1                             Poslovni broj: I Kž-212/2023-5

 

 

 

Poslovni broj: I Kž-212/2023-5

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca  Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te Maje Štampar Stipić i Sande Janković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. D., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, od 17. veljače 2023. broj K-53/2021-101, u sjednici održanoj 13. studenog 2023.

 

 

 

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 118. stavak 1. KZ/11., za koje je optuženi I. D. proglašen krivim pod točkom 1. izreke, te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II Uslijed odluke pod I i povodom žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se optuženi I. D. zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. KZ/11., za koje je proglašen krivim pod  točkom 2. izreke presude, na temelju članka 139. stavak 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te mu se na temelju članka 56. KZ/11., izriče uvjetna osuda kojom se određuje da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se na temelju članka 73. stavak 1. KZ/11. optuženom I. D. izriče sigurnosna mjera zabrane približavanja oštećenom M. D. na udaljenost manju od 100 metara, u trajanju od 4 (četiri) godine.

 

 

IV U preostalom dijelu, odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, pod točkom 1. izreke, optuženi I. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela- teška tjelesna ozljeda u pokušaju- opisanog u članku 118. stavak 1. u vezi s člankom 34. stavak 1. i 2. KZ/11, dok je pod točkom 2. izreke proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv osobne slobode- prijetnjom- opisanog i kažnjivog po članku 139. stavku 2. KZ/11. Za kazneno djelo iz članka 118. stavak 1. u vezi s člankom 34. KZ/11, na temelju članka 118. stavak 1. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11, na temelju članka 139. stavak 2. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te mu je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („NN“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., i 80/22.; dalje u tekstu ZKP/08.) oštećenici A. S. i M. D. s imovinskopravnim zahtjevom upućeni su u parnicu, a na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08.optuženiku je naloženo da plati troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.405,83 eura/10.592,23 kune.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467.točka 3. u vezi s člankom 470. ZKP/11.) i zbog odluke o uvjetnoj osudi i o sigurnosnoj mjeri ( članak 467. točka 4. u svezi s člankom 471. stavak 1. i 2. ZKP/08) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu te istu vrati na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće ili preinači prvostupanjsku presudu u odluci o uvjetnoj osudi te optuženiku utvrdi strože pojedinačne kazne zatvora i osudi ga na strožu jedinstvenu kaznu zatvora i djelomičnu uvjetnu osudu te da mu izrekne sigurnosnu mjeru zabrane približavanja žrtvama A. S. i M. D..

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana i to u odnosu na kazneno djelo iz članka 118. stavak 1. u vezi s člankom 34. stavak 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke presude te u odnosu na sigurnosnu mjeru vezanu za kazneno djelo iz točke 2. izreke presude.

6. Državni odvjetnik u žalbi navodi, u odnosu na točku 1. izreke presude kaka smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i time pogrešno izmijenio činjenični i pravni opis te pravnu oznaku kaznenog djela i optuženika osudio zbog kaznenog djela iz članka 118. stavak 1. u vezi s člankom 34. stavak 1. i 2. KZ/11, a ne zbog kaznenog djela iz članka 110. u svezi s člankom 34. stavak 1. i 2. KZ/11, a koje se optuženiku stavljalo na teret optužnicom. Smatra kako je, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je optuženik postupao s izravnom namjerom da usmrti oštećenu A. S., a ne da istu teško tjelesno ozlijedi, a da to proizlazi iz sredstva koje je optuženik uporabio prilikom počinjenja kaznenog djela i kojim joj je zadao ozljedu, zatim iz činjenice da   joj je zadao ozljedu u području glave, kao vitalnog dijela tijela, te nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka i kasnijeg postupanja optuženika.

 

7. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje vezano za točku 1. izreke i kazneno djelo iz članka 118. stavak 1. u vezi s člankom 34 KZ/11, za koje je optuženik proglašen krivim prvostupanjskom presudom, barem za sada, pogrešno utvrđeno. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije dao dovoljno jasne, uvjerljive i valjane razloge, a koji bi se temeljili na provedenim dokazima, na temelju čega je zaključio da su se u ponašanju optuženika ostvarili subjektivni i objektivni elementi kaznenog djela iz članka 118. stavak 1. u vezi s člankom 34. KZ/11, a ne kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., koje se optuženiku prvotno stavljalo na teret optužnicom.

 

7.1. Naime, dokazi provedeni tijekom prvostupanjskog postupka, napose nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka, zatim sredstvo koje je optuženik uporabio prilikom nanošenja tjelesne ozlijede oštećenoj A. S., te dio tijela u koji je oštećenoj tim sredstvom zadao ozljedu, za sada ne govore u prilog zaključku prvostupanjskog suda da bi optuženik postupao u namjeri da oštećenu teško tjelesno ozlijedi, a ne u namjeri da je ubije. Tako iz obrane optuženog, iskaza oštećene A. S., svjedoka M. D. i T. B. D., a i nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka, proizlazi kako je optuženik bočnom stranom metalnog dijela pijuka, duljine 47 centimetara koji s jedne strane ima šiljak, a s druge oštricu širine 6 centimetara, oštećenu udario u desni dio glave (znači u vitalni dio tijela), udarcem srednje jakog intenziteta te joj nanio tjelesnu ozljedu. 

 

7.2. Prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke nije u dovoljnoj mjeri cijenio nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka, posebno u dijelu nalaza i mišljenja u kojem vještak navodi kako je sredstvom kojim je optuženik udario oštećenu u glavu, istim smjerom, ali jačim intenzitetom, mogla kod iste nastati i osobito teška tjelesna ozljeda ili smrt. Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, prvostupanjski sud će detaljnije i temeljitije sagledati i ocijeniti cijelu dinamiku događaja, međusobne položaje optuženika i oštećene A. S. neposredno prije poduzimanja inkriminirane radnje od strane optuženika, iskaze svjedoka i obranu optuženika te sve navedeno dovesti u vezu s provedenim sudsko medicinskim vještačenjem, te tek onda zaključiti je li optuženik postupao u cilju da oštećenu ubije ili je pristao na to, ili je postupao u cilju da je teško tjelesno ozlijedi.

 

7.3. Isto tako, u pravu je državni odvjetnik, kako je prvostupanjski sud, za sada neosnovano, bez uporišta u dokaznom postupku, ne cijeneći dovoljno iskaze svjedoka A. S., M. D., T. B. D., iz činjeničnog opisa kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke presude, ispustio radnje optuženika „da je nakon zadavanja ozljede A. S., uzeo metalnu cijev te držeći tu cijev krenuo prema oštećenoj, vičući kako će je ubiti, a u kojem daljnjem postupanju su ga spriječili susjedi“. Stoga će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku još jednom, detaljno i savjesno ocijeniti iskaze svjedoka A. S., M. D., T. B. D., te ocijeniti proizlazi li iz njihovih iskaza da je optuženik poduzeo, nakon što je udario u glavu oštećenu A. S., i radnje koje je sud prvog stupnja ispustio iz činjeničnog opisa izreke presude.

 

7.4. Slijedom navedenog prvostupanjski sud će, u ponovljenom postupku, u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. izreke presude, ponovno provesti sve dokaze, savjesno i detaljno ocijeniti kako iskaz oštećene tako i iskaze gore navedenih svjedoka te nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka, nakon čega će pravilno utvrditi činjenično stanje te donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku koju će valjano obrazložiti.

 

8. Vezano za točku 2. izreke presude, neosnovano državni odvjetnik navodi da je prvostupanjski sud, suprotno provedenim dokazima, pogrešno iz činjeničnog opisa ispustio određene radnje izvršenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 1. i 2. KZ/11, za koje se teretio optuženik optužnicom, jer da su o tome iskazivali svjedoci A. S., M. D., T. B. D. i V. S..

 

8.1. Po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno iz činjeničnog opisa ispustio neke radnje izvršenja za koje se teretio optuženik, i to da bi prema oštećenom M. D. bacio metalnu cijev i kamen, kao i težinu i veličinu kamena, budući to nesporno ne proizlazi iz iskaza svjedoka na koje se poziva državni odvjetnik u žalbi, a niti iz snimke događaja. Oštećeni M. D., suprotno navodima državnog odvjetnika, prilikom ispitivanja u istrazi nije naveo da bi optuženik prema njemu bacio metalnu šipku te ga istom pogodio u bedro već to navodi tek u svom iskazu na raspravi.  Svjedok V. S., susjed optuženog i oštećenog, u svom iskazu je naveo kako je optuženik uzeo neku metalnu cijev i bacio je prema oštećeniku ali ga istom nije pogodio te da nije vidio da bi optuženik bacao bilo kakvo kamenje prema oštećeniku. Svjedok I. S. svjedočio je da je optuženik u ruci držao metalnu šipku ali da nije vidio da bi je bacio prema bilo kome ispred sebe kao i da nije vidio da bi optuženik bacio kamen prema oštećeniku. Svjedokinja A. S. navela je kako je optuženik uzeo metalnu šipku i počeo trčati za M. D., da bi se potom počeo s metalnom šipkom u ruci vraćati prema njoj, ali su ga susjedi V. i I. S. zaustavili, tako da niti iz njenog iskaza ne proizlazi da bi optuženik prema oštećenom M. D. bacio metalnu šipku. Supruga oštećenog M. D., svjedokinja T. B. D., navela je kako je optuženik uzeo jednu metalnu cijev i s njom krenuo prema A. S., da je tada došao susjed I. S. s bratom V. S. koji su zajedno spriječili optuženika u daljnjim nasrtajima no da je optuženik ipak prema oštećeniku bacio metalnu šipku no da ta šipka nije pogodila oštećenog.

 

8.2. Obzirom na takve iskaze svjedoka i činjenicu da se bacanje metalne šipke i kamena u smjeru oštećenog M. D. ne vidi niti iz snimke događaja, kao i različite iskaze u pogledu veličine i težine kamena, pravilno je prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, iz činjeničnog opisa ispustio te dijelove, jer isti nisu sa sigurnošću dokazani nakon provedenog dokaznog postupka.

 

8.3. Državni odvjetnik žali se i zbog odluke o kazni te vezano za kazneno djelo iz članka 139. stavak 1. i 2. KZ/11, ističe kako smatra da je kazna izrečena po prvostupanjskom sudu preblaga. Navodi kako je za kazneno djelo iz članka 139. stavak 1. i 2. propisana kazna zatvora od 3 mjeseca do tri godine, te da je optuženiku izrečena kazna koja je za samo tri mjeseca viša od zakonskog minimuma, kao i da se takvom visinom kazne i uvjetnom osudom u konkretnom slučaju neće postići svrha kažnjavanja, naglašavajući da je optuženik pokazao veliku upornost i da je djelo počinjeno uz različite modalitete.

 

8.4. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su sve te okolnosti počinjenja djela (upornost i raznovrsnost radnji počinjenja) našle dovoljno odraza u kazni zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja je viša od posebnog zakonskog minimuma. Stoga, a respektirajući i ispravno utvrđene olakotne okolnosti (kod kojih ranija neosuđivanost ima veću težinu s obzirom na životnu dob optuženika od skoro … godina, kao i činjenica da je bio smanjeno ubrojiv, narušenog zdravlja), nema opravdanja za odmjeravanje kazne zatvora u duljem trajanju, a i opravdano je izricanje uvjetne osude u trajanju od četiri godine kojom će se u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja.

 

8.5. Nasuprot tomu, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, nalazi da opravdano državni odvjetnik prigovara odbijanju prvostupanjskog suda da izrekne sigurnosnu mjeru zabrane približavanja oštećenom M. D., a potrebu izricanja iste u odnosu na oštećenu A. S. ponovno će razmotriti prilikom donošenja odluke u odnosu na ukinuti dio presude. To stoga što nalaz i mišljenje psihijatra u konkretnom slučaju, a cijeneći i zakonske pretpostavke za izricanje te mjere, nije odlučan za zaključak o tome je li potrebno ovu mjeru izreći. S obzirom na to da optuženik živi u neposrednoj blizini oštećenika, te akceptirajući njihove neriješene imovinske odnose, a koji su i doveli do počinjenja kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11. u obliku za koji je proglašen krivim (koji karakteriziraju upornost i različit način izvršenja) ovaj drugostupanjski sud nalazi da je izricanje takve mjere opravdano, posebno cijeneći preventivnu funkciju sigurnosnih mjera (otklanjanje okolnosti koje omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela) zbog čega je u tom dijelu prihvatio žalbu državnog odvjetnika i izrekao optuženom navedenu sigurnosnu mjeru u trajanju od 4 godine. Obzirom da optuženik živi u neposrednoj blizini oštećenika što neizbježno podrazumijeva njihove susrete pa i ponovne sukobe, ovaj drugostupanjski sud smatra da je zabrana približavanja na udaljenost manju od 100 metara opravdana da bi se istom otklonila opasnost od ponovnog počinjenja kaznenog djela, a opet omogućio optuženiku normalan život i kretanje oko svoje kuće.

 

9. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je, u povodu podnesene žalbe državnog odvjetnika, vezano za točku 2. izreke presude i kazneno djelo iz članka 139. stavak 1. i 2. KZ/11., pobijanu presudu ispitao i u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. te je našao da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke presude.

 

10. Slijedom navedenog, na temelju članka 482., članka 486. stavak 1. i članka 483. stavak 1. ZKP/08. riješeno je kao u izreci.

 

 

 

U Zagrebu, 13. studenog 2023.