Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-20/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Bebek, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, Sisak, S. i A. Radića 32, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 13. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 18. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju BŠ iznos od 3.724,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznos od:

3,07 eur počevši od 31.10.2008.

5,97 eur počevši od 31.12.2008.

8,06 eur počevši od 31.1.2009.

9,01 eur počevši od 28.2.2009.

6,40 eur počevši od 31.3.2009.

6,90 eur počevši od 30.4.2009.

2,92 eur počevši od 31.5.2009.

0,76 eur počevši od 31.7.2009.

2,31 eur počevši od 31.8.2009.

2,18 eur počevši od 30.9.2009.

0,61 eur počevši od 31.10.2009.

3,54 eur počevši od 30.11.2009.

5,90 eur počevši od 31.12.2009.

9,24 eur počevši od 31.1.2010.

8,48 eur počevši od 28.2.2010.

13,02 eur počevši od 31.3.2010.

12,16 eur počevši od 30.4.2010.

13,83 eur počevši od 31.5.2010.

28,37 eur počevši od 30.6.2010.

25,37 eur počevši od 31.7.2010.

34,51 eur počevši od 31.8.2010.

31,36 eur počevši od 30.9.2010.

26,28 eur počevši od 31.10.2010.

36,99 eur počevši od 30.11.2010.

50,63 eur počevši od 31.12.2010.

40,97 eur počevši od 31.1.2011.

44,69 eur počevši od 28.2.2011.

40,38 eur počevši od 31.3.2011.

41,16 eur počevši od 30.4.2011.

59,41 eur počevši od 31.5.2011.

61,18 eur počevši od 30.6.2011.

76,43 eur počevši od 31.7.2011.

68,60 eur počevši od 31.8.2011.

60,03 eur počevši od 30.9.2011.

59,11 eur počevši od 31.10.2011.

58,45 eur počevši od 30.11.2011.

62,53 eur počevši od 31.12.2011.

66,10 eur počevši od 31.1.2012.

66,58 eur počevši od 29.2.2012.

64,11 eur počevši od 31.3.2012.

65,78 eur počevši od 30.4.2012.

66,91 eur počevši od 31.5.2012.

65,00 eur počevši od 30.6.2012.

65,5 eur počevši od 31.7.2012.

64,07 eur počevši od 31.8.2012.

61,01 eur počevši od 30.9.2012.

64,31 eur počevši od 31.10.2012.

65,90 eur počevši od 30.11.2012.

64,75 eur počevši od 31.12.2012.

58,50 eur počevši od 31.1.2013.

63,81 eur počevši od 28.2.2013.

64,27 eur počevši od 31.3.2013.

62,19 eur počevši od 30.4.2013.

55,73 eur počevši od 31.5.2013.

55,56 eur počevši od 30.6.2013.

57,15 eur počevši od 31.7.2013.

59,70 eur počevši od 31.8.2013.

63,22 eur počevši od 30.9.2013.

61,40 eur počevši od 31.10.2013.

62,69 eur počevši od 30.11.2013.

64,15 eur počevši od 31.12.2013.

54,14 eur počevši od 31.1.2014.

55,74 eur počevši od 28.2.2014.

55,21 eur počevši od 31.3.2014.

53,45 eur počevši od 30.4.2014.

52,88 eur počevši od 31.5.2014.

53,14 eur počevši od 30.6.2014.

55,14 eur počevši od 31.7.2014.

56,83 eur počevši od 31.8.2014.

56,48 eur počevši od 30.9.2014.

57,94 eur počevši od 31.10.2014.

58,93 eur počevši od 30.11.2014.

58,35 eur počevši od 31.12.2014.

58,51 eur počevši od 31.1.2015.

58,51 eur počevši od 28.2.2015.

58,51 eur počevši od 31.3.2015.

58,51 eur počevši od 30.4.2015.

58,51 eur počevši od 31.5.2015.

58,51 eur počevši od 30.6.2015.

58,51 eur počevši od 31.7.2015.

58,51 eur počevši od 31.8.2015.

58,51 eur počevši od 30.9.2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju BŠ trošak parničnog postupka u iznosu od 1.825,00 eur sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj BŠ podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 406-47/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 31. ožujka 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom u [adresa] između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora, tužitelju odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 59.700,00 CHF po srednjem tečaju tužene banke na dan korištenja kredita s rokom otplate do 30. travnja 2035. Člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,25 % godišnje, a člankom 6. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva. Naprijed navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen je Aneksom uz Ugovora o kreditu broj 406-47/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. svibnja 2016. (dalje: Aneks) kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro te je navedenim Aneksom utvrđena preostala neotplaćena glavnica kredita koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 33.075,65 eura. Time je tužitelju odmjerena glavnica 2.817,50 eura veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no tužitelj ovom tužbom ne potražuje navedenu razliku glavnice već isključivo potražuje vraćanje iznosa koje je tuženik do 30. rujna 2015., kao dana izračuna i provedbe konverzije, naplatio od tužitelja na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedena razlika u glavnicama nastala na štetu tužitelja nedvojbeno dokazuje kako tužitelj konverzijom kredita dok osobito nema govora o punoj restituciji za posljedice ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita. Pored navedenoga tužitelju je konverzijom utvrđen i manjak preplate u iznosu od 2.166,72 eura, a za koji iznos mu je uvećana preostala glavnica. Odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), su ništetne jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Štoviše, tuženik je tužitelju ugovor sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak prezentirao kao najpovoljniji, najbolji i najisplativiji, ne upozorivši ga pri tome na sve rizike takvog kredita. Pri tome je tuženik postupio nepošteno i nesavjesno budući je za razliku od tužitelja, čije je znanje u kreditnom poslovanju neznatno, tuženik ipak institucija koja se bavi plasmanom kredita na tržište, stoga je mogao i morao znati koji su rizici ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. Ovo tim više što je tečaj švicarskog franka u trenutku nuđenja kredita bio na povijesno minimalnim iznosima, a to znači da je predstojao neizbježan rast vrijednosti te valute u odnosu na druge valute. S navedenim je tuženik kao financijska institucija bio upoznat. Ništa od navedenog nije bilo objašnjeno tužitelju kod ugovaranja kredita. Jedina činjenica koja je bila jasna je da će se primjenjivati ugovoreni tečaj valute na dan plaćanja kreditne rate. To samo po sebi nije sporno, međutim prešućivanje posebnog rizika koji predstavlja ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak itekako je bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. O ništetnosti ugovornih odredbi, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te konačno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. Nadalje, u prilog tome da tužitelj nije u potpunosti obeštećen konverzijom ističe se kako je ništetna i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi, a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od09. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je do 30. rujna 2015. kao dana izračuna i provedbe konverzije, primio na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 59.700,00 CHF koji mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene banke na dan isplate kredita, a otplaćivati ga u anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene banke na plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Obzirom da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne i nepoštene, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga kojeg bi plaćao da su mu anuiteti obračunavati u kunama, odnosno po tečaju CHF po kojemu je kredit tužitelju isplaćen u kunama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog toga što je nastupila zastara. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020., ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom posl. br. USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 31. ožujka 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138.a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15. Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom da je odnos po pitanju preplate očito uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji. Tuženik pri tome napominje da je posljedično provedenoj konverziji kredita došlo i do umanjenja glavnice, odnosno nakon provedene konverzije manja je glavnica za otplatu kredita s valutnom klauzulom u EUR. U prilog činjenici da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev umjesto prihvatiti, a sve zbog činjenice da tužitelj nema pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, ujedno govori i jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, jedna od intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama, a da se pri tome ujedno izbjegne i stvaranje troškova. U Prijedlogu 899 niti jednom riječju ne stoji da bi potrošači imali pravo i na konverziju i na zahtjev istovjetan predmetnom, a to dapače ne proizlazi ni iz samog zakona. Zbog svega toga očigledno je tužitelj pogrešno protumačio i primijenio materijalno pravo i to na način da nije uopće primijenio odredbe ZID ZPK NN 102/15. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. U predmetnom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nije ispunjena treća pretpostavka za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu. Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani na presudu Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2020. godine, posl. br. GŽ-3486/2019-2. U tom parničnom postupku Županijski sud je, prihvativši žalbu tužene banke, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz bitno obrazloženje i vrlo jasan pravni stav o učincima provedene konverzije. Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. Tuženik ističe i kako je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljeva tražbina temeljem navodno preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prestala institutom zamjene ispunjenja, odnosno nagodbom. U tome smislu, tuženik dostavlja presudu Županijskog suda u Zagreb, posl.br. Gž-3944/2017 od dana 22. rujna. Najvažnije od svega navedenog, prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Konačno, tuženik smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne proturječi spomenutoj Odluci Europskog suda i Direktivi. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit vez valutne klauzule. Jednako tako tuženik naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl. br. C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe. Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u pregled prometa za klijenta (str. 10 i 11, 34-46 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (str. 12 spisa), otplatni plan (str. 13-16 spisa), aneks ugovora o kreditu (str. 17-22 spisa), ugovor o kreditu (str. 23-33 spisa), izjavu BŠT (str.182- 186 spisa), izračun konverzije (str. 234-236 spisa), simulirani otplatni plan (str. 237-246 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (str. 251 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Dragani Bubalo, saslušana je svjedokinja JŠ te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Svjedokinja JŠ iskazala je da je 2005. radila u Hypo Alpe Adria bank kao financijski savjetnik, odnosno kreditni referent te se sjeća tužitelja kao klijenta, no ne sjeća se konkretnog ugovora o kreditu jer su u to vrijeme na poslovima radile kolegica i ona. Obje su radile na kreditima fizičkih osoba što je obuhvaćalo informativne razgovore sa klijentima, dogovore oko prikupljanje dokumentacije vezano za odobravanje kreditnih zahtjeva, obradnu kreditnih zahtjeva kao slanje kreditnih zavjeta kreditnoj komisija na odobravanje. Ukoliko ta komisija odobri kredit onda potom slijedi skupljanje dokumentacije u odnosu na instrumente osiguranja, odnosno zadužnica, mjenica, upis hipoteke, potom je slijedio potpisivanje ugovora o kreditu, a nakon toga isplata kredita. Ona osobno nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu već su se isti sastavljali u pravnoj službi dok je ona kao financijski savjetnik potpisivala ugovore o kreditu, a nakon što joj je predočen ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora ističe da je navedeni ugovor ona potpisala uz naznaku banke. Konkretno, ne sjeća se da li je bilo kakvih pregovaranja oko sadržaja ugovora o kreditu, a ne sjeća se niti konkretnog ugovora o kreditu, no njezin princip rada je bio takav da klijent pred njom u poslovnici sam pročita sadržaj ugovora o kreditu, a potom je sa istim prolazila sve odredbe ugovora. U odnosu na valutu kreditiranja ističe da je banka u to vrijeme nudila kredite u valutama CHF i EUR, a to je tada mogao birati i tu tužitelj i to je bilo isključivo odabir tužitelja kao klijenta. Ističe da je ona svakom klijentu objašnjavala što točno znači valutna klauzula u odnosu na buduću otplatu kredita i to tako da se ista otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na datum dospijeća ili datum plaćanja rate kredita. Ističe da je tužitelj prilikom pregovaranja imao pravo postavljati pitanja ili tražiti objašnjenja vezano za sadržaj ugovora o kreditu. Ističe da je isključivo odluka korisnika kredita bila da li će odabrati kredit u valuti EUR ili CHF. Ističe da banka nije uvjetovala korisnicima kredita koju valutu ugovoriti. Odgovara da niti jedna ponuda kredita nije prezentirana kao povoljnija u odnosu na drugu. Ističe da su svi klijenti imali mogućnost promjene valute kredita tijekom otplate kredita u slučaju uredne otplate, što su klijenti znali. Na odabir vrste kredita utjecala je kreditna sposobnost klijenta. Postojali su klijenti sa određenom kreditnom sposobnošću koji su mogli podići kredit samo u CHF. Ističe da je za podizanje kredita u valuti CHF bila potrebna manja plaća u odnosu na kredit u EUR. Ne sjeća se kreditne sposobnosti tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ističe da okolnost što je potpisala sporni ugovor o kreditu ne znači da je ona prije toga odradila sve poslove vezano za isti pa tako i pregovarala sa istim oko sklapanja ugovora o kreditu već je to mogla sve odraditi kolegica iz poslovnice. Ne zna da li je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao dovoljno veliku plaću kako bi mogao ugovoriti kredit u valuti eur. Oni kao referenti u poslovnici nisu imali mogućnost mijenjanja niti jedne odredbe ugovora o kreditu, no ukoliko je to klijent tražio oni su takav zahtjev znali proslijediti na višu razinu. Više nije zaposlenica Addiko banke d.d.

6. Tužitelj BŠ iskazao je da je ugovor o kreditu sklopio 2005. u svrhu uređenja obiteljske kuće u kojoj je tada živio, a živi i sada. Kredit je podigao u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank jer je jedino u toj banci mogao dobiti taj novčani iznos koji je ugovorio kreditom i jedino je za taj iznos mogao dobiti kredit u valuti CHF s time što se za kreditiranje raspitivao u više banaka. Ističe da je u to vrijeme, kada je sklapao ugovor o kreditu ta vrsta kredita u CHF u medijima prezentirana kao povoljna, a njemu je, što se tiče otplate kredita, u vrijeme sklapanja istog također navedeni kredit bio povoljan. Ugovor o kreditu je sastavila banka te oko uvjeta kreditiranja nije bilo pregovora sa bankom već je isključivo dobio ponudu koju je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Ističe da je o značenju valutne klauzule saznao tijekom otplate kredita jer je, iako je znao da je isti ugovorio u valuti CHF, očekivao da je ista valuta stabilna i da će otplata biti ista tijekom cijelog perioda trajanja otplate kredita. Dakle, informiran je o riziku u smislu da je otplata vezana za CHF, no nitko mu nije pojašnjavao uslijed kojih parametara na tržištu bi dolazilo do promjene tečaja CHF u odnosu na tadašnju kunu. Ističe da je 2016. ugovorio konverziju kredita, a kako bi zaustavio rast otplatne rate kredita, no sada se ne može više sjetiti za koji iznos se otplatna rata kredita povećala tijekom otplate istog. Ne zna da li mu je u postupku konverzije priznata kakva preplata. Ističe da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao nikakav obrt niti je bio osnivač ili direktor kakvog trgovačkog društva. Ugovor o kreditu je prilikom sklapanja pročitao. Iako se sa sigurnošću ne može sjetiti, misli da je 2005.g radio u jednoj firmi BM boja i to kao tehnički rukovoditelj jer je po struci građevinar.

7. Podneskom od 26. 3. 2024. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 3.724,02 eur, sa zateznim kamatama.

8. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 406-47/2005 od 31. ožujka 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje: Ugovor o kreditu br. 406-47/2005 od 31. ožujka 2005.), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Podružnica Sisak, prednika tuženika, kao kreditora, te UŠ, kao sudužnika, utvrđeno je da banka korisniku kredita odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 59.700,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije stana (čl. 2. navedenog ugovora), zatim, da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 59.700,00 CHF zaračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3. navedenog ugovora), da je trajanje kredita do 30. 4. 2025., da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 329,67 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počev od 31. 5. 2005., dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu (čl. 3. navedenog ugovora), te je odredbom čl. 6. navedenog ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

10. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, prednika tuženika te UŠ kao jamca-platca, 27. 5. 2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu br. br. 406-47/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks o konverziji) te prema čl. 1. Aneksa o konverziji ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu br. 406-47/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 59.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF. Nadalje, čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno je da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama , a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Aneksom o konverziji regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 9. 2015. iznosi 33.075,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. 9. 2015. iznosi 0,00 HRK.

11. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

12. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

13. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br. 406- 47/2005 od 31. ožujka 2005., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

14. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

15. U odnosu na odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu br. 406-47/2005 od 31. ožujka 2005., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaze svjedokinje JŠ i tužitelja, sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

16. Iz iskaza svjedokinje JŠ te tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

17. Nema mjesta tumačenju da bi se čitanje pisanog iskaza BŠT od 24. 8. 2020., zaposlenice tuženika, kojeg tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu, imalo smatrati izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka (čl. 235. – 249. ZPP), te tuženik niti ne predlaže izvođenje takvog dokaza, no za istaknuti je da niti iz tog pisanog iskaza ne proizlazi da je upravo BŠT u ime tuženika neposredno sudjelovala u pregovaranju oko sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, odnosno u sklapanju istog, niti to proizlazi iz Ugovora o kreditu br. 406-47/2005 od 31. ožujka 2005., a navodi iz tog pisanog iskaza prema kojima ista pojašnjava da su svim klijentima tuženika bile dostupne sve relevantne informacije za bilo koju vrstu kreditiranja nisu dokaz da je tužitelj prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu doista od strane tuženika bio informiran o tome koji bi bili osnovni parametri o kojima ovisi kretanje tečaja valute švicarski franak u nekom budućem razdoblju ili da je između stranaka ugovora uopće bilo pregovora oko neke konkretne ugovorne odredbe.

18. Pravo je prednika tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

19. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 406-47/2005 od 31. ožujka 2005., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o toj odredbi između ugovornih stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

20. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Aneks o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 406-47/2005 od 31. ožujka 2005., konkretno u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

21. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 B od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

22. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

23. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj, temeljem nepoštene i ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br. 406-47/2005 od 31. ožujka 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

24. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo te iz pismenog nalaza i mišljenja iste od 21. 3. 2024. proizlazi da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 3.716,36 €, od čega se iznos od 3.724,02 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -7,66€ se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Tužitelj je 27.05.2016. sklopio s tuženikom Aneks uz ugovor o kreditu broj 406-47/2005 (dokaz strana 17 u spisu). Navedeni dodatak osnovnom ugovoru sklopio se između ugovornih strana radi provedbe postupka konverzije denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Navedenim ugovorom prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. utvrđeno je slijedeće: neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 33.075,65 (252.435,94 HRK), neotplaćena glavnica kredita u CHF (prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita) iznosi 48.339,18 CHF(231.207,45 HRK), razlika u glavnicama iznosi 21.228,49 HRK (2.817,50 € preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1€=7,5345 HKR) te iznos preplate na dan 30.09.2015., veći od zbroja preostalih obveza po otplatnom planu, za povrat iznosi 0,00 HRK.

25. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještaka te je u skladu s istim precizirao tužbeni zahtjev dok je tuženik prigovorio metodi obračuna i obračunu, zatim, istakao je da je vještak pogrešno obračunom obuhvatio i dan 30. 9. 2024. te u konačnici da je svrha vještačenja promašena.

26. Vještakinja Dragana Bubalo u dopunskom očitovanju od 21. 2. 2025. navodi da „čisti efekt“ promjene tečaja CHF na visinu anuiteta, jedino je moguće izračunati na način da se izračuna razlika između srednjeg tečaja na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i srednjeg tečaja na dan isplate kredita, te da se navedena razlika pomnoži s visinom početnog anuiteta. Pod početnim anuitetom smatra se anuitet koji je definiran originalnim otplatnim planom i koji se pri navedenoj kalkulaciji ne mijenja kroz cjelokupno analizirano razdoblje da bi se izbjeglo dvostruko obeštećenje tužitelja. Početni anuitet se jedino mijenja za razdoblje nakon 01.01.2014. kada se anuitet preračunava po kamatnoj stopi od 3,23%. Nadalje, navodi da je u dokumentaciji koja je dostavljena u spis pod oznakom Prilog P_170_2023_1-7, a koji se odnosi na pregled prometa za klijenta u CHF valuti (13 stranica) evidentiran promet u CHF valuti u razdoblju 31.05.2005. zaključno s 30.09.2015. kao posljednjom uplatom koja se odnosi na CHF valutu. Također se Prilog_P_170_2023_1-2 odnosi na pregled prometa za klijenta u EUR valuti (2 stranice), promet obuhvaća razdoblje od 31.10.2015. godine do 30.07.2016. Slijedom svega navedenog, smatra da u izračun valutne klauzule treba biti uključen dan 30.09.2015. Nalaz i mišljenje od 21.03.2024. izrađeni su prema zadatku koji joj je naložen od strane suda i u cijelosti ostaje pri istom.

27. Prema navodima s ročišta za glavnu raspravu održanog 13. ožujka 2025., nakon usmenog očitovanja vještakinje Dragane Bubalo da u cijelosti ostaje kod svom nalaza i mišljenja, stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, te ga stoga sud prihvaća u cijelosti kao stručno i obrazloženo .

28. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br. 406-47/2005 od 31. ožujka 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 3.724,02 eur, te da prema Aneksu o konverziji (čl. 2.) preplata tužitelja, obračunata na dan 30. 9. 2015., iznosi 0,00 HRK.

29. Ujedno, nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da prema izračunu konverzije na dan 30. 9. 2015. neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 48.339,18 CHF(231.207,45 HRK), da neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 33.075,65 (252.435,94 HRK) odnosno da razlika u glavnicama iznosi 21.228,49 HRK (2.817,50 €) pa nema mjesta zaključku da bi tužitelj provođenjem konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015) odnosno temeljem Aneksa o konverziji bio obeštećen te, suprotno navodima tuženika, tužitelj sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO ima pravo na povrat iznosa utužene razlike po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br406-47/2005 od 31. ožujka 2005., u iznosu od ukupno 3.742,02 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka u kojem dijelu nalaza i mišljenja također nije bilo prigovora stranaka.

30. Po ocjeni ovog suda nisu utemeljeni navodi tuženika da bi pri preciziranju tužbenog zahtjeva tužitelja trebao biti izostavljen anuitet na dan 30. 9. 2015. jer iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo jasno proizlazi da je navedeni anuitet nije obuhvaćen konverzijom.

31. Nadalje, po mišljenju ovog suda, tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu utužene razlike za svaki mjesec u kojem je anuitet preplatio, neovisno o činjenici da je u pojedinom periodu platio anuitet u manjem iznosu (iz razloga što je tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu niži od tečaja na dan isplate kredita), pri čemu je za istaknuti da tuženik nije istakao prigovor radi prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev.

32. Prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 22. 5. 2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene preplate po osnovi valutne klauzule, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

33. Konačno, prijedlog tuženika radi provođenja financijskog vještačenja, u dijelu u kojem financijsko vještačenje tuženik prdlaže na okolnosti izračuna da li je konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju te radi izrade izračuna primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK, odbijen je kao nepotreban i usmjeren prema odugovlačenju postupka. Naime, prema navodima s pripremnog ročišta održanog 31. 1. 2024. nije sporno između stranaka da je konverzija spornog ugovora o kreditu provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novne br. 102/15) te za odluku suda u ovom sporu, sukladno utvrđenoj ništetnosti ugovorne odredbe kojom se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, relevantan je isključivo izračun iznosa koji bi tužitelj plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF kakav je bio na dan korištenja kredita (te razlika između navedenog iznosa i plaćenog iznosa), dok predmet ovog spora nije konverzija ugovora sklopljenog u valuti CHF u ugovor u valuti HRK.

34. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti.

35. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st. 1.) , za zastupanja na ročištima 31. 1. 2024. i 13. 3. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za sastav podnesaka od 22. 10. 2023., 26. 3. 2024. i 13. 2. 2025.u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st. 1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st. 3.), PDV u iznosu od 325,00 eur, te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eur, ukupno 1.825,00 eur.

36. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 18. travnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku