Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-388/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja UJ iz [adresa], Nikole [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Krznarić & Alitović j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 18. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni i punomoćnika tuženika u zamjeni, dana 18. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 5140060250-63000116060/2006 od 9.3.2006. godine sklopljenog između tužitelja UJ iz [adresa], U [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, (ranije Slavonska Banka d.d. Osijek) solemniziranog dana 9.3.2006. godine po javnom bilježniku Mati Krpačiću, Slatina, pod brojem OU-107/06, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti anuitete koji su posljedica promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita te se utvrđuje da predmetne odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, (ranije Slavonska Banka d.d. Osijek), da tužitelju UJ iz [adresa], Nikole [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.630,30 EUR/27.352,73 HRK zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na iznose kako slijedi:

na iznos od 37,32 EUR/281,20 HRK od 2.7.2010. godine do isplate na iznos od 37,07 EUR/279,31 HRK od 2.8.2010. godine do isplate na iznos od 52,30 EUR/393,59 HRK od 2.9.2010. godine do isplate na iznos od 44,24 EUR/333,31 HRK od 2.10.2010. godine do isplate na iznos od 38,22 EUR/287,97 HRK od 2.11.2010. godine do isplate na iznos od 56,52 EUR/425,85 HRK od 2.12.2010. godine do isplate na iznos od 66,29 EUR/499,49 HRK od 2.1.2011. godine do isplate na iznos od 58,28 EUR/439,09 HRK od 2.2.2011. godine do isplate na iznos od 59,45 EUR/447,94 HRK od 2.3.2011. godine do isplate na iznos od 53,69 EUR/404,56 HRK od 2.4.2011. godine do isplate na iznos od 55,47 EUR/417,96 HRK od 2.5.2011. godine do isplate na iznos od 75,05 EUR/565,45 HRK od 2.6.2011. godine do isplate na iznos od 77,80 EUR/586,17 HRK od 2.7.2011. godine do isplate na iznos od 99,47 EUR/749,42 HRK od 2.8.2011. godine do isplate na iznos od 91,60 EUR/690,16 HRK od 2.9.2011. godine do isplate na iznos od 79,34 EUR/597,81 HRK od 2.10.2011. godine do isplate na iznos od 86,77 EUR/653,78 HRK od 2.11.2012. godine do isplate na iznos od 88,31 EUR/665,39 HRK od 2.12.2012. godine do isplate na iznos od 87,70 EUR/660,75 HRK od 2.1.2013. godine do isplate na iznos od 81,50 EUR/614,08 HRK od 2.2.2013. godine do isplate na iznos od 85,78 EUR/646,43 HRK od 2.3.2013. godine do isplate na iznos od 86,78 EUR/653,84 HRK od 2.4.2013. godine do isplate na iznos od 84,85 EUR/639,30 HRK od 2.5.2013. godine do isplate na iznos od 79,14 EUR/596,28 HRK od 2.6.2013. godine do isplate na iznos od 75,59 EUR/569,57 HRK od 2.7.2013. godine do isplate na iznos od 78,74 EUR/593,25 HRK od 2.8.2013. godine do isplate na iznos od 80,90 EUR/609,57 HRK od 2.9.2013. godine do isplate na iznos od 86,43 EUR/651,22 HRK od 2.10.2013. godine do isplate na iznos od 83,39 EUR/628,29 HRK od 2.11.2013. godine do isplate na iznos od 84,75 EUR/638,55 HRK od 2.12.2013. godine do isplate na iznos od 85,87 EUR/646,95 HRK od 2.1.2014. godine do isplate na iznos od 66,35 EUR/499,89 HRK od 2.2.2014. godine do isplate na iznos od 68,03 EUR/512,54 HRK od 2.3.2014. godine do isplate na iznos od 67,16 EUR/506,04 HRK od 2.4.2014. godine do isplate na iznos od 65,49 EUR/493,41 HRK od 2.5.2014. godine do isplate na iznos od 64,73 EUR/487,70 HRK od 2.6.2014. godine do isplate na iznos od 65,06 EUR/490,21 HRK od 2.7.2014. godine do isplate na iznos od 67,17 EUR/506,11 HRK od 2.8.2014. godine do isplate na iznos od 69,33 EUR/522,35 HRK od 2.9.2014. godine do isplate na iznos od 69,14 EUR/520,91 HRK od 2.10.2014. godine do isplate na iznos od 70,22 EUR/529,07 HRK od 2.11.2014. godine do isplate na iznos od 71,77 EUR/540,78 HRK od 2.12.2014. godine do isplate na iznos od 71,14 EUR/536,01 HRK od 2.1.2015. godine do isplate na iznos od 72,07 EUR/542,65 HRK od 2.2.2015. godine do isplate na iznos od 72,07 EUR/542,65 HRK od 2.3.2015. godine do isplate na iznos od 72,07 EUR/542,65 HRK od 2.4.2015. godine do isplate na iznos od 72,07 EUR/542,65 HRK od 2.5.2015. godine do isplate na iznos od 72,07 EUR/542,65 HRK od 2.6.2015. godine do isplate na iznos od 72,07 EUR/542,65 HRK od 2.7.2015. godine do isplate na iznos od 72,07 EUR/542,65 HRK od 2.8.2015. godine do isplate na iznos od 72,07 EUR/542,65 HRK od 2.9.2015. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. godine određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.7.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. g. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, (ranije Slavonska Banka d.d. Osijek), da tužitelju UJ iz [adresa], Nikole [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.739,48 EUR/28.175,11 HRK zajedno sa zateznim kamatama od 30.9.2015. godine do 31.12.2022. g. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Dana 28. rujna 2022. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su stranke sklopile ugovor o kreditu 9.3.2006. kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 66.000,00 CHF. Tvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o valutnoj klauzuli budući da su nepoštene i protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se na odluke u kolektivnim sporovima. Navedenim odlukama u kolektivnim sporovima tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme trajanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa su time tuženici iz odluka u kolektivnim sporovima postupali suprotno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Stranke su potpisale i aneks ugovora o kreditu 4.2.2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK), s konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro. Tvrdi da sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije postignut učinak koji je trebao biti postignut kolektivnim presudama, tako da tužitelj nije u potpunosti obeštećen. Sama konverzija izvršena je tako da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj prema tuženiku ima i potraživanje s naslova razlike glavnice i to one određene u valuti EUR nakon provedbe konverzije u kunskoj protuvrijednosti, te one kakva je biti trebala na dan konverzije da nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Nedospjeli iznos glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u eurima na dan 30.9.2015. iznosio je 292.028,11 kuna. Nedospjeli iznos glavnice po kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj iznosi 263.950,57 kuna. Obzirom da je utvrđeno da je ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena to je tužitelj plaćao veći iznos od onog koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 24.543,73 kuna. Budući da je tužitelj 4.2.2016. s tuženikom sklopio aneks ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tužitelj zahtjeva i razliku u nedospjelim glavnicama u iznosu od 28.077,54 kuna. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, uskladio ga je s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložio da sud donese presudu kao u dispozitivu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu, a da je bio obvezan ponuditi sklapanje aneksa ugovora. Aneksom je provedena konverzija u skladu sa zakonom, tako da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak niti ima pravo na isplatu. Tvrdi da se presuda u kolektivnim sporovima primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., tako da ista nije primjenjiva u ovom postupku. Tuženik opširno iznosi svoje pravne stavove vezano uz konvalidaciju ništetnih odredbi. Daje svoje tumačenje odluka Vrhovnog suda Rev-2221/2018, Rev-2868/2018, te na odluku Gos-1/2019. Smatra da je ugovor tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom koja nije obuhvaćena izrijekom presude u kolektivnom sporu i tvrdi da kolektivnim sporom se ne utvrđuju činjenice vezane uz ugovore koje je sklapala Slavonska banka, niti se zaključuje da se odgovornost tuženika odnosi i na ugovore njegovih pravnih prednika. Tvrdi da se kolektivnim sporom nije utvrđivala nezakonitost odredbe ugovora o kreditu za Slavonsku banku. Ističe prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka ŽJ i tužitelja kao stranku, te je izvršio uvid u: odluke u kolektivnim sporovima, popis uplata, otplatne planove, aneks ugovora o kreditu, pregled prometa za klijenta, ugovor o kreditu, izračun konverzije, obavijest o provedbi konverzije, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Josipa Rašića i očitovanje.

