REPUBLIKA HRVATSKA

P-1816/2021

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Mario Skejić odvj. u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po pun. Goran Gložinić odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 04. travnja 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja Mario Skejić odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Sandra Šimunić Mamić odvj. u Splitu, dana 18. travnja 2025. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

"Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana u spis dostaviti prijepise knjigovodstvenih kartica i sve otplatne planove po predmetnom kreditu za razdoblje od dana sklapanja kredita do 31. srpnja 2011 godine.“

p r e s u d i o  j e :

I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.694,83 EUR i to sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 0,05 EUR-a koja teče od 31.08.2005.

- 0,16 EUR-a koja teče od 30.09.2005.

- 0,16 EUR-a koja teče od 31.10.2005.

- 0,26 EUR-a koja teče od 30.11.2005.

- 5,69 EUR-a koja teče od 30.06.2006.

- 5,46 EUR-a koja teče od 31.07.2006.

- 5,70 EUR-a koja teče od 31.08.2006.

- 5,73 EUR-a koja teče od 30.09.2006.

- 5,66 EUR-a koja teče od 31.10.2006.

- 5,43 EUR-a koja teče od 30.11.2006.

- 5,01 EUR-a koja teče od 31.12.2006.

- 4,72 EUR-a koja teče od 31.01.2007.

- 4,70 EUR-a koja teče od 28.02.2007.

- 4,74 EUR-a koja teče od 31.03.2007.

- 4,17 EUR-a koja teče od 30.04.2007.

- 3,71 EUR-a koja teče od 31.05.2007.

- 3,39 EUR-a koja teče od 30.06.2007.

- 13,88 EUR-a koja teče od 31.08.2007.

- 13,19 EUR-a koja teče od 30.09.2007.

- 13,10 EUR-a koja teče od 31.10.2007.

- 14,56 EUR-a koja teče od 30.11.2007.

- 14,32 EUR-a koja teče od 31.12.2007.

- 15,13 EUR-a koja teče od 31.01.2008.

- 15,58 EUR-a koja teče od 29.02.2008.

- 16,34 EUR-a koja teče od 31.03.2008.

- 15,19 EUR-a koja teče od 30.04.2008.

- 14,74 EUR-a koja teče od 31.05.2008.

- 16,97 EUR-a koja teče od 30.06.2008.

- 16,12 EUR-a koja teče od 31.07.2008.

- 16,17 EUR-a koja teče od 31.08.2008.

- 31,52 EUR-a koja teče od 31.10.2008.

- 28,96 EUR-a koja teče od 30.11.2008.

- 32,21 EUR-a koja teče od 31.12.2008.

- 32,71 EUR-a koja teče od 31.01.2009.

- 32,94 EUR-a koja teče od 28.02.2009.

- 32,32 EUR-a koja teče od 31.03.2009.

- 32,44 EUR-a koja teče od 30.04.2009.

- 31,48 EUR-a koja teče od 31.05.2009.

- 30,78 EUR-a koja teče od 30.06.2009.

- 30,97 EUR-a koja teče od 31.07.2009.

- 31,34 EUR-a koja teče od 31.08.2009.

- 31,31 EUR-a koja teče od 30.09.2009.

- 30,93 EUR-a koja teče od 31.10.2009.

- 31,63 EUR-a koja teče od 30.11.2009.

- 32,20 EUR-a koja teče od 31.12.2009.

- 33,00 EUR-a koja teče od 31.01.2010.

- 32,81 EUR-a koja teče od 28.02.2010.

- 33,90 EUR-a koja teče od 31.03.2010.

- 33,69 EUR-a koja teče od 30.04.2010.

- 34,09 EUR-a koja teče od 31.05.2010.

- 37,56 EUR-a koja teče od 30.06.2010.

- 36,85 EUR-a koja teče od 31.07.2010.

- 38,33 EUR-a koja teče od 31.08.2010.

- 37,59 EUR-a koja teče od 30.09.2010.

- 36,39 EUR-a koja teče od 31.10.2010.

- 38,92 EUR-a koja teče od 30.11.2010.

- 42,14 EUR-a koja teče od 31.12.2010.

- 39,86 EUR-a koja teče od 31.01.2011.

- 40,66 EUR-a koja teče od 28.02.2011.

- 39,64 EUR-a koja teče od 31.03.2011.

- 39,82 EUR-a koja teče od 30.04.2011.

- 44,14 EUR-a koja teče od 31.05.2011.

- 44,42 EUR-a koja teče od 30.06.2011.

- 247,13EUR-a koja teče od 01.07.2011.

- 30,12 EUR-a koja teče od 31.07.2011.

sve do isplate, i to po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, koja teče za razdoblje do 31. prosinca 2007.god., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja teče za razdoblje od 01. siječnja 2008. god., do 31. srpnja 2015. god., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., do 31. prosinca 2022. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, koja teče za razdoblje od 01. siječnja 2023. god., do 29. prosinca 2023. god., te po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče za razdoblje od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

„- Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime nezakonito neplaćenih naknada zbog prijevremene djelomične otplate kredita isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.151,66 EUR i to sa kamatama na pojedinačne iznose od po:

- 895,59 EUR-a koja teče od 02.05.2006.

- 656,86 EUR-a koja teče od 25.07.2007.

- 452,19 EUR-a koja teče od 30.09.2008.

- 147,02 EUR-a koja teče od 01.07.2011.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

- Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak, sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.“

III Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 10. svibnja 2021. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-2759341, 11.04.2005.g., koji je solemniziran dana 12.04.2005.g. pred javnim bilježnikom Nevenkom Kekez u Splitu, pod brojem OU-341/2005.

Temeljem tog ugovora tužena je odobrila stambeni kredit u iznosu od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tužena je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakovih ugovornih odredbi.

Međutim tužena je napravila upravo suprotno, jednostrano je odredila obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.

Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze.

U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu.

Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita.

U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.

Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti.

Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.

Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima.

Sud EU-a u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile.

U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.

Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

Konačno, Vrhovni sud RH kroz odluku posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.svibnja 2020.g. izrazio slijedeća pravna shvaćanja koja su od odlučne važnosti za donošenje ispravne odluke u ovom predmetu:

- Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF su ništavne navodeći: „…treba uzeti u obzir da je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorne odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka…Ovaj sud je svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. i broj Revt2221/18-11 od 3.rujna 2019. odbio revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka…“ “;

- Utvrđenja iz kolektivnog spora su obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima navodeći: „…te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl.502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti…Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.g. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl.502.c ZPP, a isto tako i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor;

- Teret dokaza o posebnim okolnostima koje isključuju primjenu odluke iz kolektivnog spora leži na tuženoj navodeći: „…Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (napr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“.

U prilog tvrdnjama tužitelja govori i najnovija sudska praksa naslovnog suda koja se predlaže sudu pregledati.

U navedenom predmetu radi se o nekonvertiranom kreditu koji je u cijelosti otplaćen.

Odredbom iz čl.104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl.323.st.1.i2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila.

Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani.

U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl.214.ZOO-a/91 odnosno odredbi čl.1115.ZOO-a/96.

Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati u razdoblju od ________.g. do 31. srpnja 2011.g. bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnove oštećen za iznos od kuna na dan 31. srpnja 2011.g.

Obzirom da tužena raspolaže sa svim otplatnim planovima koji su različiti od prvotno ugovorenog, tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, pa sukadno odredbama članka 186.b. ZPP-a predlaže da sud donese rješenje:

„Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana u spis dostaviti prijepise knjigovodstvenih kartica i sve otplatne planove po predmetnom kreditu za razdoblje od dana sklapanja kredita do 31. srpnja 2011.g.“

Tužitelj nadalje navodi da će sukladno odredbama iz članka 186.b. ZPP-a, po pribavi navedene dokumentacije i provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja precizirati tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu:

„I/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od

kuna

i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena sve do konačne isplate.

II/ Nalaže s tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

Tužitelj u podnesku od 05. travnja 2022. god., navodi da osim potraživanja temeljem uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo i na isplatu nezakonito naplaćene naknade zbog prijevremene otplate kredita.

Naime, tužitelj je u nekoliko navrata vršio prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, te mu je tužena za svaku prijevremenu otplatu nezakonito naplatila naknadu.

Člankom 10. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, te da na sve što nije regulirano navedenim ugovorom da se primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja navedenog ugovora.

Odredbom čl.1024.st.2. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

Odredbom čl.1024.st.4. ZOO-a propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Odredbom čl.81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Odredbom čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Obzirom na činjenicu da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremila tužena, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, ovo pogotovo što tužena nije imala ikakve troškove zbog prijevremene otplate kredita.

Prema tome, tužitelj ima pravo na isplatu iznosa kojeg je platio na ime naknada zbog prijevremene otplate kredita.

Tužitelj još jednom napominje da ne raspolaže sa cjelokupnom dokumentacijom nužnom za postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva (prvi otplatni plan, otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, evidenciju svih uplata po predmetnom kreditu – konto karticu), jer ista nije dostavljena tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, a niti mu je tužena istu dostavila po njegovom usmenom i pismenom traženju putem punomoćnika, radi čega je prisiljen na postavljanje odredivog tužbenog zahtjeva kojeg će precizirati nakon dostave tražene dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

Radi izloženog, tužitelj uz toč.I. izreke tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplate razlike zbog uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, postavlja toč.II izreke tužbenog zahtjeva koja se odnosi na isplatu nezakonito naplaćenih naknada zbog prijevremene otplate kredita, tako da tužbeni zahtjev sada glasi:

„I/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od

kuna

i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena sve do konačne isplate.

II/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ovrhe na ime nezakonito naplaćenih naknada zbog prijevremene otplate kredita isplatiti tužitelju ukupan iznos od __________kuna i to sa kamatama koje teku na pojedine iznose do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena sve do konačne isplate.

III/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.“

U odgovoru na tužbu od 14. studenog 2024. god., tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 11.04.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50- 2759341 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 75.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu.

Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev tužitelja očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tužitelj u podnesku od 06. prosinca 2024. god., navodi da su iznijeti navodi u odgovoru na tužbu i postupanje tuženika u konkretnom slučaju u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), te stavu VSRH kao i odlukama Europskog suda za ljudska prava koje su sudovi država članica dužni uzimati u obzir i koje predstavljaju indirektan izvor prava.

Tužitelj napominje da predmetni kredit nije konvertiran, već je otplaćen u cijelosti.

Odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu su ništetne. U odnosu nepoštene ugovorne odredbe vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž6632/2017-10, od 14.06.2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. (tako i Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2000/2021 od 06.07.2021.g., Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž- 2828/2021 od 25.01.2022.g.).

Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni posl.br.Rev- 3142/18 od 19.03.2019.g., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP. Stoga su u tom pogledu neodlučna razmatranja tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi.

Radi navedenog, u ovom postupku tuženik se ne može pozivati, niti je na sudu provoditi dokaze kojima u bitnom tuženik predlaže utvrditi suprotno onom što je utvrđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Time su svi prigovori tuženika, a vezani uz valutu CHF neosnovani jer tuženik zanemaruje odredbu čl.502.c.ZPP-a i pravomoćnu presudu kojom je odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz odluke: Županijskog suda u Rijeci posl.br.Gž-3622/2020-3 od 18.05.2022.g., Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž- 604/2021-32 od 02.08.2022.g., Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br.Gž- 642/2021-2 od 20.09.2022.g.

Konačno, Vrhovni sud RH kroz odluku posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.05.2020.g. izrazio slijedeća pravna shvaćanja koja su od odlučne važnosti za donošenje ispravne odluke u ovom predmetu:

- Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF su ništavne navodeći: „treba uzeti u obzir da je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorne odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka…Ovaj sud je svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. i broj Revt-2221/18-11 od 3.rujna 2019. odbio revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka“;

- Utvrđenja iz kolektivnog spora su obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima navodeći: „te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl.502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti… Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.g. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl.502.c ZPP, a isto tako i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15-dalje:ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor“;

- Teret dokaza o posebnim okolnostima koje isključuju primjenu odluke iz kolektivnog spora leži na tuženoj navodeći: „…Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (napr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“.

Prema tome, sve da je i postojala bilo kakva komunikacija i njen sadržaj u smislu usmenih pregovora, ona ne predstavlja bitnu činjenicu u odnosu na ništetnost ovog dijela ugovornih odredbi.

Uostalom, ako je tuženik u potpunosti poštivao sve odredbe prava zaštite potrošača i postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kako je onda u postupku zaštite kolektivnih interesa utvrđena povreda prava potrošača.

Odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naplatu tzv.“ izlazne naknade“ su ništetne. Tužitelj napominje da s tuženikom nije pregovarao o ugovornim odredbama u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada).

Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati naknade o troškovima za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

Prema odredbi čl.3.st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.03.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne ugovorne naknade, čl.1021.ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO-a proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu izlaznu naknadu.

Tužitelj kao korisnik kredita nije mogao unaprijed znati kolika je izlazna naknada, niti utjecati na njezin sadržaj, niti na visinu, slijedom čega nije mogao znati kako će se odraziti na njegovu ekonomsku situaciju, jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju kao ugovornoj strani, su nepoznati parametri za utvrđivanje iste, dok je tuženik s druge strane bio ovlašten istu zaračunati sukladno internim odlukama Banke, odnosno tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Tužitelj napominje da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5.11.2020.g. (zaključak pod toč.8), ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo kao u konkretnom slučaju.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz odluke Županijskog suda u Splitu posl.br.Gž-2359/2017-2 od 23.11.2017.g., Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br.Gž-642/2021-1 od 20.09.2022.g., Županijskog suda u Zadru posl.br.Gž- 473/2022-2 od 09.05.2023.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-1656/2022-2 od 18.05.2023.g.

U konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. Postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici, u pogledu isplate predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1.ZOO-a, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare).

Sukladno stavu izraženom u objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.siječnja 2022.g. broj: Su-IV-33/2022-2 zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare, te je zastara počela teći iz početka.

Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

Budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari, jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g.

Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.siječnja 2020.g. broj Su-IV-47/2020-2 zauzeto je pravno shvaćanje kojim je odlučeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Konačno, u pogledu zastare Vrhovni suda RH je kroz svoju odluku posl.br.Rev- 953/2020-2 od 11.01.2023.g. implementirao prethodno zauzeto pravno shvaćanje navodeći „Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.“

Prema tome, imajući u vidu prethodno izražene stavove i shvaćanja Vrhovnog suda RH, te vrijeme podnošenja tužbe u konkretnom slučaju nije, niti je mogla nastupiti zastara potraživanja.

Radi izloženog, tužitelj ustraje u prijedlogu da sud tuženiku naloži dostavu kreditne dokumentacije (prvog otplatnog plana, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, specifikaciju uplata po kredita – konto karticu, sve vezano za Ugovor o kreditu broj 418-50-2759341 od 11.04.2005.g.) i provede predloženo financijsko- knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplaćene razlike izražene u EUR na način da se:

1. na mjesečnoj bazi utvrdi razlika između onoga što je tužitelj platio s osnova pretplaćene valutne klauzule primjenom početno ugovorenog tečaja za razdoblje od dana sklapanja ugovora o kreditu do konačne otplate kredita;

2. utvrdi iznos plaćenih naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada).

U podnesku od 06. prosinca 2024. god., tuženik navodi da se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora.

Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade.

Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“

Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 04.05.2022.g., razvidno je da je tražbina zastarjela.

Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor u vještvu od 30. prosinca 2024. god., navodi da mu je u parničnom predmetu broj P-1816/2021, Općinskog suda u Splitu, tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Skejić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupa Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, naloženo izvesti financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

Za potrebe provođenja traženog vještačenja dostavljen mi je spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Rješenjem Suda od 15.12.2024. godine (list 37. -38. spisa) odlučeno je izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku u svrhu izračuna visine predmetnog potraživanja. Vještak će u sačinjenom vještvu iskazati preplaćene iznose po osnovu ugovorene valutne klauzule, s tim što će preplaćene iznose po osnovu ugovorene valutne klauzule posebno iskazati, uzimajući u obzir tzv. negativne razlike u tečaju CHF, te posebno ne uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike u tečaju CHF.

Kako u spisu predmeta nije bilo dostatno dokumentacije za provođenje traženog vještačenja, od tuženice je dopisom od 14.12.2024. godine, putem e-pošte i putem punomoćnika iste, zatražio vjerodostojnu dokumentaciju i to kako slijedi: 1. Prvi otplatni plan koji je sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu.

2. Cjelokupni otplatni plan za razdoblje od datuma isplate do dan otplate predmetnog kredita u cijelosti, a koji otplatni plan sadrži promjenljive kamatne stope, promjenljive anuitete, glavnicu, kamatu i ostatak duga tužiteljice po mjesecima za navedeno razdoblje, sve iskazano u CHF.

3. Knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu za spomenuto razdoblje (prijepis kartice).

Dana 20.12.2024. godine, tuženica je dostavila traženu dokumentaciju, putem e-pošte, koju dokumentaciju je uložio u spis predmeta.

U prvom otplatnom planu iskazano je dospijeće prvog anuiteta 31.05.2005. godine. Iz cjelokupnog otplatnog plana i prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 17.12.2024. godine, razvidno je da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 31.07.2011. godine. Prema tome, utuženo razdoblje je od 31.05.2005. do 31.07.2011. godine.

Nadalje, ovo vještačenje proveo je na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi:

1. Tužba tužitelja od 31.03.2021. godine (list 1. -6. spisa).

2. Ugovor o kreditu broj: 418-50-2759341 od 11.04.2005. godine (list 8. -12. spisa).

3. Prvi otplatni plan od 15.04.2005. godine (neuvezano i neoznačeno).

4. Cjelokupni otplatni plan (neuvezano i neoznačeno).

5. Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 17.12.2024. godine (neuvezano i neoznačeno).

Na temelju navedenog zadatka Suda, daje mišljenje da je predmetne razlike tečaja iskazao u dvije varijante i to kako slijedi: 1. Prva varijanta bez tzv. negativne razlike, 2. Druga varijanta sa tzv. negativnom razlikom.

Ad.1. Prva varijanta-razlika bez tzv. negativnih razlika.

Vještak je potom sačinio pregled razlike anuiteta, ugovornih kamata i razlike po osnovi promjene tečaja iskazanih u kunama i eurima bez tzv. negativnih razlika za razdoblje od 31.05.2005. do 31.07.2011. godine, odnosno do dana otplate predmetnog kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje (1.-76.)

U redu 77., stupac 10. iskazao je nedospjelu glavnicu u CHF, koja je nastala nakon 31.07.2011. do 30.04.2025. godine.

- U stupcu 10.a iskazao je korigirani (prebijeni) mjesečni pozitivni i negativni iznosi, stupac 10., red 77., nedospjela glavnica nakon 31.07.2011. godine.

- U stupcu 11., 11.a. i 11.b iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama i eurima, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, sve kako je to zorno iskazano u gornjoj tablici. U redu 77., stupac 11. iskazao je nedospjelu glavnicu u kunama, koja je nastala nakon 31.07.2011. do 30.04.2025. godine.

U stupcu 11.a iskazao sam razlike anuiteta u kunama, korigirani (prebijeni) mjeseĉni pozitivni i negativni iznosi (nedospjela glavnica nakon 31.07.2011. godine) iz stupac

11. tablice br. 1 ovog vještva.

- U stupcu 12. i 12. a. iskazao je razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama i eurima, sve sukladno Ugovoru o kreditu.

- U stupcu 13. i 13. a. predmetne tablice iskazao je razlike u kunama i eurima, koje razlike se odnose samo na promjene teĉaja CHF u odnosu na tečaj na dan plaćanja i tečaja iz prvog otplatnog plana, odnosno Ugovora o kreditu.

Ad.2. Druga varijanta-razlika sa tzv. negativnim razlikama.

Vještak je potom sačinio pregled razlike anuiteta, ugovornih kamata i razlike po osnovi promjene tečaja iskazanih u kunama i eurima sa tzv. negativnim razlikama za razdoblje od 31.05.2005. do 31.07.2011. godine, odnosno do dana otplate predmetnog kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao sam iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike povećanje, odnosno smanjenje glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje (1. -76.).

U redu 77. iskazao je nedospjelu glavnicu u CHF i kunama, koja je nastala nakon 31.07.2011. do 30.04.2025. godine.

- U stupcu 10.a iskazao je korigirani (prebijeni) mjesečni pozitivni i negativni iznosi, stupac 10., red 77., nedospjela glavnica nakon 31.07.2011. godine.

- U stupcu 11. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, sve kako je to iskazano u tablici br. 2 ovog vještva.

- U stupcu 11.a iskazao je razlike anuiteta u kunama, korigirani (prebijeni) mjesečni pozitivni i negativni iznosi (nedospjela glavnica nakon 31.07.2011. godine) iz stupac 11. tablice br. 2 ovog vještva.

- U stupcu 11.b iskazao je razlike anuiteta u kunama, koje je tužitelj više platio tuženici (11.a).

- U stupcu 11.c. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, koje je tužitelj manje platio tuženici.

- U stupcu 11.d. i 11.e iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama i eurima, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnica i tečajnih razlika, koje razlike sam iz stupaca 11.b minus 11.c. kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženici.

- U stupcu 12. i 12. a. iskazao je razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama i eurima, sve sukladno Ugovoru o kreditu.

- U stupcu 13. i 13. a. predmetne tablice iskazao je razlike u kunama i eurima, koje razlike se odnose samo na promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan plaćanja i tečaja iz prvog otplatnog plana, odnosno Ugovora o kreditu.

Vještak je mišljenja da je na temelju navedenog zadatka Suda, dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjim tablicama, iskazao razlike potraživanja tužitelja od tuženice po osnovi razlike tečaja za razdoblje od 31.05.2005. do 31.07.2011. godine, odnosno do dana otplate predmetnog kredita u cijelosti i to u dvije varijante, bez i sa tzv. negativnim razlikama:

1. U nalazu, točka Ad.1., tablica br. 1, prva varijanta, iskazao je razlike potraživanja tužitelja od tuženice po osnovi tečaja (valutne klauzule) za navedeno utuženo razdoblje u ukupnom iznosu od 12.769,78 kuna (stupac 13., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 1.694,83 € (stupac 13.a, red ukupno).

2. U nalazu, točka Ad.2., tablica br. 2, druga varijanta, iskazao je razlike potraživanja tužitelja od tuženice po osnovi tečaja (u obzir uzete i tzv. negativne razlike) za navedeno utuženo razdoblje u ukupnom iznosu od 1.113,95 kuna (stupac 13., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 147,85 € (stupac 13.a, red ukupno).

Tužitelj u podnesku od 28. siječnja 2025. god., navodi da nema primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor, ali ističe da tuženik nema pravo na isplatu ili uračunavanje tzv. “negativnih razlika“ (primjena nižeg tečaja) zbog nepostojanja pravne osnove.

Naime, odredbom čl.1112.st.1. ZOO-a je propisano da se ne može zahtijevati vraćanje kada je netko izvršio isplatu znajući da nije dužan.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava, a tužitelj se od početka ugovornog odnosa nalazio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika kao banku za koju je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je kao nesavjesna ugovora strana koristio nepoštene ugovorne odredbe.

To što je tuženik koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u određenom razdoblju primjenjivao smanjeni valutni tečaj, ne može ići na štetu tužitelja primjenom odredbe iz čl.1112.ZOO-a, jer se radi o svjesnom postupanju tuženika.

Razliku koja je nastala zbog svjesne primjene smanjenog tečaja, niti u kojem slučaju ne bi trebali snositi klijenti banke, koji za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, za razliku od tuženika, nisu postupali protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Osim toga, odredbama ZID ZPK-a kao i u postupku zaštite kolektivnih interesa nije utvrđena (niti je to tuženik zahtijevao) obveza plaćanja razlike zbog primjene smanjenog tečaja.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz sudsku praksu odlukama: Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl.br.Gž-1429/2021 od 24.02.2022.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-533/2022 od 11.05.2022.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-627/2022 od 19.05.2022.g., Županijskog suda u Osijeku posl.br.Gž-2805/2021 od 23.05.2022.g., Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž-1771/2022 od 13.09.2022.g., Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br.Gž- 427/2022 od 06.10.2022.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-790/2022-2 od 22.02.2023.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-1129/2022 od 05.04.2023.godine.

Nadalje, sve da je u konkretnom slučaju i postoji pravna osnova za isplatom negativnih tečajnih razlika, takav zahtjev bi bio u zastari zbog proteka općeg zastarnog roka od 5 godina propisanog čl.225 ZOO-a, koji rok zastarijevanja nije prekinut donošenjem odluke u kolektivnom sporu u odnosu na tuženika, koji ima status trgovca, a ne potrošača.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je kroz odluku Općinskog suda u Sisku posl.br.P-155/2020 od 14.06.2021.g., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-1072/2021 od 16.12.2021.g., a ona odlukom Ustavnog suda RH posl.br.U-III-1068/2022 od 08.12.2022.g. „ Podnositeljičin prigovor zastare restitucijskog zahtjeva potrošača odbijen je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta broj: Rev 2245/2017 prema kojem opći rok zastare od pet godina teče od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018.) i nije protekao do dana podnošenja tužbe (17. travnja 2020.), dok je u odnosu na podnositeljičin prigovor radi prebijanja protutražbine s osnova negativnih tečajnih razlika utvrđeno da je pao u zastaru s obzirom na to da je podnositeljica trgovac, a ne potrošač, zbog čega se na nju ne primjenjuju stajališta Vrhovnog suda o prekidu roka zastare pokretanjem kolektivnog spora.“

Konačno, ako u postupku u odnosu na tzv. “negativne razlike“ nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tzv. “negativnih razlika“.

Prethodno iznijeti stav prihvaćen je kroz odluku Vrhovnog suda RH posl.br.Rev- 549/2023 od 18.12.2023.g. kojom je u proširenom vijeću od 13 sudaca uz osvrt na odluku Rev-1277/2022 od 08.03.2023.g. ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, zauzet stav: „ U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja

HRK-CHF na dan isplate kredita.“

U konkretnom slučaju vještak je postupio sukladno nalogu suda i izvršio izračun razlike temeljem primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (toč.I. izreke tužbenog zahtjeva).

Međutim, predmet ovoga postupka predstavljaju i nezakonito naplaćene naknade zbog prijevremene djelomične otplate kredita (toč.II. izreke tužbenog zahtjeva), radi čega je tužitelj prije zaključenja prethodnog postupka svojim podneskom od 05.12.2024.g. zahtjevao provođenje i financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja iznosa plaćenih naknada za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade).

Da je tuženik izvršio naplatu tzv. izlazne naknade proizlazi iz čl.10.Ugovora o kreditu u kojem se navodi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“

Također, iz Dopisa od 25.07.2007.g. i 02.05.2006.g. proizlazi da je tuženik zaračunao i naplatio tužitelju tzv. izlazne naknade.

Radi izloženog, tužitelj ustraje u prijedlogu da provođenjem vještačenja, odnosno predlaže dopunu na već predloženu okolnost utvrđenja iznosa plaćenih naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade), a sve kako bi u konačnici mogao odrediti svoj tužbeni zahtjev.

U podnesku od 31. siječnja 2025. god., tuženik navodi da je vještak Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor iskazao razlike tečaja u dvije varijante: bez negativne razlike i sa negativnom razlikom. Prema prvoj varijanti razlika potraživanja tužitelja od tuženika po osnovi tečaja na utuženo razdoblje je 1.694,83 eur, a prema drugoj varijanti razlika potraživanja tužitelja od tuženika po osnovi tečaja za utuženo razdoblje iznosi 147,85 EUR. U drugoj varijanti vještak je uzeo u obzir i tzv. negativnu razliku, odnosno koliko je tužitelj manje platio.

Slijedom navedenog, tuženik je suglasan s matematičkim izračunom druge varijante prikazane u nalazu i mišljenju, no i dalje osporava osnovanost i visinu potraživanja tužitelja jer su ugovorne strane ugovorile isključivo srednji tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita. Uzimajući u obzir da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj CHF te da je iz uručenih otplatnih planova jasno vidljivo da je tužitelj mogao informacije o kretanju tečaja na dan dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, razvidno je da se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da nije znao niti mogao znati da se tečaj svake valute pa tako i valute CHF mijenja.

Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu pristao na sve uvjete tuženika kao kreditora te pristao na primjenu svih općih akata i općih uvjeta tuženika koji je primjenjuju na konkretan ugovorni odnos.

S prvom varijantom izračuna tuženik nije suglasan jer u toj varijanti nije uzimana u obzir činjenica da je tužitelj zbog promjene tečaja manje plaćao pojedine anuitete pa je tuženik smatra nepotrebnom.

Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Milenko Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor u dopunskom vještvu od 17. veljače 2025. god., navodi da mu je u parničnom predmetu broj P-1816/2021, Općinskog suda u Splitu, tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mario Skejić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupa Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, naloženo mi je izvesti dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Za potrebe provođenja dopunskog vještačenja dostavljen mi je spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Rješenjem Suda od 06.02.2025. godine (list 68.-69. spisa) odlučeno je izvesti dokaz dopunom vještva stalnog sudskog vještaka radi utvrđenja iznosa plaćenih naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade), a sukladno prijedlogu tužitelja sadržanog u podnesku od 28.01.2025. godine, sve u roku od 15 dana.

Iz navedenog podneska tužitelja razvidno je da isti traži da se provede financijskoknjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja iznosa plaćenih naknada za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade), sve sukladno dopisima od 02.05.2006 . i 25.07.2007. godine iz kojih proizlazi da je tuženica zaračunavala i naplatila tužitelju tzv. izlazne naknade.

U prvom otplatnom planu iskazano je dospijeće prvog anuiteta 31.05.2005. godine. Iz cjelokupnog otplatnog plana i prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 17.12.2024. godine, razvidno je da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 31.07.2011. godine. Prema tome, utuženo razdoblje je od 31.05.2005. do 31.07.2011. godine.

Nadalje, ovo vještačenje proveo sam na temelju dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju i to kako slijedi:

1. Tužba tužitelja od 31.03.2021. godine (list 1. -6. spisa).

2. Ugovor o kreditu broj: 418-50-2759341 od 11.04.2005. godine (list 8. -12. spisa).

3. Prvi otplatni plan od 15.04.2005. godine (neuvezano i neoznačeno).

4. Cjelokupni otplatni plan (neuvezano i neoznačeno).

5. Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 17.12.2024. godine (neuvezano i neoznačeno).

6. Prijevremena djelomična otplata kredita od 02.05.2006. i 25.07.2007 godine (list 64. i 65. spisa).

Vještak je potom sačinio pregled tzv. izlaznih naknada iskazanih u CHF-u, kunama i eurima u navedenom predmetu.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio sam na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

Vještak je mišljenja da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazao potraživanje tužitelja od tuženice po osnovi tzv. izlaznih naknada za prijevremene djelomične otplate kredita u ukupnom iznosu od 11.696,94 kuna, protuvrijednost u eurima od 1.552,45 €, sve kako je to iskazano u navedenoj tablici ovog dopunskog vještva. Tužitelj u podnesku od 05. ožujka 2025. god., navodi da je u ovom predmetu stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Milenko Galiot, dipl.oec. i ovlašteni revizor izradio je dopunu nalaza i mišljenja u kojem u zaključno navodi: „Na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazao sam potraživanje tužitelja od tuženice po osnovi tzv.izlaznih naknada za prijevremene djelomične otplate kredita u ukupnom iznosu od 11.696,94 kuna, protuvrijednost u eurima od 1.552,45 E, sve kako je to iskazano u navedenoj tablici ovog dopunskog vještva.“

Tužitelj izjavljuje da nema primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

Sukladno provedenom vještačenju, tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u toč. I izreke presude.

Tužitelj je predložio sudu da donese i odluku kojom će tuženika na ime nezakonito neplaćenih naknada zbog prijevremene djelomične otplate kredita obvezati na isplatu ukupnog iznosa od 1.552,45 EUR i to sa kamatama na pojedinačne iznose od po: 895,59 EUR-a koja teče od 02.05.2006. i 656,86 EUR-a koja teče od 25.07.2007., sve do isplate.

Tužitelj je istim podneskom, dakle povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim traži da se tuženika obveže dostaviti prijepise knjigovodstvenih kartica i sve otplatne planove po predmetnom kreditu za razdoblje od dana sklapanja kredita do 31. srpnja 2011 god., a radi čega je donijeta odluka kao u izreci rješenja, pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

Na raspravnom ročištu dana 06. ožujka 2025. god., pun. tužitelja je odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Tužitelj u podnesku od 01. travnja 2025. god., navodi da iako nije imao primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Milenko Galiot, dipl.oec., nakon što mu je od strane tuženika poslije održavanja ročišta od 06.03.2025.g., uručen Prijepis knjigovodstvene kartice „Zagreb, 13.03.2025“, utvrdio je da dopunom nalaza i mišljenja nisu obuhvaćene dvije nezakonito naplaćene naknade zbog prijevremene djelomične otplate kredita i to iznos od 3.407,01 kuna (protuvrijednost 452,19 EUR-a) naplaćen dana 30.09.2008.g., te iznos od 1.107,83 kuna (147,02 EUR-a) naplaćen dana 01.07.2011.g.

Radi izloženog, tužitelj je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, te je predložio sudu da donese odluku pobliže opisanu u toč. II izreke presude.

Na raspravnom ročištu dana 04. travnja 2025. god., tuženik navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj specificirao podneskom od 01.04.2025. godine. Tužitelj nije imao osnov za podnošenje stupnjevite tužbe obzirom da tijekom postupka nije dokazao da je od tuženika prije pokretanja postupka zatražio dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu.

Tužitelj na istom ročištu navodi kako je u spis predmeta dostavio dopis od 16. ožujka 2021. godine iz kojeg je razvidno da se tužitelj obratio tuženiku prije pokretanja ovog postupka za dostavom tražene dokumentacije, a koji dopis je tuženik primio 08.04.2021. godine. U odnosu na protivljenje preinaci tužbe ističe da je tužitelj naknadno od tuženika i to nakon što mu se dodatno obratio, dobio prijepis knjigovodstvene kartice i to dana 13.03.2025. godine, slijedom čega prije zaprimanja iste i nije mogao znati da mu predmetnim vještačenjem nisu bile obuhvaćene još 2 nezakonito naplaćene naknade, pa je ovako preciziranje tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju dopušteno.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 418-50-2759341 od 11. travnja 2005. god., Dopis tužitelja od 16. ožujka 2021. god., Povratnicu – obavijest o prijemu od 08.04.2021. god., Potvrdu o primitku od 07. 04. 2021. god., Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Milenka Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 30. prosinca 2024. god., uz priloženu dokumentaciju – Otplatni plan od 15. 04. 2005. god., Otplatni plan za razdoblje od 15. 04. 2005. god., do 31.07. 2011. god., Prijepis knjigovodstvene kartice na dana 17.12.2024. god., dvije Zamolbe – prijevremena djelomična otplata kredita od 02.05.2006. god., i 25.07.2007. god., Dopunsko vještvo stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Milenka Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 17. veljače 2025. god., i Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. 04. 2005. do 31. 07. 2011. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Ovaj sud ne može prihvatiti prigovor tuženika kada navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe sukladno članku 186.b stavku 3. ZPP-a, obzirom da spisu predmeta prileži Dopis tužitelja od 16. ožujka 2021. god., uz priloženu Povratnicu – obavijest o prijemu od 08.04.2021. god., Potvrdu o primitku od 07. 04. 2021. god., a kojim dopisom se je bezuspješno obratio tuženiku u svrhu dostave prvog otplatnog plana, otplatnog plana po promijenjenoj kamatnoj stopi, knjigovodstvene kartice, te evidencije uplata po predmetnom kreditu.

Naime, tuženik tijekom postupka ne dokazuje da je cjelokupnu priloženu dokumentaciju koju je dostavio imenovanom sudskom vještaku u svrhu izrade vještava, a iz koje su razvidni svi potrebni podaci za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva, već dostavio tužiteljici za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, ili po zaprimljenom zahtjevu tužiteljice, a što je kao ugovorna strana bio dužan učiniti.

Tuženik se iz istih razloga nije u mogućnosti s uspjehom protiviti ni preinaci tužbe pisanim podneskom tužitelja od 01. travnja 2025. god., a budući da Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. 04. 2005. do 31. 07. 2011. god., nije dostavio imenovanom sudskom vještaku u svrhu izrade vještva, već tužitelju, i to tek naok raspravnog ročišta održanog dana 06. ožujka 2025. godine.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće. Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Stoga odista nisu jasna pravna stajalište tuženika kada navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već da iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, te da tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati, kao i da tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Slijedom navedenog, tuženik se neosnovano protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove navodeći da konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, obzirom da bi takav institut došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, te da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

Naime, predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb.

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu br. br. 418-50-2759341 od 11. travnja 2005. god., koji se odnose na tzv. valutnu klauzulu, a na koju ništetnost ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno je valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama ugovoreno odobravanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 75.000,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (toč. 1 Ugovora).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja u dijelu koji se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa anuiteta otplate predmetnog kredita uslijed ugovorene tzv. valutne klauzule, a kako to proizlazi i iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 10. svibnja 2021. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je i istaknuti prigovor zastare potraživanja u dijelu koji se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa anuiteta otplate predmetnog kredita uslijed ugovorene tzv. valutne klauzule, odbijen kao neosnovan.

Tužitelj tijekom postupka osnovano ističe da ako u postupku u odnosu na tzv. “negativne razlike“ nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tzv. “negativnih razlika“.

Naime, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni Ugovor o kreditu br. 418-50-2759341 od 11. travnja 2005. god., pravovaljan u cijelosti.

Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj platio tuženiku sporne naknade zbog prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita dana 02. 05. 2006. god., 25. 07. 2007. god., 30.09. 2008. god., i 01. 07. 2011. god., dok je predmetnu tužbu podnio dana 10. svibnja 2019. god., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od plaćanja spornih naknada zbog prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita, pa je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja u dijelu koji se odnosi na povrat plaćenih naknada zbog prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita, pa je tužbeni zahtjev radi isplate u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

Naime, tužitelj tijekom postupka osnovano ističe da sukladno stavu izraženom u objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.siječnja 2022.g. broj: Su-IV-33/2022-2 zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare, te je zastara počela teći iz početka. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl. 502.c. ZPP-a i čl.118. ZZP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

Osnovano tužitelj ističe i da prema odredbama ZID ZPK-a, kao i u postupku zaštite kolektivnih interesa, nije utvrđena (niti je to tuženik zahtijevao) obveza plaćanja razlike zbog primjene smanjenog tečaja, a sve da u konkretnom slučaju i postoji pravna osnova za isplatom negativnih tečajnih razlika, takav zahtjev bi bio u zastari zbog proteka općeg zastarnog roka od 5 godina propisanog čl.225 ZOO-a, koji rok zastarijevanja nije prekinut donošenjem odluke u kolektivnom sporu u odnosu na tuženika, koji ima status trgovca, a ne potrošača.

Obzirom da u postupku zaštite kolektivnih interesa, nije utvrđena niti obveza plaćanja u dijelu koji se odnosi na povrat plaćenih naknada zbog prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita, a koje odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nisu niti bile predmet kolektivnog spora, rok zastarijevanja potraživanja tužitelja na ime povrata plaćenih naknada zbog prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita isto tako nije prekinut donošenjem odluke u kolektivnom sporu u odnosu na tuženika, pa je tužbeni zahtjev iz ovog osnova isto tako u zastari zbog proteka općeg zastarnog roka od 5 godina propisanog čl. 225 ZOO-a, a sve imajuću u vidu i činjenicu da je Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što je načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelo zabrane zlouporabe prava.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imale primjedbi niti prigovora u odnosu na matematički izračun stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Milenka Galiot dipl. oec. i ovlašteni revizor od 30. 12. 20204. god., i 17. 02. 2025. godine.

Radi svega navedenog, u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev radi isplate na ime povrata nepripadno plaćenog s osnova ugovorenih ništetnih odredbi o tzv. valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF (toč. I izreke presude), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate na ime povrata plaćenih naknada zbog prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita m(toč. II izreke presude).

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 i čl. 155 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka koji su bili potrebni u svrhu vođenja parnice, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 18. travnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika