 kn od 13.12.2010. do isplate;

- 122,21 kn od 18.1.2011. do isplate;

- 117,67 kn od 18.2.2011. do isplate,

- 119,27 kn od 14.3.2011. do isplate;

- 117,24 kn od 05.4.2011. do isplate;

- 117,61 kn od 30.5.2011. do isplate;

- 126,20 kn od 10.6.2011. do isplate;

- 125,99 kn od 30.6.2011. do isplate.“

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 eura sa pripadajućom zakonskim zateznom kamatom, koja teče od 18. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je dana 27. travnja 2007., kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj:

029-50-4068383, koji je istog dana ovjeren kod javnog bilježnika Branka Jakić, pod posl. brojem: OV-11661/07, a kojim je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 25.506,03 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d.), važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od 60 mjeseci, odnosno 5 godina.

Sukladno toč. 7. Ugovora o kreditu tužiteljica je kredit otplaćivala u jednakim mjesečnim obrocima (anuitetima) u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, s tim da je sa danom 31.05.2012. kredit je otplaćen u cijelosti.

Odredbom točke 2. Ugovora o kreditu tužiteljica je sa tuženikom ugovorila redovnu kamatnu stopu, koja je u vrijeme zaključenja Ugovora iznosila 5,20% godišnje, s time da je ista bila promjenjiva sukladno jednostranim Odlukama o kamatnim stopama Kreditora, koje je donosio tuženik.

Navodi da je tužiteljica bila upoznata samo sa početnom kamatnom stopom od 5,20%, dok buduća kamatna stopa, koja je ugovorena kao promjenjiva, ugovorom nije bila određena, niti odrediva.

Ugovori o kreditu tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, pa nitko od stranaka tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo osim prihvatiti gotov bankarski „proizvod“. Sukladno zakonskoj presumpciji radi se o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, o kojima stranke nisu pregovarale, stoga tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tuženik je povećavao kamatnu stopu tužitelju, od početno ugovorene 5,20% na više, i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je izravno utjecalo na znatno povišenje mjesečnih anuiteta kredita. Nepoštena ugovorna odredba pod toč. 2. Ugovora o kreditu je ništetna. Tužiteljica se pri tome poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (2003., u nastavku teksta: ZZP), koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također citira i odredbu čl. 82 ZZP-a koja govori kada se smatra da je odredba ugovora nepoštena.

Poziva se i na odredbe i na čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u nastavku teksta: ZOO), koji propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena, ili neodrediva, kao i na čl. 272. ZOO-a, te zaključuje pri tome da u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena, niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika – jedne ugovorne strane, pa je ista kao takva – ništetna.

Navodi da je jednostranim odlukama o promjeni kamatne stope tuženika, tužiteljica je na ime otplate kredita tuženiku više platila iznos od 814,47 Eur/ 6.136,64 Kn, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove.

1.1 Nadalje, navodi da je predmetnim Ugovor o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu ugovorena i valutna klauzulu, pa je tako odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu tužiteljici ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju tuženika (kreditora), za CHF važećem na dan dospijeća. Tužiteljica smatra da je i odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju ništetna. To stoga što tužiteljica nije mogla procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice, koje su za nju proizlazile iz ugovorne odredbe o primjeni srednjeg tečaja tuženika za švicarski franak (CHF) na obračun rata otplate, koje je bila dužan platiti, a samim time niti ukupni trošak kredita, a tuženik ju nije u potpunosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora radi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tim više što je tuženik valutnu klauzulu koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi.

U odnosu na nedopuštenost i nepoštenost odredbi o ugovorenoj valuti – švicarskom franku (CHF), tužiteljica ističe da su ovakve ugovorne odredbe proglašene nepoštenim i nedopuštenim, u velikom broju odluka Suda europske unije donesenih u korist potrošača, u slijedećim predmetima: C-26/13, presuda od 30.04.2014.; C- 51/17 presuda od 20.09.2018. i C-118/17, presuda od 14.03.2019.

Također se i u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli poziva na odredbe čl. 81–87. ZZP, koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Zaključuje da je zbog ugovorena valutne klauzule tuženik bez osnove stekao ukupni iznos od 3.011,40 Eur/ 22.689,40 Kn.

Nadalje smatra tužiteljica da su odredbe o kamatnoj stopi, kao ugovorenoj cijeni ugovora i valutnoj klauzuli u CHF, kao predmetu ugovora– bitni sastojci Ugovora o kreditu, pa kako su ništetne odredbe ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, onda je ništetan i Ugovor o kreditu broj: 029-50-4068383 od 27.04.2007. godine

Poziva se na čl. 323. st. 1. ZOO kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1115. ZOO.

