Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-370/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Zlatku Šimeku, iz Koprivnice, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 14. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice CI, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 18. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredba čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 73/05 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) potvrđenog kod javnog bilježnika Ivana Juršetića iz Koprivnice, pod brojem: OV-125/05 od dana 11. srpnja 2005. godine za iznos kredita od 21.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF, a sklopljenog između tužitelja GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, u dijelu u kojem je ugovorena odredba iz čl. 1., 7. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a navedena odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužitelju GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 1.364,37 EUR koji je više platio zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

iznos od 9,62 EUR od 1. veljače 2012.,

iznos od 33,56 EUR od 1. ožujka 2012.,

iznos 33,40 EUR od 1. travanj 2012

iznos 33,95 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 34,92 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 33,71 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 33,38 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 30,43 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 32,97 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 34,15 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 33,37 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 32,43 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 32,10 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 31,77 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 34,11 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 30,66 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 30,09 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 30,50 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 30,08 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 31,34 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 32,16 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 15,30 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 10,09 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 12,64 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 31,89 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 32,72 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 32,00 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 30,97 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 31,19 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 31,93 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos 32,51 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 32,66 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 33,29 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 34,19 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 34,36 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 34,49 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 34,43 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 34,43 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 34,43 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 34,43 EUR od 1. svibanj 2015.

iznos 34,43 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 34,43 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 34,43 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 34,43 EUR od 1. rujan 2015.,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.075,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude 18. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj 73/05, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 11. srpnja 2005. te isplate novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je preplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

1.1. Tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu zaključen za iznos od 21.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, s namjenom dovršenja stambenog objekta i s rokom otplate 16 godina.

1.2. U tužbi se navodi da je Ugovor o kreditu zaključen s valutnom klauzulom u CHF, a tužitelj je u dobroj vjeri i s povjerenjem u Banku pristupio zaključenju Ugovora, koji je bio tipski ugovor tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora niti je sudjelovao u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi. Tužitelju je ponuđen ugovor koji mu je prikazan kao najpovoljniji za njega i njegove potrebe te nije bio upozoren niti upoznat na bilo koji način s mogućim rizicima vezanja glavnice kredita za valutu CHF na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na valutu EUR i da je rast tečaja CHF bio gotovo potpuno izvjestan. Tužitelj navodi da je namjena kredita bila dovršenje gradnje stambenog objekta u Hrvatskoj što je isplaćeno u kunama i nije bilo potrebe da ugovor bude vezan uz valutnu klauzulu i to uz valutu CHF. Navodi da tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije informirao tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Tužitelj navodi da je takva odredba Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom i ništetnom jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu.

1.3. Tužitelj se poziva na odluku Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015 i U-I-3685/15 te odluke Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je, između ostalog, utvrđeno da su u tom predmetu tužene banke, uključujući i ovdje tuženika, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te da su svi tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika te tuženici s korisnicima kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su uglavci ugovora o primjeni valutne klauzule u CHF bili protivni važećim propisima te su odredbe bile nepoštene, a posljedica je ništetnost tih ugovornih odredbi.

1.4. Tužitelj navodi da je sud u donošenju odluke o pojedinačnim pravima potrošača vezan za stavove sudova koji su sudili u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502.c. ZPP-a.

1.5. U tužbi se navodi da su stranke 3. veljače 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj navodi da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije došlo do potpune restitucije i da ima pravo unatoč konverziji tražiti povrat preplaćenih iznosa mjesečnih rata jer su plaćanja izvršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi pa je tuženik primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.6. U tužbi se navodi da je tužitelj prema vlastitom izračunu utvrdio da je tuženik neosnovano primio od tužitelja ukupno iznos od najmanje 1.365,03 EUR (10.284,80 kn) koji iznos tužitelj potražuje tužbom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži mu da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

2.1. Tuženik ne osporava da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 75/05 od 11. srpnja 2005. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 21.000,00 CHF.

2.2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe te postavljenih tužbenih zahtjeva.