4. Svjedok ŽJ navela je u svom iskazu da je radila u Slavonskoj banci u Poslovnici Slatina od 2004. do 2006. godine. Od 2006. radi na poslovima u Odjelu poslovanja sa stanovništvom u Poslovnici Orahovica. U tijeku poslovanja imali su poslovanje s građanima, kredite su dogovarali s klijetima koji su imali opciju odabrati različite kreditne proizvode ovisno o namjeni i rokovima otplate, te instrumentima osiguranja. Imali su kredite u švicarskim francima i eurima, klijentu bi izračunali anuitet i ovisno o njegovoj kreditnoj sposobnosti, dogovarali uvjete povrata. Tužitelja zna iz viđenja, međutim, ne sjeća se je li upravo tužitelju radila obradu za kredit. Kad je došla raditi u [adresa], radila je kao voditelj Odjela u poslovnici, a osim nje u [adresa] su radili i TJ i SJ. U [adresa] je počela raditi u 4. mjesecu 2006. Prije nego što je došla u [adresa], radila je u Poslovnici Slatina i to na poslovima s građanstvom. Osim nje to su još radili ZJ i ĆJ. Šef je bio zajednički i za [adresa] i za [adresa] OJ. Za rizike podizanja kredita u francima nije govorila strankama jer to u to vrijeme još nitko nije niti znao. U vezi promjenjive kamatne stope strankama je tumačila rizike u vezi toga. Ugovor je bio već unaprijed otiskan i stranka je mogla ili prihvatiti ili ne prihvatiti, odnosno stranka je sama birala da li želi ugovor u francima ili eurima, ali o uvjetima ugovora nije bilo nikakvih pregovora, jedino o čemu se moglo pregovarati bilo je u svezi osiguranja kredita. Nakon što je izvršila uvid u ugovor o kreditu može reći da ga ona osobno nije potpisala u ime banke, već da je to bio voditelj poslovnice u ono vrijeme OJ, a kao što je rekla ne sjeća se da li je ona radila na obradi kredita. Ne sjeća se je li bio u ponudi kredit s deviznom klauzulom u francima s fiksnom kamatnom stopom, a ne sjeća se ni u eurima. Ne sjeća se točno jesu li stranke tražile objašnjenje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ne sjeća se jesu li stranke imale primjedbe u vezi ugovora, međutim, pretpostavlja da ako su sklopili ugovor onda su pristali na sve.

5. Tužitelj UJ naveo je u svom iskazu da je kredit digao u Slavonskoj banci, slijednica je Addiko Bank, digao je iznos od 42.000,00 eura. Kad su mu nudili objasnili su mu da za taj iznos nije kreditno sposoban u eurima, nego samo u francima, nisu mu objašnjavali o kreditu, jedino mu je objašnjavao javni bilježnik. Prilikom potpisivanja kredita, od strane banke je ugovor već bio potpisan, a osobni bankari su se izmjenjivali. Kredit je digao u poslovnici Slavonske banke u [adresa]. Na obradi kredita radilo je više djelatnika banke, sjeća se da je bio ZJ i bio je ĆJ, zvani Ž, ne zna mu točno ime, uglavnom sada radi u osiguranju. ŽJ se ne sjeća i ne sjeća se da je ona radila u vezi ugovora o kreditu. Kredit je bio stambeni za kupnju stana, a čuo je da su kod bivše Slavonske banke bili najpovoljniji kreditni uvjeti, pa su tamo i došli. Sjeća se da su im uzeli sve podatke, te su im rekli da nemaju uvjeta za podizanje kredita u eurima, već samo u francima, na što su i pristali. Ne sjeća se da su u banci radili simulaciju koji kredit je povoljniji, onaj u francima ili u eurima. Ugovor o kreditu bio je tipski i o uvjetima nisu ništa pregovarali s bankom. Mogli su samo prihvatili ili ne. Zna da su tražili kao osiguranje hipoteku na nekretnini, odnosno na stanu. Kredit je podigao na 30 godina i to na iznos 66.000,00 franaka. Tijekom vremena kredit mu je skočio s 1.680,00 kn na 2.900,00 kn. Godine 2016. sklopio je aneks ugovora o kreditu. Kredit je uredno vraćao, a ne sjeća se koliki iznos mu je priznat kod sklapanja aneksa, a ne sjeća se ni na koliko je sklopljena glavnica u eurima, odnosno bila je negdje oko 37.000,00 eura. Aneks je sklopio u poslovnici u [adresa], a ne sjeća se tko je bio osobni bankar, a ne može se više sjetiti je li bila Addiko banka ili Hypo banka, misli da je bila čak Addiko banka. U banci mu nisu objasnili rizike valutne klauzule vezane za CHF. U banci mu nisu objasnili što znači promjenjiva kamatna stopa, a on nije bankar da bi to mogao shvatiti, on je bio policajac, a sada je u mirovini od 2018.

6. Iz popisa uplata i pregleda prometa za klijenta utvrđeno je koliko je tužitelj uplatio rata po spornom ugovoru o kreditu.

7. Iz otplatnih planova utvrđeni su: datumi dospijeća, otplatni obroci, otplatne kvote, uplate kamata, stanje kredita i broj anuiteta.

8. Iz ugovora o kreditu utvrđeno je da je sklopljen dana 9.3.2006. između Slavonske banke kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, a kojim je banka odobrila stambeni kredit tuženiku za kupovinu stana u iznosu od 66.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK na rok vraćanja 30 godina. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a prvi anuitet dospijeva do 1. svibnja 2006. Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.000,00 CHF zaračunavaju se kamate od 4,30% godišnje dekurzivno. Člankom 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

9. Iz aneksa ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da je sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 4.2.2016. Aneks ugovora o kreditu je akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih aneksa osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom na način kako to nalaže Zakon. Korisnik kredita potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje aneksa ugovora dostavljen izračun konverzije. Prema izračunu konverzije preplata na dan 30.9.2015. iznosi 734,51 HRK. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. iznosi 37.843,89 eura. Ugovorne stranke suglasno utvrđuju da se iznos preplate od 734,51 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta. Rok vraćanja kredita je 1.4.2036.

10. Iz obavijesti o provedbi konverzije i izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku utvrđeno je da je pravni prednik tuženika – Hypo Alpe Adria Bank isti dostavio tužitelju, a priložen je i simulirani otplatni plan u eurima i nacrt aneksa ugovora.

11. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Josipa Rašića utvrđeno je da je tužitelj dana 9.3.2006. sklopio s pravnim prednikom tuženika ugovor o kreditu na ugovoreni iznos od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate 360 mjeseci, a način otplate je u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Tečaj CHF na dan 10.3.2006. iznosi 1 CHF = 4,690084 HRK. Kredit je u periodu od 1.12.2011. pa do 1.11.2012. bio u periodu mirovanja, s tim da je za prvih 6 mjeseci obračunata naknada u visini 1% na glavnicu, a za drugih 6 mjeseci obračunata je naknada na glavnicu u visini 2%. Naknade su pripisane glavnici. U razdoblju povrata kreditne obveze preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita u neto iznosu iznosi 27.352,73 kuna, odnosno 3.630,32 eura, kao što je to pobliže navedeno u dispozitivu pod točkom II. Prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK utvrđene tečajne razlike iznose 3.630,32 eura. Utvrđeno je da na dan 30.9.2015., a to je dan obračuna konverzije, tužitelj potražuje s temelja razlike neotplaćene glavnice kredita iznos od 28.175,11 kuna. Prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđena razlika iznosi 3.739,48 eura. U svom očitovanju sudski vještak navodi da je izvršio knjigovodstveno vještačenje na okolnosti utvrđivanja pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku platio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kunu ostao onakav kakav je bio na dan isplate ugovora o kreditu izražen u kunama i mjesecima. Tvrdi da je sud jasno odredio zadatak. Odabran je postavljen metodološki pristup koji podrazumijeva uvođenje pretpostavke da se tečaj nije mijenjao, odnosno da je ostao onakav kakav je bio na dan isplate ugovora o kreditu. Ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje radio je na temelju dokumentacije dostavljene u spis. U nalazu je vidljivo da je kao vještak utvrdio razliku neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.9.2015. i iznosa neotplaćene glavnice uz početnu kamatu i početni tečaj na isti datum, a s obzirom da je konverzija stvarno provedena na dan 4.2.2016. utvrđena je razlika neotplaćene glavnice kredita iskazanog u EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan 4.2.2016. i iznosa neotplaćene glavnice uz početnu kamatu i početni tečaj na isti datum. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a prigovori tuženika su nejasni i neargumentirani. Tuženik je ostao kod svojih prigovora i nakon očitovanja sudskog vještaka, ali nije tražio neposredno saslušanje sudskog vještaka.

12. Nesporno je između stranaka da su pravni prednik tuženika i tužitelj sklopili ugovor o kreditu 9.3.2006., a kojim je korisniku kredita kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 360 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva. Kredit je stambeni za kupovinu stana. Sporno je međutim između stranaka jesu li ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, te ima li tužitelj pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova. Sporno je i da li se odluke u kolektivnim sporovima odnose i na tuženika. Nesporno je i da su stranke 4.2.2016. sklopile aneks ugovora o kreditu, a sporno je da li je sklapanjem tog dodatka ugovora tužitelj u potpunosti obeštećen.

13. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik sklopio s tužiteljem predmetni ugovor o kreditu, ali smatra da Slavonska banka s kojom je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, tako da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda. Nedvojbeno je utvrđeno da se odluke iz kolektivnih sporova odnose i na tuženika, jer je upravo tuženik kao pravni slijednik Slavonske banke i Hypo Alpe Adria Bank aktivno učestvovao u tim sporovima, pa je tako protiv drugostupanjskih pravomoćnih odluka uložio i reviziju Vrhovnom sudu RH. Dana 28. veljače 2009. Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb proveo je pripajanje Slavonske banke d.d. Osijek. Nakon pripajanja jedini vlasnik obje banke je bio Hypo Alpe Adria Bank International AG Klagenfurt. Prema ugovoru o pripajanju potpisanom 18. lipnja 2008. proveden je zakonski prijenos neto imovine Slavonske banke d.d. u bilancu Hypo Alpe Adria Bank d.d. i zamjena dionica. Kako je Hypo Bank preuzela cjelokupnu imovinu i obveze Slavonske banke d.d. postala je time pravni slijednik Slavonske banke sukladno odredbi čl. 522. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelja je generalni pravni slijednik pripojenog društva i time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Kolektivna tužba podignuta je 4. travnja 2012., dakle, jasno je da je Slavonska banka u to vrijeme prestala postojati i nije niti mogla kao samostalni pravni subjekt biti sudionik postupka povodom kolektivne tužbe. Kako je Hypo Alpe Adria Bank bio sudionik kolektivnog spora, te kako se pravo na tužbu obuhvaćeno kolektivnom zaštitom odnosi na sve potrošačke kredite u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a konkretan ugovor je sklopljen 3.9.2006., jasno je da se odluke iz kolektivnog spora donesene u slučaju franak primjenjuju i u ovom slučaju.

14. Osim toga, Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020. izričito je naveo da je tuženik Addiko banka d.d. Zagreb kao pravni slijednik Slavonske banke obuhvaćen odlukama u kolektivnom sporu kao 5. tuženik.

15. Tužitelj je bio ugovorna strana prilikom sklapanja spornog ugovora, stoga je aktivna legitimacija i pravni interes neupitan.

16. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).

17. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

18. Nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije bio upoznat s rizicima sklapanja ugovora s deviznom klauzulom, kao i da se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužitelja i iskaz svjedoka ŽJ iz čijih iskaza proizlazi da tužitelju u banci nisu rastumačili i obrazložili odredbe o deviznoj klauzuli. Nisu mu objasnili o čemu sve ovise moguće promjene tečaja. U banci ga nisu upozorili na rizike devizne klauzule u CHF, a nikakvih pregovora nije bilo, budući da su ugovori bili sklopljeni na unaprijed tiskanim obrascima. Može se dakle zaključiti da tužitelj nije bio upoznat s rizicima sklapanja predmetnog ugovora, niti da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

19. Iz samog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj sporni ugovor sklopio kao fizička osoba radi kupovine stana i da se radi o stambenom kreditu i da tužitelj ima status potrošača.

20. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

22. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 28. rujna 2022., tako da je neosnovan prigovor zastare po navedenoj osnovi.

24. Tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti ne zastarijevaju, tako da je neosnovan prigovor zastare u odnosu na tužbene zahtjeve koji se odnose na utvrđenje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a).

25. Tuženik se poziva na tzv. negativne razlike, ali nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je u ovoj parnici podnesena protutužba. Uzimajući u obzir navedeno nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja po toj osnovi (presuda VSRH Rev 549/23-4 od 18. prosinca 2023.).

26. Neosnovano tužena tijekom postupka tvrdi da je samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije tužitelj izgubio pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odredbama ZID ZPK/15 nigdje se ne navodi da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Dakle, iz samog dodatka Osnovnom ugovoru nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

27. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev-1096/2022), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru, tako da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. i odlukom Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

28. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje, na koje se poziva tuženik, da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

29. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Posebno se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85. odluke od 23. studenog 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. alineja 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u RH zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

31. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 RJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz te odluke dakle može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

32. Korisnik kredita mogao se eventualno nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu RJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Nadalje u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu T protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno može se zaključiti da sklapanjem dodatka ugovora kojim je konverzija kredita izvršena sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

35. Iz aneksa ugovora i obračuna konverzije utvrđeno je da je tužitelju priznata preplata u iznosu od 734,51 HRK, a nema dokaza da je bilo isplate po toj osnovi, već su za taj iznos navodno smanjene buduće rate kredita. Međutim, eventualna preplata kao i uvećanje glavnice u konverziji nisu obuhvaćeni odlukama u kolektivnim sporovima. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je uvećanje glavnice u konverziji 3.739,48 eura, što znači da će na navedeni iznos tužitelj plaćati kamatu sve do otplate dodatka ugovora o kreditu, tako da je sasvim jasno da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Može se dakle zaključiti i bez vještačenja da tužitelj ne samo da nije obeštećen sklapanjem dodatka ugovora, već je on ustvari ponovno oštećen sklapanjem tog ugovora, uzimajući pri tome u obzir ništetne odredbe o deviznoj klauzuli, budući da je glavnica uvećana za gore navedeni iznos i na koji iznos će svaki mjesec tužitelj plaćati kamate sve do isplate kredita.

36. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio 3.630,30 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao što je to navedeno u dispozitivu pod točkom II.

37. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je putem svog punomoćnika specificirao tužbeni zahtjev, te ga je uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložio sudu da donese presudu kao u dispozitivu, a koji je sud u cijelosti i usvojio pod točkama I. i II. dispozitiva.

38. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva (čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a), budući da je Vrhovni sud RH dana 26. studenog 2021. donio pravno shvaćanje da u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

39. Neosnovan je tužbeni zahtjev za isplatu 3.739,48 eura, a koji se odnosi na uvećanje glavnice u konverziji. Uvećanje glavnice u konverziji na koje se poziva tužitelj nije obuhvaćeno predmetnim odlukama u kolektivnim sporovima, pa nije jasno zašto je postavljen takav tužbeni zahtjev uz poziv na odluke u kolektivnim sporovima. Člankom 2. aneksa ugovora o kreditu ugovoreno je koliko iznosi neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije dodatka ugovora na dan 30.9.2015., te koliko iznosi preplata, a to je iznos od 734,51 HRK. Dakle, da bi uspio u tužbenom zahtjevu po navedenoj osnovi tužitelj je trebao pobijati aneks ugovora što je u potpunosti izostalo u tužbi. Tužitelj tijekom postupka uopće ne problematizira pitanje valjanosti aneksa ugovora. Budući da nije dokazao činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi uvećanja glavnice u konverziji, sud je odbio tužbeni zahtjev, te je odlučio kao u dispozitivu pod točkom III.

40. Uzimajući u obzir uspjeh stranaka u parnici, sud je odlučio, a po osnovi odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Slatini 18. travnja 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužiteljica: po Odvjetničkom društvo Krznarić & Alitović j.t.d., Šiška Menčetića 4,

III. kat, Zagreb,

2. Tuženik: po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81.