Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-291/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Hermanu odvjetniku iz Odvjetničkog društva Matić, Feldman & Herman iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 10. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 18. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102892269 od 10.03.2006. godine, zaključenog između tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3/A, Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, i tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog od strane javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba pod brojem OU-295/06-1, koja odredba glasi:

„10. NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3/A, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 993,39 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 23.03.2006. godine do isplate, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 23.03.2006. do 30.06.2011. godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi definiranoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB:23057039320, da tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 809,73 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 18. travnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret državnog proračuna, punomoćniku tužitelja, odvjetniku Hrvoju Hermanu iz Odvjetničkog društva Matić, Feldman & Herman iz Zagreba, nadoknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 37,60 EUR, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom- bankom 10.03.2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 /51400607-5102892269. Sukladno članku 2. predmetnog Ugovora, tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 160.500,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 10. Ugovora („NAKNADA“) definirana je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, za koju je određeno da iznosi 1% (jedan posto) ukupnog iznosa kredita te da se obračunava i naplaćuje prilikom isplate plasmana. Sukladno citiranoj odredbi Ugovora, tužitelju je pri isplati kredita, 22.03.2006. naplaćena odnosno ustegnuta naknada u iznosu od 7.484,76 kn, što je odgovaralo kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.605,00 CHF, odnosno 1% ukupnog iznosa kredita. Iznos od 7.484,76 kn prema službenom tečaju konverzije za EUR predstavlja iznos od 993,39 EUR. Tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o kreditu iz ponude tuženika, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, uključujući i spornu odredbu o naknadi za obradu kredita. Tužitelj i tuženik ni prije ni prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, niti je tužitelj kao potrošač na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe ili iznos naknade. Istovremeno, obračunavanjem i naplatom naknade u iznosu za koji ne postoje objektivni kriteriji i razlozi, posebno uzevši u obzir činjenicu da tuženik kao banka svoj profit na kreditima ostvaruje kroz naplatu ugovorne kamate, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tim više što je u članku 16. Ugovora dodatno određeno da korisnik kredita snosi i sve troškove vezane za sastav, solemnizaciju i provedbu Ugovora. Navedeno postupanje odnosno ugovorna odredba stoga je protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, što je nužno čini nepoštenom u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. predmetnog Ugovora te ujedno traži povrat iznosa koje je tuženik od njega stekao na temelju citirane ništetne ugovorne odredbe, odnosno bez osnove. Tužitelj potražuje isplatu iznosa od 993,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od prvog sljedećeg dana od dana isplate. Dodatno ističe da je člankom 16. predmetnog Ugovora određeno da je u slučaju spora nadležan sud prema mjestu sjedišta banke (tuženika). Međutim, navedena ugovorna odredba je također ništetna i ne proizvodi pravni učinak. Naime, riječ je o nepoštenoj i ništetnoj odredbi o kojoj stranke ugovora nisu uopće pregovarale, već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Nadalje, navedena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom da tužitelj ima prebivalište u [adresa], koji je 170 km udaljen od Rijeke (mjesto sjedišta tuženika), pa bi mu putovanja na rasprave u Rijeku prouzročila znatne troškove i gubitak vremena. S druge strane, tuženik kao banka ima poslovnice u gotovo svim gradovima u Republici Hrvatskoj te ga u velikom broju slučajeva zastupaju punomoćnici upravo iz Zagreba. S obzirom na navedeno, neupitno je da odredba o mjesnoj nadležnosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga tužitelj navodi da je predmetni Ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Zagrebu, pa je za odlučivanje u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer je odredbom članka 16. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, odnosno Općinskog suda u Rijeci. Dalje tuženik navodi da osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik dalje ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na način da je službenik koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, AM, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi (operativni, materijalni, troškovi trećih strana, povezani regulatorni troškovi), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Odredba Ugovora o ulaznoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja jer je naknada naplaćena 22.03.2006. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 /51400607-5102892269 od 10. ožujka 2006. (str. 6-14 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5102892269 za razdoblje od 10. ožujka 2006. do 30.9.2015. (str. 15-24 spisa), sudsku praksu (str. 48-103 spisa), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. (str. 104-105 spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 10. ožujka 2006. (str. 106 spisa), sudsku praksu (str. 107-127 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 128-133 spisa), sudsku praksu (str. 134-182 spisa), Informaciju pojam valutne klauzule i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (str. 183 spisa), letke tuženika (str. 184-195 spisa), saslušan je svjedok AM te tužitelj TM.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini budući da je člankom 16. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke tj. tuženika, a to je Rijeka.

4.1. Prigovor tuženika nije osnovan.

4.2. Prvo treba napomenuti da je tužitelj predmetnu tužbu podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4.3. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka zakona propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je samim zakonom i to na način da je sukladno članku 87. stavku 1. ZZP određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

4.4. Prema stajalištu ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 16. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kredit unaprijed sastavljen od strane tuženika, da se radi o tipskom Ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati niti mu je da dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu pa tako nije mogao pregovarati niti o odredbi članka 16. Ugovora o kreditu. Osim toga treba reći da tuženik tijekom postupka nije tvrdio, niti je u smislu članka 81. stavak 4. ZZP dokazao, da se o odredbi članka 16. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo.

4.5. Odredba članka 16. Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer bi radi ostvarenja svojih prava putem sudskog postupka tužitelj bio u obvezi putovati u Rijeku, a što bi s obzirom na njegovo prebivalište u [adresa], osim neravnoteže u smislu utrošenog vremena, između stranaka uzrokovalo i značajnu financijsku neravnotežu imajući na umu trošak putovanja tužitelja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci. Takva odredba tužitelju, kao potrošaču, nameče dodatne troškove kojima nije izložen i tuženik, a koji dodatni troškovi, s obzirom na duljinu puta između Rijeke i Zagreba od 170 km, predstavljaju okolnost koja može odvratiti tužitelja od ostvarenja zaštite svojih prava putem suda. Stoga, kako je utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ona je prema članku 87. stavak 1. ZZP i ništetna.

4.6. Kako je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna, za postupanje u ovom predmetu je, osim općemjesno nadležnog suda prema sjedištu tuženika, temeljem odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) nadležan i Općinski građanski sud u Zagrebu, budući da je Ugovor o kreditu u ime tuženika sklopljen po djelatnicima njegove podružnice u Zagrebu. Stoga je tužitelj imao pravo podnošenjem tužbe Općinskom građanskom sudu u Zagrebu izabrati nadležnost tog suda.

4.7. Kako je naprijed navedeno, tužitelj je imao pravo sudsku zaštitu ostvarivati podnošenjem tužbe Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, međutim, kako je naprijed spomenutim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud određen kao drugi stvarno nadležan za postupanje u ovom predmetu, a Općinski građanski sud u Zagrebu bi bio mjesno nadležan da takvog rješenja nije bilo, odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Između stranaka je sporno da li je ugovorna odredba, sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 1,00 % na iznos kredita, ništetna, te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku. Među strankama je sporno i dali tužitelj ima status potrošača te dali je nastupila zastara utuženog iznosa.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 /51400607- 5102892269, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, 10. ožujka 2006., utvrđeno je da je u članku 10. toga Ugovora određeno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, saslušan je tužitelj kao stranka.Tužitelj TM u svom iskazu u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunio i objasnio. Tako je iskazao da je predmetni kredit uzeo za kupnju stana u kojemu stanuje i dalje. Stan je cijelo vrijeme korišten isključivo za stanovanje i nikada nije iznajmljivan. U vrijeme podizanja kredita nije bio nositelj OPG-a, nije bio član nekog trgovačkog društva niti je imao kakav obrt. Kada je došao potpisati Ugovor o kreditu on ga je dočekao unaprijed pripremljen i radilo se o standardiziranom obrascu ugovora o kreditu. Nitko mu nije rekao da može pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu i nije mu dana mogućnost da o istima pregovara. Nije tražio da naknada za obradu kredita bude manja zato jer nije znao da isto može tražiti niti mu je rečeno da može tražiti umanjenje naknade. Kredit je ugovarao sa službenikom tuženika AM koji je s njim prolazio kroz odredbe Ugovara o kreditu i rekao mu je da je dužan platiti naknadu za obradu kredita. Prilikom ugovaranja kredita nije imao pitanja vezano uz predmetnu naknadu. Nitko u banci nije mu rekao zašto je ulazna naknada upravo 1,00% od iznosa kredita. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitao i uočio je odredbu koja se odnosi na ulaznu naknadu. Na laičkoj razini razumio je što znači pojam naknada za obradu kredita jer nije financijski stručnjak. Nije mu rečeno koji troškovi se pokrivaju iz ulazne naknade ili koje usluge banka pruža za tu naknadu. Ne sjeća se dali mu je uručen kakav letak koji bi sadržavao informacije o kreditu. Nije mu prezentirana Odluka banke o visini naknada. Ulazna naknada naplaćena je na način da mu je za iznos naknade ustegnut iznos kredita. Da je odbio platiti naknadu za obradu kredita ne bi mu bio odobren kredit. Naknadu za obradu kredita shvatio je kao pristojbu koju mora platiti da bi dobio kredit.

9. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati te je potvrdio da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu.

10. U svojstvu svjedoka ispitan je AM koji je u svom iskazu naveo da radi u Erste banci na mjestu osobnog bankara, dok je 2006. radio na mjestu kreditnog savjetnika. S tužiteljem je ugovarao kredit i tužitelj je mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu jer mu je poznato da su neki klijenti inzistirali na izmjenama nekih odredaba ugovora. Tužitelj je tako mogao pregovarati i o odredbi Ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. U praksi je bilo situacija da su klijenti tražili smanjenje te naknade i to im se znalo odobriti. U slučaju tužitelja radilo se o kreditu za adaptaciju i o stambenom kreditu te se tužitelju izašlo u susret na način da to bude jedan kredit, a ne kako bi to inače moralo, biti dva kredita. Misli da tužitelj nije tražio da mu se smanji naknada za obradu kredita. Postupak odobravanja kredita traje oko 30 dana i kroz taj postupak klijent nekoliko puta dolazi u banku. Sve informacije o kreditu, pa tako i informaciju o naplati naknade za obradu kredita, klijent dobiva kroz letak koji mu se daje ali ne može reći dali je takav letak uručen i tužitelju. Praksa kod sklapanja ugovora o kreditu je da s klijentom detaljno prolazi kroz sve odredbe ugovora, a nakon toga s klijentom to isto čini i javni bilježnik. Sjeća se da je tužitelju rekao da je dužan platiti naknadu za obradu kredita. Naknada se naplaćuje prilikom puštanja kredita na način da se za taj iznos naknade ustegne iznos kredita ili se za taj iznos poveća iznos kredita. Ne može reći dali je tužitelju rečeno koji troškovi se pokrivaju iz predmetne naknade i koje usluge banka pruža za tu naknadu ali zna da se iz naknade za obradu kredita naplaćuju usluge različitih službi koje sudjeluju u realizaciji kredita. S tužiteljem je prolazio kroz odredbe Ugovora o kreditu te je istome prezentirana Odluka o visini kamatnih stopa i naknade banke. Odluku o tome da će tužitelj platiti naknadu za obradu kredita od 1,00 % od iznosa kredita donijela je služba koja se u banci bavi procjenom troškova, a potvrđuje uprava banke. U postupku odobravanja i realizacije stambenog kredita sudjeluje više službi u banci. U to vrijeme postojao je jedinstveni letak koji se davao svim klijentima koji su u to vrijeme podizali stambeni kredit i svi takvi klijenti plaćali su naknadu za obradu kredita 1,00 % od iznosa kredita. Kod dogovaranja kredita klijent je mogao reći da mu ne odgovara npr. iznos, rok ili naknada i da npr. želi smanjenje. U tom slučaju zahtjev za odobrenje kredita išao bi paralelno sa zahtjevom za odstupanjem i odluku o tome donosio bi direktor direkcije i član uprave za građanstvo. U praksi je to bilo rijetko te se svaki slučaj i svaki zahtjev razmatrao pojedinačno.

11. Iskaz svjedoka sud je djelomično prihvatio. Naime, prvo treba reći da je svjedok i dalje zaposlenik tuženika. Iako svjedok navodi da je tužitelj mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbi koja se odnosi na nakandu za obradu kredita, iz njegovog iskaza proizlazi da zaposlenici tuženika nisu informirali klijente da imaju mogućnost pregovora, već se znalo desiti da bi neki klijenti inzistirali na izmjenama nekih odredaba ugovora. Iz iskaza dalje proizlazi da su takvi slučajevi bili rijetki te da svjedok, kao kreditni savjednik, nije imao ovlasti mijenjati odredbe ugovora o kreditu, nego su odluku o tome donosili direktor direkcije i član uprave za građanstvo. Stoga sud nije prihvatio iskaz svjedoka u dijelu u kojemu isti navodi da je tužitelj mogao pregovarati o odredbi Ugovora koja se odnosila na nakandu za obradu kredita, tim više što je tužitelj, čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio, naveo da mu mogućnost pregovora nije dana. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka niti u dijelu u kojemu navodi da je tužitelju bila prezentirana Odluka o visini kamatnih stopa i naknade banke, s obzirom da je u tom dijelu iskaz svjedoka suprotan iskazu tužitelja koji je sud u cijelosti prihvatio kao istinit. U ostalom dijelu sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je isti jasan, detaljan i sukladan iskazu tužitelja.

12. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je svoj položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, uzeo stambeni kredit, za vlastite, privatne svrhe, odnosno radi adaptacije stana. Dakle, tužitelj sredstva iz kredita nije koristio u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, a osim toga isti u vrijeme podizanja kredita nije imao OPG, nije imao obrt niti bio član nekog trgovačkog društva, što znači da je tužitelj potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

15. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužitelju nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita iz čega proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u Ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužitelja u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njegove informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogao odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

16. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Naime, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako nije mogao pregovarati niti o odredbi Ugovora koja se odnosila na naknadu za obradu kredita. Također je utvrđeno da tužitelju u banci nije rečeno da može tražiti da mu se smanji naknada za obradu kreditu. Iako je svjedok AM iskazao da je tužitelj imao mogućnost pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu i tražiti smanjenje predmetne nakande, iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da isti nije upozorio tužitelja na takvu mogućnost, da su u praksi bile rijetke situacije da su klijenti tražili izmjenu odredaba ugovora o kreditu te da svjedok, kao kreditni savjetnik, nije imao ovlasti odobriti izmjenu odredaba Ugovora o kreditu. Stoga ovaj sud smatra da svjedok ne može reći što bi se dogodilo da je tužitelj tražio da mu se smanji naknada za obradu kredita, odnosno ne može reći dali bi takvom zahtjevu bilo udovoljeno, tim više što je svjedok naveo da je su odluku o tome donosili direktor direkcije i član uprave za građanstvo, razmatrajući svaki zahtjev za odstupanjem od odredaba ugovora pojedinačno. Osim toga svjedok je naveo da su svi klijenti koji su u to vrijeme podizali stambeni kredit plaćali naknadu za obradu kredita 1,00% od iznosa kredita. Iz iskaza svjedoka također proizlazi da su klijenti eventualno imali mogućnost tražiti smanjenje naknade za obradu kredita, dok nije spominjao mogućnost potpunog ukidanja takve nakande. Cijeneći sve navedeno, ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu pa tako niti o odredbi Ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

17. Tužitelj je, u predmetnom slučaju, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, a što, osim iz iskaza tužitelja, proizlazi i iz iskaza svjedoka AM, koji je naveo da su svi klijenti koji su u to vrijeme uzimali stambeni kredit plaćali naknadu za obradu kredita od 1,00% od iznosa kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu, iskaza tužitelja i iskaza svjedoka AM, a vezano za odredbu članka 10. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužitelju pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Navedeno proizlazi iz samog Ugovora o kreditu (iz kojega se vidi da članak 10. tog Ugovora ne sadrži strukturu troškova koji se pokrivaju iz predmetne naknade), iskaza tužitelja te iskaza svjedoka AM. Tuženik navodi da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno. Međutim, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći da u odredbi članka 10. Ugovora o kreditu nije određen način na koji će se odrediti visina naknade za obradu kredita, već se samo navodi da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade na iznos kredita. Također, u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Prema odredbi članka 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 10. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih ugovornih odredbi.

19. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 10. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

20. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio Ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor mu je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja i detaljnog informiranja o naknadi koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, odredba članka 10. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

21. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana nakon dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te pružanje detaljnih informacija o naknadi za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

22. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 993,39 EUR, tim više što iznos nakande među strankama nije sporan, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 23. ožujka 2006., kao prvog sljedećeg dana od dana naplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

23. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

25. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR, trošak sastava podneska od 30.9.2024. u iznosu od 150,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 21.1.2025. u iznosu od 150,00 EUR, na ročištu 10.3.2025. u iznosu od 150,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 150,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 809,73 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

26. U odnosu na zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadom troškova delegacije treba reći da prema članku 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS), u slučaju delegacije, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

27. U zahtjevu za naknadu troškova delegacije punomoćnik tužitelja za dva održana ročišta, 21.1.2025. i 10.3.2025, potražuje naknadu troškova putovanja u iznosu od 37,60 EUR.

28. Sukladno naprijed citiranim zakonskim odredbama, punomoćniku tužitelja pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Uvidom u javno objavljene cjenike na relaciji Zagreb – Kutina – Zagreb ovaj sud je utvrdio da cijena karte za autobus u jednom smjeru za navedenu relaciju iznosi 9,40 EUR. Stoga je sud punomoćniku tužitelja na teret državnog proračuna dosudio troškove javnog prijevoza za pristup na ročišta 21.1.2025. i 10.3.2025. u ukupnom iznosu od 37,60 EUR.

29. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Kutina, 18. travnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelj po punomoćniku Hrvoju Hermanu odvjetniku iz Odvjetničkog društva Matić, Feldman & Herman iz Zagreba

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba

3. ODO u Sisku (u odnosu na točku IV. izreke)-nakon pravomoćnosti