Također se poziva na pozitivnu sudsku praksu Vrhovnog suda RH, te brojne Presude sudova u RH i suda Europske unije, kojima je nedvojbeno utvrđeno da su odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/2012, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj: Pž-7129/13 od 04.07.2013., donesenu u kolektivnom sporu, koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka, koje posluju u RH, pa tako i protiv tuženika, kao i odluku Vrhovnog suda Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, a gdje su ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom kreditora i valutnoj klauzuli, proglašene nepoštenim i ništentim, jer da banka iako je raspolagala potrebnim stručnim znanjem u odnosu na sporne odredbe nije o istima u potpunosti informirala klijente pri sklapanju ugovora.

Navodi da sukladno čl. 118. ZZP i čl. 502 a st. 1. ZPP-a odluke i utvrđenja iz kolektivnog sporu obvezuju i primjenjuju se na sve pojedinačne parnice koje su pokrenuli pojedini potrošači vezano za ugovore o kreditu u CHF, pa tako i na ugovorni odnos između stranaka u ovom sporu.

1.3. Isto tako tužiteljica navodi da tuženik u predmetnom ugovoru o kreditu obavezao tužiteljicu da prilikom prvog korištenja kredita plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja je naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Budući da je ta naknada ugovorene po principu „uzmi ili ostavi“, tužiteljica, kao potrošač, nije mogla utjecati na ovu ugovornu odredbu, niti se o njoj pregovaralo, a osim toga banka nije imala zakonsko uporište naplatiti tu naknadu, obzirom da je ista protivna odredbi čl. 1021. ZOO-a,. Tu naknadu tužiteljica je platila 3.5.2007. u iznosu od 841,70 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan 03.05.2007. godine (tečaj 1 CHF = 4,45795 Kn), što je iznosilo 498,00 Eur, odnosno 3.752,25 kn.

Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da sud donesene presudu kojom će se utvrditi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 029-50-4068383 zaključen 27.4.2007., između tužiteljice i tuženika.

Tužiteljica također ističe i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u kojem predlaže:

- utvrditi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068383 zaključen 27.4.2007., između tužiteljice i tuženika, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora“;

- naložiti plaćanje iznosa od 814,47 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate;

- utvrditi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068383 zaključen 27.4.2007., između tužiteljice i tuženika, kojom je ugovorena kunska protuvrijednost CHF 25.506,03 eura po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, kao i čl. 7. kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu...;

- naložiti plaćanje iznosa od 3.011,40 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate;

- utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068383 zaključen 27.4.2007., između tužiteljice i tuženika, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- naložiti isplatu iznosa od 498,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 3.5.2007. do isplate.

Zaključno, tužitelj potražuje i parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno osporava tvrdnje tužiteljice da bi cijeli ugovor o kreditu bio ništetan, zato što bi eventualno bile nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe koja određuje na koji način se mijenja kamatna stopa. Poziva se pri tome na sudsku praksu VTSRHPž-6632/17. Navodi da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora. To stoga što se u kolektivnom sporu pravna zaštita pruža na jednoj općenitoj i apstraktnoj razini na kojoj su sudovi ispitivali mogu li sporne ugovorne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje navodi da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovoru jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da stoga nije niti dopušteno ispitivati je li poštena ili nije. Osim toga navodi da se o toj ugovornoj odredbi i pregovaralo između ugovornih strana, te da je tuženik tužiteljici dao sve informacije kojima je i sam raspolagao, a tužiteljica je imala mogućnost izabrati između kredita u valuti Euro i CHF. Prema tome smatra da se nije radilo o ugovoru po principu „uzmi ili ostavi“. Navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. To stoga što valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije CHF u odnosu na kunu, a ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju njegove devalvacije. Osim toga da tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit zbog ugovorene valutne klauzule. Razlog što je tužitelj u odnosu na tuženika došao u bitno nepovoljniji položaj je taj što je u kratkom vremenskom razdoblju naglo porasla vrijednost CHF, što nitko nije mogao predvidjeti. Osim toga navodi da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika koji je bio dužan strankama objasniti smisao i sadržaj ugovora.