2.3. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.4. Tuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći da je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

2.5. Tuženik navodi da je odlučna činjenica da su stranke 3. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi da su tim Dodatkom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Navodi da je Zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Tuženik navodi da je u cijelosti postupio u skladu sa zakonskim odredbama. Navodi da je tužitelju pravovremeno dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Navodi da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka).

2.6. Tuženik smatra da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

2.7. Tuženik navodi da je Dodatak Ugovoru o kreditu pravni posao sklopljen na temelju posebnog zakona ZID ZPK/15 i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, a njime je stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Navodi da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Navodi da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa i ne može se pozivati na odluke iz kolektivnog spora koji se odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.8. U odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća, tuženik navodi da u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio bi neosnovan te bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica tijekom postupka je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, pročitane su priložene isprave: prilog tužitelja (str. 8), Ugovor o namjenskom kreditu broj 73/05, kreditna partija 7102795660 od 11. srpnja 2005. (str. 9-14), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 15-16), podaci o kamatnoj stopi (str. 17- 18), suglasnost za izravno terećenje br. 004 od 5.2.2016. (str. 19), obavijest o izračunu efekata konverzije od 5. veljače 2016. (str. 20), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 3. veljače 2016. (str. 21-25), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 26-29), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102795660 od 25. svibnja 2023. (str. 30), prometi po kreditu/specifikacija uplate (str. 31-47), efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa (str. 48-54), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 55-56), izvršen je uvid u priloge tuženika uz odgovor na tužbu (str. 84-116), dopis Zagrebačke banke od 11.12.2015. (str. 117), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 119-124), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (str. 125), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (str. 127), prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (str. 129), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 131-150), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF) odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (str. 151-153), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 154-162, 164-173), pometi po kreditu/specifikacija po uplatama (str. 174-191, 197-245), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku za računovodstvo i financije Nataliji Jambrečić te je pročitan nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 16. siječnja 2025. (str. 256-273) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave (str. 373).

4. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

5. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele do zaključenja prethodnog postupka i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

6. Na temelju sadržaja priloženih isprava nesporno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. srpnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 73/05, koji je solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz [adresa] 11. srpnja 2005. pod brojem OU-125/05.

7. Također je nesporno utvrđeno da su tužitelj i tuženik sklopili 3. veljače 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8. Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, činjenica statusa tužitelja kao potrošača, informiranost potrošača odnosno postupanje tuženika u fazi pregovora i sklapanja Ugovora te je li Banka pružila tužitelju kao potrošaču sve potrebne informacije o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, je li konverzija izvršena u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015) i izračun konverzije, tijek zakonske zatezne kamate te je li u konkretnom slučaju nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

9. Čitanjem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu utvrđeno je da je u članku 1. ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a korisnik kredita se obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i način utvrđen Ugovorom.

10. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača.

10.1. Odredbom čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da je namjena kredita dovršenje gradnje stambenog objekta.

10.2. Iz uvjerljivog tužiteljevog iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio za gradnju kuće u [adresa] u [adresa] te je kredit iskorišten u skladu s namjenom. Tužitelj nije vlasnik obrta ni trgovačkog društva, a predmetnu kuću koristi za stanovanje.

10.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

10.4.Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u okviru svoje poslovne djelatnosti.

11. Stoga je prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, između ostalih i tuženika, u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

13. Nesporno je utvrđeno da je kredit otplaćen.

13.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno je li potrošački ugovor prestao.

14. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u CHF, kako je to navedeno u odredbama članka 1. i 7. Ugovora o kreditu.

15. Tuženik smatra da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz CHF.

16. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

17. Čitanjem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu utvrđeno je da je u spornim ugovornim odredbama ugovoreno u članku 1. da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, a u članku 7. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 152,66 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu.

18. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen je 11. srpnja 2005. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Sud je i u ovom postupku proveo test nepoštenosti spornih ugovornih odredbi radi utvrđenja jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF iz konkretnog Ugovora o kreditu ništetne.

21. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu tipski ugovor te da tuženik, na kojem je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao da je kao kreditor tužitelju dao odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora.

22. Iz iskaza tužitelja, koji je po zanimanju dipl. ing. agrotehnike, proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu radio u Elektri Koprivnica, nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva, a prije sklapanja predmetnog Ugovora kod tuženika je imao sklopljen ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj navodi da je predmetni Ugovor sklopljen uz primjenu valutne klauzule u CHF zato što mu je službenica Banke rekla da je takav kredit najpovoljniji odnosno da je povoljnija kamatna stopa u odnosu na kredite uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj navodi da nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe, a Ugovor je sastavila Banka. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da ga nitko u banci nije upozorio na valutni rizik, iako im je bilo poznato da prima plaću u kunama, niti ga je u banci itko upoznao s kretanjem tečaja CHF u odnosu na kunu. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku, no ni javni bilježnik ga nije upozorio na valutni rizik. Tužitelj navodi da je s vremenom došlo do povećanja rate kredita i to od 2012. godine nadalje. Tužitelj izričito navodi da predmetni Ugovor o kreditu ne bi sklopio da je znao da postoji mogućnost takvog povećanja rate kredita. Navodi da je kredit otplaćivao putem trajnog naloga. Prihvatio je ponudu Banke za sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu, koji je sklopio s obzirom na informaciju da EUR toliko ne oscilira u odnosu na kunu kao CHF i očekivanje da će mu se rata kredita stabilizirati nakon sklapanja Dodatka. Tužitelj navodi da na pojedine ugovorne odredbe iz Dodatka Ugovoru o kreditu također nije mogao utjecati, a sklapanjem Dodatka se nije odrekao eventualnih potraživanja prema Banci.

23. Sud je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu u čl. 1. i 7. nepoštene jer kreditor prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije tužitelju kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za njega i nije dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za njega kao potrošača. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sud je utvrdio da su ništetne naprijed citirane odredbe Ugovora jer se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u tipskom ugovoru o kreditu koji je sastavio kreditor, a na koje tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati te je tuženik ugovaranjem takvih odredbi koje idu na teret korisnika kredita postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24. S obzirom da je utvrđeno da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF protivne prisilnim propisima, jer je Banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj i koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne te je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.

25. Nesporno je utvrđeno da je između tužitelja i tuženika dana 3. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

26. Tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži od tuženika isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak.

27. Tuženik smatra da, s obzirom na provedenu konverziju, tužitelj nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvu isplatu s utuženog osnova.

28. Iz odredbe članka 1. Dodatka Ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. proizlazi da je Dodatak akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa, na način kako to nalaže Zakon.

28.1. Odredbom članka 2. Dodatka ugovoreno je da se tim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, a korisnik kredita potvrđuje da je suglasan s iznosom konverzije koji mu je dostavila Banka i suglasan je da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koja je sastavni dio Dodatka Ugovoru.

28.2. Prema odredbi članka 4. Dodatka neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. Dodatka iznosi 9.728,38 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 67.911,60 kn, a na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita je 71 mjesec.

28.3. Odredbom članka 5. Dodatka utvrđeno je da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., a njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.280,25 kn.

28.4. Odredba članka 6. Dodatka sadrži sporazum o preplati.

29. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

30. Radi utvrđenja je li konverzija napravljena zakonito i računski točno na temelju odredbi ZID ZPK/15 provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić.

30.1. Provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, utvrđeno da je konverzija napravljena zakonito i računski točno.

30.2. Na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da je tuženik konverziju s financijsko-računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK/15; glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

31. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK/15, a ni Dodatkom Ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi i konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

32. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

32.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovoru o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli odnosno nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita iz osnovnog Ugovora o kreditu do konverzije, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Konverzijom tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

33. S obzirom na sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu, odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužitelj predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu s osnova valutne klauzule u CHF.

33.1. Činjenica je da se tužitelj sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

33.2. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje ZZP/14), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužitelj nije ni mogao odreći prava radi kojih je pokrenuo ovaj postupak niti mu se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.

33.3. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svojeg prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako ni odredbama ZID ZPK-a Sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

33.4. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče.

33.5. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

34. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

34.1. Ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Dodatka tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

34.2.Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno je pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

34.3. Osim toga, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od ostalih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, ona koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite to pravo imaju u punom opsegu.

34.4.S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije nisu bili novčani iznosi koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, ne može se smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

35. I iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

36. Radi utvrđenja visine tražbine tužitelja provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, čiji je nalaz i mišljenje sud prihvatio u cijelosti, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

37. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno je da je od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. tužitelj tuženiku za otplatu uplatio ukupno 13.895,04 EUR (104.692,17 kuna), a detaljni pregled po anuitetima prezentiran je u koloni 5. Tabele 2. pisanog nalaza vještaka.

37.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da u razdoblju kada je tečaj bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita negativne tečajne razlike iznosile su 92,09 EUR, kako je to prezentirano u Tabeli 2. i 3. pisanog nalaza vještaka, a negativne tečajne razlike uračunate su u izračun razlike više plaćenog.

37.2. Utvrđeno je da je provedenom konverzijom kredita na dan 30. rujna 2025. u čl. 5. Dodatka Ugovoru tuženik priznao tužitelju preplatu u iznosu od 5.280,25 kuna i za taj je iznos u izračunu vještak umanjio preplatu u nalazu i mišljenju.

37.1. Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate iz osnovnog Ugovora o kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. odnosno do provedene konverzije, umanjeno za iznos priznat u konverziji i s uračunatim tzv. negativnim tečajnim razlikama, platio više 1.364,37 EUR, sa specifikacijom prikazanom u nalazu vještaka.

38. Budući da je sud utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužitelj kao potrošač osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koje je tuženik primio na temelju navedenog ništetnog dijela Ugovora o kreditu, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

39. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare, a tužitelj smatra da je zastara potraživanja prekinuta tzv. kolektivnom tužbom.

40. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a te je sud utvrdio da u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

40.1.Sud je cijenio činjenicu da je „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 6. lipnja 2023..

40.2. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

40.3. Prema ocjeni suda za prigovor zastare nije odlučna činjenica da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev specificirao na ročištu 14. ožujka 2025. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe s obzirom da tužitelj konačni tužbeni zahtjev nije mogao postaviti prije provedenog vještačenja a tužbeni zahtjev proizlazi iz činjenične i pravne osnove navedene u tužbi. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

41. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

41.1. Odredbom čl. 1111. ZOO-a i to st. 1. propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema st. 3. citiranog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41.2. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj više platio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i to umanjeno za iznos koji je tuženik priznao tužitelju po osnovu konverzije.

42. Visinu tražbine sud je utvrdio prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sud je naložio tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF, jer je tuženik nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

43. Budući da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, iz naprijed obrazloženih razloga naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.364,37 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose preplate, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, s kamatom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

44. Stoga je presuđeno kao u točki II. izreke ove presude.

45. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

46. Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 1.075,00 eura, prema priloženom troškovniku (str. 370) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištu 12. prosinca 2023. i 14. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), za svako ročište, PDV u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.), pristup ročištu radi objave i uručenja odluke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3.), PDV u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 200,00 eura.

46.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. listopada 2023. jer ga tužitelj nije podnio u skladu s odredbom čl. 299a. st. 2. ZPP-a, odnosno tuženik nije tražio odobrenje za podnošenje očitovanja na navode tuženika, a sud smatra da isto nije bilo potrebno, a činjenica je da se je punomoćnik tužitelja na pripremnom ročištu očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu.

46.2. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine”, broj 118/18, 51/23).

47. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u cijelosti.

48. Na dosuđeni iznos parničnih troškova tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 155. st. 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

49. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Koprivnica, 18. travnja 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Zlatko Šimek, Koprivnica

2. Odvjetnik Kruno Knežević, Zagreb