Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-677/2023-25

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu po sucu Nevenki Marunica, u pravnoj stvari tužitelja GRAD SOLIN, OIB 40642464411, Solin, S. Radića 42, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sesartić, odvjetnik u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8, protiv tuženika BRATIĆ GRADNJA d.o.o., OIB 65046265584, Split, Dubrovačka 49, kojeg zastupa zakonski zastupnik RS, radi činjenja (v.p.s. 66.494,13 EUR), po objavi dana 18. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Tuženik Bratić Gradnja d.o.o. OIB: 65046265584 dužan je pod prijetnjom ovrhe u roku od 30 dana od pravomoćnosti ove presude izvesti radove rušenja objekta obiteljske kuće "Kljaković" koja se nalazi u Solinu, na adresi [adresa], i očišćeno zemljište pogodno za izgradnju javno- prometne površine predati u posjed tužitelju Gradu Solinu, S. Radića 42, OIB: 40642464411.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak."

Obrazloženje

1. Po tužbi tužitelja od 26. ožujka 2012. koju je tužitelj podnio protiv tuženika radi činjenja, u predmetu ovog suda poslovni broj P-1305/2012 donesena je presuda od 4. ožujka 2015. kojom je točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev da sud naloži tuženiku u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, izvesti radove rušenja objekta obiteljske kuće "Kljaković" koja se nalazi u [adresa], na adresi [adresa] i očišćeno zemljište pogodno za izgradnju javno – prometne površine predati u posjed tužitelju, a točkom II. izreke je odlučeno o parničnim troškovima.

2. U povodu tužiteljeve žalbe protiv navedene prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je presudom poslovni broj: Pž-3371/2015-4 od 17. listopada 2018. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu ovog suda poslovni broj P-1305/2012 od 4. ožujka 2015. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti presudu drugostupanjskog i prvostupanjskog suda tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu parničnog troška, a podredno da obje presude ukine u cijelosti i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U povodu izjavljene revizije tužitelja, tuženik je podnio odgovor na reviziju predlažući istu najprije odbaciti, a podredno odbiti kao neosnovanu, dodajući kako su drugi sudovi, u drugim sudskim postupcima u kojima se utvrđivala volja stranaka i tumačila ista odredba Ugovora i Protokola, pravomoćno utvrdili da je obvezu na sebe preuzeo Grad Solin.

4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Broj: Rev 716/2019-3 od 22. studenog 2023. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3371/2015-4 od 17. listopada 2018. i presudu ovog suda poslovni broj P-1305/2012 od 4. ožujka 2015. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s tim da se o troškovima nastalim u povodu revizije odluči konačnom odlukom.

5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud Republike Hrvatske je istakao kako osnovano tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu članka 319. stavak 2. ZOO-a zbog čega su relevantne činjenice ostale neutvrđene te da je pogrešno shvaćanje sudova nižeg stupnja da su odredbe Protokola jasne navodeći da Protokol zaključen među strankama, nije samostalan ugovor jer su ga potpisnici vezali uz Ugovor, a odredbe Ugovora da se primjenjuju onako kako glase. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pojasnio da je Grad Solin mogao preuzeti obvezu rušenja što ne znači da će sam izvršiti rušenje jer za obavljanje takvih poslova nije registriran, a preuzetu obvezu je mogao obaviti tako da za rušenje angažira treću osobu, mogao je to biti i tuženik, koji je prema Ugovoru to bio dužan učiniti, a iz Protokola da ne proizlazi da je namjera ugovornih strana bila da će umjesto tuženika rušenje obaviti treća osoba. Isto tako je u točki 10. obrazloženja naprijed navedenog rješenja navedeno "da će Grad Solin preuzeti obvezu rušenja spomenutog objekta sa dodatnim iznosom koji će utvrditi sudski vještak te je još navedeno da će se to utvrditi aneksom Ugovora", a koje odredbe su sudovi nižeg stupnja zanemarili.

5.1. U točki 11. obrazloženja tog rješenja je navedeno i sljedeće: "Polazeći od činjenice od koje polaze sudovi nižeg stupnja – da je prema Ugovoru rušenje objekta obveza tuženika, uz sudjelovanju tužitelja u financiranju tog rušenja u iznosu od 80.000,00 eura, trebalo bi zaključiti da je Protokolom predviđen i "dodatni iznos koji će utvrditi sudski vještak" o čemu će ugovorne strane potpisati aneks Ugovora. Pitanje, je li cijena bitan sastojak ugovora o djelu (iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da nije) nije relevantno u konkretnom slučaju, već činjenica tko je dužan obaviti rušenje kuće, što je predmet spora. Međutim, s tim u vezi bi trebalo odgovoriti na nekoliko pitanja. Prvo, ako je sam tužitelj (bez angažiranja trećih osoba) dužan obaviti rušenje objekta, nejasno je zbog čega bi se između njega i tuženika ugovarao iznos novca potreban za to rušenje (angažiranjem sudskog vještaka) i kome bi tužitelj taj iznos trebao platiti. Drugo, ako je tužitelj preuzeo obvezu rušenja putem treće osobe nejasno je što se to tiče tuženika (koga će angažirati i koju cijenu će platiti). Treće, u oba navedena slučaja (da tužitelj sam vrši rušenje ili da angažira za to treću osobu), nejasno je zbog čega bi stranke nakon utvrđivanja cijene rušenje putem vještaka, o tome sklapale aneks ranije zaključenom Ugovoru. Navedena pitanja, odlučna za pravilnu primjenu materijalnog prava, nisu raspravljena u postupku pred nižestupanjskim sudovima."

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zbog tih razloga odlučio kao u točki I. izreke ukidnog rješenja s tim da je u ponovnom postupku potrebno raspraviti sporna pitanja na koja je ukazao viši sud.

6. U ponovljenom postupku, sukladno uputama iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a radi utvrđivanja relevantnih činjenica koje su u prethodnom postupku ostale neutvrđene, a tiču se pravnih učinaka sklopljenih pravnih poslova između stranaka – Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 19. listopada 2005. i Protokola od 25. listopada 2005., sve u vezi tužbenog zahtjeva tužitelja da je tuženik dužan izvesti radove rušenja objekta obiteljske kuće "Kljaković" koja se nalazi u [adresa], na adresi [adresa] i očišćeno zemljište pogodno za izgradnju javno – prometne površine predati u posjed tužitelju sud je po prijedlogu stranaka ponovno pregledao isprave koje su stranke dostavile tijekom postupka i to: Nalaz ovlaštenog sudskog vještaka za graditeljstvo, kojeg je u prosincu 2011. izradio sudski vještak Nino Čerina (stranice 5-9 spisa), Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 19. listopada 2005. čiji potpisi ovlaštenih osoba su ovjereni po javnom bilježniku Mariji Ivančić iz [adresa] (stranice 10-13 spisa), Dopisi tužitelja upućeni tuženiku 3. i 20. lipnja 2011. (stranice 14 i 15 spisa), Protokol od 25. listopada 2005. (stranica 21 spisa), Dopis upravnog odjela za prostorno uređenje od 29. lipnja 2011. kojim obavještava tuženika da je poništena potvrda glavnog projekta koja je izdana 25. svibnja 2011. na zahtjev Grada Solina za izgradnju prometnice s komunalnom infrastrukturom prometnica [adresa] – [adresa] (stranica 22 spisa), Podnesak tuženikovog punomoćnika upućen tužitelju od 22. prosinca 2011. kojim je tuženik djelomično raskinuo Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 19. listopada 2005. i to odredbu točke II/3 koja da više ne obvezuje tuženika (stranice 23-26 spisa), Međusobna korespondencija između stranaka te dokumentacija vezana uz parnični postupak po tužbi tužitelja 1. RSV i tužitelja 2. JSV protiv tuženika u predmetu Općinskog suda u Splitu Pst-927/11 (stranice 36- 47 spisa), Rješenje Županijskog suda u Splitu Gžovr-677/2012 od 18. srpnja 2012. te Rješenje Općinskog suda u Splitu Ovr-1124/12 uz Protokol (stranice 53-57 spisa), Presuda Općinskog suda u Splitu Pst-839/11 od 25. studenog 2013. (stranica 67-72 spisa), Presuda Općinskog suda u Splitu Pst-1230/11 od 3. ožujka 2014. (stranice 73-78 spisa), Skica DPU Centar VI, [adresa] (stranica 83 spisa), Fotografija (stranica 84 spisa), Ugovor od 11. srpnja 2007. zaključen između tuženika i JS (stranica 112-113 spisa), Rješenje Županijskog suda u Splitu Gžst-45/2014 od 4. rujna 2014. (stranica 128 i 129 spisa), Ugovor između tuženika i GSV od 3. svibnja 2006. (stranice 147-150 spisa), Ugovor između tuženika i RSV i JSV od 3. svibnja 2006. (stranice 151-154 spisa),

Ugovor između tuženika i JS od 26. travnja 2006. (stranice 155-157 spisa), Presuda Općinskog suda u Splitu Pst-927/11 od 9. svibnja 2017. (stranice 190-194 spisa), Presuda Županijskog suda u Puli-Pola Gž-802/2017-4 od 8. travnja 2019. (stranica 195-197 spisa), Presuda Općinskog suda u Splitu Pst-990/14 od 13. srpnja 2015. (stranice 198-211 spisa), Presuda Županijskog suda u Splitu Gž-2393/15 od

15. listopada 2015. (stranice 212-214 spisa).

U ponovljenom postupku sud je ponovno izveo dokaz saslušanjem svjedoka GS, ranijeg zastupnika po zakonu tužitelja (stranica 236 i 237 spisa) te saslušanje zastupnika po zakonu tuženika RS, kao stranke u postupku (stranice 237 i 238 spisa), a dodatno je po prijedlogu tužitelja izveo dokaz saslušanja svjedoka ĆS (stranice 249 i 250 spisa).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženik izvršiti rušenje obiteljske kuće " JSV" koja se nalazi u [adresa] te da očišćeno zemljište pogodno za izgradnju javno-prometne površine preda tužitelju.

8. Saslušan u svojstvu svjedoka, raniji zastupnik po zakonu tužitelja NS, istakao je kako ostaje kod usmenog iskaza danog u prethodnom postupku u kojem je potvrdio poslovni odnos između tužitelja i tuženika sukladno sklopljenom Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama od 19. listopada 2005. koji je zaključen u svezi dugovanja tuženika komunalnog doprinosa u iznosu od 2.300.000,00 kn radi kojeg je dogovorena kompenzacija u smanjenju tog iznosa za 80.000,00 EUR vezano uz rušenje kuće obitelji R u [adresa] te Protokolu od 25. listopada 2005. kojim su se stranke obvezale zaključiti aneks ranijeg ugovora sa preciznim iznosom kojeg će utvrditi sudski vještak vezano za obvezu rušenja predmetne kuće, odvoza materijala, čišćenja i predaje u posjed zemljišta što se nije ostvarilo. Istakao je da tužitelj posjeduje svu potrebnu dokumentaciju i dozvole za izgradnju prometnice, pristupnog puta za zgradu, ali da se ne može pristupiti izvođenju izgradnje jer tuženik sa tužiteljem nije zaključio aneks ugovora niti je izvršio preuzetu obvezu rušenja iz osnovnog ugovora. U dopunskom iskazu od 13. svibnja 2024. istakao je da je Protokol potpisan u duhu povećanja financijskih sredstava "Vezano za segment cjelokupnog paketa prema ugovoru kojeg su stranke prethodno zaključile, a odnosi se na kuću obitelji R u [adresa]."

Iskazao je kako je iz temeljnog ugovora razvidno tko je u obvezi izvršiti preuzetu obvezu rušenja predmetnog objekta te da je razvidno da ako je Grad Solin trebao biti u obvezi rušenja da onda ne bi trebao sklapati aneks ugovora sa tuženikom jer bi tužitelj raspisanim javnim natječajem odredio osobu koja bi izvršila navedenu obvezu za Grad Solin, ali kako je osnovnim ugovorom i protokolom ugovoreno da predmetno rušenje obavi tuženik to da je tuženik dužan izvršiti preuzetu obvezu te je istakao da se tuženiku učinio mali iznos za izvršenje navedene obveze pa da je sklopljen Protokol kojim je predviđeno sklapanje aneksa ugovora između stranaka. Svjedok je istakao da se ne može izjasniti tko je sačinio tekst Protokola i da smatra da je do istog došlo zajedničkim dogovorom stranaka koje su ga pretočile u tekst Protokola, s time da u trenutku sklapanja predmetnog Protokola, tuženik Gradu Solinu nije u cijelosti platio komunalni doprinos.

9. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika, kojeg je dao u prethodnom postupku na ročištu od 23. travnja 2014. iščitava se kako su stranke iz ovog postupka bile u poslovnom odnosu vezano za izgradnju objekta, stanova, kojeg je financirao tuženik, koji su bili namijenjeni za daljnju prodaju u svezi kojega su stranke zaključile predmetni Ugovor i Protokol. U svezi Protokola od 25. listopada 2025. vezano za rušenje kuće R istakao je da je tim Protokolom Grad Solin preuzeo rušenje, a u pogledu 80.000,00 EUR na ime komunalnog doprinosa istakao je da se trebao riješiti potpisanim Protokolom kao i dodatnim iznosom budući da je tuženik potpisao ugovor sa stanarima kuće R [adresa], u ime i za račun Grada Solina i obvezao se obeštetiti stanare navedene kuće davanjem četiri stana, jednog poslovnog prostora i dva garažna mjesta sve u tržišnoj vrijednosti od 5.000.000,00 kn, dok isti prema tuženiku nisu imali nikakve obveze.

U svezi zaključenog Protokola i rušenja obiteljske kuće R istakao je kako je tim Protokolom Grad Solin preuzeo obvezu rušenja obiteljske kuće R, s time da nije ishodio dozvolu za rušenje iste te da mu je poznato da je Grad Solin vlasnik zemljišta ispod kuće. Istakao je i da do sklapanja aneksa ugovora između stranaka nije došlo iz razloga da Grad Solin nije ishodio dozvolu niti za rušenje kuće, niti za izgradnju pristupne ceste, dok bi se aneks zaključio za dodatni iznos preko iznosa od 80.000,00 EUR.

Iz njegovog iskaza, sud je doznao činjenicu da je tuženik "pristupio rušenju dozvole za izgradnju prometnice" s time da je tuženik pristupio takvom činu zbog ranijeg iskustva sa Gradom jer da se isti oglušio na zamolbe tuženika za ishođenje prometne dokumentacije i dozvole za izgradnju pristupne ceste za potrebe objekta kojeg je izgradio tuženik. Dodatno je naveo kako je dozvola poništena jer da je "ispisana na nezakonit način sa ciljem da nas preduhitri u međusobnim obvezama koje smo po ugovoru imali kako bi prikrili svoje radnje ometanja realizacije projekta".

9.1. U dopunskom saslušanju na ročištu od 13. svibnja 2024. istakao je kako ostaje kod iskaza danog na ročištu od 23. travnja 2014., a obzirom na pitanja koja su istaknuta po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dodao je da je uobičajena praksa kod izgradnje građevinskog objekta prebijanje komunalnog doprinosa sa nekretninom koje su u susjedstvu. Označio je tužitelja kao inicijatora sklapanja protokola te je naveo da je protokolom samo dogovoreno rušenje dok nije dogovoreno točno tko bi rušenje proveo, s time da bi tužitelj sufinancirao to rušenje sa 80.000,00 EUR za koji iznos bi se tuženiku umanjila obveza plaćanja komunalnog doprinosa za objekt kojeg je gradio, ako bi tuženik obavio rušenje kuće R. Dodatno je istakao da je obveza tuženika bila platiti komunalni doprinos od otprilike 3.200.000,00 kn, a da bi eventualno preuzetim obvezama rušenja i davanja zamjenskih stanova tuženik trebao biti oslobođen plaćanja komunalnog doprinosa uz dodatno financiranje tužitelja sa 80.000,00 EUR. Tuženik je tužitelju platio komunalni doprinos u iznosu od 2.500.000,00 kn. U tom dopunskom iskazu zz tuženika je istakao da su stranke najprije potpisale Protokol, a nakon toga Ugovor o međusobnim pravima i obvezama sve iz razloga što je isti odbio potpisati predmetni ugovor jer da su istim tuženiku bile nametnute obveze koje on nije mogao ispuniti bez sklapanja Protokola, kao i da stranke nisu zaključile aneks predmetnog ugovora, s time da je napomenuo da nije bilo potrebno zaključiti aneks jer nije došlo do rušenja objekta kuće R, niti je došlo do izgradnje pristupne ceste, a niti je došlo do izračuna sudskog vještaka za graditeljstvo o stvarnom trošku. Dodatno je istakao da je tuženik uništen zahvaljujući Gradu Solinu te da se jedna od stranaka ĆSV koji je uspio u sudskom postupku pred Općinskim sudom u Splitu, uspio naplatiti od tuženika odnosno istom su predana dva stana i poslovni prostor u vrijednosti od 4.000.000,00 kn, a da za uzvrat izgrađena zgrada nije dobila uporabnu dozvolu, niti pristupni put. Dodatno je naveo kako osnovni Ugovor između stranaka nije raskinut, a da se Protokol nije ispunio.

10. U ponovljenom postupku je po prijedlogu tužitelja izveden dokaz saslušanjem svjedoka ĆS koji je istakao da je do travnja 2004. kod tužitelja bio pročelnik odjela za komunalne djelatnosti te da mu je poznat predmetni spor jer je kao pročelnik odjela za komunalne djelatnosti sudjelovao u donošenju Detaljnog plana uređenja Centra IV u [adresa], prema kojem se trebala graditi zgrada koju bi gradio tuženik i za nju pristupni put. Nadalje je istakao da je prema DPU Centra IV tuženiku dopuštena izgradnja jedne etaže više nego što su okolne zgrade sve kako bi tuženik imao više stambenog prostora za prodaju i kako bi mogao obeštetiti stanare kuće ĆSV. Tuženik je dobio građevinsku dozvolu za gradnju zgrade te je bilo potrebno izgraditi pristupni put na kojem se nalazi sporna kuća ĆSV čije je rušenje i izgradnja pristupnog puta uvjet izdavanja uporabne dozvole zgrade. Također je naveo kako mu je poznato da se tuženik obvezao Gradu Solinu da će srušiti objekt, kuću R (misli na kuću R) za što mu se Grad Solin obvezao dati novčanu pomoć u iznosu od 80.000,00 EUR kojim bi umanjio komunalni doprinos kojeg je tuženik trebao platiti Gradu Solinu, a služio bi tuženiku i za obeštećenje obitelji R i za fizičko uklanjanje predmetne kuće što se nije dogodilo jer kuća nije srušena i nije izgrađen pristupni put za zgradu koju je izgradio tuženik.

Naveo je da je za sadržaj Protokola saznao kao gradski vijećnik kada je Grad Solin podigao tužbu protiv tuženika zbog neizvršenja Ugovora, a isto tako da mu je poznato da je tuženik ishodio dozvolu za uporabljivost zgrade bez da je izgrađen pristupni put za tu zgradu kako je predviđeno DPU Centra IV.

10.1. Njegovom iskazu je zastupnik po zakonu tuženika prigovorio te ga je okarakterizirao kao neiskren i nepošten, kao i da je svjedok prikrio činjenicu da je upoznat sa Protokolom jer je bio jedan od autora Protokola.

11. Nakon tako provedenih dokaza, sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 22. studenog 2023. u odnosu na pitanja na koje je trebalo odgovoriti u ovom ponovljenom postupku vezano za sporne pravne učinke sklopljenih pravnih poslova u odnosu na obvezu rušenja predmetne kuće (utvrđenja namjere ugovornih strana), prvostupanjski sud zaključuje da iz njihovih iskaza nije moguće sa sigurnošću u cijelosti i točno znati kakva je volja stranaka bila u trenutku kada su sklopile Ugovor i kakva je volja stranaka bila u trenutku kada su zaključili Protokol, odnosno je li volja stranaka sklapanjem Protokola bila izmjena obveze iz osnovnog Ugovora – dok je tužitelj ustrajao u tvrdnji da je volja stranaka bila u zaključenom Ugovoru i Protokolu da tuženik izvrši rušenje kuće "Kljaković" koju radnju će tužitelj financirati i dodatnim iznosom prema naknadno zaključenom aneksu ugovora između stranaka, nakon što vještak za graditeljstvo utvrdi iznos te obveze, a tuženik je najprije tvrdio da je Protokol vremenski zaključen prije samog Ugovora, što nije moguće jer se u Protokolu od 25. listopada 2005. navodi činjenica da su stranke zaključile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 19. listopada 2005. u kojem je točkom I/7 utvrđeno da će Grad Solin dijelom financirati rušenje obiteljske kuće GSV u iznosu od 80.000,00 eura tako da ova tvrdnja tuženika nije dokazana po tuženiku, a kontradiktorna je naprijed navedenom utvrđenju suda.

11.1. Budući da je tuženik tijekom cijelog postupka tvrdio da su zaključenim Protokolom stranke na drugačiji način riješile tko se obvezuje u vezi s rušenjem predmetne obiteljske kuće te da je to je po tuženiku Grad Solin, ističe se slijedeće: 11.2. Ako nakon sklapanja Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora da je očigledno da Ugovor više ne odgovara očekivanju ugovornih strana i da bi ga po općem mišljenju bilo nepravično održati na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak raskine.

11.3. Ističe se kako stranke moraju u Ugovoru, odnosno sporazumu jasno i izričito izraziti očitovanje volje, kako za stvaranje obveze iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 19. listopada 2005., tako moraju jasno i izričito očitovati volju za stvaranje nove obveze jer bi se tek u tom slučaju dotadašnja obveza gasila, a ako nisu jasno i izričito izrazile navedeno, tada uz novu obvezu postoji stara, ranija postojeća obveza.

11.4. Protokolom od 25. listopada 2005. stranke su jasno i izričito izrazile da će Grad Solin preuzeti obvezu rušenja objekta obiteljske kuće R s dodatnim iznosom kojeg će utvrditi sudski vještak za graditeljstvo, koji iznos će se odnositi na sam čin rušenja objekta što će se utvrditi anexom ugovora o međusobnim pravima i obvezama. Dakle, navedenim Protokolom Grad Solin je preuzeo obvezu rušenja predmetnog objekta obiteljske kuće R te su time stranke izmijenile točku I.7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 19. listopada 2005. jer je Grad Solin preuzeo predmetnu obvezu rušenja kuće R, što međutim Grad Solin nije učinio, nije srušio predmetnu kuću, kao što nije izgradio javnu cestu – prometnicu s komunalnom infrastrukturom. Sklapanjem tog Protokola Grad Solin je preuzeo obvezu rušenja predmetnog objekta radi izgradnje javne ceste, koja nije izgrađena. Dakle i dalje je između stranaka vrijedila odredba točke II.3. predmetnog Ugovora kojom se tuženik obvezao obitelji R dati zamjenski prostor u objektu Bratić gradnja d.o.o. iz Splita koji se gradio na građevinskoj parceli te izvesti radove rušenja objekta obiteljske kuće R i očišćeno zemljište predati Gradu Solinu radi izgradnje javno-prometne površine. Međutim, naknadno je tuženik podneskom od 22. prosinca 2011. koji je zaprimljen kod tužitelja 23. prosinca 2011. na stranici trećoj tog dopisa, a zbog neizvršenja tužiteljeve obveze izgradnje pristupne ceste sukladno Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama od 19. listopada 2005., izjavio da u odnosu na odredbu točke II.3. predmetnog Ugovora tuženik djelomično raskida taj Ugovor s tim da ta odredba više ne obvezuje tuženika.

11.5. Kako je tužitelj preuzeo obvezu rušenja predmetnog objekta, a tuženik je dodatno i djelomično raskinuo ugovor sa tužiteljem u pogledu izvođenja radova rušenja objekta obiteljske kuće R to tužitelj je mogao od tuženika tražiti naknadu štete zbog raskida ugovora što međutim tužitelj nije dokazao već je ovom tužbom tražio izvršenje činidbe koje izvršenje je tužitelj naknadno preuzeo, odnosno u povodu kojeg izvršenja činidbe je tuženik djelomično podneskom od 22. prosinca 2011. raskinuo Ugovor od 19. listopada 2005. tako da po stajalištu ovog suda nema obveze tuženika na izvršenje predmetne činidbe radi čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

12. Odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Međutim da bi u konkretnom slučaju sud mogao tuženiku dosuditi trošak parničnog postupka jer tužitelj nije uspio u postupku, pa tužitelja ne pripada nikakav trošak, to je tuženik bio dužan na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava predati pisani zahtjev za naknadom troškova, što međutim tuženik nije učinio i na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava nije predao pisani popis troška te sud niti tuženiku nije dosudio troškove postupka.

U Splitu 18. travnja 2025.

S u d a c

Nevenka Marunica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovog suda u roku od 8 dana od dana dostave presude.

DNA

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženiku

- u spis