Poslovni broj: P-365/2019-60

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja EG iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik mr.sc.Davorin Cmrečki, odvjetnik iz Zagreba, Petrinjska 45 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici BG, UG , Margita Kiš Kapetanović i Filip Dogan , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne, Iblerov trg 10/VII radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 14. studenog 2024. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Manuele Vuković, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnika tuženika Filipa Dogana, odvjetnika u Zagrebu , dana 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužitelja EG iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] od 13. studenog 2024.,

II. Utvrđuje se da su Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206649808 sklopljen u Bedekovčini dana 10. svibnja 2006. između tuženika: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora/predlagatelja osiguranja, s jedne strane i tužitelja: EG iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s druge strane, kao i Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207587985 sklopljen u Bedekovčini dana 6. listopada 2006. između tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora / predlagatelja osiguranja, s jedne strane i tužitelja: EG iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s druge strane ništetni u dijelu odredaba čl. 2 st 1-4, čl. 7 st. 1-2 i čl. 23 st. 1 alinea J-K, P, koji se odnose na nepoštenu valutnu klauzulu CHF i nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i na nepoštenu konverziju CHF kredita u EUR kredit te da isti u tim dijelovima i odredbama ne proizvode nikakve pravne učinke te se ima smatrati kao da u tim dijelovima nisu niti sklopljeni, što je tuženik dužan priznati, jer u suprotnom njegovo priznanje zamjenjuje ova presuda te je dužan trpjeti primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope te zakonitu i pravilnu konverziju CHF kredita u EUR kredit, a sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: EG iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206649808 od 10. svibnja 2006. isplati iznos od 1.927,57 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos tekućom od idućeg dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to tekućom na iznos od:

-2,81 EUR od 15.11. 2007. do isplate,

-2,75 EUR od 15.12. 2007. do isplate,

-2,83 EUR od 15.1. 2008. do isplate,

-2,84 EUR od 15. 2. 2008. do isplate,

-5,40 EUR od 15. 3. 2008. do isplate,

-5,34 EUR od 15. 4. 2008. do isplate,

-5,23 EUR od 15. 5. 2008. do isplate,

-5,26 EUR od 15. 6. 2008. do isplate,

-5,21 EUR od 15. 7. 2008. do isplate,

-5,19 EUR od 15. 8. 2008. do isplate,

-5,19 EUR od 15. 9. 2008. do isplate,

-5,41 EUR od 15.10. 2008. do isplate,

-5,62 EUR od 15.11. 2008. do isplate,

-5,34 EUR od 15.12. 2008. do isplate,

-5,76 EUR od 15.1. 2009. do isplate,

-5,81 EUR od 15. 2. 2009. do isplate

-5,65 EUR od 15. 3. 2009. do isplate,

-5,68 EUR od 15. 4. 2009. do isplate,

-5,70 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,

-5,63 EUR od 15. 6. 2009. do isplate,

-5,66 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,

-7,26 EUR od 15. 8. 2009. do isplate,

-7,36 EUR od 15. 9. 2009. do isplate,

-7,28 EUR od 15. 10. 2009. do isplate,

-7,34 EUR od 15.11. 2009. do isplate,

-7,31 EUR od 15. 12. 2009. do isplate,

-7,50 EUR od 15. 1. 2010. do isplate,

-7,60 EUR od 15. 2. 2010. do isplate,

-7,58 EUR od 15. 3. 2010. do isplate,

-7,70 EUR od 15. 4. 2010. do isplate,

-7,88 EUR od 15. 5. 2010. do isplate,

-7,13 EUR od 15. 6. 2010. do isplate,

-7,38 EUR od 15. 7. 2010 do isplate,

-7,30 EUR od 15. 8. 2010. do isplate,

-7,66 EUR od 15. 9. 2010. do isplate,

-7,46 EUR od 15.10. 2010. do isplate,

-7,53 EUR od 15.11. 2010. do isplate,

-5,95 EUR od 15. 12. 2010. do isplate,

te tekućom na iznos od:

-2,63 EUR od 15.11. 2008. do isplate ,

-5,15 EUR od 15. 1. 2009. do isplate,

-6,01 EUR od 15. 2. 2009. do isplate,

-3,26 EUR od 15. 3. 2009. do isplate,

-3,79 EUR od 15. 4. 2009. do isplate,

-4,10 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,

-2,93 EUR od 15. 6. 2009. do isplate,

-3,45 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,

-1,84 EUR od 15. 8. 2009. do isplate,

-3,21 EUR od 15. 9. 2009. do isplate,

-2,05 EUR od 15. 10. 2009. do isplate,

-2,92 EUR od 15. 11. 2009. do isplate,

-2,52 EUR od 15. 12. 2009. do isplate,

-4,99 EUR od 15. 1. 2010. do isplate,

-6,44 EUR od 15. 2. 2010. do isplate,

-6,13 EUR od 15. 3. 2010. do isplate,

-7,75 EUR od 15. 4. 2010. do isplate,

-10,14 EUR od 15. 5. 2010. do isplate,

-11,19 EUR od 15. 6. 2010. do isplate,

-14,89 EUR od 15. 7. 2010. do isplate,

-13,67 EUR od 15. 8. 2010. do isplate,

-19,23 EUR od 15. 9. 2010. do isplate,

-16,08 EUR od 15.10. 2010. do isplate, ,

-17,17 EUR od 15. 11. 2010. do isplate,

-20,88 EUR od 15. 12. 2010. do isplate,

-957,77 EUR od 24. 12. 2010. do isplate i

-547,78 EUR od 25. 12. 2010. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: EG iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207587985 od 6. listopada 2006., ukupan iznos od 5.360,95 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos tekućom od idućeg dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja , koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to:

