Poslovni broj: P Ob-176/2023-12

REPUBILKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Ivanki Marasović Duvnjak u pravnoj stvari tužitelja AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Aniti Jozičić, odvjetnici u OD Hanžeković&partneri d.o.o., protiv tužene AEE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Nikoli Juriću, odvjetniku u Splitu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2025.g. u nazočnosti osobno sa zamj. pun. tužitelja Anite Jozičić, odvjetnice u OD Hanžeković&partneri i zamj. pun. tuženika Dorotee Vukorepa, odvj. vj. kod Nikole Jurića odvj. iz Splita, a objavljene dana 17. travnja 2025.g.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha poslovni broj Ovr Ob-62/18 na temelju presude Općinskog suda u Splitu od 28. veljače 2007.g., pod poslovnim brojem P-547/03, pljenidbom novčanih sredstava sa računa tužitelja AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u odnosu na iznos od 53.300,00 kn/7.074,13 EUR, naznačen u točki I. rješenja o ovrsi i pripadajuće zatezne kamate."

II. Nalaže se tužitelju AE, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženoj OEE, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu 2.750,00 EUR, s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate sukladno čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda je dana 6. prosinca 2018.g. zaprimljena tužba tužitelja naspram tužene radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi se navodi da tužitelj podnosi ovu tužbu sukladno zaključku suda pod poslovnim brojem Ovr Ob-62/2018 od 26. rujna 2018., kojim je upućen da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Na prijedlog tužene od 6. lipnja 2018., sud je dana 18. lipnja 2018. donio rješenje o ovrsi br. Ovr Ob-62/2018 temeljem pravomoćne i ovršne presude ovog suda pod poslovnim brojem P-547/03 od 28. veljače 2007. Financijska agencija da je do dana pisanja ove tužbe zaplijenila sa tužiteljevog računa temeljem rješenja o ovrsi iznos od 68.500,45 kn/9.091,57 EUR i blokirala ga za dodatni iznos od 81.502,00 kn/10.817,17 EUR. Tužitelj da je podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi, a sud da je povodom navedene žalbe tužitelja uputio u parnicu. Pljenidba sredstava sa računa tužitelja i blokada za dodatni iznos od 81.502,00 kn/10.817,17 EUR da je nezakonita i nedopuštena u cijelosti. Tužitelj ističe kako je za postupak naplate potraživanja iz pravomoćne presude za tražbinu dospjelu u periodu od 23. prosinca 2003. do 1. svibnja 2007. u iznosu od 53.300,00 kn/7,074,13 EUR i pripadajuće zatezne kamate nastupila zastara. Tužitelj se poziva na čl. 233. Zakona o obveznim odnosima. Ističe kako navedeni članak ne predviđa nikakve iznimke osim onih u odnosu na povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka i dospijevaju ubuduće, a za koje vrijede oni rokovi zastare koji su predviđeni odredbama čl. 226. i 227. Tužitelj ističe kako je nastupila zastara prava na isplatu naknade neisplaćenih obroka dosuđenih pravomoćnom presudom od 28. veljače 2007., a koja se odnose na dospjelo potraživanje dospjele u razdoblju od 2003. do 2007. Tuženik da nije bio ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu, te Financijska agencija nije bila ovlaštena provesti ovrhu pa je provedena pljenidba nedopuštena. Tužitelj nadalje ističe kako, ne samo što je nastupila zastara prava na isplatu naknade iz pravomoćne presude donesene dana 28. veljače 2007.g. za iznos od 53.300,00 kn/7,074,13 EUR koji iznos je dospio u periodu od 23. prosinca 2003. do 1. svibnja 2007. već također, kako je navedeni iznos i plaćen. Pravomoćna presuda temeljem koje je tuženik zatražio donošenje rješenja o ovrsi i temeljem koje je već ustegnut iznos od 68.500,45 kn/9,091,57 EUR sa računa tužitelja, dostavljena je od strane tuženika poslodavcu tužitelja odmah nakon pravomoćnosti iste, te su na temelju navedene presude vršene ustege sa plaće tužitelja sve do trenutka kada tužitelj nije stekao uvjete za odlazak u mirovinu. Potpuno je nejasno i životno nelogično da je tužitelj vršio uplate za uzdržavanje od lipnja 2007. neprekidno do sada, a da ne bi platio dospjeli iznos dosuđen tom istom presudom. S obzirom da se tužitelj po navedenoj presudi ustezao sa plaće neprekidno od 2007., sukladno Zakonu o obveznim odnosima i to čl. 171. i 172. prvo da su morale biti namirene tražbine koje su prve dospjele. Iz toga da nesporno proizlazi da bi obroci za koje je tužena pokrenula ovrhu bili namireni. Slijedom svega navedenog tužitelju je posebno nejasno kako je tuženikov zakonski zastupnik zaključio da navedeni iznos od 53.300,00 kn/7,074,13 EUR koji iznos je dospio u periodu od 23. prosinca 2003. do 1. svibnja 2007. nije plaćen, a svaki drugi obrok da je. Ukoliko je tuženik smatrao da taj iznos nije plaćen pitanje je zašto nije u zakonskom roku pokrenuo postupak protiv tužitelja za isplatu navedenog iznosa, kada je za to imao 10 godina na raspolaganju. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se proglasiti nedopuštenom ovrha poslovnog broja Ovr Ob-62/18 na temelju presude Općinskog suda u Splitu od 28. veljače 2007., pod poslovnim brojem P-547/03, pljenidbom novčanih sredstava sa računa tužitelja AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u odnosu na iznos od 53.300,00 kn/7,074,13 EUR, naznačen u točki I. rješenja o ovrsi i pripadajuće zatezne kamate. Predlaže i da sud naloži tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbene tvrdnje tužitelja kao neistinite i neosnovane te se usprotivila tužbenom zahtjevu kao u cijelosti neutemeljenim. Predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovanim, te sud obveže tužitelja na snašanje troška. Navodi i da je neosnovan prigovor zastare imajući u vidu odredbe čl. 235. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Prema tome, s obzirom da je tužitelj otac tužene te da mu roditeljsko traje najmanje do njene punoljetnosti, u konkretnom slučaju zastara još nije ni počela teči pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Navodi da nije istina da bi tužitelj u predmetnom razdoblju od 2004. do 2007. te od listopada 2017. pa nadalje doprinosio na bilo koji način za uzdržavanje tužene. Tužena da je svojim prijedlogom za ovrhu dala na naplatu samo iznose za uzdržavanje koji su dospjeli nenaplaćeni, dok nije uključila razdoblje u kojem je uredno od tužitelja naplaćeno uzdržavanje, pa je stoga rješenjem o ovrsi Ovr Ob-62/2018 određena naplata realnog duga.

