1              Poslovni broj: Gž-1332/2022-13

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1332/2022-13

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke više sudske savjetnice Ivane Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja S. D.-B. iz V. L., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. E., odvjetnici u M. L., protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. društvo s ograničenom odgovornošću, za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta, Vončinina 3, Zagreb, OIB: ---, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju broj Pn-340/2020-19 od 10. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2023.

 

p r e s u d i o j e

 

1.   Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Pn-340/2020-19 od 10. lipnja 2022. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u odluci o trošku sadržanoj pod točkom II. izreke.

 

2. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju daljnji iznos od 60,00 eura na ime troškova postupka, dok se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje:

 

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete iznos od 86.595,00 kuna/11.493,13 eura sa zateznim kamatama od 10. lipnja 2022. do isplate, a odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.355,00 kuna/179,84 eura (točka I. izreke), te je obvezan tuženik naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 12.851,27 kuna/1.705,66 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen njegov zahtjev za troškove postupka (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženik i pobija ju u dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke, kao i u dijelu kojim je obvezan na naknadu troškova, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 u daljnjem  tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinaku presude u pobijanom dijelu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno predlaže ukinuti ju u tom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete koja mu je nastala na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela u Malom Lošinju, K.o. Osor, označenima kao č. zem. 1092/1 i 1091/1, nakon što je tuženik tijekom 2012. izvodio radove rekonstrukcije državne ceste DC 100 i uređenja kružnog toka Osor-Punta Križa na toj cesti.

 

6. Između stranaka nije sporno da tuženik izvodio opisane radove i da je ugovorom od 7. veljače 2013. tuženik od tužitelja otkupio dio njegovih nekretnina koji je dio pripojio državnoj cesti. Nije sporno niti da je za njih tuženik isplatio kupoprodajnu cijenu.

 

7. Predmet spora se odnosi na preostali dio nekretnine, koji je ostao u tužiteljevom vlasništvu (nekretnina označena kao: čest. zem. 1092/1 u površini od 516 m2 i čest. zem. 1091/1 u površini 708 m2 k.o. O.) u ukupnoj površini od 1.224 m2. Tužitelj u tužbi tvrdi da je taj dio nekretnine, nakon što je tuženik završio radove na DC100, pretvoren u močvaru. Uzrok tome tužitelj vidi u načinu na koji je tuženik izveo radove na cesti: nova cesta je viša od prijašnje pa se izgubio slobodan pad koji je prije postojao na tužiteljevoj nekretnini, a i novopostavljene odvodne cijevi ispod kolnika, koje odvode oborinske vode s okolnih nekretnina, usmjerene su na njegovu nekretninu. Zbog toga je tužitelj onemogućen koristiti nekretninu kao ranije: dio je korišten za ispašu ovaca, a dio kao "suha marina".

 

8. Tužiteljev pokušaj nagodbe s tuženikom nije uspio, pa je nekretninu 5. ožujka 2015. prodao trećoj osobi: P. D. d.o.o., V. L., za cijenu od 91.560,00 kuna/12.152,10 eura. Kako tužitelj smatra da je vrijednost njegove nekretnine smanjena zbog radova izvedenih na DC 100, tako i ostvarenu prodajnu cijenu smatra preniskom, pa u tužbi navodi kako razlika između cijene prije rekonstrukcije DC100 i nakon rekonstrukcije predstavlja njegovu štetu. Tužbom je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 118.478,00 kuna/15.724,73 eura, koliko drži da je vrijednost (preostale) nekretnine umanjena, dok je konačni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa od 86.595,00 kuna / 11.493,13 eura.

 

9. I u žalbenoj fazi postupka sporna je tužiteljeva legitimacija, osnova i visina tužbenog zahtjeva.

 

10. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz činjenice da je u trenutku prodaje predmetne nekretnine kupcu P. D. d.o.o. bio njen vlasnik. Kako je vrijednost te nekretnine smanjena zbog radova koje je tuženik izvodio na susjednoj nekretnini, tužitelju je nastala šteta u trenutku njene prodaje, a ta se šteta očituje u nižoj kupoprodajnoj cijeni od redovne tržišne cijene nekretnine. Prema tome, pogrešno tuženik smatra da je prodajom nekretnine trećoj osobi, tužitelj izgubio aktivnu legitimaciju u konkretnoj parnici, koja se vodi radi naknade baš te štete.

 

11. Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev nakon što je vještačenjem po vještaku M. H. utvrdio kako se mogućnost korištenja predmetne nekretnine prije i poslije uređenja kružnog toka O. - P. K. promijenila. Vještak navodi da se na nekretnini nakon izvedenih radova zadržava značajno veća količina vode nego prije njih, iz dva razloga: rekonstrukcijom ceste i uređenjem kružnog toka izveden je pad ceste prema toj nekretnini (što potvrđuje i tuženikov zaposlenik saslušan kao svjedok na ročištu 14. studenog 2018.), a uz to je izveden i slivnik koji odvodi oborinsku vodu s okolnih nekretnina u upojni bunar baš na čestici 1091/1 k.o. O.

 

11. Imenovani je vještak utvrdio kako bi radovi na sanaciji nekretnine i njenog privođenja ranijoj svrsi iznosili 86.595,00 kuna, te je prvostupanjski sud prihvatio taj iznos kao visinu štete koju tužitelj trpi.

 

12. Ovaj je drugostupanjski sud, odlučujući o tuženikovoj žalbi, postupio sukladno svojim ovlaštenjima iz odredbi čl. 373.b. ZPP-a, te je zatražio dopunu vještačenja na način da se vještak očituje kolika bi bila vrijednost predmetnih nekretnina u trenutku njihove prodaje P. D. d.o.o., da na njima nije došlo do plavljenja zbog radova rekonstrukcije na DC100. Iz dopunskog zaključka vještaka proizlazi da bi vrijednost nekretnina, da na njima nije došlo do plavljenja i zadržavanja vode, u vrijeme njihove prodaje bila 26.000,00 eura, odnosno 195.511,23 kune.

 

13. Najprije je odgovoriti tuženiku kako ovakvim postupanjem žalbeni sud nije prekoračio zahtjeve stranaka. Protivno tuženikovim tvrdnjama, ni prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu čl. 2. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj već u tužbi naveo da njegovu štetu predstavlja razlika cijene koju je postigao i cijene koju bi očekivano postigao da nije došlo slijevanja voda na nekretninu. Točno je da je tužitelj kasnije u postupku mijenjao svoje tvrdnje, pa je tako (rukovodeći se, između ostalog, i odlukom ovog suda Gž-756/2019-2 od 2. rujna 2020.) isticao da mu pripada pravo na naknadu štete: "po dva osnova- jedan je u razlici cijene koju bi tužitelj polučio da nije došlo do protupravnih radnji od strane tuženika, a koju je procijenio vještak i cijene koju je stvarno polučio na tržištu, a drugi je način da se nadoknadi šteta u visini troškova sanacije" (zapisnik s ročišta održanog 27. travnja 2022.), ali ovakvo postupanje ne predstavlja preinaku tužbe kojoj bi se tuženik mogao protiviti (čl. 191. st. 3. ZPP-a), niti je odlukom o tužbenom zahtjevu počinjena apsolutno bitna povreda postupovnih odredbi iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a. Sud je pobijanom presudom odlučio u granicama tužiteljevog zahtjeva (tužbom je tužitelj tražio isplatu iznosa od 118.478,00 kuna/15.724,73 eura), utvrđujući činjenice i provodeći dokaze koje su stranke predlagale.

 

14. Naglasiti je kako je i sam tuženik, poričući osnovu zahtjeva, više puta tijekom postupka ponavljao da tužitelj tvrdi da mu se šteta sastoji u razlici ostvarene cijene i cijene koju bi mogao ostvariti da nisu izvođeni predmetni radovi (tuženikov podnesak od 20. lipnja 2018., njegova žalba protiv presude P-626/2015, iskaz punomoćnika tuženika na ročištu održanom 27. travnja 2022., a u konačnici i predmetna žalba).

 

15. Dakle, pravilnim utvrđenjem činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljeva nekretnina zbog radova na DC100 koje je izvodio tuženik, izgubila na vrijednosti. Iz ugovora o prodaji kojeg je tužitelj sklopio s P. D. d.o.o., vidi se da ugovorne strane tamo konstatiraju da su nedostaci nekretnine upravo skupljanje i zadržavanje oborinskih voda na istoj (čl. 1. ugovora, str. 13 spisa), da prodavatelj zadržava pravo zahtijevati naknadu štete od štetnika, te je ugovorena prodajna cijena od 91.560,00 kuna/12.152,10 eura.

 

16. Budući da je vještačenjem utvrđeno kako bi redovna tržišna cijena nekretnine u vrijeme prodaje (10. ožujka 2015.) bila 26.000,00 eura, odnosno 195.511,23 kuna, proizlazi da je vrijednost nekretnine umanjena za 103.951,23 kuna/13.796,70 eura, i taj iznos predstavlja štetu koju je tužitelj pretrpio kao posljedicu radova koje je tuženik izvodio.

 

17. Naime, prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

18. Kako tužiteljeva šteta iznosi 103.951,23 kuna/13.796,70 eura, tužitelj je ovlašten zahtijevati na ime naknade štete i iznos manji nego mu pripada, pa je i po mišljenju ovog suda osnovan njegov zahtjev na isplatu iznosa od 86.595,00 kuna/11.493,13 eura (koliko bi iznosili troškovi sanacije nekretnine) s kamatama od donošenja prvostupanjske presude, kako je to tužitelj zahtijevao.

 

19. Prigovor zastare, u kojem tuženik i u žalbi ustraje, pravilno je otklonio prvostupanjski sud u toč. 7. obrazloženja pobijane presude.

 

20. Stoga je trebalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

21. Potvrđena je i odluka o trošku, koju tuženik ne pobija određenim žalbenim razlozima (čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 365 st. 2. ZPP-a).

 

22. Trošak dopune vještačenja, kojeg je ovaj sud zahtijevao sukladno odredbi čl. 373.b. ZPP-a, tužitelju je prema njegovom traženju priznat u iznosu od 60,00 eura. Nasuprot tome, njegovi troškovi žalbenog postupka nisu bili potrebni za vođenje ove parnice pa mu kao takvi nisu ni priznati (čl. 155. ZPP-a).

 

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

Split, 26. listopada 2023.