-4,10 EUR od 15. 11. 2007. do isplate,

-4,02 EUR od 15. 12. 2007. do isplate,

-4,13 EUR od 15. 1. 2008. do isplate,

-4,15 EUR od 15. 2. 2008. do isplate,

-7,90 EUR od 15. 3. 2008. do isplate,

-7,81 EUR od 15. 4. 2008. do isplate,

-7,65 EUR od 15. 5. 2008. do isplate,

-7,69 EUR od 15. 6. 2008. do isplate,

-7,62 EUR od 15. 7. 2008. do isplate,

-7,58 EUR od 15. 8. 2008. do isplate,

-7,59 EUR od 15. 9. 2008. do isplate,

-7,92 EUR od 15. 10. 2008. do isplate,

-8,22 EUR od 15. 11. 2008. do isplate,

-7,81 EUR od 15. 12. 2008. do isplate,

-8,43 EUR od 15. 1. 2009. do isplate,

-8,50 EUR od 15. 2. 2009. do isplate,

-8,27 EUR od 15. 3. 2009. do isplate,

-8,31 EUR od 15. 4. 2009. do isplate,

-8,34 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,

-8,24 EUR od 15. 6. 2009. do isplate,

-8,28 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,

-10,66 EUR od 15. 8. 2009. do isplate,

-10,81 EUR od 15. 9. 2009. do isplate,

-10,68 EUR od 15. 10. 2009. do isplate,

-10,77 EUR od 15. 11. 2009. do isplate,

-10,73 EUR od 15. 12. 2009. do isplate,

-11,00 EUR od 15. 1. 2010. do isplate,

-11,16 EUR od 15. 2. 2010. do isplate,

-11,12 EUR od 15. 3. 2010. do isplate,

-11,30 EUR od 15. 4. 2010. do isplate,

-11,56 EUR od 15. 5. 2010. do isplate,

-10,44 EUR od 15. 6. 2010. do isplate,

-10,80 EUR od 15. 7. 2010. do isplate,

-10,68 EUR od 15. 8. 2010. do isplate,

-11,22 EUR od 15. 9. 2010. do isplate,

-10,91 EUR od 15. 10. 2010. do isplate,

-11,02 EUR od 15. 11. 2010. do isplate,

-8,65 EUR od 15. 12. 2010. do isplate,

-8,79 EUR od 15. 1. 2011. do isplate,

-8,55 EUR od 15. 2. 2011. do isplate,

-8,71 EUR od 15. 3. 2011. do isplate,

-8,59 EUR od 15. 4. 2011. do isplate,

-8,86 EUR od 15. 5. 2011. do isplate,

-9,34 EUR od 15. 6. 2011. do isplate,

-9,61 EUR od 15. 7. 2011. do isplate,

-8,95 EUR od 15. 8. 2011. do isplate,

-8,24 EUR od 15. 9. 2011. do isplate,

-8,04 EUR od 15.10. 2011. do isplate,

-8,02 EUR od 15.11. 2011. do isplate,

-8,04 EUR od 15.12. 2011. do isplate,

-8,26 EUR od 15. 1. 2012. do isplate,

-8,31 EUR od 15. 2. 2012. do isplate,

-8,29 EUR od 15. 3. 2012. do isplate,

-8,24 EUR od 15. 4. 2012. do isplate,

-8,27 EUR od 15. 5. 2012. do isplate,

-8,33 EUR od 15. 6. 2012. do isplate,

-11,51 EUR od 15. 7. 2012. do isplate,

-11,51 EUR od 15. 8. 2012. do isplate

-11,30 EUR od 15. 9. 2012. do isplate,

-11,45 EUR od 15.10. 2012. do isplate,

-11,54 EUR od 15. 11. 2012. do isplate,

-11,50 EUR od 15. 12. 2012. do isplate,

-8,58 EUR od 15. 1. 2013. do isplate,

-8,45 EUR od 15. 2. 2013. do isplate,

-8,49 EUR od 15. 3. 2013. do isplate,

-8,62 EUR od 15. 4. 2013. do isplate,

-8,40 EUR od 15. 5. 2013. do isplate,

-8,40 EUR od 15. 6. 2013. do isplate,

-8,39 EUR od 15. 7. 2013. do isplate,

-8,39 EUR od 15. 8. 2013. do isplate,

-8,45 EUR od 15. 9. 2013. do isplate,

-8,52 EUR od 15. 10. 2013. do isplate,

-8,53 EUR od 15. 11. 2013. do isplate,

-8,62 EUR od 15. 12. 2013. do isplate,

-8,52 EUR od 15. 1. 2014. do isplate,

-3,28 EUR od 15. 2. 2014. do isplate,

-3,29 EUR od 15. 3. 2014. do isplate,

-3,28 EUR od 15. 4. 2014. do isplate,

-3,25 EUR od 15. 5. 2014. do isplate,

-3,26 EUR od 15. 6. 2014. do isplate,

-3,27 EUR od 15. 7. 2014. do isplate,

-3,29 EUR od 15. 8. 2014. do isplate,

-3,30 EUR od 15. 9. 2014. do isplate,

-3,31 EUR od 15. 10. 2014. do isplate,

-3,33 EUR od 15. 11. 2014. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 12. 2014. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 1. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 2. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 3. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 4. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 5. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 6. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 7. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 8. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 9. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 10. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 11. 2015. do isplate,

-3,34 EUR od 15. 12. 2015. do isplate

i tekućom na iznos od:

-0,09 EUR od 15.10. 2006. do isplate,

-4,57 EUR od 15.11. 2008. do isplate,

-8,10 EUR od 15. 1. 2009. do isplate,

-9,30 EUR od 15. 2. 2009. do isplate,

-5,46 EUR od 15. 3. 2009. do isplate,

-6,20 EUR od 15. 4. 2009. do isplate,

-6,62 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,

-5,00 EUR od 15. 6. 2009. do isplate,

-5,72 EUR od 15. 7. 2009. do isplate,

-3,47 EUR od 15. 8. 2009. do isplate,

-5,38 EUR od 15. 9. 2009. do isplate,

-3,77 EUR od 15.10. 2009. do isplate,

-4,98 EUR od 15.11. 2009. do isplate,

-4,41 EUR od 15.12. 2009. do isplate,

-7,87 EUR od 15. 1. 2010. do isplate,

-9,91 EUR od 15. 2. 2010. do isplate,

-9,48 EUR od 15. 3. 2010. do isplate,

-11,74 EUR od 15. 4. 2010. do isplate,

-15,08 EUR od 15. 5. 2010. do isplate,

-16,56 EUR od 15. 6. 2010. do isplate,

-21,74 EUR od 15. 7. 2010. do isplate,

-20,03 EUR od 15. 8. 2010. do isplate,

-27,81 EUR od 15. 9. 2010. do isplate,

-23,40 EUR od 15. 10. 2010. do isplate,

-24,93 EUR od 15.11. 2010. do isplate,

-30,12 EUR od 15.12. 2010. do isplate,

-32,82 EUR od 15. 1. 2011. do isplate,

-28,23 EUR od 15. 2. 2011. do isplate,

-31,32 EUR od 15. 3. 2011. do isplate,

-28,93 EUR od 15. 4. 2011. do isplate,

-34,02 EUR od 15. 5. 2011. do isplate,

-43,26 EUR od 15. 6. 2011. do isplate,

-48,30 EUR od 15. 7. 2011. do isplate,

-60,53 EUR od 15. 8. 2011. do isplate,

-45,17 EUR od 15. 9. 2011. do isplate,

-40,75 EUR od 15. 10. 2011. do isplate,

-40,34 EUR od 15.11. 2011. do isplate,

-40,78 EUR od 15. 12. 2011. do isplate,

-45,50 EUR od 15. 1. 2012. do isplate,

-46,74 EUR od 15. 2. 2012. do isplate,

-46,26 EUR od 15. 3. 2012. do isplate,

-45,16 EUR od 15. 4. 2012. do isplate,

-45,81 EUR od 15. 5. 2012. do isplate,

-47,08 EUR od 15. 6. 2012. do isplate,

-45,58 EUR od 15. 7. 2012. do isplate,

-45,61 EUR od 15. 8. 2012. do isplate,

-42,21 EUR od 15. 9. 2012. do isplate,

-44,59 EUR od 15.10. 2012. do isplate,

-46,08 EUR od 15. 11. 2012. do isplate,

-45,33 EUR od 15. 12. 2012. do isplate,

-45,28 EUR od 15. 1. 2013. do isplate,

-42,41 EUR od 15. 2. 2013. do isplate,

-43,28 EUR od 15. 3. 2013. do isplate,

-46,12 EUR od 15. 4. 2013. do isplate,

-41,46 EUR od 15. 5. 2013. do isplate,

-41,53 EUR od 15. 6. 2013. do isplate,

-41,19 EUR od 15. 7. 2013. do isplate,

-41,32 EUR od 15. 8. 2013. do isplate,

-42,41 EUR od 15. 9. 2013. do isplate,

-43,86 EUR od 15.10. 2013. do isplate,

-44,10 EUR od 15.11. 2013. do isplate,

-45,94 EUR od 15.12. 2013. do isplate,

-44,01 EUR od 15. 1. 2014. do isplate,

-46,47 EUR od 15. 2. 2014. do isplate,

-47,43 EUR od 15. 3. 2014. do isplate,

-46,63 EUR od 15. 4. 2014. do isplate,

-44,80 EUR od 15. 5. 2014. do isplate,

-45,36 EUR od 15. 6. 2014. do isplate,

-46,32 EUR od 15. 7. 2014. do isplate,

-47,18 EUR od 15. 8. 2014. do isplate,

-47,49 EUR od 15. 9. 2014. do isplate,

-48,05 EUR od 15.10. 2014. do isplate,

-49,62 EUR od 15.11. 2014. do isplate,

-49,94 EUR od 15.12. 2014. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 1. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 2. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 3. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 4. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 5. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 6. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 7. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 8. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 9. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15.10. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15.11. 2015. do isplate,

