Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-336/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 5. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika u Splitu, 18. travnja 2025.

p r e s u d i o  je

I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 10237/06 koji je sklopljen 4. siječnja 2006. između SR kao korisnika kredita i HVB Splitska banka d.d., kao kreditora, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da u roku od petnaest dana plati da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. 6.739,21 EUR, sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 3.284,07 EUR od 30. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da u roku od petnaest dana naknadi tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 5.236,82 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 18. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je izjavio da je temeljem ugovora o ustupu/prijenosu tražbine koji je sklopio s SR postao vjerovnik tražbine koja je predmet ovog parničnog postupka.

2. Izjavio je da su SR i tuženik **.**.2006. sklopili ugovor o kreditu broj 10237/06 temeljem kojeg je tuženik odobrio SR kredit u iznosu od 30.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovoreno da je valutna klauzula u valuti švicarski franak.

3. Izjavio je tužitelj da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica. To stoga što stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o navedenim ugovornim odredbama, a tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti niti potpuno informirao korisnika kredita o svim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To da je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. K tome, izjavio je da je činjenica da je činjenica da je tuženik u razdoblju od 2004. do 2008., kada je sklopljen ugovor o kreditu ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012.

4. Izjavio je tužitelj da je tuženik unatoč tome što su ugovorne odredbe bile ništetne obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta danas u protuvrijednosti EUR za korisnika kredita. Sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK da su nezakonita. Utoliko da je korisnik kredita pretplatio obvezu po ugovoru za iznos koji se tek treba utvrditi nakon što tuženik dostavi dokumentaciju koju je tužitelj zatražio od njega, ali mu je tuženik nije dostavio. Zbog toga je tužitelj tražio da tuženik dostavi anekse ugovora o kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa ili pregled promjena ugovorenih kamatnih stopa s pripadajućim otplatnim planovima i karticu kredita po kupcu/promet po kreditu/knjigovodstvenu karticu.

5. Istaknuo je tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnom odredbe sadržane u ugovoru o kreditu broj 10237/06 koji je sklopljen 4. siječnja 2006. između SR i tuženika kojim je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita, dok je zahtjev za plaćanje stečenog na temelju ništetne odredbe zajedno s kamatama trebao odrediti nakon što tuženik dostavi relevantnu dokumentaciju.

6. Radi dokazivanja istinitosti navoda sadržanih u tužbi tužitelj je predložio sudu izvesti dokaze čitanjem isprava ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), zahtjeva za dostavu dokumentacije, potvrde o konačnoj otplati kredita, čitanjem ugovora broj 10237/06, čitanjem dokumentacije koju bi dostavio tuženik, saslušanjem SR i vještačenjem.

8. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni kumulativno određeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP- a te je najprije naveo kako je tužba neuredna i nepodobna za daljnje raspravljanje, osporio je osnovu tužbe, istaknuo prigovor zastare te predložio tužbeni zahtjev odbiti.

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je člankom 138.a ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih prava potrošača, bilo propisano da "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika". Dakle, iz te odredbe da je jasno kako se na pravna utvrđenja iz presuda koje su donesene u postupku kolektivne zaštite mogu pozivati samo i isključivo one osobe čiji su interesi i prava zaštićeni, tj. ostvareni u postupku kolektivne zaštite, a ne i netko treći. U konkretnom slučaju to da bi bila korisnik kredita ŠR kao potrošač, a ne tužitelj i to samo u slučaju da je ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, a ne valutna klauzula u EUR kao u ovom slučaju.

10. Nadalje, tuženik je naveo kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene kumulativno određene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a jer da tužitelj ne predlaže dokaz da je bilo kakvu kreditnu dokumentaciju zatražio od tuženika neposredno prije podnošenja tužbe, osim što navodi da se "obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije" te da "predmetnom zahtjevu tuženik do dana podnošenja tužbe nije udovoljio". Tuženik navodi kako je, sukladno članku 305. stavak 8. Zakona o kreditnim institucijama, kreditna institucija (ovdje tuženik), dužna dostaviti kreditnu dokumentaciju isključivo potrošaču na njegov zahtjev, a ne nekome trećem. Dakle, kreditnu dokumentaciju da je mogao zatražiti samo korisnik kredita ŠR, koji to nije učinio.