3. Podneskom od 26. ožujka 2020. tužitelj je naveo da su navodi iz odgovora na tužbu tužene činjenično i pravno neosnovani. Tužitelj da je potraživanje u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 1. svibnja 2007. u iznosu od 53.300,00 Kn/7,074,13 EUR, a koje se odnosi na točku I. rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu od 18. lipnja 2018. pod poslovni br. Ovr Ob-62/2018 već podmirio. Tužena ne spori da je tužitelj potraživanje u razdoblju od 1. svibnja 2007. do 1. listopada 2017. podmirio i ne potražuje ga, već potražuje iznose koji se odnose na razdoblje koje mu prethodi. Međutim, tužitelj ističe kako je potraživanje za to razdoblje podmireno na način da je tuženica od tadašnjeg poslodavca tužitelja zatražila da joj, na temelju presude Općinskog suda u Splitu od 28. veljače 2007. pod posl. br. IIIP-547/2003, isplaćuje mjesečne iznose od 1.300,00 Kn/172,54 EUR, a što je poslodavac i učinio. Tužitelj predlaže u nastavku postupka u dokazne svrhe naložiti tuženici da u spis dostavi dokaz na koji način je došlo do ustezanja plaće tužitelja u razdoblju od 1. svibnja 2007. do 1. listopada 2017., a na okolnost utvrđivanja je li došlo do ustezanja i iznosa u razdoblju koje mu je prethodilo jer je logično, a i obveza poslodavca bila ustezati po presudi od 1. siječnja 2004., a ne od 1. svibnja 2007. Nadalje ističe kako je odgovor na tužbu činjenično i pravno neutemeljen jer je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 1. svibnja 2007. u iznosu od 53.300,00 Kn/7,074,13 EUR i pripadajućih zateznih kamata. Između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo ne teče zastara, ali to se odnosi isključivo na zastaru prava na uzdržavanje, a ne na zastaru tražbine uzdržavanja koja je po svojoj pravnoj prirodi povremeno potraživanje na koje se, za slučaj da djeca raspolažu ovršnom ispravom, primjenjuje opći rok zastare od 10 godina. U protivnom da bi došlo do pravne nesigurnosti čija bi posljedica bila, među ostalim, prisilna naplata zateznih kamata na tražbine stare nekoliko desetaka godina i postojala bi mogućnost manipulacije prisilnim propisima RH. Tužena da je 6. lipnja 2018. pokrenula postupak prisilne naplate tražbine uzdržavanja koja je u tom trenutku s jedne strane bila starija od 10 godina i u zastari, a s druge strane plaćeno. Stoga, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tuženici da tužitelju naknadi prouzročeni trošak postupka.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom zaključka Općinskog suda u Splitu Ovr Ob-62/2018 od 26. rujna 2018., presude Općinskog suda u Splitu IIIP-547/03 od 28. veljače 2007., rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu Ovr Ob- 62/2018 od 18. lipnja 2018., specifikacija izvršenja osnove za plaćanje Ovr Ob-62/2018 Fine od 26. studenog 2018., saslušanjem tužitelja i zz mldb. tužene OE, očitovanja Hrvatske pošte od 5. srpnja 2021. sa rekapitulacijom obustava za razdoblje od 23. prosinca 2003. do 31. prosinca 2020., nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računarstvo Ante Beusa, i dopunskim saslušanjem vještaka Ante Beusa u odnosu na prigovore tužitelja.

5. Presudom ovog suda poslovni broj P Ob-674/2018-26 od 16. prosinca 2022.g. proglašena je nedopuštena ovrha poslovni broj Ovr-62/18 na temelju presude Općinskog suda u Splitu od 28. veljače 2007.g br. P Ob-547/03 pljenidbom novčanih sredstava sa računa tužitelja AE iz Krila [adresa], u odnosu na iznos 53.300,00 Kn naznačen u točki I. rješenja o ovrsi i pripadajuće zatezne kamate. Naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 14.366,00 Kn/1.906,70 EUR.

6. Rješavajući po žalbi tužene Županijski sud u Zagrebu je rješenjem pod poslovnim brojem 72 GžOb-62/2023-2 od 28. veljače 2023.g. ukinuo presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P Ob-674/2018-26 od 16. prosinca 2022.g. te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. U nastavku postupka pored izvedenih dokaza sud je izveo dokaze i pregledom rješenja Općinskog suda u Splitu br. Ovr-194/07 od 21. lipnja 2007.g., očitovanja Hrvatske pošte od 13. rujna 2023.g., pregledom spisa Općinskog suda u Omišu br. Ovr-629/07 te pregledom spisa Općinskog suda u Splitu br. Ovr Ob-62/2018.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Stranke su popisale parnični trošak.

10. Među strankama nije sporno da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Splitu IIIP-547/03 od 28. veljače 2007., ovdje tužitelj obvezan da počevši od 23. prosinca 2003. pa ubuduće doprinosi na ime uzdržavanja mldb. OEE iznos od 1.300,00 Kn/172,54 EUR mjesečno, a što proizlazi i uvidom u naprijed navedenu presudu. Nije ni sporno da je na prijedlog ovdje tužene, a koji prijedlog je zaprimljen kod ovog suda 6. lipnja 2018., dana 18. lipnja 2018. pod brojem Ovr Ob-62/2018, sud donio rješenjem o ovrsi, a na temelju pravomoćne i ovršne presude ovog suda P-547/03 od 28. veljače 2007. Nije ni sporno da je AE zaključkom suda poslovni br. Ovr Ob-62/2018 upućen da pokrene parnični postupak protiv OEE, a radi proglašenja nedopuštenom ovrhom određene rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr Ob-62/2018.

11. Sporno je bilo za raspraviti je li nedopuštena ovrha poslovni broj Ovr Ob- 62/2018 na temelju presude Općinskog suda u Splitu od 28. veljače 2007. pod poslovnim broje P-547/03, pljenidbom novčanih sredstava sa računa tužitelja AE u odnosu na iznos od 53.300,00 Kn/7,074,13 EUR.

12. Sukladno uputi višeg suda valjalo je raspraviti da li postoji administrativna zabrana na plaći ovdje tužitelja i na koje razdoblje odnosi ili se pak radi o prisilnoj naplati tražbine.

13. Uvidom u rješenje o ovrsi ovog suda Ovr Ob-62/2018 utvrđeno je da ovdje tužena na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIIP-547/03 od 28. veljače 2007. g. u točki A potražuje iznos od 53.300,00 Kn/7,074,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koji na pojedinačne mjesečne iznose od 1.300,00 Kn/172,54 EUR i to za razdoblje od 1. siječnja 2004. do svibnja 2007., a u točki B iznos od 11.700,00 Kn/1.552,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji teku na pojedinačne mjesečne iznose od 1.300,00 Kn/172,54 EUR za razdoblje 1. lipnja 2017. do 1. lipnja 2018., a u točki C potražuje troškove ovog ovršnog postupka.

Dakle, u odnosu na naprijed navedeno rješenje o ovrsi tužitelj predlaže proglašenje ovrhe nedopuštenom za razdoblje od 23. prosinca 2003.g. do 1. svibnja 2007.g.

14. Saslušan je i tužitelj i zz mldb. tužene na okolnosti kako tužbe tako i odgovora tužbe.

Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da je presudom obvezan da doprinosi za uzdržavanje tužene 1.300,00 Kn/172,54 EUR mjesečno počevši od 23. prosinca 2003. Nakon što je donesena presuda da je on doprinosio za uzdržavanje tužene i to da mu se jedan dio odbijao od plaće i to 1.300,00 Kn/172,54 EUR mjesečno i to 12 godina. Inače da je bio zaposlen u HP i sve do umirovljenja poslodavac da mu je skidao taj novac sa plaće. On da nije odmah doprinosio na način da bi mu se skidalo sa plaće već da je nakon što je donesena presuda 5 godina sukladno dogovoru sa majkom tužene istoj je doprinosio na način da bi davao na ruke jer se sa majkom tužene nije moglo ništa dogovoriti. Za uzdržavanje tužene da je plaćao od kada mu je utvrđena obveza, a to da je bilo 23. prosinca 2003. pa sve do kada je presuda donesena 28. veljače 2007. To da nije bilo baš u kontinuitetu i on da ne bi plaćao cijeli mjesečni iznos od 1.300,00 Kn/172,54 EUR i to poradi toga što on i majka tužene nisu ni znali koliko će biti utvrđen iznos za uzdržavanje mldb. djeteta. Za razdoblje od 23. prosinca 2003. do 28. veljače 2007. naveo je da ne može kazati sa sigurnošću koliko je platio za uzdržavanje mldb. djeteta da bi to najbolje mogla znati ŠE, a sa istim da je mogla biti upoznata i zz mldb. tužene budući je ona koristila taj novac jer nije nigdje radila. Sa plaće da mu se počelo skidati kada je donesena presuda IIIP-547/03 od 28. veljače 2007. Sa sigurnošću da ne može precizirati da li mu je baš počelo skidati kada je donesena presuda zbog proteka vremena. Poslodavac da mu je počeo skidati iznos od 1.300,00 Kn/172,54 EUR mjesečno i to od dana kada je utvrđena njegova obveza i to 23. prosinca 2003. Sada da mu poslodavac više ne skida obzirom da je otišao u mirovinu 2018. Sada mu se sa mirovine ne skida iznos koji je utvrđen presudom. Iz iskaza saslušane zz tužene OE proizlazi da nije istina da bi tuženik plaćao za uzdržavanje mldb. tužene za period od 23. prosinca 2003. do veljače 2007. kako je on kazao i to na njene ruke. Isti da nije htio priznati očinstvo radi čega je vođen postupak pred sudom. U postupku utvrđivanja očinstva gdje je utvrđena njegova obveza uzdržavanja isti da nije htio pristupiti na ročište kao i DNA analizi koja je bila dva puta zakazana. Sve to ukazuje na to da nisu istiniti njegovi navodi da je plaćao za uzdržavanje mldb. djeteta za koje nije htio ni da sudjeluje u postupku. Nisu istiniti navodi da mu se skidalo s plaće na dobrovoljan način odnosno da bi isti dao nalog da mu se skida sa plaće već da mu se sa plaće počelo skidati prisilnim putem nakon što je doneseno rješenje suda. Počelo mu se skidati sa plaće u veljači 2007. sa sigurnošću da ne može kazati. Ovršni postupak na temelju presude od 28. veljače 2007. da je pokrenula nakon što je donesena presuda postala pravomoćna te je tražila za ubuduće, a ono što je dospjelo prije da je naknadno pokrenula ovršni postupak.

15. Na okolnost na koji način su vršene ustege za uzdržavanje tužene temeljem presude, je li najprije zatraženo starije potraživanje i među ostalim zatezne kamate troškova postupka od strane tužitelja predloženo je provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Na ročištu 17. veljače 2022. stranke su se suglasile u osobi imena stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Ante Beusa.

16. Dana 8. svibnja 2022. sudski vještak Ante Beus dostavio je nalaz i mišljenje. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da tablica br. 1. nalaza i mišljenja pokazuje pregled obveza po osnovu uzdržavanja, a koja su dospjela na naplatu od 23. prosinca 2003.g. pa do 17. travnja 2007.g. i obračun zateznih kamata na dospjele, a neplaćene obveze sve do dana pravomoćnost i ovršnosti presude Općinskog suda u Splitu od 28. veljače 2007.g. poslovnog broja IIIP-547/03. Ukupna potraživanja tuženika po osnovi uzdržavanja na dan 17. travnja 2007. da iznose 63.626,43 Kn/8,444,68 EUR, od čega su zatezne kamate 12.549,01 Kn/1.665,54 EUR. Tablica 2. vještva da pokazuje pregled obveza po osnovi uzdržavanja dospjele od 1. svibnja 2007.g. do 1. lipnja 2018.g.

Ukupne obveze tužitelja po osnovi uzdržavanja dospjele u razdoblju od 1. svibnja 2007. pa do 1. lipnja 2018. da iznose 174.200,00 HRK/23.170,31 EUR. Temeljem dokumentacije poslodavca tužitelja (list 34-44 spisa) tužitelj da je uplatio po osnovi uzdržavanja iznos od 153.400,00 HRK. Na dokumentaciji poslodavca tužitelja da nije taksativno navedeno na što se plaćanja odnose. Uplate nose oznaku "alimentacija- rata" pa se za zatvaranje uplata treba primijeniti čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). U svom mišljenju vještak navodi da su ustege vršene na plaći tužitelja direktnim prijenosom sa računa poslodavca tužitelja na račun tuženika. Tužitelj nije odredio prilikom ispunjenja kojim redom plaća obveze po osnovi uzdržavanja. Uplate su raspoređene od najstarijih obveza prema novima vodeći računa da se ukoliko postoje prvo zatvore dugovanja temeljem troškova kamata i napokon glavnice (obveze za uzdržavanje).

17. Na ročištu od 13. rujna 2022.g. pun. tužitelja je naveo kako je iz nalaza i mišljenja vještaka Ante Beusa vidljivo da za razdoblje od prosinca 2003. do travnja 2007. tužitelju nisu ustegnuti iznosi za mjesečno uzdržavanje tužene iako ih je poslodavac mogao i trebao ustegnuti. Eventualno pogrešno ustegnuti iznosi nikako ne mogu pasti na teret tužitelja, a to dokazuju kako je potraživanje tužene u cijelosti u zastari kako je to obrazloženo podneskom od 20. ožujka 2020. No predmetni iznosi svakako su plaćeni što proizlazi iz tužiteljevog iskaza od 8. ožujka 2020. Predložio je da sud pozove sudskog vještaka Antu Beusa da detaljno objasni nalaz i mišljenje.

18. Tužena je u odnosu na financijsko vještačenje vještaka Beusa istakla kako nalaz i mišljenje isto potvrđuju činjenicu da tuženoj nije bio podmiren cijeli dug, tj. da joj je plaćeno manje uzdržavanje za iznos 71.877.42 Kn/9.539,77 EUR do je u predmetnoj ovrsi glede koje se u ovom postupku traži proglašenje nedopuštenom, tužena tražila naplatu iznos od 65.000,00 Kn/8.626,99 EUR, iz čega bi proizlazilo da je tužena opravdano i osnovano podnijela ovršni prijedlog što više da je u tom dijelu tužena išla na svoju štetu i u konačnici da se ukazuje tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

19. U odnosu na prijedlog tužitelja izveden je dokaz dopunskim saslušanjem vještaka. Vještak je naveo da kada poslodavac zaprimi ovrhu ili presudu na provedbu da on isti nije obvezan zadužiti u svojim poslovnim knjigama jer da isti iznosi ne predstavljaju obvezu poslodavca već isključivo zaposlenika poslodavca. Isto tako da ne proizlazi i obveza da poslodavac treba i izvršiti obračun zakonskih zateznih kamata, već treba postupiti prema naloga iz rješenja o ovrsi. Poslodavac da vrši plaćanja ustegom sa plaće zaposlenika i isto radi na temelju naloga navedenog u rješenju o ovrsi ili presudi. Poslodavac može navest što plaća, ali isti nije dužan paziti što plaća, te ako poslodavac nije naveo koji iznos plaća tu bi trebalo promijeniti Zakon o obveznim odnosima i pravilo o računanju. To znači da je sam vjerovnik dužan paziti na svoja potraživanja.

20. Sukladno uputi suda zatraženo je od Hrvatske pošte podatak je li postojala tzv. administrativna zabrana plaće tužitelja AE i ako je postojala na koje se točno razdoblje odnosila kao i da dostave podatak na osnovu čega se vršila isplata plaće tužitelja kao i jesu li primili rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu.

21. Dopisom zaprimljenim 13. rujna 2023.g. Hrvatska pošta je izvijestila sud kako je izvršenom provjerom utvrđeno da je na plaći AE izvršena obustava alimentacije koja je zadužena u razdoblju od 1. studenog 2007. do 31. kolovoza 2017.g. kada je radniku prestao radni odnos u Hrvatskoj pošti d.d. Naveli su i da ne raspolažu sa dokumentacijom temeljem koje je započeta obustava zbog proteka vremenskog razdoblja čuvanja.

22. Sud je pregledao i spis Općinskog suda u Omišu br. Ovr-629/07. Uvidom u navedeni spis utvrđeno je kako je dana 14. lipnja 2007.g. ovdje tužena mldb. ŠEE, u svojstvu ovrhovoditelja, a zastupana po majci OE, naspram ovdje tužitelja, a tamo ovršenika podnijela prijedlog za ovrhu pljenidbom plaće temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu br. IIIP-547/03 od 28. veljače 2007.g. Predlaže pljenidbu iznosa ½ plaće koju ovršenik prima kod ovršenikovog dužnika Hrvatske pošte i prijenos zaprimljenih sredstava na tekući račun zakonske zastupnike ovrhovoditelja koji se vodi kod Splitske banke. Rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-1974/07 od 21. lipnja 2007g. Općinskog suda u Splitu se oglasio nenadležan i spis ustupio Općinski sudu u Omišu. Općinski sudu u Omišu je dana 15. srpnja 2007.g. pod poslovnim brojem Ovr Ob-629/07 donio rješenje o ovrsi kojim je u cijelosti prihvatio ovršni prijedlog predlagatelja. Rješenje o ovrsi od 15. listopada 2007.g. zaprimili su punomoćnik ovrhovoditeljice, ovršenik te Hrvatska pošta koja ga je zaprimila 13. studenog 2007.g.

23. Analizirajući naprijed navedene dokaze, a posebice nalaz i mišljenje sudskog vještaka, iste dovodeći u vezu s ispravama priloženim u spisu predmeta te na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, temeljem cjelokupnog postupka, ovaj sud smatra utvrđenim da bi obveza (ovdje tužitelja) po osnovu uzdržavanja temeljem presude Općinskog suda u Splitu od 28. veljače 2007. poslovni broj IIIP-547/03, a koja obveza je dospjela na naplatu od 23. prosinca 2003. do 17. travnja 2007. za koje razdoblje tužitelj traži proglašenje ovrhe nedopuštenom iznosi 63.626,43 Kn/8.444,68 EUR (glavnica 51.077,42 Kn (6.779,14 EUR)+zakonske kamate 12.549,01 Kn (1.665,54 EUR). Utvrđeno je i da ukupne obveze tužitelja po osnovu uzdržavanja dospjele u razdoblju od 1. svibnja 2007. do 1. lipnja 2018. iznose 174.200,00 kn. Tužitelj je na ime uzdržavanja uplatio ukupan iznos od 153.400,00 Kn/20.359,68 EUR, što proizlazi iz očitovanja poslodavca (strana 37 spisa), prva rata uzdržavanja je isplaćena dana 14. prosinca 2007.

Na dokumentaciji poslodavca tužitelja nije navedeno na što se plaćanje odnosi. Uplate nose naziv "alimentacija-rata". U spisu ne prileži izjava ovdje tužitelja kojim redom plaća obveze po osnovi uzdržavanja. Utvrđeno je i kako je na plaći AE izvršena obustava uzdržavanja za razdoblje od 1. studenog 2007.g. pa do 31. kolovoza 2017.g. kada mu je prestao radni odnos u Hrvatskoj pošti, a na temelju rješenja o ovrsi od 15. listopada 2007.g.

Tužitelj nije dokazao da je plaćao za uzdržavanje tužene za razdoblje od 23. prosinca 2003.g. do 1. svibnja 2007.g. tj. rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-629/07 od 15. listopada 2007.g. nikada nije provedeno na naplatu za navedeno razdoblje, pa se tim ukazuje kako je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da tužitelj nije podmirio dug tuženoj. Radi svega naprijed navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

24. U odnosu na navode o zastari, a u smislu odredbe čl. 235. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29,18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) propisano je da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, a koja činjenica je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj GžOb-62/2023, pa se prigovor ukazuje neosnovanim.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP-a). Tuženoj je sukladno vrijednosti predmeta spora, popisanom trošku te važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav odgovora na tužbu 100 bodova, za pristup na ročište od 3. ožujka 2020.g., 6. studenog 2020.g., 9. ožujka 2021.g., 17. veljače 2022.g., 13. rujna 2022.g., 10. studenog 2022.g., 5. rujna 2023.g. i 4. ožujka 2025.g. po 100 bodova za svako ročište, za zastupanje na ročištu od 1. listopada 2024.g. 50 bodova, za zastupanje na ročištu od 5. prosinca 2024.g. 25 bodova te za sastav žalbe 125 bodova, što sveukupno iznosi 1100 bodova, ovo pomnoženo za vrijednošću boda daje iznos od 2.200,00 EUR uvećano na ime PDV-a 25% daje ukupan iznos od 2.750,00 EUR, a koliko je obistinjeno tuženoj u točki II. izreke presude.

U Splitu, 17. travnja 2025.g.

SUDAC

Ivanka Marasović Duvnjak

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tužene

- u spis