REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-993/2021-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja TEHNIKA d.d., [adresa], OIB: 73037001250, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Tödtling, odvjetnik iz Zagreba, Lastovska 17, protiv tuženika WESTGATE TOWER d.o.o., [adresa], OIB: 74813107067, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Brlečić, odvjetnik iz Varaždina, Optujska ulica 25/I, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 27. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 18. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I . Dopušta se preinaka tužbe i tužbeni zahtjev sada glasi:

Nalaže se tuženiku WESTGATE TOWER d.o.o., [adresa], OIB: 74813107067, isplatiti tužitelju TEHNIKA d.d., [adresa], OIB: 73037001250, iznos od 5.491.559,81 kn / 728.855,24 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a koje kamate teku

- na iznos od 73.363,55 kn od dana 19. listopada 2019. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. studenog 2019. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. prosinca 2019. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. siječnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. veljače 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. ožujka 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. travnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. svibnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. lipnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. srpnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. kolovoza 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. rujna 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. listopada 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. studenog 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. prosinca 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. siječnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. veljače 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. travnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. svibnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. lipnja 2021. pa do isplate

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. srpnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. kolovoza 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. rujna 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. listopada 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. studenog 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. prosinca 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. siječnja 2022. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. veljače 2022. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. ožujka 2022. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. travnja 2022. pa do isplate,

- na iznos od 101.580,30 kn od dana 01. svibnja 2022. pa do isplate,

- na iznos od 24.148,15 kn od dana 01. svibnja 2022. pa do isplate,

- na iznos od 44.147,81 kn od dana 01. lipnja 2022. pa do isplate,

i to sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu i tužbeni zahtjev za iznos od 3.551,33 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku WESTGATE TOWER d.o.o., [adresa], OIB: 74813107067, isplatiti tužitelju TEHNIKA d.d., [adresa], OIB: 73037001250, iznos od 725.303,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od od 02. lipnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godinu roku od 15. dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na iznos od 725.303,91 EUR od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, te se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate preko stope zatezne kamate dosuđene u točki I. izreke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 145.212,28 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 18. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa dijelom parničnog troška u iznosu od 13.516,29 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 02. lipnja 2011. navodi da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu glede izgradnje projekta „AB konstrukcija objekta Westgate B“ i to kao glavni izvođač, da su u navedenu svrhu tužitelj i tuženik zaključili više ugovora i sporazuma, a u nastavku postupka da su zaključili Sporazum o rješavanju međusobnih odnosa broj 20/19/t, a da zbog tuženikovih kršenja odredbi tog Sporazuma tužitelj je nakon mnogobrojnih upozorenja morao raskinuti Sporazum izjavom o raskidu od 01. listopada 2019., a nakon tog raskida tuženik je neopravdano svojatajući pravo na posjedovanje pokretnina tužitelja i usprkos znanju da je tužitelj predmetne pokretnine iznajmio, iste ovršio 18. listopada 2019. na temelju nepravomoćnog rješenja o osiguranju - privremene mjere Ovr-1566/19 dana 17. listopada 2019., a nakon što je predmetno rješenje ukinuto, u ponovljenom postupku rješenjem R1- 37/2020 privremena mjera je odbijena kao neosnovana, što je potvrdio i Visoki trgovački sud rješenjem PŽ-4207/20 dana 29. listopada 2020. godine. Ističe da je tuženik u međuvremenu a radi opravdanja privremene mjere Ovr-1566/19 ( 24/20) postavio novi prijedlog za osiguranje, radi nalaganja trpljenja posjedovanja predmetnih nekretnina, a koji prijedlog je pravomoćno odbijen, ali da su predmetne pokretnine i dalje kod tuženika, iako je jasno da tuženik nema pravo na posjedovanje predmetnih pokretnina niti da tužitelj dužan o trpjeti. Tvrdi da tuženik drži u posjedu njegove pokretnine bez pravnog temelja i da ih cijelo vrijeme besplatno koristi, navodeći taksativno o kojim se točno pokretninama radi (list 3 spisa). Ističe da vrijednost tih pokretnina iznosi 3.318.155,97 kn prema procjeni vještaka. Ističe da je predmetne pokretnine tužitelj u razdoblju do 16. listopada 2012. do 15. listopada 2020. godine iznajmio društvu ZAGREB TREND, za iznos od 134.264,00 kn bez PDV-a odnosno 167.830,00 kn s PDV-om, te navodi da je potraživanje po osnovi naknade štete za navedeno razdoblje predmet sudskog postupka po tužbi tužitelja od 15.1 studenog 2019. (P-2196/19), da je u tom postupku donesena nepravomoćna presuda kojom je ovdje tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 811.214,53 kn, a tužbeni zahtjev je odbijen u iznosu od 799.953,47 kn iz razloga jer u trenutku donošenja te odluke nije bilo pravomoćno odlučeno o naprijed navedenim privremenim mjerama. Smatra kako ne bi trebalo biti sporno da se pokretnine nalaze u posjedu tuženika bez valjane pravne osnove, da nije sporno o kojim se pokretninama radi, također smatra da nije sporna niti visina štete koju tužitelj trpi obzirom da je iznos razvidan iz Ugovora o najmu i Sporazuma o razrješenju međusobnih odnos broj 20/19-T, pa u ovom postupku postavlja zahtjev za isplatom štete za razdoblje nakon 16. listopada 2020. u iznosu od 1.258.725,00 kn. U podnesku od 28. lipnja 2021., koji podnesak je dostavljen sudu prije nego što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor tužitelj navodi da je uvidom u sustav e-komunikacije utvrdio da je Visoki trgovački sud u predmetu P-2196/19 donio odluku Pž-4139/2020 u kojoj odluci je sud zauzeo stav da na strani tuženika nema protupravne radnje jer je tuženik opravdano očekivao sklapanje ugovora o najmu gradilišne oprem uslijed čega je tu opremu zadržao na gradilištu, dok u nastavku jasno slijedi da tuženik nema valjani pravni temelj posjedovanja gradilišne opreme jer ugovor nije sklopljen, pa ukoliko tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete radi nemogućnosti raspolaganja svojim pokretninama u smislu najma, da mu nedvojbeno pripada pravo na naknadu, jer je tuženik nedvojbeno ostvario nepripadajuću korist, jer nitko ne može koristiti tuđe stvari besplatno, pozivajući se pri tom na odredbe čl. 354. st. 1. Ovršnog zakona kojim je propisano da protivnik osiguranja ima pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana. Pri tom ističe da se predmetna štete sastoji u činjenici da je tuženik tijekom cijelog razdoblja od oduzimanja pokretnina 18. listopada 2019. temeljem rješenja o privremenoj mjeri Ovr-1566/19 OS Split držao u svom posjedu, te besplatno bez naknade koristio tužiteljeve pokretnine, i ostvarivao korist jer za iste nije plaćao naknadu koju bi u slučaju sklapanja ugovora o najmu svakako morao plaćati. Poziva se i na odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/98 – 94/17, dalje: ZV) kojim je propisano da nepošteni posjednik mora vlasniku nadoknaditi koristi koju je imao za vrijeme posjedovanja, a zadržavanjem predmetnih pokretnina i nakon što je saznao da privremene mjere nisu osnovane tuženik je iste i dalje zadržavao i ostvarivao nepripadnu korist. Obzirom da korištenje predmetnih nekretnina nema uporište niti u pravnom poslu (sklopljeni ugovor o najmu) niti u odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, smatra da su na konkretan slučaj primjenljive odredbe o stjecanju bez osnova pa tužitelj u predmetnom podnesku specificira tužbeni zahtjev za naknadom štete za razdoblje od 18. listopada 2019. do 01. lipnja 2021. i glasi:

"Nalaže se tuženiku WESTGATE TOWER d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 74813107067 isplatiti tužitelju TEHNIKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 73037001250 iznos od 3.554.748,97 kuna zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a koje kamate teku

- na iznos od 73.363,55 kn od dana 19. listopada 2019. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. studenog 2019. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. prosinca 2019. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. siječnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. veljače 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. ožujka 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. travnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. svibnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. lipnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. srpnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. kolovoza 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. rujna 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. listopada 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. studenog 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. prosinca 2020. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. veljače 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. travnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 174.944,00 kn od dana 01. svibnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 157.449,42 kn od dana 01. lipnja 2021. pa do isplate,

i to sve u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći daje Visoki trgovački sud u svojoj odluci PŽ-4193/20 jasno i nedvosmisleno utvrdio da je tužitelj bio dužan po prethodnom i pravovremenom pisanom pozivu ovdje tuženika zaključiti sa tuženikom ugovor o najmu gradilišne opreme koja se nalazila na gradilištu tuženika i bila mu je potrebna za daljnje radove, a sve prema unaprijed određenim cijenama prema cjeniku iz Sporazuma o razrješenju međusobnih odnosa broj 20/819-T, d asu Ugovori i Sporazum raskinuti 01. listopada 2019., kao i da je zadnji dan roka za stavljanje poziva na sklapanje ugovora o najmu 16. listopada 2019. kojeg dana je tuženik tužitelju uputio pisani dopis i pozvao ga na sklapanje ugovora o najmu kako je to predviđeno Sporazumom, da je nesporno da je tuženik pred Općinskim sudom u Splitu radi izdavanja privremen mjere upravljene na zadržavanje posjeda gradilišne opreme, a tužitelj je unatoč očitom znanju o tom postupku predmetnu opremu iznajmio trećem trgovačkom društvu. Navodi da je tužiteljeva obveza bila sklapanje ugovora o najmu s tuženikom sve prema čl. 12. st. 3. Sporazuma, da je ocjena Visokog trgovačkog suda da na strani tuženika nema protupravne štetne radnje, jer je opravdano očekivao sklapanje ugovora o najmu i da je zbog toga zadržao opremu na gradilištu, pa u slučaju da je tužitelj postupio sukladno Sporazumu i s tuženikom sklopio ugovor o najmu ostvarivao bi najamninu što je i bila svrha ugovora kojeg je tužitelj sklopio sa društvom Zagreb Trend, pa je tužitelj postupio suprotno onome što je ugovorio sa tuženikom te je svojim radnjama sam sebi prouzročio štetu, a tuženik je postupao u dobroj vjeri i zahtijevao od tužitelja sklapanje ugovora.

3. Tužitelj u podnesku od 08. rujna 2021. navode tuženika smatra u potpunosti neosnovanim, jer tuženik svoje potraživanje temelji na iz konteksta izvučenih dijelova odluke Visokog trgovačkog suda Pž-4139/20, a smatra da je predmetna odluka potpuno irelevantna za ovaj postupak, obzirom da je tužitelj u podnesku od 28. lipnja 2021. uredio i izmijenio tužbu, u kojem podnesku je jasno istaknuo da ukoliko tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete radi nemogućnosti raspolaganja predmetnim pokretninama u smislu najma da tužitelj ima pravo na naknadu odnosno da je tuženik ostvario nepripadajuću korist korištenjem tužiteljevih pokretnih stvari bez valjane pravne osnove jer ugovor nije sklopljen, navodeći pri tom d u podnesku od 28. lipnja 2021. godine nije preinačio tužbu jer tužba u trenutku podnošenja tog podneska nije niti dostavljena tuženiku.

4. Nadalje, navodi da nisu bili ispunjeni niti uvjeti za sklapanje ugovora o najmu jer je preduvjet između ostalog sukladno čl. 12. st. 3. Sporazuma izvršena primopredaja izvršenih radova uz plaćanje najma unaprijed za idući mjesec kao i isplata svih iznosa po okončanom obračunu (čl. 12.2. Sporazuma), a da nije izvršena niti primopredaja niti okončani obračun niti je uopće određeno koji iznos bi tuženik trebao platiti tužitelju po toj osnovi, a niti je plaćena prva rata.

5. Nadalje navodi da je Trgovački sud u Zagrebu u predmetu R1-37/20220 dana 15. srpnja 2021. donio rješenje kojim se obustavlja postupak osiguranja privremenom mjerom Ovr-1566/19 i ukidaju sve provedene radnje i nalaže se ovdje tuženiku da tužitelju vrati u posjed gradilište i opremu, strojeve i građevinski materijal (stvari koje su predmet ovog postupka), da omogući tužitelju pristup gradilištu, opremi, strojevima, građevinskom materijalu te njihovu uporabu i korištenje u roku od 8 dana na što se tuženik oglušio.

6. U podnesku od 21. listopada 2021. tuženik uglavnom ponavlja navode iz odgovora na tužbu smatrajući da tužitelju nije nastala nikakva šteta za koju je odgovoran tuženik unatoč činjenici da su mjere koje su donesene u korist tuženika ukinute, jer da postupka osiguranja ne bi došlo da je tužitelj ispunio svoje obveze prema tuženiku.

7. U podnesku od 20. listopada 2022. tužitelj navodi da su u odnosu na pokretnine koje su predmet ovog postupka naslovni sud donio dana 28. ožujka 2022. odluku Ovr-27/2022 kojom je zabranio ovdje tuženiku da koristi predmetne nekretnine, oduzimanjem istih i predajom u posjed tužitelju, a rješenje je potvrđeno odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-1585/22 dana 11. svibnja 2022., a postalo je pravomoćno 28. ožujka 2022., da je tuženik u razdoblju od donošenja tog rješenja postupio po privremenoj mjeri te da je dana 13. svibnja 2022. započeo a 18. svibnja 2022. završio demontažu i predaju kranske dizalice, te da je dana 23. lipnja 2022. predao u posjed tužitelju ostale pokretnine određene rješenjem o osiguranju, pa u navedenom podnesku zbog izmijenjenih okolnosti temeljem čl. 190. st. 1. i 3. ZPP-a uređuje tužbeni zahtjev jer smatra to svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama, te specificira tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.491.559,81 kn / 728.855,24 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama za razdoblje od 19. listopada 2019. do 01. lipnja 2022., a a u podnesku od 03. svibnja 2023. konačno specificira tužbeni zahtjev uzimajući u obzir uvođenje valute EUR kao službe ne valute u Republici Hrvatskoj (list 248 spisa).

8. U podnesku od 26. travnja 2023. tuženik navodi kako je tužitelj već pravomoćno odbijen sa zahtjevom za naknadom štete presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-2196/2019 - Pž-4139/20), pa predlaže odbaciti tužbu.

9. Smatra nadalje neosnovanim tužbeni zahtjev iz razloga jer tuženik nije bio nepošteni posjednik nego pošteni posjednik, a stvar nije promijenila identitet, i već da iz tih razloga nije u obvezi tužitelju nadoknaditi koristi od uporabe njegovih stvari i poziva se na stajalište Vrhovnog suda od 14. studenog 2013. koje glasi "ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i 165. st. 1. ZV-a prema kojim odredbama je samo nepošteni posjednik dužan nadoknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar upotrjebljena na način da je promijenila identitet (radi čega je nije moguće ili nije opravdano vratiti tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbe čl. 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku nadoknaditi koristi bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje". Poziva se također na odredbe čl. 18. st. 3. ZV-a kojim je određeno da je posjed pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

10. Ističe da je u konkretnom slučaju stvar očuvanog identiteta i da je vraćena tužitelju, a da je tuženik u trenutku stjecanja bio pošteni posjednik i da je postupao u dobroj vjeri i očekivao je sklapanje ugovora o najmu gradilišne opreme uslijed čega je opremu zadržao na gradilištu jer mu je bila potrebna za daljnje radove, kao da se ni u kojem slučaju ne može smatrati da je tuženik nepošteni posjednik, jer je nepošteni posjednik onaj koji je znao ili je imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Nadalje navodi da je sudska praksa zauzela stav da tužitelj ima pravo na naknadu zbog korištenja njegove stvari od strane treće osobe samo pod uvjetom da je prije tužbe, a istovremeno s tužbom radi naknade koristi podnio i tužbeni zahtjev za predajom u posjed, a da je tužitelj tužbu za predaju u posjed podnio 15. listopada 2021., odnosno 2 godine nakon što je raskinuo Sporazum, i nakon što je pravomoćno odbijen sa zahtjevom za naknadom štete.

11. U podnesku od 19. svibnja 2023., tužitelj navodi kako se tuženik opetovano poziva na presudu trgovačkog suda P-2196/2019, odnosno Pž-4139/20, no međutim o navedenim presudama tužitelj se već očitovao detaljno podneskom od 08. rujna 2021., navodeći nadalje kako se Visoki trgovački sud RH u rješenju Pž-4139/2020 o odluci o privremenoj mjeri koja je izdvojena iz ovog predmeta za potraživanje u iznosu od 3.554.748,97 kn jasno očitovao kako tuženik neosnovano izvlači iz konteksta pojedine navode iz presuda uz napomenu kako su prijedlozi za privremene mjere ovdje tuženika tamo predlagatelja osiguranja pravomoćno odbijeni. U odnosu na tvrdnje tuženika da bi isti bio pošteni posjednik strojeva i opreme, smatra da tuženik ni u kojem slučaju nije pošteni posjednik niti to može biti, a kada bi sve i bio, da je to poštenje prestalo kada je saznao u trenutku kada je pravomoćno odlučeno da su neosnovane privremene mjere koje je pokrenuo tuženik. U odnosu na tvrdnje tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo u slučaju da je sa ovom tužbom tražio i predaju u posjed navodi da su te tvrdnje tuženika neosnovane i poziva se na pravno shvaćanje sjednice Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2021. (Rvev-181/229).

12. U nastavku postupka, a u podnescima koji su dostavljeni u spis tužitelj i tuženik uglavnom ponavljaju sve izneseno u ranijim podnescima.

13. Ovdje valja napomenuti da je tužitelj uz tužbu podnio prijedlog za određivanjem privremene mjere, a koja mjera je izdvojena u poseban spis koji se vodi pod brojem Ovr-140/2021, u kojem postupku je donesena privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 3.554,748,97 kn, a koja tražbina je predmet ovog postupka.

14. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to: Sporazum o razrješenju međusobnih odnosa 20/19-t (list 12-25 spisa), raskid svih ugovora i sporazuma (list 26 spisa), Rješenje Ovr-1566/19 (list 27- 43 spisa), Zapisnik (list 44-45 spisa), Rješenje Gž-1072/19 (list 46-48 spisa), Rješenje R1-37/2020 (list 4954 spisa), Rješenje Pž-4207/202 (list 5567 spisa), Rješenje Pž- 1967/2021 (list 68-74 spisa), poziv na povrat i pristupanje radi preuzimanja pokretnina (list 76-79 spisa), Popis opreme u posjedu tuženika (list 80 spisa), Nalaz i mišljenje vještaka (list 81-91 spisa), Ugovor o najmu pokretnina (list 92-95 spisa), odluku ovog suda P-2196/2019 (list 96-108 spisa), Mjesečni trošak najma opreme na gradilištu (list 114 spisa), financijski izvještaj (list 115-116 spisa), Računovodstvene politike i bilješke (list 117-119 spisa), Zk izvadak (list 120-124 spisa), prijedlog za donošenje privremene mjere (list 125-135 spisa), zk izvdak (list 143-156 spisa), Izvadak iz katastarskog plana (list 157 spisa), prijedlog za ovrhu (list 158-164 spisa), Odluku VTS-a Pž-4139/2020 (list 171-177 spisa), rješenje i Zaključak (list 211 -214 spisa), rješenje Z-793/2022 (list 218-220 spisa), Rješenje Ovr-27/2022 (list 225-232 spisa), Rješenje Pž-1585/2022 (list 233-239 spisa), rješenje R1-219/2022 (list 288-295 spisa), Presudu P-176/2023, iskaz svjedoka PŠ (list 325-326 spisa), svjedoka GŠ (list 326- 327 spisa) i zastupnika po zakonu ČŠ (list 327-328 spisa), sud je izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 347-351 i 380 spisa), presudu ovog suda P- 24/2020 (list 356-366 spisa ) i presudu Pž-3552/2024 (list 389-396 spisa).

15. Sud nije pribavljao pojedine spise predloženo po tužitelju i tuženiku, budući da se radi o spisima u kojima su donesene pravomoćne odluke, i sud može uvidom u e-spis utvrditi sadržaj tih predmeta i odluka donesenih u tim predmetima.

16. Nadalje, tužitelj je u podnesku od 20. listopada 2022. konačno specificirao tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 5.491.559,81 kn / 728.855,24 EUR, a sve iz razloga jer je u tijeku postupka došlo do izmijenjenih okolnosti na način da je sud u odnosu na pokretnine koje su predmet ovog postupka dana 28. ožujka 2022. donio rješenje Ovr-27/2022 radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja ovdje tužitelja određivanjem privremene mjere zabrane protivniku osiguranja ovdje tuženiku da koristi predmetne nekretnine oduzimanjem istih i predajom u posjed predlagatelju osiguranja ovdje tužitelju, te je tuženik postupio po navedenom rješenju i tužitelju vratio u posjed kransku dizalicu dana 18. svibnja 2022. i ostale pokretnine dana 23. lipnja 2022., tužitelj je obračunao iznos ostvarene koristi od dana oduzimanja pokretnine dana 18. listopada 2019. o predaje u posjed istih tužitelju dana 18. svibnja 2022. odnosno dana 23. lipnja 2022.

17. Obzirom da povećanje tužbenog zahtjeva proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove te da je došlo do promijenjenih okolnosti sud je dopustio preinaku temeljem, 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a uz to sud smatra da je u konkretnom slučaju potrebno dopustiti preinaku jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a.

18. Nadalje, tužitelj je 20. listopada 2022. konačno specificirao tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 5.491.559,81 kn / 728.855,24 EUR, a u podnesku do 28. siječnja 2025. konačno specificira tužbeni zahtjev i usklađuje ga s nalazom i mišljenjem vještaka i sada potražuje iznos od 725.303,91 EUR, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, čemu se tuženik nije protivio, stoga je sud utvrdio da je tužitelj povukao tužbu i tužbeni zahtjev za iznos od 3.551,33 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, stoga je odlučeno kao u točki II. rješenja.

19. Sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

20. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 725.303,91 EUR na ime naknade za bespravno korištenje dijela pokretnina u vlasništvu tužitelja a koje pokretnine su nesporno bile u posjedu tuženika u razdoblju od 18. listopada 2019. da do 18. svibnja 2022. odnosno do 23. lipnja 2022.

21. Među strankama je nesporno da su pokretnine vlasništvo Tehnike d.d., te da su se nalazile u posjedu tuženika od 18. listopada 2019. kada je provedena privremena mjera određena rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1566/19 od 17. listopada 2019., na gradilištu Westgate B u Splitu, Komulovića put, pa sve do 18. svibnja 2022. kada je tužitelju u posjed vraćena kranska dizalica, odnosno do 23. lipnja 2022. kada su tužitelju u posjed vraćene ostale pokretnine.

22. Nije sporno da je ovaj sud donio presudu P-2196/2019 kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja za naknadom štete u iznosu od 811.214,53 kn, no međutim Visoki trgovački sud RH je odlukom Pž-4139/2020 preinačio predmetnu odluku i odbio zahtjev ovdje tužitelja za isplatom tog iznosa ukinuo predmetnu odluku s obrazloženjem da na strani tuženika nema protupravne štetne radnje.

23. Ovdje valja napomenuti da je osnova tužbe u tom predmetnu bila naknada štete, u smislu odredbe čl. 1089. st.1. i 3. ZOO-a, temeljem koje odredbe je tužitelj u tom predmetu bio dužan dokazati štetnu radnju tuženika, a što tužitelj nije dokazao, dakle u tom predmetu je tužitelj pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom.

24. Nije sporno da je tuženik temeljem nepravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu Ovr-1566/2019. dana 17. listopada 2019. ovršio i u svom posjedu zadržao pokretnine tužitelja taksativno navedene u rješenju o određivanju privremene mjere od 17. listopada 2019. (list 27 spisa).

25. Nije sporno da je na predmetno rješenje o određivanju privremene mjere ovdje tužitelj, a tamo protivnik osiguranja izjavio žalbu i da je predmetno rješenje ukinuto odlukom Županijskog suda u Varaždinu Gž- Ovr-1072 /2019 i predmet je vraćen na ponovni postupak.

26. Nije sporno nadalje da je ovaj sud kao nadležan sud u predmetu R1- 37/2020 odbio prijedlog za određivanje privremene mjere istovjetnog sadržaja rješenjem od 09. prosinca 2019., te nije sporno da je ta odluka postala pravomoćna dana 29. listopada 2020.

27. Nije sporno da je ovdje tuženik u sklopu postupka radi opravdanja privremene mjere u predmetu P-24/2020 postavio novi prijedlog za osiguranje privremenom mjerom, radi nalaganja trpljenja posjedovanja pokretnina tužitelja, te nije sporno da je i taj prijedlog pravomoćno odbijen kao neosnovan (Ovr 131/2020, Pž- 1967/2021), a koja odluka je postala pravomoćna 29. travnja 2021. Uvidom u odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-1967/2021 a kojom odlukom je sud odlučivao o prijedlogu za osiguranjem nenovčane tražbine ovdje tuženika prema ovdje tužitelju odnosno o zahtjevu za trpljenje posjedovanja točno određenih popisanih pokretnina (list 68-69 spisa), sud je utvrdio d je predmetnom odlukom jasno utvrđeno da predlagatelj osiguranja, ovdje tuženik pokretnine koje su vlasništvo tužitelja drži u posjedu bez valjane pravne osnove.

28. U pravu je tuženik kada tvrdi da tužitelj nema pravo na naknadu štete sukladno odredbama čl. 1046. odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - 155/2023, dalje: ZOO-a budući je tako odlučeno pravomoćnom presudom ovog suda P-2196/2019 (Pž-4139/2020).

29. Prema stavu ovog suda utvrđenja iz navedenog predmeta nisu relevantna u ovoj pravnoj stvari, budući tužitelj svoje potraživanje ne temelji na njegovom pravu na naknadi štete , radi nemogućnosti raspolaganjem predmetnim pokretninama u smislu najma (što je bio predmet tog postupka), nego smatra da ima pravo na naknadu s osnova korištenja tuđe stvari u svoju korist, jer je tuženik nedvojbeno ostvario nepripadajuću korist koristeći stvari u vlasništvu tužitelja bez valjane pravne osnove, jer među strankama nije ni sporno da je tuženik tijekom razdoblja od 18. listopada 2019. pa nadalje, sve dok pokretnine nisu vraćene tužitelju i to temeljem rješenja o privremenoj mjeri Ovr-1566/2019, a koje rješenje je nedvojbeno ukinuto držao pokretnine tužitelja u svom posjedu i koristio se istima, a da za to korištenje tužitelju nije plaćao nikakvu naknadu, koju bi svakako bio dužan plaćati da su stranke sklopile ugovor o najmu, a nedvojbeno takav ugovor nije sklopljen.

30. Sud pri tom ne ulazi u razloge nesklapanja ugovora o najmu sukladno čl. 12. st. 3. Sporazuma o razrješenju međusobnih odnosa, jer je to predmet jednog od mnogobrojnih postupaka među istim strankama.

31. Nadalje, odredbom čl. 354. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12- 6/24, dalje: OZ) propisano je da protivnik osiguranja ima pravo prema predlagatelju osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao.

32. Nesporno je dakle, da su sve privremene mjere u postupcima osiguranja i to u predmetima Ovr-1566/19, kasnije R1-37/2020, te u postupku Ovr-86/2020, kasnije Ovr-131/2020 , a koje postupke je inicirao ovdje tuženik pravomoćno odbijene, pa prema stavu ovog suda tužitelj već sa tog osnova ima pravo na naknadu štete.

33. Ovo stoga jer je tuženik tijekom počevši od 18. listopada 2019. pa sve do vraćanja pokretnina u posjed tužitelja (2022. godine) temeljem rješenja o procjeni cijelog navedenog razdoblja počevši privremenoj mjeri Ovr-1566/2019, a koja mjera je pravomoćno ukinuta držao u svom posjedu i to bez da je tužitelju plaćao bilo kakvu naknadu i koristio pokretne stvari tužitelja, a čime je nedvojbeno stvari značajnu imovinsku korist, a koju bi i da je sa tužiteljem zaključio ugovor o najmu bio dužan plaćati.

34. Iz iskaza svjedoka PŠ (list 324 spisa), nadzornog inženjera na gradilištu WESTGATE u Splitu gdje je izvođač radova temeljem Ugovora bila Tehnika d.d. iz Zagreba proizlazi da je u tijeku gradnje Tehnika d.d. jednostrano raskinula Ugovor, te je Tehnika d.d. odlučila napustiti gradilište, međutim su tužitelj i tuženik imali su sklopljen Sporazum prema kojem Sporazumu je u bilo kojem slučaju, dakle, ili zbog raskida Ugovora ili bilo kojeg drugog raskida Tehnika d.d. bila obvezna na gradilištu ostaviti opremu, budući da se radilo o jednom od najvećih gradilišta u Hrvatskoj te je ta oprema bila nužna radi završetaka radova, a pogotovo kranovi. Nakon raskida Ugovora nastavljene su redovne koordinacije na gradilištu, ali su nakon određenog vremena dobili vijest da je Tehnika d.d. preko vikenda započela skidanje krana i u tom trenutku je on osobno došao na gradilište i kolege iz moje firme da su tražili da se obustavi skidanje krana Tehnika d.d. je nastavila sa tim, te je u konačnici Tehnika d.d. odstranila kran i pritom je čak i tuženiku nanesena šteta u vidu toga što je odrezano i postolje krana da se na tom mjestu kran više ne može postaviti. Nakon toga investitor, ovdje tuženik je zatražio od Suda u Splitu privremen mjeru kojom privremenom mjerom je Tehnici d.d. zabranjeno daljnje postupanje, a pokretnine koje su se nalazile na gradilištu su ostavljene u posjedu ovdje tuženika. Sjeća se da je Sporazumom bilo ugovoreno da će investitor i Tehnika d.d. u slučaju raskida Ugovora sklopiti Ugovor o najmu te je tim Sporazumom bila definirana i cijena najma no prema njegovim saznanjima Ugovor o najmu nije sklopljen iako je investitor, ovdje tuženik poslao zahtjev za sklapanje Ugovora, ali je Tehnika d.d. to odbila. Jedno vrijeme su radovi stagnirali do pronalaska novog izvođača, a nakon što je pronađen novi izvođač radovi su nastavljeni, te da su u nastavku radova korištene pokretnine tužitelja, ali da su po završetku radova na konstrukciji, fasadi i radova na krovu 2022. godine pokretnine vraćene tužitelju, a da korištenje opreme nije plaćano ovdje tužitelju jer tužitelj nije izdavao račune.

35. Iz iskaza svjedoke GŠ, voditelja projekta na gradilištu u Splitu i sjećam se da su ovdje tužitelj i tuženik, a vezano za projekt u Splitu imali sklopljeno više Ugovora i Sporazuma. Tehnika d.d. je raskinula Ugovor sa tuženikom, a po predmetnom Sporazumu koji su imali sklopljen postojala je obveza tuženika da u određenom roku nakon raskida Ugovora zatraži sklapanje Ugovora o najmu opreme koja se nalazila na gradilištu. Ne sjeća se točno u kojem roku je tuženik bio dužan zatražiti sklapanje Ugovora o najmu opreme prema Sporazumu no međutim u tom roku tuženik nije zatražio sklapanje Ugovora o najmu i Ugovor nije sklopljen. Nakon raskida Ugovora predstavnicima Tehnike d.d. je bilo onemogućeno na bilo koji način doći do opreme koja se nalazila na gradilištu tuženika koja je nakon raskida Ugovora o građenju ostala na gradilištu tuženika. Sjeća se da je na Sudu u Splitu bila je izdana neka mjera prema kojoj Tehnika d.d. nije mogla ući u posjed svoje opreme, no koliko se sjećam ta mjera je poslije ukinuta na Sudu u Zagrebu, odnosno ista je poništena. Što se tiče opreme sjeća se da se radilo o više kontejnera, skelama, elektor ormarića, lift za vertikalnu komunikaciji i jedan ili dva krana. Nema saznanja da bi tuženik bilo što platio ovdje tužitelju za korištenje te opreme, i poznato mu je da je tužitelj pozivao tuženika na predaju te opreme.

36. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika ČŠ (list 327-328 spisa), proizlazi da je tuženik je sa tužiteljem imao sklopljen Ugovor za izradu armirano betonske konstrukcije tornja B u Splitu, te su imali sklopljeno i nekoliko Aneksa tog Ugovora kao i Sporazuma. U tijeku izvođenja nadzemnih armirano betonskih radova Tehnika d.d. je u jesen 2019. godine raskinula predmetni Ugovor i pored avansne uplate za izgradnju 10 katova od 17-27 kata. Napominje da Tehnika nije iskoristila cijeli avans, a dio koji nije iskoristila nikada nije vratila tuženiku i pored toga što je tuženik to potraživao. Bitno je za naglasiti da je Ugovorom bilo predviđeno da ukoliko dođe do raskida navedenog Ugovora iz bilo kojeg razloga ili da Tehnika ne nastavi izvođenje ostalih radova u kompletiranju, odnosno završetku građevine WESTGATE B, da je Tehnika obvezna ostaviti tuženiku kao naručitelju svu opremu koja je služila za izvođenje radova. U bitnome se radi o dvije toranjske dizalice, neuobičajene visine za normalna gradilišta što je bitno u ovom postupku i ostala oprema koja formira gradilište. Međutim, u listopadu 2019. godine Tehnika je jednostrano raskinula Ugovor i u tajnosti krenula sa demontažom jednog od kranova i odvoženjem sa gradilišta i tog krana i ostale opreme koju su uspjeli demontirati. Taj kran koji je demontiran je demontiran na način da je onemogućio da se na tom istom mjestu montira bilo kakav drugi kran što je po njegovom tumačenju bila izričita namjera da se uništi projekt i tuženika kao investitora, pa kako bi spriječio daljnju štetu po tuženika i projekt tuženik je podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kako bi barem dio opreme zadržali na gradilištu i time izbjegli enormnu reputacijsku i financijsku štetu koja bi nastala. Ta privremena mjera je donesena u studenom 2019. kad su putem sudskog ovršitelja i asistenciju MUP-a dobili u posjed gradilište i opremu koja nije bila odvezena. Radi se o iznimno bitnom kranu i ostaloj sitnoj opremi. Nakon toga su imali zastoj u izvođenju radova od nekoliko mjeseci dok su osigurali drugi kran, dok su osigurali elemente za povećanje visine drugog krana, a što je bilo nužno zbog visine objekta i zbog osiguranja izvođača i tehnološke opreme kako bi mogli završit građenje. Također su od tužitelja pisanim putem tražili sklapanje Ugovora o najmu u Ugovorom predviđenom roku na što se Tehnika nikada nije očitovala. Dakle, preostalu opremu su koristili kako bi izvukli projekt sa što manje štete po njih i nakon što smo završili nužne radove u nekoliko navrata tijekom 2022. godine smo vratili svu opremu.

37. Iz njegovog iskaza nadalje proizlazi da za cijelo vrijeme od kad je tuženik temeljem privremene mjere ovršio predmetne pokretnine pa do vraćanja iste tužitelju tuženik tužitelju nije plaćao nikakva iznos za korištenje te opreme.

38. Iz iskaza navedenih svjedoka i zastupnika po zakonu tuženika, jasno proizlazi da je tuženik u razdoblju od 18. listopada 2019. godine pa sve do vraćanja iste tužitelju koristio i služio se opremom i pokretninama u vlasništvu tužitelja i da za to nije plaćao nikakvu naknadu. U odnosu na ostale navode svjedoka, sud utvrđuje da su sva sporna pitanja o tome je li tuženik na vrijeme uputio zahtjev tužitelju za sklapanjem ugovora, je li izvršen konačni obračun i sl. raspravljena u drugim predmetnima , i isto nije predmet ovog postupka, jer je nesporno da stranke nisu sklopile ugovor o najmu opreme, i nesporno je da je tuženik koristio pokretnine tužitelja i da za to cijelo vrijem tužitelju nije plaćao nikakvu naknadu.

39. Tužitelj tvrdi da je tuženik cijelo vrijeme od 18. listopada 2019. bio nepošteni posjednik i da je stoga temeljem odredbe čl. 165. ZV dužan tužitelju nadoknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, odnosno da je zadržavanjem predmetnih pokretnina u svom posjedu i po nedvojbenom saznanju da su navedene mjere ukinute i da nisu osnovane nastavio koristiti pokretnine u vlasništvu tužitelja i ostvarivati nepripadnu korist.

40. Odredbom čl. 165. ZV-a propisano je dakle da nepošteni posjednik tuđe stvari mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te nadoknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja.

41. Sporno je dakle među strankama je li tuženik za vrijeme dok su stvari bile u njegovom posjedu bio pošten ili nepošten posjednik.

42. Tuženik tvrdi da je bio pošten posjednik, a tužitelj tvrdi da je tuženik nepošteni posjednik.

43. Prema stavu ovog suda tuženik je od početka bio nepošteni posjednik pokretnina odnosno strojeva i opreme, budući je opremu koja je predmet ovog postupka prisilno oduzeo tužitelju temeljem rješenja o osiguranju privremenom mjerom Ovr-1566/2019 koje rješenje je kasnije poništeno i pravomoćno ukinuto odnosno odbijeno. Nadalje tuženik je u postupku Ovr-131/2020 (ranije Ovr-86/20) podnio i novi prijedlog za osiguranjem privremenom mjerom, i to radi nalaganja trpljenja posjeda, međutim i tom mjerom je pravovremeno odbijen, i u konačnici svim tim odlukama je utvrđeno da tuženik nema pravo na posjed tih pokretnina.

44. Sud se može složiti s tvrdnjom tuženika kako je isti postupao sukladno rješenju suda, i da je postupao u dobroj vjeri zahtijevajući od tužitelja zaključenje ugovora o najmu opreme, međutim sud zaključuje da je poštenje tuženika u svakom slučaju prestalo kako to osnovano tvrdi tužitelj onog trenutka kada je saznao da mu pravo na posjed ne pripada , a to je tužitelj jasno iskazao u svojoj žalbi podnesenoj na rješenje o određivanju privremene mjere u predmetu Ovr-1566/2019, a koja žalba je u cijelosti prihvaćena, a iz kasnijih odluka također jasno proizlazi da tuženik nikada nije imao pravo na posjed predmetnih pokretnina, neovisno o tome što je od tužitelja pravovremeno zatražio zaključenje ugovora o najmu, koji nesporno nije sklopljen, neovisno od toga da je tuženik protiv tužitelja podnio tužbu na sklapanje ugovora o najmu sukladno zaključenom Sporazumu, i njegovo pozivanje na odluku u predmetu P-176/2023, jer je tuženik već pri podnošenju prijedloga za određivanje privremen mjere 09. listopada 2019. imao saznanja da su svi ugovori i Sporazumi među strankama raskinuti, te je iz obavijesti o raskidu jasno navedeno da će tužitelj tuženika u primjerenom roku pozvati na predaju gradilišta, iz poziva na povrat i preuzimanje radi preuzimanja pokretnina od 13. studenog 2020. (list 76-79 spisa), razvidno je da je tužitelj upozoravao tuženika da su prijedlozi tuženika za određivanjem privremene mjere pravomoćno odbijeni, da su mu dužni vratiti opremu koju drže bespravno i neovlašteno, te je tužitelj tražio povrat pokretnina (list 80 spisa) uz upozorenje da mu tuženik na taj način nanosi štetu, a tuženik se na isto oglušio, pa je razvidno da tuženik nije imao pravni temelj posjedovanja predmetne gradilišne opreme, stoga sud zaključuje da je tuženik od početka bio nesavjestan i nepošten posjednik.

45. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci sud ili druge nadležne vlasti ili na zakonu , stjecatelj je dužan vratiti ga , odnosno ako to nije moguće nadoknaditi vrijednost postignute korist, a a obveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastale i kad se primi nešto s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala..

46. Obzirom da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva sud je proveo i vještačenje sa zadatkom vještaku utvrditi visinu koristi koju je tuženik ostvario besplatnim korištenjem tužiteljevih pokretnina i to za razdoblje od prisilnog preuzimanja 18. listopada 2019. pa do povrata istih.

47. Uvidom u nalaz i mišljenja vještaka (list 347-350 spisa) sud je utvrdio da je sudski vještak temeljem Mjesečnog troška najma opreme na gradilištu u skladu sa Sporazumom o razrješenju međusobnih odnosa 20/19_T koji je potpisan od strane tužitelja i tuženika naznačeno između ostalog da se trošak najma odnosi nakon završetka AB konstrukcije sukladno aneksima 32 i 33 ukoliko se izvođač i naručitelj ne dogovore za nastavak radova i postoji dok postoji potreba naručitelja za najmom. Iz tog dokumenta nadalje proizlazi da trošak najma iznosi 23.219,06 EUR i u navedenom dokumentu je naznače o da se taj trošak najma odnosi na period nakon završetka AB konstrukcije sukladno aneksima 32 i 33, ukoliko se stranke ne dogovore o nastavku radova, a obzirom da je nesporno kako se izvođač i naručitelj nisu dogovorili o nastavku radova i nisu zaključili ugovor o najmu opreme vještak je kao temelj za utvrđivanje visine tražbine koristio podatke o ukupnom mjesečnom trošku najma od 23.219,06 EUR, uz pretpostavku da bi toliko iznosio najam da su stranke sklopile ugovor o najmu.

48. Daljnjim uvidom u nalaz i mišljenje vještaka sud je utvrdio da je tuženik u razdoblju od oduzimanja dana 18. listopada 2019. pa do djelomičnog vraćanja u posjed (krana 18. svibnja 2022. i ostalih pokretnina konačnog vraćanja 13. lipnja kako je to navedeno u zadatku) besplatnim korištenje tih pokretnina tuženik ostvario korist u iznosu od 725.303,91 EUR, s time da se ta tražbina odnosno korist koju je tuženik ostvario besplatnim korištenjem pokretnina za razdoblje od 18. listopada 2019. do 18. svibnja 2022. iznosi 719.041,82 EUR, a za razdoblje od 19. svibnja 2022. pa do 13. lipnja 2022. iznosi 6.262,09 EUR.

49. Tužitelj i tuženik su imali prigovore na nalaz i mišljenje vještak, a koje prigovore je vještak otklonio na ročištu dana 20. siječnja 2025.

50. Što se tiče navoda iz podneska tuženika od 30. siječnja 2025. da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je vještak uzeo u obzir i pokretnine koje tužitelj nije naveo u svojoj tužbi, valja navesti da među strankama nije sporno da je tuženik koristio pokretnine tužitelja, da ugovor o najmu nije sklopljen, a tužitelj je zahtijevao naknadu upravo prema troškovniku predviđenom za eventualni najam pokretnina koji je dostavljen uz tužbu i koji je prilog II Sporazuma i koji mjesečni trošak je potpisan od strane tuženika i tužitelja (list 114 spisa). Za iznošenje novih činjenica tuženik je prekludiran, budući da je prethodi postupak zaključen dana 04. rujna 2023.

51. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući je isto napravljeno stručno, objektivno i u skladu sa pravilima struke i postavljenom zadatku.

52. Zaključno sud zaključuje da je tuženik u utuženom razdoblju bio nepošteni posjednik tužiteljevih pokretnina stoga mu je temeljem odredbe čl. 165. ZV-a i čl. 1111. ZOO-a iznos od 725.303,91 EUR stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

53. U odnosu na zatražene zatezne kamata koje je tužitelj potraživao konačno postavljenom tužbenom zahtjevu da prema pravnom shvaćanju usvojenom na na sjednici odjela trgovačkih sudova i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2021., tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovu naknade koristi koju je imao za vrijeme svog posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadom, a obzirom da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja ove tužbe podni zahtjev za naknadom koristi , tužitelj ima pravo na zatezne kamate tekuće od dana podnošenja tužbe, odnosno od 02. lipnja 2021. i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a , za druge odnose, stoga je odlučeno kao u točki I. i II. izreke.

54. U odnosu na tvrdnje tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu za korištenje njegove stvari od strane tuženika samo pod uvjetom da je prije tužbe ili istovremeno sa tužbom radi naknade koristi tražio predaju stvari u posjed, sud zaključuje da su takve tvrdnje tuženika neosnovane. Naime na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/21) održanoj dana 01. ožujka 2021. zauzeto je pravno shvaćanja da u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev suvlasnika protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar za isplatom naknade za to što ju je koristio i upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme posjedovanja, na temelju čl. 164. i 1265. ZV-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, a pri tome nije nužno da se tužbom sa vlasničkim zahtjevom istodobno traži i povrat i predaja stvari u posjed, ako je vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

55. Dakle, iz spisa predmete nesporno proizlazi da je tužitelj na jasan način iskazao volju za posjedovanjem odnosno predajom u posjed njegovih stvari, jer to jasno proizlazi iz odluka Ovr-131/20 (Ovr-27/22) i R1-37/20 (list 211-213 spisa), a uz to tužitelj je već uz tužbu dostavio dokaze da se više puta obraćao tuženiku sa zahtjevom za povratom stvari.

56. Obzirom da je tužitelj gotovo u cijelosti (osim u neznatnom dijelu u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva) uspio u ovom sporu tuženik je dužan nadoknaditi mu troškove postupka.

57. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje: ZSP) u skladu s Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadu troškova (list 400 spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR.

58. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

-trošak sastava tužbe od 02. lipnja 2021. i 28. lipnja 2021. kao jedan podnesak jer se radi o tužbi (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 10.447,59 EUR

-trošak sastava podnesaka od 08. rujna 2021., 20. listopada 2022., 19. svibnja 2023., 16. veljače 2024. u iznosu od po 10.447,59 EUR, svaki (Tbr. 8.1. Tarife) i,

- trošak sastava podneska od 03. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.3. Tarife)

- trošak podneska od 28. ožujka 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8. 4. Tarife)

04. svibnja 2023., 04. rujna 2023., 08. veljače 2024., 20. siječnja 2025. i 27. veljače 2025. u iznosu od po 10.447,59 EUR, svaki (Tbr. 9.1. Tarife)

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 331,81 koliki iznos je tužitelj i platio,

-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 663,61 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 145.212,28 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

59. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka određena je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.

60. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za podnesak od 28. lipnja 2021. u iznosu od 13.059,49 EUR s uračunatim PDV-om budući je predmetni podnesak u stvarnosti dopuna tužbe podnesene dana 02. lipnja 2021., pa mu se ne mogu priznati dva troška za jednu radnju, nije mu priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR sa uračunatim PDV-om budući sud zaključuje da taj trošak nije nužni trošak ovog postupka obzirom da se presuda objavljuje na oglasnoj ploči suda i tako je odmah dostupna strankama. Tužitelju također nije priznat dio zatraženog troška za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 331,80 EUR jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 331,81 EUR i taj mu je iznos i priznat.

61. Dakle ukupno nepriznati trošak tužitelja iznosi 13.516,29 EUR, stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu, 18. travnja 2025.

SUDAC

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatska

DNA:

-Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-Tuženiku po odvj.