Isto tako tuženik navodi da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru uočljiva, jasna i razumljiva, pa da nije dopušteno ispitivati je li poštena ili nije. Promjena kamatne stope je je određena tuženikovim općim aktima čiju primjenu su strane ugovorile, odnosno tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je sa istim upoznata. Osim toga također ponavlja da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužiteljici ugovor obrazložen od javnog bilježnika. Također smatra da je promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, u skladu sa općim aktima banke koji su i tužiteljici bili pristupačni nije posljedica tuženikove nesavjesnoti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti (kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje, kretanju premije rizika i sl.). Navodi da su djelatnici tuženika bili obučeni da informiraju potrošače i ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica na taj rizik bila svakako upozorena i nije joj mogao ostati nepoznat. Zaključuje da je i u postupku kolektivne zaštite nije dovedena u pitanje valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope.

Što se tiče naknade za korištenje kredita navodi da je iznos te naknade jasno određen člankom 3. Ugovora o kreditu, te da je ta odredba također jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa da nije dopušteno ispitivati je li poštena ili ne. Bez obzira što je izražena u postotku smatra tuženik da je svaki prosječni potrošak u stanju izračunati i utvrditi iznos svoje obveze. Plaćanje ove naknade je također navedeno i u promotivnim uvjetima tuženika, kao i u njegovim općim aktima, čija je primjena ugovorena. Tuženik prigovara visini zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Smatra da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem, pa osporava i zahtjev tužiteljice za kamatom. U konačnici predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Tužitelj u podnesku od 9.11.2024. osporava navode tuženika iz odgovora na tužbe, te također preinačuje tužbu na način da eventualno kumuliranim zahtjevom traži i utvrđenje ništetnim, čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti i prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

Smatra da je i ta odredba nepoštena, a time i ništetna, jer je ista također jednostrano određena od tuženika, bez mogućnosti tužiteljice da na istu utječe, unaprijed je formulirana od banke, te je izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

4. Tuženik se preinaci protivio na ročištu 16.1.2025., ali je istu sud dopustio kao svrsishodnu, imajući u vidu čl. 190. st. 1. i 3. ZPP-a.

4.1. Na istom ročištu je tuženik odustao od prigovora u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva.

5. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu od 27.4.2007. (list 16-20), Ponuda za kupnju motornih vozila (list 21 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 22-26 spisa), otplatni plan (list 27-29 spisa), kontrolni ispis korištenja kredita (list 30 spisa), informativni izračun kredita (list 31-33 spisa), preliminarni izračun preplaćenih iznosa (list 34-45 spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila za razdoblje od 1.4.2007-30.6.2007. (list 68-69 spisa), naknade u poslovima kreditiranja građana (list 155 spisa), saslušana je tužiteljica (list 182-183 spisa), te je pročitana brojna sudska praksa koju su stranke dostavile.

6. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je glavni tužbeni zahtjev neosnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

8. Dakle, predmet ovog spora je prvenstveno zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi ništavim cijeli Ugovor o kreditu koji je sklopljen između stranaka dana 27.4.2007. radi kupnje motornog vozila (zbog tvrdnje tužitelja da su odredbe o plaćanju anuiteta kredita uz valutnu klauzulu, te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora ništave, a iste su bitan sastojak ugovora bez kojih ugovor ne može egzistirati); odnosno eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, zatim odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 25.506,03 eura po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, kao i ugovorna odredba kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, kao i ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i ugovorna odredba kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti i prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor; te isplata iznosa koje je tuženik stekao temeljem tih ništetnih ugovornih odredaba.

9. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Istom presudom Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, sada ovdje tuženik, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku, a u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

11. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 u dijelu kamatne stope, a potom i odlukom Pž-6632/17 u odnosu na valutnu klauzulu, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

11.1. Sud je mišljenja da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

12. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sklopila sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača, odnosno je li radi toga ništav cijeli ugovor o kreditu, ili samo pojedine njegove odredbe. Sporna je i zastara zahtjeva, kao i nesavjesnot tuženika, a time i zahtjev za kamatu kako istu potražuje tužiteljica.

13. Iz predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF), kao i odredbu o pristanku korisnika na promjenu kamatne stope odlukom banke. Upravo su takve odredbe bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Pozivanje tuženika na promotivne uvjete kredita, te Opće uvjete poslovanja sa stanovništvo koji su bili javno dostupni putem mrežnih stranica, ne mogu se smatrati odgovarajućim upozorenjem i informiranošću koje je dužan bio tužitelju dati tuženik u svakom konkretnom slučaju. To tim više što i iz navoda samog tuženika tijekom postupka proizlazi da niti banka nije mogla predvidjeti sve rizike.

14.1. Saslušana je tužiteljica koja je u svom iskazu navela da je kredit uzela radi kupnje auta za osobno potrebe, kako bi mogla dijete voziti u vrtić, jer živi udaljeno od grada. Navela je da je pronašla auto u Autocentru u Martićevoj ulici i da su joj tamo rekli s obzirom da nije imala dovoljno gotovine, da može podići kredit. Rekli su joj da može podiči kredit u valuti CHF i da oni isto tako imaju te kredite. Nije ništa sumnjala, imala je tada 25 godina. To joj je bio prvi i jedini kredit i odlučila se uzeti ga. Navela je da u banci nije bila, već da ju je dočekao gotov ugovor u auto kući, gdje su joj rekli da provjeri osobne podatke. Nije ništa posebno pitala, jer su joj rekli da je to jedini mogući način da dobije novac koji joj je bio potreban za kupnju auta. S ugovor je otišla kod javnog bilježnika kod kojeg su ju isto uputili iz auto kuće. Međutim, navodi da joj niti kod javnog bilježnika nisu ništa posebno objašnjavali, već su ju tražili osobne podatke koliko se sjeća. U to vrijeme je radila kao prodavač i nije bila upoznata sa pojmovima valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Što se tiče naknade koja je ugovorena, izjavila je vidjela da je piše nekakva naknada, ali nije pisao iznos, već postotak. Izjavila je također da nije mogla utjecati niti na plaćanje te naknade, kao niti na jednu odredbu ugovora. Rata joj se s vremenom jako povećala i bilo joj je teško plaćati, ali kako je auto glasio na banku nije ga mogla prodati i zatvoriti taj kredit. Navela je da nije mogla znati da će joj rata tako narasti, jer da je to bilo nemoguće predvidjeti, a da je to mogla predvidjeti, sigurno ne bi uzela kredit pod tim uvjetima. Navela je da niti u jednom trenutku nije sumnjala u banku i njene uvjete kreditiranja, jer je ona bila klijent te banke i imala je puno povjerenje. Nije postavljala nikakva posebna pitanja vezano za taj ugovor, jer ju je dočekao već gotov ugovor u auto kući i ona nije mogla tamo ništa promijeniti. To je bi ugovor kakav je. Navela je također da je ona osobno otplatila sve rate kredita.

14.2 Sud je stava da iz iskaza tužiteljice, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Naprotiv, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona u banci nije niti bila, već da je razgovarala samo sa djelatnicima auto kuće. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

15. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika kod kojeg je solemniziran predmetni ugovor. To stoga što javni bilježnik bez obzira što vrši solemnizaciju ugovora, nije dužan objašnjavati tuženoj ekonomske pojmove kao što je promjena kamatne stope i koje sve okolnosti na istu utječu, kao detaljno objasniti sve rizike koji se tiču valutne klauzule za valutu CHF, već ju na jednoj općenitoj razini informirati o tim pojmovima. Pogotovo javni bilježnik nije dužan objašnjavati tuženoj od čega se sve sastoji naknada za obradu kredita i u kojem se iznosu plaća i za što se plaća.

16. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o načinu otplate kredita primjenom valutne klauzule (u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća) i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, ništetne.

16.1. Pri tome valja reći da suprotno tvrdnji tužiteljice nije ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu “Kunska protuvrijednost CHF 25,506,03 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ , jer ista govori o iznosu kredita koji je isplaćen tužiteljici, a tužiteljica niti ne tvrdi da joj ne bi bio isplaćen iznos sukladno navedenoj ugovornoj odredbi. Stoga je tužiteljicu u tom dijelu valjalo odbiti sa njenim zahtjevom (toč. III.I izreke)

17. Što se tiče ništavosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i to u visini 3.30% od iznosa kredita (dio čl. 3. ugovora o kreditu), a koja nije bila predmet kolektivnog spora i na koju se ne primjenjuju naprijed spomenute odluke iz kolektivnog spora, valja reći da sud istu također ocjenjuje nepoštenom i time ništetnom (toč. II.IV. izreke). To stoga, što navedena naknada nije bila jasno određena u visini u apsolutnom iznosu, već u postotku, a nije jasno od čega se ta naknada sastoji i za koje točno usluge se ista plaća. Također je jasno da djelatnici auto kuće o tome nemaju saznanja niti su to posebno objašnjavali tužiteljici, a sasvim sigurno niti javni bilježnik. Iako tuženik tvrdi u svojim podnescima da je plaćanje te naknade propisano i Općim aktima tuženika, te jasno navedeno i u njegovim promotivnim aktima, međutim, bez obzira na to radi se o opet o naknadi koju je jednostrano i bez pregovora sa tužiteljem odredio tuženik. Izračun naknada u poslovnima sa građanima koje dostavlja tuženik uz podnesak od 14.1.2025., primjenjuje se od 1.3.2012. godine, pa se na primjenjuje na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2007. godine.

18. Nadalje, sud ocjenjuje kao nepoštenu, a time i ništetnu ugovornu odredbu da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor (čl. 9. st. 2.). To stoga što iz dokaznog postupka također proizlazi da je ista unaprijed određena i formulirana od tuženika, bez mogućnosti tužiteljice da na istu utječe, te je time izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a kako to pravilno navodi i tužiteljica (toč. II.IV izreke).

19. Međutim, to što su naprijed navedene ugovorne odredbe ništetne, ne znači da je cijeli ugovor o kreditu ništetan, kako to pogrešno navodi tužiteljica. Naime, prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora, ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet, niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Slično je propisano i čl. 102. st. 2. ZZP-a prema kojem ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

20. Ocjena je ovog suda da, imajući u vidu da promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a niti naknada za obradu kredita nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, sporni ugovor može opstati i bez tih ugovornih odredaba. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Jednako tako sud je stava da te ugovorne odredbe nisu bile niti uvjet ugovora u smislu čl. 297. st. 1. ZOO-a, a tijekom postupka nije dokazano da bi one bile i odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga sud smatra da predmetni ugovor nije ništetan u cijelosti.

21. Slijedom navedenog tužitelj je odbijen sa zahtjevom da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor o kreditu (toč. I. izreke).

22. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora.

23. Tuženik je učinio nespornim visinu zahtjeva, odnosno:

- da razlika obveza zbog ugovorene valutne klauzule (razlika između iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak stavljanja kredita na raspolaganje), iznosi 3.011,40 eura;

- da razlika obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope iznosi ukupno 814,47 eura,

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 3.5.2007. godine u iznosi 498,00 eura.

24. Slijedom naprijed navedenog tužiteljica je s osnove ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od ukupno 814,47 eura, a s osnove ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli tuženiku preplatio iznos od ukupno 3.011,40 eura, a zbog ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, iznos od 498,00 eura.

25. U odnosu na prigovor zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

Prema tome, tužba u ovom predmetu je podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula).

25.1. S obzirom na naprijed navedeno i petogodišnji zastarni rok, osnovan je prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 814,47 eura, pa je u tom dijelu zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III.II. izreke).

Međutim, u odnosu na zahtjev za isplatom iznosa od 3.011,40 eura, koji se odnosi na iznos koji je tužiteljica preplatila tuženiku zbog ugovorene valutne klauzule nije protekao petogodišnji zastarni rok, pa prigovor zastare nije osnovan jer je tužba podnesena u roku, isto kao i iznos s osnova ulazne naknade za obradu kredita u iznosu od 498,00 eura, koji iznos također nije u zastari, jer zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću ove presude. Stoga je ove iznose valjalo dosuditi tužiteljici (toč. II. III i toč. II.V. izreke)

26. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, pa je stoga u tom dijelu isti prigovor neosnovan.

27. Člankom 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (uplata od strane tužiteljice), a on je utvrđen uvidom u financijsku dokumentaciju u spisu, a uplate tuženik ne osporava .

29. O parničnom trošku odlučeno je primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a. Naime, u ovom predmetu je tužiteljica podnijela glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Sve parnične radnje koje su izvedene u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, izvedene su i u pogledu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, pa u pogledu glavnog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

Tužiteljica je gotovo u cijelosti uspjela sa nenovčanim dijelom eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva (osim sa utvrđenjem ništetnosti u pogledu toč. 1- iznosa kredita). Sa novčanim zahtjevom je uspjela u osnovi i visini sa 81%, pa kada se uzme u obzir novčani i nenovčani zahtjev, tužiteljica je uspjela u pretežnom dijelu u ovom sporu.

Tako joj je priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), za zastupanje na ročištu 16.1.2025. i 24.3.2025. za svako po 200,00 eura (Tbr. 9/1), te za ročište 9.4.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9/5), te za sastav podneska od 31.1.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/4), što je ukupno 700,00 eura.

29.1.Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 8.11.2024., jer podnesak s tim datumom ne prileži spisu, a isto tako joj nije priznat trošak za sastav podneska od 17.1.2025., u kojem ističe navode koje je mogla istaknuti na ročištu 16.1.2025.

U Zagrebu, 18. travnja 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika