Poslovni broj  Pr-221/2022-30

 

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

   Žrtava fašizma 7                                                                            

     51000 Rijeka                                                                         Poslovni broj  Pr-221/2022-30

 

 

   U   I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

                            P R E S U D A  

 

              Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja K. C. d.o.o., V., M. 1, OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva V. i partneri d.o.o. u R., protiv tuženika B. K. iz R., T. 1, OIB: ...., zastupanog po punomoćnici D. H., odvjetnici u R., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. rujna 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, T. B., odvjetnika u R., a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 13. studenog 2023., javno objavivši,

 

 

    p r e s u d i o   j e :     

 

I.              Tuženik B. K. iz R., T. 1, OIB: ..., dužan je platiti tužitelju K. C. d.o.o., V., M. 1, OIB: ....., iznos od 7.963,36 eura[1] / 60.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022, a od 1. siječnja 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.869,06 eura[2] / 14.082,43 kuna, sve to u roku od 15 dana.

 

II.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, u dijelu, koji se odnosi na tijek zatezne kamate dosuđene iznos glavnice iz točke I. izreke, i to za razdoblje od 14. travnja 2022. do 18. travnja 2022., kao i glede zahtjeva da je tuženik iznose glavnice i troška postupka (točka I. izreke) dužan platiti tužitelju «i pod prijetnjom ovrhe – prisilne naplate.».  

 

III.              U preostalom dijelu iznad svote od 1.869,06 eura / 14.082,43 kuna zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka se odbija.

 

IV.               Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka, kao neosnovan.

 

 

 

         Obrazloženje

 

1.              Tužitelj je pred ovim sudom 17. svibnja 2022. podnio tužbu u kojoj navodi da je tuženik njegov bivši radnik kod kojega je bio zaposlen u razdoblju od listopada 2017. do 12. siječnja 2022. s kojim datumom je on sam i na vlastitu inicijativu bez navođenja razloga redovito otkazao ugovor o radu, da je u povodu navedenog otkaza donio odluku od 2. prosinca 2021. godine kojom je otkaz prihvatio i utvrdio datum prestanka radnog odnosa, da su stranke potpisanim ugovorom o radu prilikom zasnivanja radnog odnosa tuženika, kao i pripadajućim aneksom ugovoru o radu, između ostaloga, u članku 13. ugovora stipulirale i konkurentsku klauzulu koju da su potvrdile i odredbom članka 2. Aneksa ugovora o radu. U oba slučaja stranke da su u smislu odredbe članaka 102. i 106. Zakona o radu ugovorile kako radnik neće dvije godine nakon prestanka ugovora o radu bez pisanog pristanka tužitelja za svoj ili tuđi račun obavljati poslove koje je obavljao za poslodavca. Uz to, stranke da su ujedno ugovorile kako poslodavac u tom razdoblju nema obvezu isplate naknade plaće, već ugovaraju isplatu ugovorne kazne za slučaj kršenja ove ugovorne odredbe, sve u skladu sa već citiranim člankom 106. Zakona o radu, da je navedena stipulacija podrazumijevala rad kod ili za subjekta koji je u tržišnoj utakmici s tužiteljem. Nadalje, da je u vrijeme zaključenja ugovora i stipulacije citirane odredbe s tuženikom ugovorena bruto plaća u iznosu od 15.400,00 kn mjesečno čime da je ispunjen uvjet valjanosti ugovaranja konkurentske klauzule iz odredbe članka 106. stavak 3. Zakona o radu. Tvrdi da je tuženik prije zaposlenja kod njega radio u industriji prerađivanja drveta i izrade namještaja na poslovima koji ni na koji način nisu srodni djelatnosti kojima se bavi tužitelj (trgovina keramikom, obrada keramičkih ploča i drugo). Nakon početka rada kod njega, tuženik da je na posebnim tečajevima s osposobljen kao programer na CNC WATER JET stroju radi savladavanja znanja obrade keramike na tom posebnom i skupom stroju, da tuženik više nije radio kod njega nakon što je 22. prosinca 2021. godine potpisao i pisanu izjavu kojom potvrđuje da je otkazao ugovor o radu. Tužitelj ističe kako je tuženik kod njega kao poslodavca stekao sva potrebna znanja i vještine za rad na specijalnom stroju, i to za potrebe rezanja velikoformatne keramike na CNC WATER JET stroju, da je u prosincu 2017., dakle neposredno nakon zasnivanja radnog odnosa tuženika kod njega, uveo novinu u svoju dotadašnju djelatnost na način da je počeo sa obradama porculansko-keramičkih ploča velikih formata upravo navedenim strojem koji da je u mogućnosti, pored ravnog i krivolinijskog rezanja, rezati materijal i pod različitim kutovima. Navedena mogućnost da dopušta vrlo precizno rezanje velikih ploča, izradu kvalitetnih spojeva i izradu najzahtjevnijih elemenata, poliranje i precizno spajanje istih, te izradu proizvoda po mjeri. Također, tužitelj ukazuje da je nakon nabavke složenog stroja pokrenuo vlastitu proizvodnju sanitarnih pultova, kuhinjskih radnih ploča, blagovaonskih stolova, konferencijskih stolova, klub stolića, tuš kada, raznih gazišta, dekorativnih elemenata, preljevnih rešetaka za bazene, klupa, samostojećih pepeljara i čitav niz drugih elemenata, da je prilikom početka proizvodnje sa predmetnim strojem vlastitim radom i trudom, te promišljanjem morao pronalaziti najoptimalnije postavke i tehnike samog rezanja budući da niti proizvođač stroja niti dobavljači i proizvođači materijala nisu pružali takve informacije i pomoć budući da niti sami nisu raspolagali takvim znanjima. Troškovi testiranja da su iznosili oko 10.000,00 kuna dnevno, a u prvih godinu dana rada da je takvih testiranja bilo najmanje 10, da sada tuženik koristi sva ta znanja i saznanja na korist sebe i novog poslodavca. Tužitelj tvrdi da od trenutka nabavke stroja nudi i usluge rezanja vodenim mlazom ostalih tvrdih materijala kao što su čelik, inox, granit i drugo, da iznosi i opisuje navedeno nešto opširnije isključivo kako bi ukazao da nabavka, priprema i obuka za rad na tom stroju nipošto nije nešto obično i svakodnevno, odnosno da za osposobljavanje za rad na stroju zahtijeva vrlo kompliciranu i dugotrajnu, nerijetko i vrlo financijski skupu obuku, da je sve je to tuženiku omogućeno upravo kod njega i na njegov trošak. Tuženik da je bio de facto voditelj proizvodnje na tom stroju. Potom, da je na navedenim poslovima radio nakon obuke upravo tuženik koji da je od početka učio i naučio kako koristiti navedeni stroj, da je usavršavao znanje na njegovim proizvodima, o trošku tužitelja da je pohađao više edukacija i obilazio razne sajmove, pa i u inozemstvu, da tako stečena znanja sada koristi za svoju korist i korist subjekta koji je s njim u izravnoj tržišnoj utakmici, da je odmah ili neposredno nakon odlaska njega, tuženik počeo raditi iste i slične poslove (tehnička priprema i priprema nacrta za rezanje i općenito rad na stroju) na identičnom ili visokosličnom WATER JET stroju kod trgovačkog društva T. d.o.o. D., da je uvidom u izvadak iz sudskog registra dostupnog na internetu vidljivo je da se i djelatnosti u tom segmentu poslovanja u velikoj mjeri preklapaju, a prema njegovim saznanjima T. d.o.o. da je u tom spektru u izravnoj tržišnoj utakmici s njim. Tužitelj ističe da je o angažmanu tuženika kod T. d.o.o. koji je s njim u tržišnoj utakmici saznao u kontaktu sa svojim klijentima. Nakon toga da je utvrdio provjerom u svom knjigovodstvu kako je promet sa samo jednim kupcem samo u razdoblju od 1. siječnja 2022. godine pa do 30. travnja 2022. godine u odnosu na isto razdoblje lani pao sa 149.077.59 kn na 103.568,98 kn (dakle oko 30%), a što smatra izravnom posljedicom angažmana tuženika budući da ranije takve oscilacije nisu postojale. Nakon svih navedenih saznanja da je dopisom pozvao tuženika na isplatu ugovorne kazne. Tuženik da je putem punomoćnice odgovorio na dopis iznoseći argumente koji ne predstavljaju ekskulpirajući razlog za neisplatu ugovorne kazne. On da nije ugovorio opću zabranu zaposlenja tuženika u svojoj djelatnosti i ničim nije ugrozio njegovo pravo na rad i slobodu rada. Tuženik da je imao više nego širok dijapazon poslova koje je mogao obavljati nakon svojevoljnog prestanka rada kod njega. Međutim, tuženik ne samo da je počeo raditi za subjekt u izravnoj tržišnoj utakmici s njim, nego drugog poslodavca obavlja praktično istovjetne poslove koje da je obavljao za tužitelja i za koje je sva potrebna znanja stekao kod tužitelja, čime da je izravno prekršena vrlo razumno ugovorena konkurentska klauzula iz ugovora o radu. Visina ugovorne kazne da je ugovorena u svoti od 60.000,00 kn koji da je iznos, s obzirom na okolnosti, više nego razuman, razmjeran i odgovara iznosu od jedva četiri ugovorene bruto plaće u vrijeme zaključenja ugovora, dok samo šteta u padu prometa u prva četiri mjeseca sa samo jednim klijentom već prelazi polovicu navedenog iznosa. Predlaže donošenjem presude kojom joj je tuženik dužan platiti iznos od 60.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2022. godine pa nadalje do isplate, kao i naknaditi mu prouzročeni parnični trošak, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe – prisilne naplate.

 

2.              Tuženik u odgovoru na tužbu od 18. srpnja 2022. u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane. Tvrdi da je netočan navod da bi on znanja i vještine rada na CNC stroju stekao kod tužitelja, da je prije tužitelja radne zadatke na CNC stroju obavljao kod poslodavca i to: D. d.o.o. sa sjedištem u R. unazad 20 godina, sa radnim stažem u navedenoj tvrtci od oko 10 godina, E. d.o.o. sa sjedištem u I. - V., s povremenim radom u trajanju od oko 5 godina i drvna industrija K. sa radom od cca 2015 - 2017.g., sa radnim stažem u trajanju od 2 godine. Nadalje, tuženik pojašnjava da je po zanimanju elektroničar za računala sa završenom srednjom stručnom spremom Elektrotehničke škole, da je znanje stekao još za vrijeme svoje prakse, te kasnije rada u tvrci D. d.o.o. što je bilo unazad u periodu od 20 godina. Navodi da je od tada do danas svoj rad davao time i svoje znanje i vještine rada na navedenim strojevima svojim kasnije poslodavcima, time i tužitelju. Pored toga, da mu je upravo tužitelj pristupio da s istim zaključi ugovor o radu za vrijeme dok je radio u D. industriji K., na što je on pristao zbog bolje plaćenog rada, koji da je na početku bio obećan u visini od 15.000,00 kuna brutto, da bi mu tužitelj u zadnjem periodu od dvije godine isplaćivao brutto plaću od oko 11.000,00 kuna, što da je bio razlog da s istim prekine radni odnos i odlazi na Zavod za zapošljavanje, te tek nakon tri mjeseca stupa u radni odnos sa novim poslodavcem T. d.o.o.. Dalje, da je netočan navod da bi sadašnji poslodavac tuženika T. d.o.o. bila konkurencija tužitelju, obzirom da je T. davno ranije počela s navedenim radom, dok da je tužitelj s istim radom započeo u trenutku kada je njega zaposlio, te je upravo on (tuženik) sva svoja znanja i iskustva rada na tom stroju pokazao tužitelju, te učio druge djelatnike za rad na istom stroju. Ukazuje da je tužiteljeva primarna djelatnosti prodaja pločica i sanitarija, dok da je rad na navedenom stroju započeo 2017. kada mu on otkriva svoja znanja i vještine na tom stroju kroz Ugovor o radu. Sve druge navode da mu je zbog njegova odlaska nastupila šteta tužitelj ničim nije dokazao. Tuženik predlaže donošenje presude kojom se odbija tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje parnični postupak.

 

3.              Na ročištu 23. ožujka 2023. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u točki I. izreke (7.963,36 eura / 60.000,00 kuna), dakle isticanjem novčanog iznosa u euru, službenoj valuti u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023., sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 57/22 i 88/22) te fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za 1 euro), kao i prema članku 2. stavci 1., 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 85/22).

 

4.              U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave). Od personalnih dokaza saslušane su stranke, na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. ožujka 2023., i to zastupnik tužitelja po zakonu, M. Ć. te tuženik B. K. (stranice od 53 do 57 spisa).  

 

5.              Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022; dalje: ZPP) sud zaključuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

 

6.              Prije svega, u pogledu cjelokupne dokazne građe koja je u ovom sporu uzeta u obzir, nesporno slijedi iz sadržaja tužbe (stranica 2. tog podneska) da je tužitelj već na tom mjestu istaknuo kao dokaz i Aneks br. 1. Ugovora o radu. Tu ispravu dostavio je u spis uz podnesak od 30. kolovoza 2023. (stranice 84 i 85 spisa). Tuženik se protivio da se i taj dokaz uzme u obzir (očito u smislu čl. 299. st. 3. ZPP-a) jer da taj dokaz nije dostavljen do trenutka zaključenja prethodnog postupka. Takvu argumentaciju pasivne strane ovog spora sud ne prihvaća jer je jasno regulirano člankom 299. stavkom 1. ZPP-a da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Upravo na način opisan citiranom pravnom normom je tužitelj i postupio pravovremenim predlaganjem tog konkretnog dokaza, dok tuženik pogrešno tumači sadržaj odredbe čl. 299. st. 1. ZPP-a je istom nije predviđeno, da je osim predlaganja dokaza koji se imaju provoditi tijekom dokaznog postupka (na glavnoj raspravi), stranka te dokaze dužna i dostaviti najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno do zaključenja prethodnog postupka.

 

7.              Predmet ovog spora je kondemnatorni zahtjev tužitelja (kao bivšeg poslodavca) prema tuženiku (kao bivšem radniku) za isplatu iznosa (ugovorom o radu) ugovorene kazne zbog, po navodima u tužbi, tuženikova nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja.

 

8.              Među strankama je nesporno da su 2. listopada 2017. zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je tuženik zasnovao radni odnos kod tužitelja za radno mjesto Programer na CNC stroju (stranice od 7 do 13 spisa).

 

9.              Odredbom članka 102. stavci od 1. do 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014 – u nastavku: ZR), koji se ima primjenjivati u ovoj pravnoj stvari obzirom na vrijeme kada je zaključen predmetni ugovor o radu, propisano je da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja). Ugovor iz stavka 1. ovoga članka ne smije se zaključiti za razdoblje duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa. Ugovor iz stavka 1. ovoga članka može biti sastavni dio ugovora o radu. Ugovor iz stavka 1. ovoga članka mora se sklopiti u pisanom obliku.

 

10.              Člankom 106. stavci 1., 2. i 3. ZR-a normirano je da za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja može se ugovoriti ugovorna kazna. Ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznoga prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete. Ugovorna kazna iz stavka 1. ovoga članka može se ugovoriti i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja, ako je u vrijeme sklapanja takvog ugovora radnik primao plaću veću od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.

 

12.              Prema članku 11. Ugovora o radu od 2. listopada 2017. (stranica 10 spisa) stranke su ugovorile osnovnu plaću tuženika (radnika) u minimalnom bruto iznosu od 15.400,00 kuna, dakle radi se o plaći većoj od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, koja je u 2017. prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku (bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama) iznosila  8.055,00 kuna  ("Narodne novine" broj 25/2018).

 

13.               Iz izjave od 22. prosinca 2021. i Odluke od 2. prosinca 2021. (str. 24 i 25) slijedi da je tuženik 1. prosinca 2021. otkazao predmetni Ugovor o radu, a koju činjenicu je tužitelj utvrdio 2. prosinca 2021. te je odredio da Ugovor prestaje 12. siječnja 2021. (očito prema smislu ostalog sadržaja te Odluke radi se o datumu 12. siječnja 2022.). Među strankama nema spora da se tužitelj nakon toga zaposlio kod trgovačkog društva T. d.o.o. te da je kod istog bio u radnom odnosu u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (17. svibnja 2022.).

 

14.              Dalje, odredbom članka 13. Ugovora o radu, kao i članka Aneksa br. 1 Ugovora o radu od 12. prosinca 2019. (stranice 84 i 85 spisa), utvrđeno je da su stranke ugovorile da dvije (2) godine nakon prestanka Ugovora o radu radnik neće, bez prethodnog izričitog pisanog odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun obavljati poslove koje je temeljem tog Ugovora obavljao za poslodavce. Također je utvrđeno da poslodavac ne preuzima obvezu isplate naknade plaće za vrijeme trajanja zabrane natjecanja, a za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja stranke ugovaraju kaznu u svoti od 60.000,00 kuna. Obveza plaćanja ugovorne kazne dospijeva 5. (peti) dan po slanju pisanog preporučenog poziva poslodavca na plaćanje, dok kvalifikaciju nedozvoljenog obavljanja poslova, u tom smislu, daje uprava poslodavca.

 

15.              Zastupnik tužitelja po zakonu, M. Ć. u iskazu, u bitnom, navodi da se tužitelj bavi prodajom keramičkih pločica, laminata, sanitarija od 1992., da su 2016. odnosno 2017. počeli sa obradom keramičkih pločica sa posebnim strojem CNC  Water jet, a i prije da su odrađivali pločice sa drugim strojevima. Stroj CNC Water jet da osim keramike zadnjem periodu od dvije godine isplaćivao brutto plaću od oko 11.000,00 kuna rezati i druge predmete primjerice kamen, plastika, guma, staklo (ali ne kaljeno). U odnosu na raniji uređaj kojim da se rezala keramika ovaj uređaj je funkcionalniji u smislu preciznosti reza, da koristi metodu vodenog mlaza plus pijesak. Raniji uređaj da je koristio dijamantni disk s oštricom i tom tehnikom da se nije moglo postići sadašnja preciznost, da su u zadnje vrijeme keramičke pločice odnosno ploče puno većih dimenzija nego ranije primjerice 1,6 x 3,2 metra. Tužitelj da takve ploče svakodnevno obrađuje, a raniji stroj da nije bio podoban zbog dimenzija. Što se tiče navedenog specijaliziranog stroja da je bilo potrebno uložiti veći novčani iznos vezano uz obuku za rad te vezano uz tehničke probe nalazaka najoptimalnijih načina rezanja ploča kako bi se izbjeglo njihovo pucanje odnosno uništenje. Tvrdi da je dobio informaciju odmah nakon što je tuženik otkazao Ugovor da se počelo sa instalacijom istog takvog stroja CNC Water jet u firmi T. d.o.o. koja firma da je prije toga koristila njihove usluge rezanje keramičkih ploča, a podatke da se to dogodilo tako kako opisuje da je dobio od predstavnika njihovog klijenta E. d.o.o. Zagreb. Inače firma T. d.o.o. da je konkurentska firma K. c... d.o.o., da na području R. i okolice osim te dvije pravne osobe nema drugih firmi koje da se bave tim djelatnostima, da trgovačko društvo T. postoji 10-tak godina, da je njima osnovna djelatnost rezanje keramike, montaža keramičkih ploča na namještaj. Tvrdi da osim firme E. d.o.o. nije tražio eventualno druge podatke oko poslova koji bi se sa tim novim strojem radili u firmi T. d.o.o. Vrijednost CNC Water jet stroja sa svim dodatnim dizalicama i pomoćnih alatima da iznosi oko 300.000,00 eura. Nadalje, vezano uz obuku koju je prošao tuženik s ciljem stjecanja potrebnih znanja za rad na tom stroju postoji certifikat, da je osim tuženika obuku prošao i radnik R. J. (i dalje zaposlenik tužitelja) i još nekoliko radnika koji nisu bili primarno određeni za provođenje temeljite obuke, ali da su bili prisutni kako bi se općenito upoznali odnosno stekli znanje o samoj tehnologiji rezanja ploča. Glede dobivanje informacija od člana Uprave firme E. d.o.o. pojašnjava da je to bilo na poslovnom sastanku sa upravom te firme u travnju 2022., oni da su mu rekli da tuženik radi u konkurentskoj firmi i da su dali dio svog posla toj firmi. Nakon toga da se putem svojih odvjetnika obratio tuženiku u smislu odredbi Ugovora o radu kojeg je imao sklopljenog s njim, da je oko mjesec dana nakon dolaska tuženika na rad, organizirana obuka za predmetni stroj za njega i druge radnike, da je tuženik isključivo radio na poslovima na CNC stroju, konkretno da je sudjelovao u izradi programa za rezanje određenog materijala i obavljanje samog rezanja na stroju  te svih poslova oko stroja, koji su obuhvaćali osnovno servisiranje koje se prošlo u obuci. Nastavno, ističe da je tuženik prije dolaska kod tužitelja radio u D. industriji K., na CNC strojevima i programiranju istih, to da su drugačiji strojevi u odnosu na CNC Water jet, to su posebni strojevi za drvnu industriju (druga vrsta sječiva, pile, glodala i sl.). Ukazuje da je tuženik išao raditi na bilo koji drugi specijalizirani stroj, za bilo koji drugi materijal, osim keramike da u tim okolnostima nikakav postupak protiv tuženika ne bi pokretao, da je nakon odlaska tuženika pad prometa sa klijentom E. 30%, da je tuženikova bruto plaća bila 15.000,00 kuna. Uz to, da je prilikom zaključenja ugovora tuženik upozoren na ugovornu kaznu, na pribavljanje certifikata, trošak školovanja nakon koje je tuženik dobio certifikat da je obučen za rad na stroju CNC Water jet potrošeno oko 10.000,00 eura, a to uključuje i druge radnike, s tim da dodaje da je nakon toga obavljeno 10-tak probnih rezanja od kojih je svako pojedinačno koštalo oko 10.000,00 kn koji također predstavlja trošak a tuženik je išao i na sajmove u Italiji kako bi dobio potrebna saznanja i vidio detalje oko proizvodnje proizvoda koji su se dalje proizvodili kod tužitelja.

 

16.               Tuženik B. K. u iskazu, u bitnom, ističe da na području P... županije postoji još jedna firma koja ima CNC Water jet stroj, i to E t... d.o.o. J., i da se bavi se rezanjem keramike, da je zaposlen u pravnoj osobi T. d.o.o., kod tog poslodavca da je počeo raditi tri mjeseca nakon što je otkazao ugovor kod tužitelja. Kod poslodavca T. d.o.o. radi na programiranju CNC Water jet stroja, tim strojem da se režu svi materijali osim kaljenog stakla, kao keramičke ploče. Tvrdi da je kod tužitelja radio na programiranju CNC Water jet stroja ali da je i podučavao svog kolegu R. J. za rad na tom stroju te općenito za rad u CNC tehnologiji, da je prošao obuku za rad kod tužitelja na CNC Water jet stroju kao i svih ostalih 7 ili 9 drugih kolega. Prije rada kod tužitelja da nije imao znanja vezano uz rad na CNC Water jet stroju, a to mu nije niti bilo potrebno jer je znanja o CNC tehnologiji naučio još 20-tak godina ranije, da bi i bez obuke znao raditi na CNC Water jetu stroju, a jedino što nije znao bilo je „upogoniti“ stroj na početku procesa rada, da mu se prije podnošenja tužbe tužitelj nije ni na koji način pisano obratio. Prije nego je počeo raditi kod tužitelja da je koristio CNC tehnologiju, ali da ju nije koristio vezano uz rezanje i korištenje keramike, kad je počeo raditi kod novog poslodavca T. d.o.o., tamo da se već nalazio stroj CNC Water jet, da kod tog poslodavca nije polazio nikakvu obuku (obuku u smislu crtanja-CNC programiranja), da je kod novog poslodavca na početku sklopio ugovor na određeno, a sada da radi na neodređeno. Tvrdi da mu prilikom zaključivanja ugovora o radu tužitelj ništa nije objašnjavao, da je ugovor potpisao, ali da ga prethodno nije pročitao jer da jest, da do ovog spora ne bi sigurno došlo.

 

17.              Obzirom na predmet spora irelevantno je isticanje tužitelja vezano uz smanjenje njegovih prihoda (opisano u točki 9. činjeničnog dijela tužbe), kao i dokazi dostavljeni s tim u vezi. S druge strane, za ovaj spor nemaju relevantnosti tuženikove tvrdnje glede stjecanja znanja i stručnih vještina za rad na CNC stroju godinama prije zaključenja ugovora o radu s tužiteljem. Samim time dokazni prijedlozi tuženika istaknuti u tom smjeru (saslušanje svjedoka poimenice navedenih u odgovoru na tužbu), po ocjeni suda, nemaju nikakvu važnost za razrješenje ovog spora, pa stoga u dokaznom postupku predloženi svjedoci nisu saslušavani. Uz to, nema važnosti za ovu parnicu niti navod tuženika da mu je u periodu od dvije godine prije prestanka radnog odnosa tužitelj isplaćivao bruto plaću od oko 11.000,00 kuna, dakle manje nego što su ugovorili.

 

18.              Ono što je bitno, s općenite razine, jest to da je tuženik s tužiteljem prilikom zaključenja Ugovora o radu (kao njegov sastavni dio) ugovorio i zabranu natjecanja reguliranu člankom 102. ZR-a. Odredbom članka 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; nadalje: ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 8. stavka 4. ZR-a propisano je da sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, dok je člankom 342. stavkom 1. ZOO-a određeno da vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Vezano uz iskaza tuženik, u dijelu, kada je istaknuo da prethodno potpisivanju nije uopće pročitao Ugovor o radu slijedi da on prilikom sklapanja tog pravnog posla nije upotrijebio niti uobičajenu pažnju u pravnom prometu (čitanje isprave koja će se potpisati). Ta činjenica nikako ne može ići tuženiku u korist u ovom sporu.

 

19.              Člankom 102. stavkom 5. ZR-a regulirano je da ugovorna zabrana natjecanja ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika. Iz navedenog slijedi da svrha, odnosno cilj navedenog pravnog instituta nije radniku onemogućiti rad, već isključivo rad kod poslodavca koji predstavlja konkurenciju bivšem poslodavcu. Zabrana se može odnositi samo na druga društva, odnosno poslovne subjekte koji su stvarna konkurencija ranijem poslodavcu. Bitno je nude li novi i bivši poslodavac na tržištu iste proizvode i usluge, te je odlučno stvarno stanje a ne ono prema podacima o registriranim djelatnostima pravnih osoba koje se u tom smislu kompariraju. Što se tiče visine ugovorene kazne u slučaju kršenja zabrane natjecanja krucijalno je da ta svota bude ugovorena u razumnom iznosu.

 

20.              Polazeći od prethodno navedenog, te na temelju utvrđenog stanja stvari u dokaznom postupku, proizlazi da se tužitelj i novi poslodavac tuženika, trgovačko društvo T. d.o.o., nalaze u poslovnoj konkurenciji, za vrijeme trajanja predmetne ugovorne zabrane natjecanja, i to zato što na području P... županije (odnosno, prema njihovim mjestima sjedišta, R. i okolice) nude proizvode i usluge rezanja keramičkih ploča pomoću istog sofisticiranog stroja CNC Water jet i tehnike kojom taj uređaj funkcionira. Tehnologija rada s tim strojem, kako je utvrđeno tijekom glavne rasprave, omogućava veću funkcionalnost u smislu preciznosti reza keramike, a što se ranijim uređajima koji su koristili dijamantni disk s oštricom nije moglo postići, osobito ako se uzme da su sada keramičke pločice odnosno ploče puno većih dimenzija nego ranije, primjerice 1,6 x 3,2 metra, kako to u svom iskazu navodi tužiteljev zastupnik po zakonu. Sve navedeno, osim iznesene argumentacije tužitelja tijekom parnice, slijedi i iz stranačkog iskaza tuženika, koji doduše u tom smislu (korištenja CNC Water jet stroja za rezanje, dakle obradu, upravo keramike) ističe postojanje više poslovnih subjekta u P... županiji, tvrdeći da ih ima tri, i to E t...a d.o.o. J., T. d.o.o. te tužitelj. Međutim, neovisno o broju pravnih osoba koje na tržištu određenog područja nude iste proizvode i usluge, za ovaj spor je relevantno utvrđenje suda da iste proizvode i usluge precizne obrade keramičkih ploča upravo istim skupim CNC Water jet strojem nude i tužitelj i trgovačko društvo T. d.o.o., te da tuženik kod novog poslodavca radi na programiranju CNC Water jet stroja, a upravo iste radne operacije, odnosno isti posao obavljao je i tijekom radnog odnosa kod tužitelja, kako to tuženik i navodi u svom iskazu. 

 

21.              Pored činjenice da je preuzeo ugovornu obvezu zabrana natjecanja s tužiteljem dvije godine nakon prestanka ugovora o radu, irelevantne su činjenice na koje se poziva tuženik u postupku i to; da je podučavao kod tužitelja svoje kolege za rad na stroju CNC Water jet, zatim pitanja provođenja obuke za rad na tom stroju, kao i opsega (širine) tuženikova znanja te iskustva i vještina za rad na CNC strojevima, prije nego je zasnovao radni odnos kod tužitelja i prihvatio ugovornu zabranu natjecanje.

 

22.              Također, irelevantna je, za ovaj spor između bivšeg poslodavca i bivšeg radnika, tvrdnja tuženika u odgovoru na tužbu da je T. d.o.o. davno prije tužitelja započela s radom na stroju CNC Water jet i preciznoj obradi keramike. Naime, za relevantnu (konkretnu) okolnost postojanja tržišnog natjecanja radnikova novog poslodavca s ranijim, bitno je isključivo i samo da oba poslovna subjekta na tržištu nude faktično iste proizvode, odnosno usluge, i to dok radniku traje ugovorna zabrana natjecanja, a to je sud konkretno i utvrdio.

 

23.              Dakle, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se tuženik unatoč preuzetoj (ugovorenoj) obvezi zabrane natjecanja nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja, zaposlio kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s tužiteljem, pa stoga u smislu članka 342. stavka 1. ZOO-a tužitelj je ovlašten od tuženika zahtijevati ispunjenje ugovorene obveze.

 

24.               Sud nije prihvatio navod tuženika iz stranačkog iskaza da mu se prije podnošenja tužbe tužitelj nije pisano obratio, obzirom na sadržaj dopisa tužitelja od 14. travnja 2022. i odgovora njegove punomoćnice tužitelju od 20. travnja 2022. (stranice 27, 28, 22. i 23. spisa). Iz tuženikove tvrdnje pred sudom da ne bi došlo do spora da je prethodno pročitao Ugovor koji je potpisao s tužiteljem, slijedi zaključak da je on zapravo naknadno shvatio koju je obvezu preuzeo, međutim to ne utječe na to da preuzetu obvezu ispuni i da je odgovoran tužitelju za njezino ispunjenje.

 

25.              U okolnostima ovog slučaja, iako se ugovorna zabrana natjecanja odnosi na zabranu zapošljavanja tuženika u najduljem zakonom predviđenom vremenu, uzimajući u obzir da rad na stroju CNC Water jet, osim obrade keramičkih ploča, obuhvaća i rad s drugim materijalima širokog spektra izrade mogućih proizvoda na tržištu, zatim da tuženik ima općenita znanja i vještine za rad na CNC strojevima (različitim od CNC Water jet), te da je po zanimanju elektroničar za računala, tada ugovorna zabrana zapošljavanja i to samo kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s tužiteljem, pod prijetnjom ugovorne kazne u visini 60.000,00 kuna (što odgovara ekvivalentu iznosa od četiri ugovorene bruto plaće), s aspekta poslodavca imala je za svrhu zaštitu njegovih opravdanih poslovnih interese, dok s gledišta radnika (tuženika) nije predstavljala nerazmjerno ograničenje mogućnosti rada, odnosno slobode zasnivanja radnog odnosa. 

 

26.              Visinu potraživanja, odnosno tužbenog zahtjeva u pogledu glavnice u svoti od 60.000,00 kuna sud je utvrdio temeljem postignute suglasnosti volja stranaka manifestiranih u članka 13. st. 4. Ugovora o radu odnosno u članku 2. Aneksa br. 1. Ugovora o radu, s tim što tuženik, osim općenitog osporavanja iznosa duga isto nije i argumentirano konkretizirao kao što je na takav način postupio vezano uz osporavanje osnova tužiteljeva zahtjeva. 

 

27.              Sadržaje ostalih izvedenih dokaza sud nije posebno analizirao obzirom nisu bili bitni za odluku o meritumu spora, a iz tih razloga nisu saslušavani ni predloženi svjedoci.

 

28.              Slijedom svega navedenog, te pozivom na odredbe materijalnog prava već citirane u ranijem dijelu obrazloženja, odlučeno je sadržajem točke I. dispozitiva presude.

 

29.              Tužbeni zahtjev je valjalo odbiti, u dijelu, u odnosu na početak tijeka zateznih kamata. Naime, tužitelj nije mogao osnovano zahtijevati kamatu na dosuđeni iznos glavnice od 14. travnja 2022., kada je tog dana od tuženika zatražio ispunjenje ugovorene obveze (plaćanja ugovorne kazna) poslavši mu preporučenim putem poziv, dok su stranke nedvosmisleno ugovorile da obveza plaćanja ugovorne kazne dospijeva 5. (peti) dan po slanju tog poziva, a to onda znači da je predmetna obveza dospjela točno 19. travnja 2022. Također, nije osnovan niti zahtjev, u dijelu, kojim se traži da se tuženiku naloži isplatiti dužne iznose (glavnog potraživanja i troškova postupka) «pod prijetnjom ovrhe» jer su kondemnatorne presude (kao primjerice predmetna odluka) osnov za ovrhu na temelju izričite odredbe članaka 22., 23. i 29. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17, 131/20 i 114/22), a ne po osnovi «klauzule» - pod prijetnjom ovrhe i/ili prisilne naplate. Zbog navedenog odlučeno je točkom II. izreke. 

 

30.              U odnosu na točku I., odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima u odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a.

 

31.              Odluka o trošku (točka I. dispozitiva) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a obzirom tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (sa sadržajem točke II. dispozitiva), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je sud odlučio da mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). U trenutku donošenja ove odluke o trošku na snazi su (od 5.11.2022.) Izmjene Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 136/22) i posebno T.br.50. – vrijednost boda 15,00 kuna, a što je primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) jednako sumi od 1,99 eura, u vezi s T.br.48. st. 3. Tarife koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sud je priznao tužitelju troškove zastupanja po punomoćnicima - odvjetnicima prema troškovnicima (stranice 69 i 89 spisa);

 

- sastav tužbe (Tbr. 7.t.1. Tarife - 100 bodova),

 

- sastav obrazloženog podneska od 24.8.2022. kojim se očitovao na odgovor tuženika na tužbu (Tbr. 8.t.1. Tarife – 100 bodova),

 

- zastupanja na ročištima 12.12.2022., 23.3.2023., 1.6.2023. i 28.9.2023. (Tbr. 9.t.1. Tarife – 100 bodova x 4 = 400 bodova),

 

- sastave podnesaka od 30.8.2023. i 26.9.2023. (Tbr. 8.t.3. Tarife – 25 bodova x 2 = 50 bodova), jer se radilo o podnescima koji se imaju supsumirati prema sadržajima pod ostale podneske predviđene u Tbr. 8.t.3. Tarife, a ne pod Tbr. 8.t.1.,

 

ukupno 650 bodova x 1,99 eura = 1.293,50 eura, zatim pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 323,38 eura (Tbr. 42. Tarife), sudsku pristojbu za tužbu i presudu (svako po 126,09 eura, ukupno 252,18  eura, prema Tar.br. 1. stavak 1. i Tar.br. 2. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama "Narodne Novine" broj 118/18 i 51/23), dakle sveukupno 1.869,06 eura / 14.082,43 kuna.

 

32.              U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška nije osnovan, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke.

 

33.              Budući je tuženik u postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (točka II. izreke) glede njegovog zahtjeva za naknadu troška od tužitelja (prema troškovniku na stranici 75 spisa) nema osnove za primjenu odredaba članaka 154. i 155. ZPP-a jer se odluka o pripadajućem trošku tužitelju temelji na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a, pa je zato riješeno sadržajem točke IV. dispozitiva.

 

34.              Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

 

 

         U Rijeci 13. studenog 2023.

 

 

Sudac: 

 

                                                                                                      Robert Mihelj

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti:

- punomoćnicima obje stranke isticanjem ove presude na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 13. studenog 2023.