REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-7064/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Eneji Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. veljače 2025. u prisutnost punomoćnika tužitelja Eneje Kapetanović, odvjetnice i tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tuženika Martine Cibilić, odvjetniče vježbenice, dana 18. travnja 2025.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu koji je solemniziran 12.1.22005. kod javnog bilježnika Damira Andrašića iz Zagreba, broj ovjere OU-387/2005 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika i to: dio odredbe čl. 1…CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke… uz valutnu klauzulu …", dio odredbe čl. 2… CHF koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d…. i u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora i to za cijelo razdoblje od dana plaćanja,… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,… sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke koji su promjenjiva, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša…" dio odredbe čl. 3 u dijelu koji se odnosi ugovaranje kamatne stope bez navođenja visine. Dio odredbe čl. 7…. CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja". Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete"… O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti korisnika u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora." Dio odredbe čl. 23…." pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju, EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.846,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 17,36 EUR od 16.11.2007. godine pa do isplate

− 17,06 EUR od 16.12.2007. godine pa do isplate

− 17,58 EUR od 16.01.2008. godine pa do isplate

− 17,50 EUR od 16.02.2008. godine pa do isplate

---33,63 EUR od 16.03.2008. godine pa do isplate

− 33,44 EUR od 16.04.2008. godine pa do isplate

− 32.35 EUR od 16.05.2008. godine pa do isplate

− 32,76 EUR od 16.06.2008. godine pa do isplate

− 32,44 EUR od 16.07.2008. godine pa do isplate

− 32,37 EUR od 16.08.2008. godine pa do isplate

− 32,36 EUR od 16.09.2008. godine pa do isplate

− 33,60 EUR od 16.10.2008. godine pa do isplate

− 34,35 EUR od 16.11.2008. godine pa do isplate

− 33,28 EUR od 16.12.2008. godine pa do isplate

− 36,17 EUR od 16.01.2009. godine pa do isplate

− 36,20 EUR od 16.02.2009. godine pa do isplate

− 35,23 EUR od 16.03.2009. godine pa do isplate

− 35,45 EUR od 16.04.2009. godine pa do isplate

− 35,50 EUR od 16.05.2009. godine pa do isplate

− 35,12 EUR od 16.06.2009. godine pa do isplate

− 35,18 EUR od 16.07.2009. godine pa do isplate

− 46,03 EUR od 16.08.2009. godine pa do isplate

− 46,56 EUR od 16.09.2009. godine pa do isplate

− 45,97 EUR od 16.10.2009. godine pa do isplate

− 46,35 EUR od 16.11.2009. godine pa do isplate

− 46,30 EUR od 16.12.2009. godine pa do isplate

− 47,33 EUR od 16.01.2010. godine pa do isplate

− 48,00 EUR od 16.02.2010. godine pa do isplate

− 47,72 EUR od 12.03.2010. godine pa do isplate

− 7,65 EUR od 12.03.2010. godine pa do isplate

− 48,52 EUR od 16.04.2010. godine pa do isplate

− 49,74 EUR od 16.05.2010. godine pa do isplate

− 35,04 EUR od 16.06.2010. godine pa do isplate

− 36,04 EUR od 16.07.2010. godine pa do isplate

− 36,01 EUR od 16.08.2010. godine pa do isplate

− 38,09 EUR od 16.09.2010. godine pa do isplate

− 36,88 EUR od 16.10.2010. godine pa do isplate

− 37,16 EUR od 16.11.2010. godine pa do isplate

− 30,84 EUR od 16.12.2010. godine pa do isplate

− 30,94 EUR od 16.01.2011. godine pa do isplate

− 30,56 EUR od 16.02.2011. godine pa do isplate

− 30,79 EUR od 16.03.2011. godine pa do isplate

− 30,80 EUR od 16.04.2011. godine pa do isplate

− 31,50 EUR od 16.05.2011. godine pa do isplate

P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

− 32,97 EUR od 16.06.2011. godine pa do isplate

− 34,64 EUR od 16.07.2011. godine pa do isplate

i to po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva kojim se nalaže tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 2.846,28 EUR koja teče na iznos od:

- 17,36 EUR od 01.11.2007. godine pa do 16.11.2007. godine

− 17,06 EUR od 01.12.2007. godine pa do 16.12.2007. godine

− 17,58 EUR od 01.01.2008. godine pa do 16.01.2008. godine

− 17,50 EUR od 01.02.2008. godine pa do 16.02.2008. godine

---33,63 EUR od 01.03.2008. godine pa do 16.03.2008. godine

− 33,44 EUR od 01.04.2008. godine pa do 16.04.2008. godine

− 32.35 EUR od 01.05.2008. godine pa do 16.05.2008. godine

− 32,76 EUR od 01.06.2008. godine pa do 16.06.2008. godine

− 32,44 EUR od 01.07.2008. godine pa do 16.07.2008. godine

− 32,37 EUR od 01.08.2008. godine pa do 16.08.2008. godine

− 32,36 EUR od 01.09.2008. godine pa do 16.09.2008. godine

− 33,60 EUR od 01.10.2008. godine pa do 16.10.2008. godine

− 34,35 EUR od 01.11.2008. godine pa do 16.11.2008. godine

− 33,28 EUR od 01.12.2008. godine pa do 16.12.2008. godine

− 36,17 EUR od 01.01.2009. godine pa do 15.01.2009.godine

− 36,20 EUR od 01.02.2009. godine pa do 15.02.2009.godine

− 35,23 EUR od 01.03.2009. godine pa do 15.03.2009.godine

− 35,45 EUR od 01.04.2009. godine pa do 15.04.2009.godine

− 35,50 EUR od 01.05.2009. godine pa do 15.05.2009.godine

− 35,12 EUR od 01.06.2009. godine pa do 15.06.2009.godine

− 35,18 EUR od 01.07.2009. godine pa do 15.07.2009.godine

− 46,03 EUR od 01.08.2009. godine pa do 15.08.2009.godine

− 46,56 EUR od 01.09.2009. godine pa do 15.09.2009.godine

− 45,97 EUR od 01.10.2009. godine pa do 15.10.2009.godine

− 46,35 EUR od 01.11.2009. godine pa do 15.11.2009.godine

− 46,30 EUR od 01.12.2009. godine pa do 15.12.2009.godine

− 47,33 EUR od 01.01.2010. godine pa do 15.01.2010.godine

P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

− 48,00 EUR od 01.02.2010. godine pa do 15.02.2010.godine

− 47,72 EUR od 01.03.2010. godine pa do 11.03.2010.godine

− 7,65 EUR od 01.03.2010. godine pa do 11.03.2010.godine

− 48,52 EUR od 01.04.2010. godine pa do 15.04.2010.godine

− 49,74 EUR od 01.05.2010. godine pa do 15.05.2010.godine

− 35,04 EUR od 01.06.2010. godine pa do 15.06.2010.godine

− 36,04 EUR od 01.07.2010. godine pa do 15.07.2010.godine

− 36,01 EUR od 01.08.2010. godine pa do 15.08.2010.godine

− 38,09 EUR od 01.09.2010. godine pa do 15.09.2010.godine

− 36,88 EUR od 01.10.2010. godine pa do 15.10.2010.godine

− 37,16 EUR od 01.11.2010. godine pa do 15.11.2010.godine

− 30,84 EUR od 01.12.2010. godine pa do 15.12.2010.godine

− 30,94 EUR od 01.01.2011. godine pa do 15.01.2011.godine

− 30,56 EUR od 01.02.2011. godine pa do 15.02.2011.godine

− 30,79 EUR od 01.03.2011. godine pa do 15.03.2011.godine

− 30,80 EUR od 01.04.2011. godine pa do 15.04.2011.godine

− 31,50 EUR od 01.05.2011. godine pa do 15.15.2011.godine

− 32,97 EUR od 01.06.2011. godine pa do 15.16.2011.godine

− 34,64 EUR od 01.07.2011. godine pa do 15.07.2011.godine

i to po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

r i j e š i o j e:

Dozvoljava s preinaka tužbe povećanjem zahtjeva tužitelja iz podneska od 13.02.2023. u iznosu od 2.846,28 EUR sa pripadajućim kamatama iz razloga svrsishodnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je sa Zagrebačkom bankom d.d. zaključio 9.12.2005, Ugovor o namjenskom kreditu koji je solemniziran 12.1.22005. kod javnog bilježnika Damira P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

Andrašića broj ovjere OU-387/2005. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren stambeni kredit u iznosu 123.66500 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d, koja na dan sklapanja predmetnog ugovor iznosi 4,50 godišnje sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, koje dospijevaju mjesečno, prvog dana u mjesecu. Ugovoren je rok otplate kredita iznos 240, a otplaćivat će se u mjesečnim anuitetima u kunskoj protu vrijednosti 776,36 CHF po sred njem tečaju za Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je otplaćen 15.5.2015. Predmetnim ugovorom o namjenskom kreditu ugovoreno je da je tuženik ovlašten na promjenu kamatne stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, a da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja banke. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametra koji utječu na odluku o promijeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećala, što je imao za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. potvrđenom odlukom Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je Zagrebačka banka d.d. povrijedila kolektivne interese i prva potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništene i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u sladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kako potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, sukladno člk. 269 st 2 Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da ugovorna obveza mora biti moguća dopuštena i određena odnosno odrediva. Ni štetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U konkretno slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen niti je odrediv. toga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Prema čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača takva je ugovorna odredba nepoštena, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

štetu potrošača. Smatra se da o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U predmetnom ugovoru o kreditu radi se o unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika o kojim odredbama stranke nisu pregovarale. Tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, a svi ugovori tuženika sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog proizvoda. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Predmetni ugovor sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s odlukom tuženika koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Isto tako ni opći uvjeti poslovanja tuženika ne sadrže precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Kamatne stope tuženik je mijenjao jednostrano, bez pregovora s tužiteljem. Tuženik je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojim je tuženiku omogućio da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 2 ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj je bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora jer se radilo o tipskom ugovoru te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora jer mu između ostalog nije objašnjeno zbog čega je kamatna stopa promjenjiva niti mu je objašnjeno što može utjecati na promjenu kamatne stope. Osim toga prije sklapanja ugovora tužena banka ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativnu ponovno bez pregovaranja mijenjala kamatnu stopu. Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje tužene sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke. Prema čl. 502. c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. ZZP odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, uključujući naknadu za moratorij i naknadu za prijevremenu otplatu predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju prema konačnom zahtjevu iz podneska od 13.02.2023. iznos od 2.864,28 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz točke I izreke presude.

P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da sredstva kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznimodnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 9. prosinca 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja opet nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: o Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Zaključno Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 9-14 spisa), presliku zk izvatka za [broj poduloška], zk.il. 2449 k. o. [katastarska općina] (list 14 spisa, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 15- spisa), promet po kreditu (list 16- 20 spisa), pregled efektivne kamatne stope (list 21-23 spisa), Izlaganje guvernera Švicarske narodne banke ENJ od 24.02.2020. i 19.02.2024. (list 42-74 spisa), izvod iz novinskih članaka (list 75-81 spis), Opće uvijete promjene kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju sa domaćim i stranim fizičkim osobama (list 82- 87 spisa), Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (list 88 spisa), Opće uvijete poslovanja (list 99-105 spisa), presudu C-81/19 Suda EU (list 112-116 spisa), Potvrdu tuženika o obavljenim transakcijama od 10.05.2007. i 10.03.2010. (list 157-158 spisa), izvod iz sudske prakse (list 176-181 spisa).

4. Nadalje proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blašković (list 124-134 spisa), pisanom dopusnom vještva (list 145-146 spisa) kao i saslušanjem tužitelja (list 187-188 i 207-208 spisa). P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

6. Među strankama nije sporno da su iste dana 09.12.2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 123.665,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,50% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, interkalarnu kamatu jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunsko protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15-og dana od dana do kojeg je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate banka obavještava korisnika kredita. U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz ovog Ugovora, korisnik se obvezuje platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama banke koje su promjenjive, odnosno zakonsku zateznu kamatu u koliko ista bude viša, računajući od dospijeća tražbine do namirenja.

7. Čl. 3. i 4. stranke ugovaraju rok otplate kredita 240 mjeseci, a da kredit dospijeva 09.12.2026.

8. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od po 776,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odlukama o kamatnim stopama banke korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom anuitetnom iznosu kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa Općim uvjetima poslovanja kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta u vremenskim razmacima naznačenim u st. 1. tog članka. Prvo anuitete otplate dospijeva na naplatu najranije prvog dana u narednom mjesecu od onog mjesecu kojem je kredit stavljen u otplatu, a najkasnije drugog mjeseca u mjesecu u kojem je kredit iskorišten.

9. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF, na dan sklapanja ugovora, te promjenjive kamatne stope za razdoblje od studenog 2007. do svibnja 2015. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te je li nastupila zastara potraživanja, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

10. U svom logičnom i životnom iskazu, kao i dopuni istog koje sud u cijelosti prihvaća tužitelj je naveo kako predmetni Ugovor o kreditu zaključio budući mu je trebao novac za kupnju stana te je dobivenim novcem kupio stan u kojem i danas živim na adresi [adresa]. ON je kod banke tuženika u to vrijeme primao osobni dohodak i već je duže vrijeme bio klijent te banke. U to vrijeme su mu nuđene dvije vrste kredite odnosno kredit vezan uz valutu EUR i valutu CHF i sjeća se da je za njega bio povoljniji ovaj kredit u CHF jer je rata anuiteta koliko se sjeća bila za 400,00 do P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

500,00 kn niža. U vezi ovog kredita bio je u poslovnici tuženika u poslovnici na Velesajmu, a djelatnica banke sa kojom je razgovarao o kreditu je bila ĐN. Misli da je ova gospoda GN, koju je spominjao tuženik na današnjem ročištu, radila isto u toj poslovnici ali sa njom ništa nije razgovarao o predmetnom kreditu, te ona nije bila njegov osobni bankar. Prije sklapanja ovog ugovora nije imao svog osobnog bankara, a kada je u poslovnici tuženika iskazao namjeru podizanja kredita onda je razgovarao sa gospođom ĐN i ona je postala njegov osobni bankar. Pročitao je predmetni Ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisao te su mu odredbe Ugovora bile jasne. Koliko se sjeća prvi anuitet koji je platio je bio oko 3.300,00 kn, a najveći oko 6.000,00 kn. Predmetni kredit je otplaćivao putem trajnog naloga direktno s plaće. Bolo mu je jasno da u početku otplate kredita je u svakom anuiteta onaj dio koji se odnosi na glavnicu puno manji u odnosu na onaj koji se odnosi na kamatu, a o tome je pričao i sa jednim kolegom koji me je savjetovao ako dođe do kakvog novca tijekom otplate kredita da možda onda napravi neku uvećanu uplatu. Tako je i napravio u dva navrata. Naime njegova majka je 2007.g. prodala jednu nekretninu i koliko se sjeća kupac je otplatio kupovninu na njezin tekući račun kod PBZ- a. Ona mu je dio novca od te dobivene kupovnine darovala i direktno je izvršila onda sa svog računa uplatu na njegov tekući račun. Onda je otišao u banku i sa gospođom ĐN razgovarao o uvećanoj uplati koju je potom onda i izvršio. Isto tako je 2013.g. dobio bonus od poslodavca te je na isti način tada napravio jednu uvećanu uplatu s ciljem što ranijeg zatvaranja predmetnog kredita. Stan u kojem živim isključivo služi za stanovanje, te u njemu ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost. Sa njim živi supruga i dvoje djece i nitko u tom stanu ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost. Na poseban upit je li bio svjestan da će anuiteti tijekom otplate kredita toliko rasti i kako mu je objašnjen taj kamatni i valutni rizik tužitelj je naveo da mu je bilo rečeno da on preuzima rizik u smislu da bi valuta bila EUR ili CHF tijekom otplate kredita mogla rasti ili padati, no nije mogao predvidjeti niti ga je itko upozorio da bi anuitet mogao toliko porasti koliko je u konačnici i porastao. Nedavno je gledao papire o kreditu i kamatna stopa je bila 4,5%, a već je 2006.g. je narasla na 5,05%, a tijekom daljnjeg razdoblja mislim sve do 6,2%. Na adresi predmetnog stana nikada imao registrirano sjedište neke firme ili obrta niti je taj stan tada davao u najam. Prije sklapanja ovog ugovora se raspitivao i kod drugih banaka a odlučio se na kredit kod tuženika, zato što tada imao najnižu kamatnu stopu za tu vrstu kredita i po uvjetima banke nije morao imati jamca ili sudužnika. Nije prigovarao banci u vezi povećanja kamatne stope. U dopuni svog iskaza tužitelj je naveo kako nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Zaprimao je obavijesti o promjeni kamatne stope. Prije kredita tečaj je bio stabilan. Uz ugovor je dobio otplatni plan. Nejasnoća u vezi ugovora nije bilo.

11. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

13. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelj u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje stana, a iz samog ugovora je razvidno da je tužitelju isplaćen kredit za istu svrhu, a isto tako da je dio novca kojim je isplatio dio kredita darovan tužitelju od strane njegove majke koja je isti novac isplatili na tekući račun tužitelja, dok je iz Potvrde tuženika o obavljenim transakcijama od 10.05.2007. (list 157 spisa) i 10.03.2010. (list 159 spisa) razvidno da je upravo tužitelj izvršio povećanu uplatu na ime predmetnog kredita dana 10.05.2007. i 10.03.25010., pa je u tom smislu prigovor tuženika nedostatku aktivne legitimacije tužitelja u cijelosti neosnovan. Isto tako iz samog Ugovora je razvidno kako je isti potpisan između tužitelja kao korisnika kredita dok je u ime tuženika kao kreditora isti ugovor potpisala ĐN, a koja je prema iskazu tužitelja bila osobni bankar tužitelja, te sud u tom dijelu poklanja vjeru iskazu tužitelja. Budući da je tuženik tijekom postupka kao osobnog bankara tužitelja predložio saslušanje svjedoka GN koja prema iskazu tužitelja nije bila njegov osobni bankar, te je iz samog Ugovora vidljivo da ista nije niti potpisala predmetni Ugovor o kreditu, to sud nije udovoljio prijedlogu tužitelja da se navedeni svjedok sasluša, jer je isto smatrao nepotrebnim, dok tuženik u daljnjem tijeku postupka kao svjedoka nije predložio saslušanje osobnog bankara tužitelja ĐN.

14. U odnosu na ništetnost odredbi ugovorene valutne klauzule u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište daje povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica - švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe daje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način daje ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, pa je slijedom navedenog sud utvrdio se da je ništetna odredba predmetnoga ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pri tome se dodaje kako je irelevantan navod tuženika da u ovom postupku tužitelj nije postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih anuitea zbog promjene tečaja u odnosu na početno ugovoreni, već samo deklaratorni zahtjev na utvrđenje nišetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa da stoga nema pravni interes, budući da je na dispoziciji tužitelja kada će i u kojem postupku postavljati koji zahtjev, te ne postoji zapreka za takvo postupanje tužitelja u koliko su naravno ispoštovana pravila o dvostrukoj litispendenciji, što je u konkretnom slučaju zadovoljeno.

15. U odnosu na pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ovaj sud je polazio od odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, dalje ZOO) kojim je propisano kako se na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba, te čl. 324. kojim je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16. Naime, za utvrđenje nevaljanosti predmetne ugovorne odredbe o podešavanju kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, neodlučno je kako je u konačnici banka (savjesno ili ne) povećavala kamate, već je odlučno je li ugovorna odredba o načinu podešavanja kamatne stope - jednostranom odlukom banke, bila poštena.

17. Ovdje odmah valja istaknuti da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Stoga je neosnovan navod tuženika o tome da je zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivosti kamatne stope- valjalo odbaciti jer da za taj dio zahtjeva tužitelj nema pravni interes.

19. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

20. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

21. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

22. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

23. Prema čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

24. Ocjenom izvedenih dokaza, a obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje ništava, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

25. Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama nije niti sporno da nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva (a isto proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužitelja). Povrh toga, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.

26. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba iz čl. 2., 3 i 23 J. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

27. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

28. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

29. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano (kako je ranije obrazloženo, niti je tuženik predlaganjem bilo kakvih dokaza dokazao da bi bilo suprotno), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredba ugovora o namjenskom kreditu ništetna.

30. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

31. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

32. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a koju činjenicu tuženik nije dokazao u smislu čl. 219. i 221. a ZPPa.

33. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

34. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

35. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

36. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

(jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

37. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

38. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

39. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja, Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

40. Na temelju svih utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF nepoštene i prema tome ništetne.

41. Stoga, a kako je opisana odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi te je na temelju odredbe čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju se što je primio po toj ništetnoj osnovi.

42. Radi utvrđenja činjenice postoji li razlika između anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati prema kamatnoj stopi određenoj predmetnim Ugovorom o kreditu i anuiteta koje je plaćao u utuženom razdoblju te je li eventualno došlo do preplate u otplati i u kojem iznosu izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blašković iz čijeg vještva je utvrđeno kako je između stranaka dana 09.12.2005. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu kredit za kupnja stana u iznosu od 123.665, CHF, preračunato po srednjem tečaju Banke koji na dan P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

13.6.2006. iznosi 4,766662 CHF u 240 jednakih mjesečnih anuiteta (kamata je sadržana u anuitetima), rok otplate 20 godina, anuiteti koji iznosi 776,36 CHF, Kamatna stopa: 4,50% godišnje (početna). Ugovor o kreditu je sklopljen dana 09.12.2005. godine, te je isplaćen dana 23.12.2005. godine u iznosu 123.665,00 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Ugovorena je otplata koja se odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 240 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 01.02.2006. godine te sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Inicijalni anuitet je iznosio temeljem početnog otplatnog plana 776,36 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 3.700,65 kn. U razdoblju otplate kredita tužitelj je vršio prijevremen otplate dijela nedospjele glavnice te je mijenjan i ukupan broj anuiteta posljedično na prijevremene uplate. Stoga je u konačnici ukupan broj anuiteta s početno ugovorenih 240 promijenjen na 112 anuiteta. promjena kamatnih stopa, te Promet po kreditu/Specifikacija uplata, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 4,50 % godišnje 1.10.2007.g., 5,15 % godišnje do 1.3.2008., 5,80 % godišnje do 1.7.2009., 6,30 % godišnje do 1.6.2011., 6,05% godišnje do 1.12.2010.g., 5,50% godišnje do 1.8.2011.g., 5,25% godišnje do 1.02.2014.g., 3,23% godišnje do kraja otplate kredita. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate to se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni anuitet. Promjenom kamatne stope mijenja se ukupni anuitet na način da prilikom rasta kamatne stope raste iznos kamata u anuitetu ali se smanjuje iznos glavnice tj. usporava se otplata glavnice neposredno nakon promjene kamatne stope te posljedično dolazi do ukopnog rasta anuiteta. Temeljem navedenog, posljedično na promjenu kamatne stope se mijenja cijeli iznos anuiteta te stoga u svojim izračunima vještak uzima u obzir razliku u anuitetima zbog rasta kamatne stope a ne samo iznosa kamate u anuitetu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju1 navodi sljedeće u Članku 11.b. Maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom (a) u kunama bez valutne klauzule, (b) u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i (c) u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, ne s mije biti viša o prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u Republici Hrvatskoj, određene za svaku od valuta uvećane za 1/3. Maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite koji nisu obuhvaćeni stavkom 1. ovoga članka ne smije biti viša od najniže prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita iz stavka 1. ovoga članka uvećane za 1/3. Prosječne ponderirane kamatne stope na stanja kredita iz stavka 1. ovoga članka prema utvrđenoj metodologiji i podacima dostupnim na zadnji dan predzadnjeg mjeseca polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu određuje Hrvatska narodna banka i dužna ih je objaviti svakog 1. siječnja i 1. srpnja u »Narodnim novinama«. Istim Zakonom se u Članku 11.a. navodi sljedeće: (5) Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili– NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka. Temeljem navedenog od 1.1.2014.g. je za kredite vezane uz valutu CHF u primjeni, a slijedom aprecijacije valute CHF više od 20% te slijedom izračuna HNB da je prosječna kamatna stopa za kredite u CHF iznosila 4,62%, utvrđena nepromjenjiva kamatna stopa od 3,23%. Ujedno je u razdoblju od početka otplate kredita do zadnjeg dana razdoblja utuženja, tečaj CHF oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu tečaja iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje/preplatu korisnika kredita. Vještak napominje da je u skladu sa Zakonom o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju2 (stupio na snagu 26.01.2015.g., u kojem se navodi se navodi da za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni utvrđuje se na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona) prilikom obračuna visine razlike anuiteta, za sve anuitete koji su plaćeni počevši od 23. siječnja 2015. do posljednjeg anuiteta obuhvaćenog obračunom primjenjivao tečaj od 6,39 kn za 1 CHF. S obzirom da je tužitelj izvršio prijevremene otplate dijela nedospjele glavnice i to 10.5.2007.g. te 11.3.2010.g. vještak je izvršio preračun inicijalnog otplatnog plana uzevši u obzir prijevremene otplate dijela glavnice. Nadalje, s obzirom da je tužitelju mijenjan ukupan broj anuiteta tj. konačan datum dospijeća zadnjeg anuiteta, vještak je u mjesecu u kojem je u stvarnom otplatnom planu redefiniran ukupan broj anuiteta također za isto razdoblje i ukupan broj anuiteta izvršio prilagodbu početnog otplatnog plana. Usporedbom stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope te posljedično ni anuiteta, a uzevši u obzir prijevremene otplate dijela nedospjele glavnice kao i promjene u ukupnom broju anuiteta, u odnosu na anuitet s kamatnom stopom koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, za utuženo razdoblje, se daje u Tabeli 1. U istoj tabeli se daje izračun razlika po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita. Pod pretpostavkom da se u utuženom razdoblju otplate kredita u CHF nisu mogle mijenjati kamatne stope , a uzevši u obzir promjene posljedično na prijevremene otplate dijela nedospjele glavnice kao i promjene u ukupnom broju anuiteta s početnih 240 na 112 anuiteta, tužitelj je zbog rasta kamatne stope preplatio 21.445,30 kn. U svom mišljenju vještak navodi Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak: Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno pod pretpostavkom da je tijekom razdoblja otplate kredita korištena početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje, tužitelj je zbog promjene u visini anuiteta posljedično na promjenu kamatne stope preplatio iznos od 21.445,30 kn (stupac ‘18’ Tabele 1 nalaza).

43. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 17.12.2020. tuženik je naveo kako prigovara Nalazu i mišljenju iz razloga što je vještak promijenio inicijalni anuitet (počevši od 1.11.2007.g) sa 776,36 CHF na 775,83 CHF iz nepoznatih razloga.

44. U pisanoj dopuni vještva od 19.01.2021. vještak je naveo kako je uvidom u dokumentaciju u spisu utvrdio da je tužitelj dana 10.5.2007.g. izvršio djelomičnu prijevremenu otplatu nedospjele glavnice kredita. Nadalje, temeljem prijevremene djelomične otplate nedospjele glavnice kredita tuženik je novi broj preostalih anuietta za otplatu primijenio počevši od 01.11.2007.g. Navedeno je razvidno s obzirom da je početno predviđena otplata u 240 anuiteta prilikom izračuna anuiteta za 7/2007.g. P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

promijenjen izračun na ukupno 152 auiteta. Posljedično je navedenu promjenu primijenio i vještak prilikom svog izračuna i stvarnog i prilagođenog početnog otplatnog plana. Stoga je prilikom izračuna anuiteta od 1.11.2007.g. vještak primijenio identičnu metodologiju kao i tuženik te primjenom početne kamatne stope utvrdio anuitet u iznosu 775,83 CHF. Navedeno se prikazuje kroz slijedeće izračune. Posljedično na navedeno razvidno je da je tuženik iskazao obvezu za 11/2007.g. u iznosu dospjele glavnice od 459,44 CHF te kamate u iznosu 345,69 CHF što ukupno daje vrijednost anuiteta od 805,13 CHF. Stoga je i vještak uvažio navedenu promjenu smanjenja ukupnog razdoblja otplate kredita u istom mjesecu kao što je i sam tuženik primijenio te izvršio slijedeći izračun. Prilikom izračuna vještak je koristio isti model izračuna kamatnjaka koji je koristio i tuženik prilikom utvrđenja početnog otplatnog plana pri čemu je kamatnjak za mjesec računao na način POWER(1,045;1/12)-1)*100. Slijedom navedenog vještak je izvršio preračun prilagođenog inicijalnog otplatnog plana (kao što se navodi i u samom nalazu) koristeći istu metodologiju kamatnjaka koji je koristio i tuženik prilikom početnog izračuna anuieteta po kamatnoj stopi od 4,50% te prilagodbom na novi broj anuiteta nakon djelomične prijevremene otplate glavnice izvršene u svibnju 2007.g. i to počevši od mjeseca kada je i sam tuženik izvršio novi izračun anuiteta za otplatu. Tužitelj je u svom podnesku od dana 24.12.2020.g. zatražio pojašnjenje vještaka o mijenjanju inicijalnoig otplatnog plana u odnosu na uvećane uplate od 10.5.2007.g. i 11.3.2010.g. Vještak se očituje da je prilagođeni otplatni plan sačinjen uvažavajući stvarne promjene u broju anuiteta koje je tužitelj trebao platiti (metodologija je prethodno pojašnjena). Naime, utvrđeno je da je posljedično na prijevremene otplate došlo do promijenjenog broja anuiteta za otplatu kredita te je isti s predviđenog razdoblja otplate od 240 mjeseci u konačnici iznosio 112 mjeseci. Navedeno je razvidno i iz kartica prometa po kreditu s obzirom da je razvidno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit zaključno sa 112 anuitetom. Iz kartice prometa po kreditu je razvidno da je od 6/2010.g. primijenjen izračun s ukupnim brojem anuiteta za otplatu od 112 anuiteta. Stoga je vještak posljedično na prijevremene otplate temeljem kojih je smanjeno vrijeme otplate kredita tj. broj anuiteta s početnih 240 anuteta na 152 anuiteta te u konačnici na 112 anuioteta, izvršio izračune slijedom čega je iskazana i promjena visine anuiteta. U odnosu na upit tužitelja za poješnjenjam anuieteta u visini 790,46 CHF vještak napominje da je riječ o posljednjem anuitetu te je uobičajeno da je isti ponešto različit od ostalih (u ovom slučaju 1,11 CHF) s obzirom da se uzima preostali iznos glavnice nakon podmirenja pretposljednjeg anuiteta i izračun kamata na tako utvrđen preostali iznos glavnice. Slijedom navedenog, vještak u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju od dana 09.11.2020.g.

45. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio navedeno vještva kao objektivno i stručno, jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu.

46. Vještak je dakle jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl.oec. Petre Blašković kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te imajući u vidu kako tuženik u postupku nije zatražio usmeno saslušanje vještaka, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.

47. U odnosu na istaknuti prigovor zatare sukladno stavu zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2), u kojem je zaključeno da se pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

potrošača zastara prekida, a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., a kako je predmetne tužba podnesena 11.06.2019. to je razvidno da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

48. Tome se dodaje Pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. ¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Slijedom navedenog iako je tužitelj u povisio tužbeni zahtjev specifikacijom od 13.02.2023. ista zbog navedenog pravnog stava svejedno nije nastupila za taj povećani dio.

49. U odnosu na povećanje zahtjeva tužitelj je tužbu preinačio (povećao postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

50. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da mu tuženiku izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 2.846,28 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 01.11.2007. do konačne otplate, tj. 01.05.2015., time da je za sve utužene mjesece zatezna kamata dosuđena od dana njihovog plaćanja, tj. 16-og dana u mjesecu za tekući mjesec, osim za mjesec ožujak 2010., za koji je dan plaćanja 11.03.2010., pa je zatezna kamata dosuđena od 12-og dana u mjesecu do isplate (sve sukladno vještačkom nalazu), stoga je tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva za isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose od 01-og dana u mjesecu za tekući mjesec utuženog razdoblja, do 15-og dana u mjesecu, osim za mjesec ožujak 2010. za koji je odbijen od 01-og dana u mjesecu do 11-og dana u mjesecu kao prekomjerno zatraženim, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. i III. izreke presude.

51. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02. i 153/04.), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.),a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/22).

P o s l . b r . 8 3 P -

7 0 6 4 / 2 0 1 9 - 4 5

52. Tuženik je u smislu čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak, i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podneska od 20.05.2020., 28.12.2020., 17.01.2022., 14.02.2023. 200,00 EUR za svaki podnesak, te za pristup na ročište 02.06.2020., 24.09.2020., 17.01.2023., 12.02.2025. 200,00 EUR, za svako ročište, ukupno 1.800,00 EUR kn, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 37/05, 59/07 i 148/09), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 69,15 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZSP), te trošak vještačenja od 199,08 EUR.

53. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podneska od 05.01.2023. u iznosu od 3.467,85 EUR.

54. Tužitelju je stoga trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.068,23 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV. i V.

55. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. 18. travnja 2025. do isplate.

U Zagrebu, 18. travnja 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun

2. Tuženiku po pun