11. Nadalje, tuženik je naveo kako je deklaratorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita nerazumljiv i neodređen. Pored toga izjavio je da su strane ugovora o kreditu suglasno ugovorile valutnu klauzulu, a što je sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima dopušteno.

12. Stoga, kako nijedna odredba Ugovora o kreditu, pa tako ni odredbe o valutnoj klauzuli nisu protivne Ustavu, prisilnim propisima ni moralu društva, takve odredbe da nisu ništetne pa tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka.

13. Tuženik je naveo i to da tužitelj kao trgovačko društvo nije potrošač, pa se ne može s uspjehom pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora i uživati zaštitu potrošačkog prava.

14. Izjavio je i to da je kod utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva financijskim vještačenjem, potrebno da vještak u nalazu i mišljenju iskaže i tzv. negativne razlike, odnosno razlike kad je korisnik kredita zbog pada tečaja CHF tijekom otplate kredita plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate (plasiranja) kredita. Istaknuo je da te iznose ne treba isticati prigovorom radi prebijanja ili ih tražiti protutužbom ili poduzme bilo kakvu sličnu radnju u tom pravcu, stoga što ni u kojem slučaju nije dužan vratiti iznos koji je veći od iznosa kojeg je eventualno neosnovano stekao.

15.Izjavio je tuženik i to da tužitelj nema interesa za podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos korisnika i tuženika prestao ispunjenjem jer je kredit u cijelosti zatvoren 10. prosinca 2012.

16. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu. Kazao je da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora o cesiji.

17. Izjavio je da su ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu. To stoga što je uz obavijest o prijenosu tražbine tražio od tuženika da mu preda cjelokupnu dokumentaciju, a da tuženik tom zahtjevu nije udovoljio. Utoliko, da je jedini način da pribavi dokumentaciju taj da traži da sud naloži tuženiku da dostavi dokumentaciju. Ujedno, dodao je i da je ustupitelj tražbine prije podnošenja tužbe tražio od tuženika dokumentaciju.

18. Prigovor zastare ocijenio je neosnovanim navodeći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje (Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) da zastara u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. U ovoj pak parnici da još nije niti donesena odluka o ništetnosti ugovornih odredbi, pa da je jasno da zastara restitucijskog zahtjeva nije nastupila. K tome izjavio je i to da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare za individualne restitucijske zahtjeve, a ugovor o ustupu tražbine nema utjecaja na zastarne rokove jer primatelj tražbine dolazi u isti položaj u kojem se dotada nalazio ustupitelj. Zbog te činjenice da se može pozivati i na utvrđenja iz kolektivnog spora.

19. Izjavio je da tuženik prilikom sklapanja ugovoru o kreditu postupio protivno načelu savjesnosti i poštenje jer o rizicima koje preuzima nije informirao korisnika kredita, niti je rizike uklopio u ugovor da bi korisnik kredita mogao znati koji rizik preuzima i o tome donijeti informiranu odluku. Pri tome da korisnik nije znao da valuta CHF sa sobom nosi i poseban rizik „valute utočišta“, da je jačanje tečaja valute CHF izvjesno, da HNB ne štiti tečaj valute HRK prema valuti CHF jednako kao što to čini glede tečaja valute HRK u odnosu na valutu EUR i da je upravo na potrošača prebačen cjelokupni rizik kretanja tečaja, dok s druge strane tuženik ne snosi nikakav rizik. Obzirom da za te rizike nije znao, svoje je neznanje korisnik kredita nadomjestio povjerenjem prema tuženiku, koji takvim informacijama, kao financijska institucija, raspolaže. S druge strane, tuženik je takve informacije korisniku kredita prešutio iako je znao da korisnik takvim informacijama kao potrošač ne raspolaže.

20. Tužitelj se očitovao i o uzimanju tzv. negativnih razlika u obzir. Izjavio je da tuženik svoj zahtjev uopće nije određeno postavio niti precizirao, kako u obliku protutužbe, tako niti u obliku prigovora radi prijeboja, pa da nisu ispunjene procesne pretpostavke da sud o istome zahtjevu na bilo koji način odlučuje. Osim toga da tužitelj od tuženika nikad nije ništa primio (stekao), niti ima u posjedu iznos (stvar) koju bi mu tuženik dao, nije ovdje došlo ni do kakvog prijelaza imovine tuženika u vlasništvo tužitelja. Ako je itko nešto primio, onda da to nije tužitelj već eventualno korisnik kredita, a da eventualne tražbine tuženika prema korisniku kredita nisu bile niti mogu biti predmet ugovora o ustupu potraživanja. Osim toga, potraživanje tuženika, i kad bi bilo osnovano, a nije, bilo bi u zastari.

21. Predložio je izvesti i dokaze čitanjem obavijesti o ustupu tražbine te obavijesti o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe te saslušanjem svjedoka DR i bankarskog službenika koji je sudjelovao u dogovaranju kredita, a podatke o toj osobi predložio je pribaviti od tuženika.

22. Tužitelj je u prilogu podneska koji je dostavio 27. kolovoza 2024. dostavio pribavljenu dokumentaciju i to dopis prednika tuženika SR od 12.veljače 2007., obavijest o promjeni kamatne stope od 5. rujna 2008., obavijest o promjeni kamatne stope od 16. prosinca 2009., otplatni plan, potvrdu o plaćanjima, obavijest o promjeni kamatne stope od 12. veljače 2007.

23. Tuženik je obavijestio sud da bankarski službenik koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu više nije njegov zaposlenik, pa je predložio da sud odustane od izvođenja dokaza.

24. Sud je rješenjem poslovnog broja P-336/2024-10 od 2. rujna 2024. prihvatio manifestacijski zahtjev i odredio da tuženik dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni ugovor o kreditu. Odredbom članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022.,114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) je propisano da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

25. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu određenog iznosa čiju će visinu kasnije odrediti nakon što putem suda pribavi od tuženika podatke koje mu tuženik ne želi dati, a koje mu je tuženik prema sadržaju građanskopravnoga odnosa između tuženika i tužitelja dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Prema tome, tužitelj je morao dokazati da je manifestacijski zahtjev osnovan, to jest: a) da se prije pokretanja ovog spora (dakle, prije postavljanja manifestacijskog zahtjeva u tužbi) obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom odgovarajućih podataka koje mu tuženik nije želio dati premda je tuženik prema sadržaju građanskopravnog odnosa između tužitelja i tuženika dužan tužitelju dati zatražene podatke odnosno ako se ti podaci smatraju zajedničkima za obje stranke i b) da mu tuženik neosnovano prije pokretanja spora nije želio dati te podatke.

26. Tužitelj se prije pokretanja postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za pribavom podataka (isprava) u odnosu na koje je podnio manifestacijski zahtjev. To je vidljivo iz obavijesti o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe, međutim tražene isprave nije dobio. S obzirom na to da su temeljem članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO) na tužitelja kao primatelja tražbine prešla sva prava koja je imao i ustupitelj prema dužniku, odnosno tuženiku, to je onda tužitelj ovlašten tražiti i dobiti potrebnu dokumentaciju koja se tiče odnosa u koji je stupio temeljem ugovora o ustupanju tražbine.

27. Tuženik je postupio prema rješenju suda i dostavio dokumentaciju potrebnu za izvođenje dokaza vještačenje i to ugovor o kreditu, otplatni plan i potvrde o plaćanju.

28. Tužitelj je nakon izvedenog dokaza vještačenjem, istaknuo određeni tužbeni zahtjev za plaćanje 6.739,21 EUR, sa zateznim kamatama koje na iznos od 3.284,07 EUR teku od 30. siječnja 2025. do isplate.

29. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj:10237/06 koji su 4. siječnja 2006. sklopili SR, kao korisnik kredita i HVB Splitska banka d.d., kao kreditor s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita te zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.739,21 EUR, sa zateznim kamatama koje na iznos od 3.284,07 EUR teku od 30. siječnja 2025. do isplate, sve na ime preplaćenih anuiteta i zateznih kamata do koje je došlo na uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na valutu HRK.

30. Sud je izveo dokaze čitanjem isprava ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), zahtjeva za dostavu dokumentacije, potvrde o konačnoj otplati kredita, čitanjem ugovora broj 10237/06, obavijesti o ustupu tražbine te obavijesti o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe, dopisa prednika tuženika SR od 12.veljače 2007., obavijesti o promjeni kamatne stope od 5. rujna 2008., obavijesti o promjeni kamatne stope od 16. prosinca 2009., otplatnog plana, potvrde o plaćanjima, obavijesti o promjeni kamatne stope od 12. veljače 2007., dokaz saslušanjem svjedoka SR i dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za vještačenja d.o.o.

31. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka DR jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno za utvrđivanje bitnih činjenica, niti je izveo dokaz saslušanjem bankarskog službenika s obzirom da za tog svjedoka nisu dostavljeni podaci sukladno članku 241. ZPP-a.

32. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno to da su SR kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. 4. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 10237/06. Nije bilo spora niti o tome da je tužitelj kao primatelj s SR kao ustupiteljem sklopio Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine.

33. Među strankama nije bilo sporno ni to da je na temelju Ugovora o kreditu kreditor odobrio korisniku kredita kredit iznosu od 30.900,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja.

34. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, kao i to može li se tužitelj kao cesionar koji je pravna osoba, pozivati na utvrđenja iz kolektivnog potrošačkog spora kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale banke, između ostalog i tuženik.

35. Sporna je bila i visina tražbine, kao i to je li nastupila zastara tražbine.

36. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je, pod poslovnim brojem P-1401/12, parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku je utvrđeno je da je prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) i članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.). Ta odluka postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

37. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

38. Ugovorom o kreditu kojeg je SR, kao korisnik kredita sklopio s prednikom tuženika kao kreditorom, korisniku kredita je odobren kredit u iznosu od 30.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja. Ugovoreno je ispunjenje obveze vraćanja kroz 84 mjesečne rate, od kojih prva dospijeva 10. veljače 2006., a zadnja 10. siječnja 2013.

39. Svjedok SR je izjavio da je kreditna sredstva utrošio za kupovinu stana u kojem živi s obitelji. Tekst ugovora da je sastavila banka, a prije sklapanja ugovora da nisu pregovarali o sadržaju ugovora, već da je predmetni ugovor bio jedina mogućnost koju je banka ponudila. Izjavio je da nije dobio nikakva posebna upozorenja i objašnjenja o valutnoj klauzuli, niti je informiran o parametrima bitnim za donošenje odluke o valutnoj klauzuli. Izjavio je da ga nitko iz banke nije upozorio o rizicima valutne klauzule u valuti CHF. Izjavio je da je kredit otplatio. Izjavio je i to da je prije ustupanja tražbine od banke tražio otplatni plan i obavijest o promjenama kamatnih stopa.

40. Ugovoru o kreditu sklopljen je 4. siječnja 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude donesene u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava te sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, pa se utvrđenja o ništetnosti odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, prednika tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

41. Utoliko bi potrošač (korisnik kredita) SR imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je prednik tuženika stekao temeljem tih ništetnih odredbi, dakle bez pravne osnove, odnosno imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedenih odredbi platila predniku tuženika, sve sukladno odredbi članku 323. stavku 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te članku 1111. stavku 1. ZOO-a.

42. Ta tražbina je prenesena na tužitelja na temelju Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine koji je sklopljen između tužitelja kao primatelja te NR. Taj zaključak nedvojbeno proizlazi iz sadržaja Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) od 30. svibnja 2023.

43. Odredbom članka 80. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

44. U Ugovoru o ustupanju/prijenosu tražbine (cesiji) navedeno je da SR ustupa tužitelju tražbine koje bi postojale prema tuženiku odnosno tražbine temeljem ugovora o kreditu kojeg je SR kao korisnik kredita sklopio sa prednikom ovdje tuženika – HVB Splitskom bankom d.d.

45. Predmetna tražbina nema ograničenja prijenosa. Naime objektivni identitet ove tražbine se prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Stoga, tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Ugovor o cesiji u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine s SR (kao potrošača) na tužitelja.

46. Prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

47. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. S obzirom na to da Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) od 30. svibnja 2023. ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

48. Stoga, kako se tužitelj sukladno članku 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tužitelj u ovom postupku koji se vodi radi utvrđenja (i isplate) ima pravni interes da se u ovom individualnom sporu utvrdi da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli.

49. Tuženik je tijekom postupka isticao kako tužitelj kao pravna osoba s kojom je korisnik kredita SR sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) nije ovlašten u ovom postupku pozivati se na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa nego da to može samo SR kao korisnik kredita, odnosno potrošač u ovom slučaju, za navesti je kako sukladno članku 84. stavak 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja pa se isti može pozvati na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

50. Međutim, tuženik je ovlašten u svakom pojedinačnom postupku iznositi činjenice koje se tiču toga da je isti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu korisnicima kredita objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za korisnike kredita te je u tom smislu dužan predložiti i odgovarajuće dokaze. Tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da je korisnika kredita upoznao sa značenjem ugovaranja valutne klauzule, kao i s ekonomskim posljedicama koje valutna klauzula može imati za korisnicu kredita. Svjedok SR je kazao da je ugovor sastavila unaprijed banka, da je ugovor bio tipiziran i da nije bilo pregovaranja o sadržaju i da nije dobio objašnjenja o valutnoj klauzuli. Zaključiti je stoga da se odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula CHF nije pojedinačno pregovaralo i da je posljedica tog ugovaranja znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

51. Stoga, je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovora o kreditu broj 10237/06, koji je sklopljen 4. siječnja 2006. između SR kao korisnika kredita s jedne strane i HVB Splitska banka d.d., kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

52. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i nemaju osobno status potrošača. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 1014/2023-2 od 19. prosinca 2023. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

53. Sud je izveo dokaz vještačenjem te je vještaku dao zadatak da utvrdi razlike između iznosa anuiteta kojeg je korisnik kredita platio zbog promjene tečaja CHF-a u odnosu na početni tečaj i da izračuna zatezne kamate na potraživanje tužitelja koje teku na svaki pojedini iznos od dana preplate do izrade nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

54. Centar za vještačenja d.o.o. je izradilo nalaz i mišljenje.

55. U nalazu je navedeno da je u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik kredita je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunate su u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

56. Sačinjen je izračun prema kojem je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 3.284,07 EUR, a ukupan iznos koji je korisnik kredita manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 215,41 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose do dana izrade financijskog vještačenja (28. siječnja 2025.) ukupno iznose 3.670,55 EUR.

57. Tužitelj je sukladno izračunu vještaka odredio svoj zahtjev za isplatu i tražio da mu tuženik plati 6.739,21 EUR i zatezne kamate na iznos pretplate od 3.284,07 EUR od

30. siječnja 2025. do isplate.

58. Tuženik nije imao primjedbi na matematičku točnost obračuna kojeg je izradio stalni sudski vještak nego je isticao kako je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno da je potrebno uzeti u obzir da je tečaj u određenom razdoblju otplate bio i niži pa da je zbog toga obveza korisnika kredita bila manja.

59. Stoga, tuženik smatra kako je plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli trebalo umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate.

60. Dakle, prigovor tuženika odnosi se na visinu iznosa kojeg tužitelj ima pravo na ime stjecanje bez osnove jer je utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu glede valutne klauzule.

61. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

62. U ovom postupku tužitelj upravo postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je na ime anuiteta kredita korisnik kredita, isplatio tuženiku (odnosno njegovom predniku) na temelju ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (članak 22. ZOO-a) vezane za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunavala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora.

63. U ovom postupku nije bilo sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, prednika tužitelja, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

64. Slijedom toga, treba naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbe članka 333. stavak 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavak 6. ZPP-a.

65. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO- a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

66. Dakle, u situaciji kada tuženik samo općenito stavlja prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Takav stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

67. Stoga, ovaj sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike iako iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. proizlazi da ukupan iznos kojeg je tužitelj manje platio s obzirom na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 215,41 EUR.

68. Tuženik je isticao i prigovor zastare.

69. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ponovno tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

70. Parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut je 4. travnja 2012.

71. Stoga, u odnosu na tužbom obuhvaćenu tražbinu zastara nije nastupila jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih interesa prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji se primjenjuje na tražbinu vraćanja stečenog bez pravne osnove. Rok zastare počeo je ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska presuda iz kolektivnog potrošačkog spora postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Tužba je u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar petogodišnjeg roka zastare.

72. Slijedom navedenog, ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužitelj ovlašten tražiti od tuženika vraćanje iznosa od 6.739,21 EUR, na ime stečenog bez osnove, pa je sukladno članku 1111. stavku 1. ZOO-a tužbeni zahtjev prihvaćen i naloženo je tuženiku da tužitelju plati utuženi iznos od 6.739,21 EUR (3.284,07 EUR - a na ime glavnice te 3.670,55 EUR na ime zateznih kamata koje su na pojedine iznose glavnice), zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 3.284,07 EUR teku od 30. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, u svezi s člankom 1115. ZOO-a, po stopi određenoj za ostale odnose, sve na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude, pod točkom II.

73. Tuženik je tijekom postupka isticao kako tužitelj nije ovlašten uglavničiti zakonske zatezne kamate u situaciji kada još uvijek nije plaćena glavnica.

74. U odnosu na te navode tuženika za navesti je kako se zatezne kamate mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, pa kako tuženik tijekom postupka nije niti osporavao da tužitelj ima pravo na zatezne kamate, niti je osporavao izračun visine tih zateznih kamata, tužitelju je, pored iznosa glavnice od 3.284,07 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 30. siječnja 2025. pa do isplate, valjalo dosuditi i zatezne kamate u iznosu od 3.670,55 EUR. Upravo taj iznos predstavlja zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose koji su obračunati od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana izrade pisanog nalaza i mišljenja (28. siječnja 2025.).

75. Tužitelj je postavio zahtjev i za naknadu troškova parničnog postupka.

76. Tuženik je prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 13.389,21 EUR, smatrajući da u ovoj situaciji tužiteljev deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, što međutim nije točno jer deklaratorni zahtjev ima svoju samostalnost u odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev. Tužitelj nije vrijednost predmeta spora deklaratornog dijela zahtjeva označio suviše visoko, pa je trebalo uzeti da je vrijednost predmeta spora upravo ona koju je označio tužitelj.

77. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, odluka o troškovima postupka donesena je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u svezi s odredbama članaka 164. stavak 1. ZPP-a i 155. stavak 1. ZPP-a.

78. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

79. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

80. Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je trebalo priznati 625,00 EUR za sastavljanje tužbe (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. – dalje: Tarife), u vezi s Tbr. 7.1. Tarife) te po 625,00 EUR za sastavljanje podnesaka od 18. listopada 2023., 2. veljače 2025. i 25. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), po 625,00 EUR za zastupanje na ročištima održanim 2. rujna 2024., 17. listopada 2024. i 5. ožujka 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) te 125,00 EUR za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9.3. Tarife). Pored tih tužitelju je trebalo priznati i troškove sudske pristojbe tužbe u iznosu od 56,48 EUR-a, sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Tar.br. 1. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023.) i sudske pristojbe presude u iznosu od 180,34 EUR te troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR-a.

81. Dakle, tužitelju je trebalo priznati ukupan trošak postupka u iznosu od 5.236,82 EUR.

82. Tužitelju je na dosuđeni trošak postupka u iznosu od 5.236,82 EUR priznata i zatezna kamata koje teče na taj iznos od donošenja ove presude (16. travnja 2025.) pa do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a, po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose.

83. Sud je odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak sastava podneska od 26. listopada 2023. u iznosu od 625,00 EUR jer taj nije bio potreban za vođenje parnice. Sud je dakle odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR sa zateznim kamatama

U Splitu 18. travnja 2025.

Sudac

Ana Misir Šarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvjetnik Miro Marinović

- Odvjetnik Boris Anić

- U spis