-50,03 EUR od 15. 12. 2015. do isplate i

-633,87 EUR od 25.12. 2015. do isplate,

te tekućom na iznos od:

-987,43 EUR od 1.10. 2015. do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: EG iz [adresa], 1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.984,74 EUR s zakonskim zateznim kamatama koje teku prema čl. 29. st. 2. i 9. Zakona o obveznim odnosima od dana 17. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: EG iz [adresa],

1. Jankovčica 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 125,00 EUR s zakonskim zateznim kamatama.

VII.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 u iznosu od 3.250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj EG u tužbi tvrdi da je, kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, kao kreditorom dana 10. svibnja 2006 Ugovor o namjenskom kreditu broj:3206649808,s valutnom klauzulom u visini CHF te promjenjivom kamatnom stopom , koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 4,50 % godišnje , a kredit je iznosio 15.000,00 CHF , koji iznos je obračunat i isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja , time da je otplata kredita vršena u mjesečnim anuitetima , a čl. 7. Ugovora utvrđen je mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 154,81 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja , s time da je tužitelj s tuženikom sklopio još jedan ugovor i to dana 4. listopada 2006. , a radilo se o Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3207587985 sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak te promjenjivom kamatnom stopom , koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 4,50% godišnje , a iznos kredita bio je 21.000,00 CHF , koji je iznos obračunat i isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja , a u oba Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa , koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta , čija se visina utvrđivala Odlukom o kamatnim stopama tuženika dok se o Izmjeni kamatne stope tuženik obvezao pravodobno i pouzdano izvijestiti tužitelja te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta otplate kredita , s time da je tužitelj potpisom oba Ugovora potvrdio da je upoznat s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora , koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru te je pristao na moguće posljedice izbora valute Ugovora , neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK , a nadalje tužitelj navodi da je Ugovore s valutnom klauzulom u CHF, sklopio s tuženikom na temelju ponude tuženika ,a s obzirom da u vrijeme pregovora , tužitelj nije imao drugu imovinu , koja bi ispunjavala uvjete za ostvarenje njegove kreditne sposobnosti pa je tužitelju , kao jedina opcija ponuđen kredit u CHF budući da prema visini tadašnje plaće nije bio kreditno sposoban za kredite u drugoj valuti , kao što je EUR te su Ugovori sklopljeni na način da parnične stranke nisu pregovarale niti o jednoj odredbi spornog Ugovora , jer se radilo o tipskim ugovorima ponuđenim tužitelju na potpis bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih te je tuženik govorio tužitelju da je valuta CHF povoljnija od EUR-a i to zbog niže kamatne stope i kao prilično sigurna valuta u odnosu na koju se ne očekuju značajnije promjene i također tuženik tužitelju nije pružio dovoljno informacija o mogućnosti aprecijacije ili depricijacije strane valute u odnosu na ugovornu odredbu, koja predmet obveze veže za stranu valutu, temeljem koje može procijeniti moguće ekonomske posljedice njegove financijske obveze niti ga je na valjani način istovremeno obavijestio o riziku istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika budući da oba elementa utječu na visinu obveze i čine takvo ugovaranje rizičnijim i nadalje tužitelj tvrdi da tuženik nije ni na koji način obrazložio mehanizam određivanja kamatne stope niti parametre, koji će se pritom uzeti u obzir već je samo napomenuo da se kredit sklapa uz promjenjivu kamatnu stopu, koja će se mijenjati ovisno o tržišnim okolnostima te da će tužitelj o svemu biti pravodobno obaviješten, a tužitelj navodi da po pribavljanju sve potrebne dokumentacije za realizaciju kredita tuženik ni neposredno prije sklapanja samog ugovora, nije ništa dodatno obrazlagao niti pojašnjavao već se pristupilo potpisivanju ugovora i tom prilikom tuženiku nisu bili predani Opći uvjeti poslovanja niti je obaviješten o njihovoj dostupnosti, a da zapravo niti Opći uvjeti poslovanja tuženika ne sadrže dovoljno informacija u odnosu na ugovorno odredbu koja predmet obveze veže uz stranu valutu temeljem kojih tužitelj može procijeniti moguće ekonomske posljedice svoje financijske obveze niti sadrži mehanizam određivanja kamatne stope, odnosno parametre koji će se pritom uzeti u obzir pa tužitelj nadalje tvrdi da zbog promjene tržišnih uvjeta, kamatna stopa po oba kredita u 2008. promijenjena je na 5,8% godišnje, te je iznos mjesečnog anuiteta za kredit broj: 3206649808 iznosio 163,61 CHF, a za kredit broj: 3207587985 229,61 CHF, a u 2009. kamatna stopa je narasla na 6,3% što je značilo da mjesečni anuitet po kreditu broj: 3206649808 iznosi 166,28 CHF, a po kreditu broj: 320758798 233,57 CHF, da bi u 2001. kamatna stopa porasla na 6,5% godišnje pa je mjesečni anuitet po kreditu broj: 3206649808 iznosio 165,09 CHF, a po kreditu broj: 3207587985 231,74 CHF pa nadalje tužitelj tvrdi da su odredba čl. 2 i čl. 7 te čl. 23 Ugovora broj: 3206649808 i Ugovora broj: 3207587985 ništetne u određenim dijelovima i to: odredba čl. 2 st. 1 Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d., zatim odredba čl. 7 st. 1 ugovora u dijelu u kojem se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja te odredba čl. 7 st. 2. ugovora u dijelu u kojem korisnik kredita pristaje da kreditor samostalno povisi ili snizi iznos anuiteta, a korisnik preuzima rizik nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, zatim odredba čl. 23 st. 1 alineja J i K ugovora u kojem korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženika i pristaje na njihovu promjenu te u dijelu u kojem korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa uvjetima kredita kroz depozit i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, nadalje odredba čl. 23 st. 1 alineja P ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su sve obveze za povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te u dijelu u kojem korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koje mogu proizaći iz promjena tečajnog odnosa te osim toga tužitelj navodi da ništetnost navedenih odredbi ugovora, a koje predstavljaju odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao odredbe o predmetu te cijeni obveze ugovora, što proizlazi iz nepoštenosti istih te je o nepoštenosti pa slijedom toga i ništetnosti ugovornih odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju u kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak te odredbi tih istih ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pravomoćno odluku donio Trgovački sud u Zagrebu presudom u predmetu poslovni broj.: P-1401/12 povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je ta presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj.: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovore na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima po kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odukom i drugim internim ugovorima banke a da prije sklapanja ugovora u kreditu i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna tih parametara što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s time da je tuženik protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske podnio reviziju koja je odbijena presudom i rješenjem poslo9vni broj: Revd-249/14-2 od dana 9. travnja 2015. pa nadalje tužitelj tvrdi da temeljem odredbe čl.202. c. ZPP-a i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/14 i 110/15- dalje ZPP) odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupkom tuženika, odnosno takva odluka predstavlja proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude te se sve pravne i fizičke osobe mogu u posebnim postupcima pozivati na pravno uređenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa, s time da isto tako tužitelj tvrdi da po reviziji poslovni broj: Rev-2868/18 je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku da potrošači, koji su konvertirali svoje kredite s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR imaju pravni interes utvrđivati svoja prava, a u svezi s tim tužitelj je s tuženikom dana 23. prosinca 2015. sklopio Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR s time da nadalje tužitelj tvrdi da Ugovore koje je tužitelj s tuženikom sklopio treba tumačiti u skladu s Direktivom 93/13/EEZ kao europskim izvorom sustava zaštite potrošača, kao slabije strane u odnosu na pružatelja usluga, ovdje tuženika, shvaćajući u širem smislu razinu obaviještenosti potrošača te obveze jasnog i razumljivog sastavljanja ugovornih odredbi i u tom smislu treba tumačiti cjelokupne odredbe glave 8. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) koje uređuju potrošački zajam, a koje su se ravnale prema spomenutom europskom izvoru, a isto tako tužitelj ukazuje na odredbu čl. 296. ZOO/05 kao lex generalis, odnosno odredaba čl. 81 i 84 ZZP-a kao lex specialis na području zaštite potrošača, a u vezi s odredbama čl. 3 i čl. 4/2 Direktive nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredaba o glavnom predmetu Ugovora i cijeni o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ukoliko su one jasno i razumljivo sastavljene, a o njima se nije pojedinačno pregovaralo, smatraju se nepoštenima, ako protivno načelo savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, međutim tužitelj tvrdi kako se ni u jednoj točki ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući da su ugovori sklopljeni kao tipski s unaprijed formuliranim standardnim sadržajem od strane tuženika kao trgovca radi čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj i odredbe o glavnom predmetu, cijeni ugovora, nisu jasne niti razumljive, a zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučajevima Ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija za donošenje razboritih i informiranih odluka, a to u odnosu na ugovornu odredbu prema kojoj se predmet obveze veže uz stranu valutu znači da u skladu sa tumačenjem ugovornih odredbi na formalnoj i materijalnoj razini potrošač mora biti obaviješten na način da može znati ne samo za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute već da može procijeniti i znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, međutim samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana uz tečaj druge valute nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita pa time što je tuženik iznos mjesečne rate kredita u HRK vezao za srednji tečaj CHF da bi indeksirao iznos otplate kredita tužitelju nije transparentno izložio konkretno funkcioniranje mehanizama prema kojima se obračunava iznos kamatne stope pa stoga ta odredba nije jasna ni lako razumljiva budući da se prosječni potrošač, odnosno uobičajeno obaviješteni potrošač, koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću , ne može saznati opravdanja za razliku u obračunu kredita kada je riječ o isplati odnosno amortizaciji kredita, a tužitelj navodi da ugovorna odredba nije niti lako uočljiva već se može primijetiti samo pažljivim čitanjem unaprijed uzimajući u obzir da bi se takva odredba mogla nalaziti u ugovoru pa je time tuženik omogućio stjecanje jednostrane i neopravdane koristi u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a koja korist se sastoji u zaradi na razlici u tečajevima valute ugovora, čime je tuženik prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i s obzirom na navedeno tuženik je znao odnosno morao znati da takvom nepoštenom odredbom sebi pribavlja korist koja mu neosnovano pripada svjesno i voljno prevaljujući teret tečajnih razlika na štetu potrošača u svoju korist, a osim toga tužitelj navodi da klauzula o varijabilnim kamatama iz odredbe čl. 7. ugovora sadrži temeljni dogovor o promjenjivim, varijabilnim kamatama te odredbu o podešavanju kamatne stope sukladno jednostavnoj odluci tuženika, a jako načelno valjana odredba o varijabilnim kamatama, ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo jednostrano mijenjati bitnu odredbu o kamatnim stopama je ništetna, a klauzula o jednostranom pravu tuženika podesiti početnu kamatnu stopu unesenu u ugovor u potrošačkom kreditu bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga protivna je odredbi čl. 269 ZOO/15 odnosno odredbama čl. 81 i 82 alineja 11 ZZP-a i čl. 272. ZZO/15 koja vodi računa o dopuštenosti i odredivosti kamatne stope kao ugovorne činidbe te što se tiče ovlasti banke da mijenja kamatnu stopu klauzulom bez sadržajnog ograničenja ili se banka poziva na paušalne parametre temeljem kojih nije omogućeno drugoj ugovornoj strani u dosta visokom stupnju izračunati promjene kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora, takva je klauzula ništetna i sa stajališta pravila čl. 320 ZOO/05-a , koja upućuje na to da klauzule ugovorene putem Općih uvjeta poslovanje čak i kad bi bio to slučaj u konkretnom predmetu treba tumačiti na način koji je za suugovaratelja korisnika Općih uvjeta poslovanja najpovoljniji i isto tako tužitelj ističe da ugovorne odredbe o cijeni nisu odredive budući da ugovori, uključujući i Opće uvjete poslovanja ne sadrže nikakve podatke s pomoću kojih se ona može odrediti i ugovori zajedno sa Općim uvjetima poslovanja ne sadrže niti jedan objektivizirani kriterij pomoću kojeg se obveza može odrediti odnosno ne sadrže podatke o vrsti i načinu podešavanja kamatnih stopa, a na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti i kontrolirati njihove promjene, dakle predvidjeti ukupnu cijenu zajma i takve odredbe nisu jasne niti razumljive kako u materijalnom smislu tako i u vremenskom smislu, a isto tako tužitelj ukazuje da je tuženik povrijedio njegovo temeljno pravo , kao potrošača, a to je pravo na obaviještenost time što je protivno čl. 62 ZZP-a u razumnom roku prije sklapanja ugovora, pismenim putem propustio tužitelja obavijestiti o bitnim elementima ugovora, kao što su pretpostavke pod kojima se mogu mijenjati godišnja kamatna stopa te efektivna kamatna stopa, kao i o pretpostavkama i postupku raskida ugovora te prema odredbi čl. 84 alineja 61 ZZP-a može se smatrati nepoštenom odredba kojom se trgovca ovlašćuje na raskid ugovora na temelju njegove diskrecijske ocjene dok isto pravo nije predviđeno i za potrošača pa je tako ugovorom u čl. 23 st. 1 alineja B određeno da kreditor, ovdje tuženik može jednostrano otkazati ugovor, a nadalje ugovor protivno odredbi čl. 59 ZZP-a manjkav je u sadržaju te je s te osnove ništetna i odredba čl. 7 ugovora budući da protivno tom članku ne sadrži pretpostavke pod kojima se može mijenjati godišnja kamatna stopa i tužitelj naglašava da je tuženik pri sklapanju ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja-sudužnika, upis založnog prava na nekretnini, suglasnost o zapljeni plaće, zapljena novčanih sredstava korisnika kredita i sudužnika na svim računima otvorenim kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa, polica osiguranja vinkulirana u korist tuženika - čime tuženik nije preuzeo nikakav rizik već je na tužitelja u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita čime je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti stranaka i jednake vrijednosti činidaba te nadalje tužitelj naglašava da u skladu sa svim navedenim, a osobito uzimajući u obzir nepoštenost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđenje nepoštenost ugovorne odredbi stvara ex tunc učinke, koji djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena te da kao takva ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da nije bilo navedene odredbe i nadalje tužitelj ističe da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241 ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što drugim riječima znači da je tuženik ostvario slijedom svega navedenog znatnu nepripadnu imovinsku koristi i s osnova nepoštene promjenjive kamatne stope i s osnova nepoštene valutne klauzule, ali i s osnove nepoštene konverzije CHF kredita u EUR kredit i to sve temeljem odredbi čl. 1111 st. 1 i 2 te čl. 115 ZOO/05 i u smislu odredaba čl. 186 b st. 1, 2 i 3 ZPP-a i isto tako tužitelj ističe da s obzirom na dokumentaciju koju posjeduje nije mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev tužitelja glede iznosa koji potražuje, a traži da naslovni sud naloži tuženiku da odmah i bez odlaganja u smislu odredbi čl. 186 b i st. 1, 2 i 3 ZPP-a položi račune i da pregled cjelokupne financijske, knjigovodstvene i druge relevantne poslovne dokumentacije i to u vezi s oba ugovora o kreditu, a kako bi se moglo provesti financijsko vještačenje te kako bi tužitelj mogao precizirati tužbeni zahtjev u iznosu koji traži, a isto tako tužitelj tužbom traži da sud utvrdi da su Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206649808 sklopljen u [adresa] dana 10. svibnja 2006. između tuženika, kao kreditora/predlagatelja osiguranja, s jedne strane i tužitelja , kao korisnika kredita, s druge strane, kao i Ugovorom o namjenskom kreditu br. 3207587985 sklopljen u [adresa] dana 6. listopada 2006. između tuženika kao kreditora / predlagatelja osiguranja, s jedne strane i tužitelja kao korisnika kredita, s druge strane ništetni u dijelu odredaba čl. 2 st 1-4, čl. 7 st. 1-2 i čl. 23 st. 1 alineja J-K, P, koji se odnose na nepoštenu valutnu klauzulu CHF i nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i na nepoštenu konverziju CHF kredita u EUR kredit te da isti u tim dijelovima i odredbama ne proizvode nikakve pravne učinke te da se ima smatrati kao da u tim dijelovima nisu niti sklopljeni, što je tuženik dužan priznati, jer u suprotnom njegovo priznanje zamjenjuje ova presuda te je dužan trpjeti primjenu početnog tečaja i početne kamatne stope te zakonitu i pravilnu konverziju CHF kredita u EUR kredit i tužitelj od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zatezno kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužitelj je tijekom postupka podneskom od dana 13. studenog 2024. precizirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206649808 od 10. svibnja 2006. traži isplatu iznosa od 1.927,57 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207857905 od 6. listopada 2006. traži od tuženika isplatu iznosa od 5.360,95 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu navodi glede Ugovora o namjenskom kreditu broj: 32075879585 da osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, buduće visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu, a isto tako tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata i ističe da se u ovom sporu radi o pravnim pitanjima pa u odnosu na posljednju presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslo9vni broj: Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. tuženik ukazuje na dio obrazloženja presude u kojem sud ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima u CHF ugovorima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita pa se i tužbeni zahtjevi za isplatu pokazuju neosnovanim i nadalje tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kredita koji je predmet spora, a na tužitelju je teret dokaza i u protivnom u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača, jer potrošačka svrha se ne podrazumijeva te nadalje tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. i isto tako tuženik traži od suda da pozove tužitelja kako bi tužitelj postavio određen tužbeni zahtjev, podoban za raspravljanje jer je tužitelj dužan u tužbi postaviti takav zahtjev osim u slučaju opravdane stupnjevite tužbe, o čemu se ovdje ne radi, jer tužitelj nije dokazao pretpostavke iz odredbe čl. 186 b ZPP-a niti je postavio manifestacijski zahtjev s time da tuženik navodi da okolnost koju iznosi tužitelj i to da ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev, sasvim je irelevantna s aspekta primjene odredbe čl. 186 b ZPP-a, jer ta odredba ni u kojem stavku ne propisuje nedostatak stručnog znanja kao pretpostavku podnošenja stupnjevite tužbe te također je netočno da tužitelj ne raspolaže traženom dokumentacijom kao što to tvrdi budući da mu je tuženik tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu i to od prvog preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu i do svih odluka o promjeni kamatnih stopa te nadalje tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' broj: 102/2015) s obzirom da su tužitelj i tuženika 23. prosinca 2015. sklopili Sporazum na temelju Zakona o izmjeni i dopuna zakona o potrošačkom kreditiranju , kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF valutnom klauzulom u kredit u EUR valutnom klauzulom, a čl. 5 Sporazuma utvrđeno je da se preplatom podmiruje kredit u EUR u cijelosti i da razlikom preplate korisnik kredita ima pravo slobodno raspolagati te tuženik tvrdi da su sve tužiteljeve uplate iz osnova svakog rješenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnova svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate, uzete u obzirom prilikom izrade konverzije i uračunate u otplatu usporednog EUR kredita u skladu sa odredbama ZIDZPK/15, a tuženik također ukazuje na to da je sukladno čl. 19 d. ZIDZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu sa načinom izračuna propisanom čl. 19 c. ZIDZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama, dakle na stranu banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to i potvrdio neovisni revizor pa nadalje tuženik ističe da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZIDZPK/15 i to nakon što je tužitelj u skladu sa navedenim odredbama zakona dobio od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja promjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19 c. ZIDZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primijenjenom na datum isplate kredita i početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom, koju je tuženik primjenjivao na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu i iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu i ukupno uplaćene iznose preračunati u EUR, a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća zakonom propisana slučaja nastupio pri čemu na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku već je njih sukladno izričitoj zakonskoj odredbi snosio potrošač, a takvo zakonsko rješenje iz ZIDZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti kako od strane zakonodavca tako i od strane interesnih skupina potrošača između ostaloga radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF te rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tuženik je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je on i učinio pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZIDZPK/15 tako da je tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR čime je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR sve na način koji je bio utemeljen na valjanoj, od strane tuženika primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZIDZPK/15 uključujući svako povišenje CHF povišenje kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate što konkretno znači da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, a sklapanjem sporazuma od 23. prosinca 2015. između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos samo o jednom pitanju raspolaganja preplatom u korist tužitelja, međutim tužitelj u ovom sporu navodi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije ne obvezuje te i nadalje traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i nadalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a sklopljen pravnim poslom povodom tužiteljevog prihvata konverzije stranke su riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom te pravni posao kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope te su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile poslije novu pravnu osnovu različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije temeljem koje su se tužitelj i tuženik sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada otplaćenu svotu s time da je taj pravni posao bio ekonomski nepovoljan za tuženika, ali je on po svemu postupio u skladu sa zakonom tako da je tuženik bio dužan napraviti novi otplatni plan kredita i njime zamijeniti početno utvrđeni otplatni plan s novim anuitetima te svim izmjenama ugovornih uvjeta koji uključuju: iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno određenog otplatnog plana i anuiteta te je banka tužitelju bila dužna dostaviti propisani izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu te ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju, dakle spomenuti pravni posao je po sili zakona određivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovora te i ubuduće na način da je umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa primijenio sve one promjenjive kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, zatim utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenje manje uplaćenog iznosa tako da sve navedeno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove te također tuženik ističe da razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi su pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu za konverziju kako je to zakonodavac definirao pa stoga tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sund servanda dok u odnosu na praksu Europskog suda tuženik ističe kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj jer konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaju ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaju ugovora između tužitelja i tuženika na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju, a što se tiče odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. na koju se tužitelj poziva prihvaćena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije i u konkretnom slučaju pozivanje na stavove iz navedene odluke koje se odnose na isključivo načelno procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva potpuno je promašeno te se sud u navedenoj odluci niti u najmanjoj mjeri nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita koji su izvršeni konverzijom, nakon konverzije ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate u ugovoru s time da tuženik ističe da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru u fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite, a isto tako tuženik tvrdi da u pogledu tužiteljevog naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir kako je to propisano ZIDZPK/15 i tuženik naglašava da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije i iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv i pri tome je izračun preplate uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja i svi dobiveni iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom , koji je uključivao sve promjene pa tako i promjenu tečaja koje su uvjetovale izmjenu otplatnog plana i početnih anuiteta i naposljetku sukladno čl. 19 c st. 1 t. 5 treća alineja ZIDZPK/15 na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih snosio potrošač te nadalje tuženik u svezi s ugovorom o namjenskom kreditu broj: 3206649808 tvrdi da također osporava istaknute zahtjeve kao neosnovan uključujući pravnu osnovu, buduću visinu, izračun i razloge koje tužitelj navodi te ponavlja da osporava svojstvo potrošačkog ugovora kako je to navedeno i za prvotni ugovor i također stavlja prigovor zastare na sve dospjele iznose prije 11. lipnja 2014., a isto tako ponavlja kao i u tvrdnjama glede prvotnog kredita da tužbeni zahtjev nije određen niti podoban za raspravljanje i da nisu ispunjene pretpostavke podnošenja stupnjevite tužbe s time da pojašnjava u odnosu na prigovor zastare da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od pet godina od dana svake pojedine uplate pa tuženik smatra da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja unatoč pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske i presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., s time da prema čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku te po čl. 118 Zakona o zaštiti potrošaču sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno određenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava interesa potrošača, međutim tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te stoga sve do podnošenja ove tužbe ne postoji nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tok zastare s time da je pitanje zastare i prekida zastarnih rokova rješavala i Europska Unija te Europska komisija na način da je predložila novu direktivu pa je tako Europska komisija u svojim prijedlozima akceptirala potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU i to putem daljnje obvezujuće formalizacije nacionalnih prava država članica pri čemu Komisija polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je potrebna njihova harmonizacija dok što se tiče same valutne klauzule tuženik ističe da je korisnik kredita bio upoznat s valutnim rizikom i da je to jasno navedeno u čl. 1 Ugovora, kao i u čl. 23 P Ugovora, a osim toga valutna klauzula je izrijekom zakona dopuštena, legitimna ugovorna odredba i nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa i to se ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom, a isto tako nije ni sporan drugi bitan sastojak dio ugovora o kreditu, a to je ugovorena početna kamata od 4,50% te je osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021 ZOO-a platiti redovnu kamatu i kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose, zatim tuženik navodi da nije mogao niti morao znati za rast tečaja CHF prema EUR/DEM, a time i prema HRK jer je tečaj bio dugi niz godina izuzetno stabilan, a kao što Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema EUR tako i Švicarska narodna banka, zbog interesa vlastitog izvozno orijentiranog gospodarstva štititi tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj prema CHF pa prema tome činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes Švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute, a tuženik ne samo da nije znao nego nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, a osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe da je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta i od strane E guvernera Švicarske narodne banke nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godina kasnije neposredno prije uzvođenja CHF kredita u ponudu banke pa tako tuženik tvrdi da se iz svega može zaključiti da je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke, ali da također Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti s obzirom na okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, a i činjenica da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka, umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta tako da tuženik nije niti mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti obraniti tečaj CHF i EUR, pa temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava E guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedini opravdani razlog vjerovati kako je mogućnosti volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena, te osim toga tuženik navodi da je prilikom sklapanja ugovora tužitelju pružo sve potrebne informacije, a što se tiče informacije o naprijed navedenom kako HNB štiti tečaj kune prema EUR radilo se i o javno dostupnoj informaciji u nizu novinskih članaka tijekom 2005. godine te je na isto upozorio i tadašnji Eguverner HNB u podnošenju izvješću Hrvatskom saboru pa su tako informacije objavljene u ,,Večernjem listu", ,,Vjesniku", ,,Novom listu", ,,Jutarnjem listu" tako da su sve navedene činjenice bile javno dostupne, a standard dužne pažnje i informiranosti prosječnog potrošača kako ga postavlja Sud Europske Unije ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji koje su gore naveden, a i tuženik je na navedene okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu i odnosu na navedeno tuženik upućuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. gdje se u obrazloženju navodi da od trenutka kad se pojedinačni potrošač obrati banci nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke, informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinih pregovora relevantni su za pojedinačni odnosi između banke i određenog potrošača tako da iz svega proizlazi da je u kompletnom pravnom sporu nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja i njemu dostupnim i poznatim informacijama, a što je tuženik i učinio informirajući tužitelja o poznatim parametrima za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF i osim toga tuženik ističe da je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima te takve kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama, paće, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju, a iz svega navedenog proizlazi da na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, paće, kao je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te je banka tužitelja upozorila na valutni rizik, a od banke se ne može očekivati da klijente informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja odnosno budućem smjeru kretanja tečaja, a i tuženik upućuje na odluku Suda Europske Unije poslovni broj.: C-186/16 gdje je navedeno da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora, a na sudu je da procjeni s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanje pružatelja usluga u ovom slučaju banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu navedenih odredbi te zaključno tuženik navodi da tužitelj nije ničim dokazao da je tuženik znao ili mogao znati budući smjer kretanja CHF niti je tuženik propustio korisniku kredita pružiti ključne informacije uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13 tako da slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju te traži naknadu troškova parničnog postupka.

4. U dokaznom postupku n sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206649808 od 10. svibnja 2006., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zaboku Vlaste Podgajskog poslovni broj: Ou-444/06 od 18. svibnja 2006, uvid u poseban izvadak iz zemljišne knjige ( list 20 i 21 spisa ), uvid u Promet po kreditu ( list 22 do 35 spisa ), uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7103134820 ( list 35 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 36 do 44 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope od 2. lipnja 2009. ( list 45 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 46 i 47 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope od 24. veljače 2008. ( list 48 spisa ), uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj:

3207587985 od 6. prosinca 2006., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zaboku Vlaste Podgajskog poslovni broj: OU-821/06 od 11. listopada 2006., uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 55 spisa ), uvid u Promet po kreditu ( list 57 do 78 spisa ), uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7103339831 ( list 79 spisa ) , uvid u Otplatni plan ( list 80 do 88 spisa ), uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije ( list 89 spisa ), uvid u Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 23. prosinca 2015. , uvid u Obavijesti o promjeni kamatne stope od dana 24. veljače 2008. , 2. lipnja 2009 , uz Otplatni plan ( list 94 i 95 spisa ), uvid u Obavijesti o promjeni kamatne stope od 3. lipnja 2011. uz otplatni plan ( list 97-100 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope od 3. svibnja 2012. uz otplatni plan ( list 100-101 spisa ), uvid u novinske članke ( list 161-164 spisa ), uvid u Obavijest službenicima tuženika ( list 165 spisa ), uvid u dopis tuženika tužitelju od 12. studenog 2015. ( list 166 spisa ), uvid u Izračun konverzije ( list 168-172 spisa ), uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 174 spisa), uvid u Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. ( list 176 spisa), uvid u Prijedlog izmjene ugovora o kreditu ( list 178 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF) odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 179-181 spisa ), uvid u Opće uvjete poslovanja ( list 251-255 spisa ), uvid u Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama ( list 256 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje Mladena Pavetića od 11. ožujka 2023., uvid u dopunu nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 12. lipnja 2023., 8. svibnja 2024. i 28. rujna 2024., saslušan je navedeni vještak na glavnoj raspravi dana 14. studenog 2024. i saslušan je tužitelj EG u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da je tužitelj EG s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 10. svibnja 2006, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206649808, za adaptaciju kuće, kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom ( čl. 1. Ugovora ) dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 10 godina i da tražbina dospijeva dana 10. svibnja 2017. , zatim je ugovoreno u čl. 2 st. 1 Ugovora da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d. i iznosi 4,50 % godišnje, zatim je ugovoreno u čl. 7 st. 1 Ugovora da se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja u mjesečnim anuitetima od 154,81 CHF također u kunskoj protuvrijednosti , a nadalje je ugovoreno u čl. 7 st. 2. Ugovora da korisnik kredita pristaje da kreditor samostalno povisi ili snizi iznos anuiteta, a korisnik preuzima rizik nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,nadalje ugovoreno je u čl. 23 st. 1 alineja J i K da korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženika i pristaje na njihovu promjenu te je ugovoreno da korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa uvjetima kredita kroz depozit i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, a i ugovoreno je prema čl. 23 st. 1 alineja P ugovora da je korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su sve obveze za povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu.

6. Nesporno je da je tužitelj EG s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 4. listopada 2006, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj:3207587985 za adaptaciju kuće, kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom ( čl. 1. Ugovora ) te se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 10 godina i da tražbina dospijeva dana 6. listopada 2017. , zatim je ugovoreno u čl. 2 st. 1 Ugovora da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d. i iznosi 4,50 % godišnje, zatim je ugovoreno u čl. 7 st. 1 Ugovora da se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja u mjesečnim anuitetima od 216,74 CHF također u kunskoj protuvrijednosti , a nadalje je ugovoreno u čl. 7 st. 2. Ugovora da korisnik kredita pristaje da kreditor samostalno povisi ili snizi iznos anuiteta, a korisnik preuzima rizik nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, nadalje ugovoreno je u čl. 23 st. 1 alineja J i K da korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženika i pristaje na njihovu promjenu te je ugovoreno da korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa uvjetima kredita kroz depozit i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, a i ugovoreno je prema čl. 23 st. 1 alineja P ugovora da je korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su sve obveze za povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu.

7. Nesporno je da su gore navedeni Ugovori solemnizirani kod Javnog bilježnika u Zaboku Vlaste Podagajskog

8. Nesporno je da je tuženik tijekom tog ugovornih odnosa mijenjao kamatnu stopu i da je ista povečavana u odnosu na početnu kamatnu stopu .

9. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 23. prosinca 2015. zaključili Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prema Ugovoru o kreditu broj : 7103339331 od 5. listopada 2006. ( iznos od 21.000,00 CHF ) prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 3.027,78 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 21.136,24 HRK i da postoji preplata u iznosu od 2.047,34 EUR na dan 30. rujna 2015. , što uračunato u kune po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na isti dan iznosi 15.625,46 HRK , s time da izračun utvrđen kao preplata prelazi zbroj anuiteta/rate po kreditu u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. te da se ovom preplatom kredit u EUR podmiruje u cijelosti.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206649808 sklopljen u [adresa] dana 10. svibnja 2006. između tuženika, kao kreditora, s jedne strane i tužitelja, kao korisnika kredita, s druge strane, kao i Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207587985 sklopljen u [adresa] dana 6. listopada 2006. između tuženika, kao kreditora s jedne strane i tužitelja, kao korisnika kredita, s druge strane ništetni u dijelu odredaba čl. 2 st 1-4, čl. 7 st. 1-2 i čl. 23 st. 1 alinea J-K, P, koji se odnose na nepoštenu valutnu klauzulu CHF i nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i da li je nepoštena konverzija CHF kredita u EUR kredit, a u svezi s navedenim i pravo tužitelja da od tuženika traži isplatu zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije.

11. Tužitelj EG je izjavio da se ne sjeća svih detalja s obzirom na protek vremena, ali tvrdi da je uzeo kod tuženika dva stambena kredita, a novac od tih kredita bio mu je potreban za adaptaciju kuće dok što se tiče valutne klauzule s obzirom da su ugovori bili u CHF, bilo mu je jasno, što znači valutna klauzula, ali nije očekivao da će nastupiti takve posljedice budući da se rata kredita „jako povećala“.Tužitelj navodi da je u svezi uzimanja kredita došao u poslovnicu tuženika u [adresa] kod svoje osobne bankarice te je s njom razgovarao i došao do saznanja, a i prije se informirao nego što je došao u banku pa mu je osobna bankarica rekla da će kredit biti u valuti CHF i dala mu je objašnjenje o kamatnoj stopi, ali nije potpuno siguran da li mu je tada rekla da će se kamatna stopa mijenjati, ali vjerojatno je rekla da „će“ i rekla mu je da se tečaj CHF može mijenjati, ali nije rekla u kojem bi se rasponu to moglo dogoditi.Tužitelj tvrdi da se prema tadašnjoj ponudi činilo da je uzimanje kredita u CHF bilo najpovoljnije, ali se ne može sjetiti ,,zbog čega je zapravo to sve bilo u CHF'' te ,,misli'' da mu nije nuđena neka druga valuta, kao što je EUR ili domaća valuta – kuna. Tužitelj tvrdi da su oba kredita bila u iznosima većim od 10.000,00 EUR i da je oba kredita otplatio. Tužitelj se sjeća da su rate kredita bile sve veće i veće te smatra da je na to najviše utjecao tečaj CHF koji je naglo rastao, ali se sada ne sjeća da li su kamatne stope rasle ili padale. Tužitelj navodi da u vrijeme uzimanja tih kredita nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, a u to vrijeme radio je u školi, u Hrvatskoj.Tužitelj se sjeća da je jedan od ta dva kredita konvertirao, a da je ta konverzija općenito bila propisana zakonom i tom konverzijom kredit se iz CHF,, prebacio'' u EUR i ,,misli '' da su rate konverzijom bile manje, ali sada se ne sjeća točno koliko su te rate bile. Tužitelj tvrdi da je dobio određeni iznos na ime povrata određenog iznosa temeljem spomenute konverzije. Tužitelj se sjeća da je u vezi kredita bio kod Javnog bilježnika, ali ne zna detalje da li je ugovore potpisao kod Javnog bilježnika ili kod banke, odnosno negdje drugdje. Tužitelj tvrdi da je Javni bilježnik samo općenito govorio o mogućnosti promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, ali nije govorio o rasponima u kojima bi ta promjena tečaja mogla biti niti je što govorio o kamatnoj stopi, a niti mu je detaljnije objašnjavao glede tečaja CHF. Tužitelj navodi da su mu službenici u banci samo općenito rekli da se kamatna stopa može mijenjati, ali pri tome nisu govorili nikakve detalje u vezi s time te da ga nitko nije upozorio na to da netko štiti tečaj CHF u odnosu na domaću valutu, a on je otplaćivao predmetne kredite putem trajnog naloga.Tužitelj tvrdi da je sredstva kredita utrošio na adaptaciju obiteljske kuće, a da je i tada i danas predmetnu nekretninu koristio isključivo na stanovanje.Tužitelj se sjeća da je pročitao Ugovore o kreditu i da mu je u trenutku čitanja tih ugovora nije bilo ništa nejasno u njima , a što se tiče povoljnosti kredita u CHF , zaključio je da ti krediti imaju najnižu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR i druge valute , s time da ističe da je svoju odluku o izboru valute kredita temeljio isključivo na visini kamatne stope pa je tako ocijenio da je za njega najpovoljniji kredit onaj u valuti CHF, a niti ,,blizu'' , odnosno niti u ,,potpunosti'' nije bio svjestan rizika da može CHF rasti.

12. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i tuženika nepoštene pa prema tome i ništetne.

13. Osim toga , valja reći da odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

15. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ,,promjenjive" kamatne stope koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.

16. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelja.

17. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije.

18. Dakle, dio odredaba oba Ugovora o namjenskom kreditu sadržanih u čl. 2 st. 1 Ugovora da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d., u čl. 7 st. 2. Ugovora da korisnik kredita pristaje da kreditor samostalno povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete protivne su odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

19. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun , odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.

20. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne, a prema uvjerljivom iskazu tužitelja , on je samo obavješten o promjeni kamatne stope bez mogućnosti pregovaranja o istoj te bez bilo kakvog utjecaja na promjenu kamatne stope i prema uvjerljivom iskazu tužitelja upravo kamatna stopa , koja je u početku bila niska ( 4,50 % ) predstavljala je razlog sklapanju tih Ugovora od strane tužitelja.

21. Nadalje, razlozi banaka , odnosno tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, itd.) uz ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

22. Osim toga , valja reći da tuženik predstavlja bankarsku instituciju , kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužitelja u tom smislu ,,slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem , koje tužitelju u okviru promjene kamatne stope nije prezentirao.

23. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima to je isto dužna vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima od dana stjecanja.

24. Institut stjecanja bez osnove reguliran je odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

25. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

26.

U ovom predmetu sporno je i da li su ništetni dijelovi Ugovora , koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredbe čl. 7 st. 1 Ugovora da se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja u mjesečnim anuitetima od 216,74 CHF također u kunskoj protuvrijednosti i dio odredbe čl. 23 st. 1 alineja P ugovora da je korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su sve obveze za povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu.

27. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

28. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužitelju kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

29.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

30. Prema tome , tužitelja od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate , što bi utjecalo na to da li bi tu7žitelj uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

31. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

32. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet JG protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

33. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 23. prosinca 2015. Sporazuma temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Sporazuma nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Sporazumom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Sporazum Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

34. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Sporazum , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Sporazuma ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

35. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

36.

Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

37. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Sporazumom nije otklonjena neravnotežau pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli .

38. Slijedom svega navedenog prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja da su Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206649808 sklopljen u [adresa] dana 10. svibnja 2006. između tuženika i tužitelja, kao i Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207587985 sklopljen u [adresa] dana 6. listopada 2006. između istih stranaka ništetni u dijelu odredaba čl. 2 st 1-4, čl. 7 st. 1-2 i čl. 23 st. 1 alinea J-K, P, koji se odnose na nepoštenu valutnu klauzulu CHF i nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i na nepoštenu konverziju CHF kredita u EUR kredit te da isti u tim dijelovima i odredbama ne proizvode nikakve pravne učinke te se ima smatrati kao da u tim dijelovima nisu niti sklopljeni radi čega je valjalo odlučiti , kao u toč.II. izreke presude.

39.

S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje Mladenu Pavetiću na okolnost visine stjecanja bez osnove od strane tuženika.

40. Prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno je da prema Ugovoru o kreditu broj: 3206649808 ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta za razdoblje od 14. srpnja 2006. do 24. prosinca 2010. ukupno iznosi 14.221,75 kn ili 1.887,55 EUR dok prema Ugovoru o kreditu broj: 3207587985 ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta za razdoblje od 14. srpnja 2006. do 24. prosinca 2015. ukupno iznosi 32.590,04 kn ili 4.325,44 EUR.

41. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka stavio primjedbe navodeći da su izračuni iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka u pravnom smislu posve irelevantni, a tuženik ukazuje da izračun vještaka nije niti matematički niti pravo ispravan i tuženik prigovora nalazu i mišljenju iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 15.625,46 kn te tuženik ističe kako nema nikakve pravne osnove, činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj, kojeg obvezuje Dodatak, kojim je izvršena konverzija i koji taj Dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka (15.625,46 kn) te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužitelj, a tuženik također prigovora iz razloga što je vještak odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita već je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, dakle kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužitelja, međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna te tuženik smatra da je pravilno izračunati preplatu/manje plaćeno prema tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na iznose obračunate samo primjenom tečaja na dan isplate kredita i tuženik ističe kako uzimanje u obzir samo činjenica, koje idu u korist tužitelja, a ne i onih koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke, jer do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela Hrvatske narodne banke , a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje.

42. Vještak se na prigovore tuženika očitovao na način da je naveo da u rješenju u kojem je naloženo vještačenje nije navedeno da se uzme u obzir konverzija, a to pitanje je pravnog karaktera i o njemu odlučuje sud te vještak tvrdi da su kod izračuna uzeta samo razdoblja kada je preplate bilo pa je prema tome i uzet pozitivan tečaj CHF.

43.

Nakon takvog očitovanja vještaka na prigovore tuženika, tuženik je ostao kod svojih prigovora te je istaknuo da vještak u svom nalazu i mišljenju nije uzeo u obzir uračunatu preplatu i što je vještak odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita već je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita.

44. Tužitelj je tijekom postupka tražio od vještaka da dopuni svoj nalaz i mišljenje na način da u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207587985 vještak prikaže (odvojeno): izračun više plaćenih iznosa (pozitivnu preplatu) na ime razlike između stvarno plaćenih iznosa radi načina promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, i to do dana provedbe konverzije (30.rujna 2015.) uz navođenje dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, izračun više plaćenih iznosa (pozitivnu preplatu) na ime razlike između stvarno plaćenih iznosa radi primjene valutne klauzule u valuti švicarski franak u odnosu na početni tečaj švicarskog franka na dan isplate kredita, i to do dana provedbe konverzije (30. rujna 2015.) uz navođenje dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, izračun razlike neotplaćene glavnice utvrđene na dan provedbe konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na glavnicu utvrđenu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita i da vještak na kraju tablice izračuna prikaže i ukupan zbroj (te da isti ne budu odvojeni po svakoj godini zasebno kao u dosadašnjem izračunu vještaka ) dok u odnosu na Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206649808, tužitelj predlaže da vještak prikaže (odvojeno): izračun više plaćenih iznosa (pozitivnu preplatu) na ime razlike između stvarno plaćenih iznosa radi načina promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (uz navođenje dana plaćanja svakog pojedinog iznosa), izračun više plaćenih iznosa (pozitivnu preplatu) na ime razlike između stvarno plaćenih iznosa radi primjene valutne klauzule u valuti švicarski franak u odnosu na početni tečaj švicarskog franka na dan isplate kredita (uz navođenje dana plaćanja svakog pojedinog iznosa) te da vještak na kraju tablice izračuna prikaže i ukupan zbroj (te da isti ne budu odvojeni po svakoj godini zasebno kao u dosadašnjem izračunu vještaka).

45. Sud je prihvatio takav prijedlog tužitelja za provedbu vještačenja , ali i prijedlog tuženika da vještak pri izračunu uzme u obzir preplatu prilikom provođenja konverzije prema Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3207587985 , kao i negativne tečajne razlike po oba Ugovora o namjenskom kreditu.

46. Vještak je izvršio dodatan izračun prema zadatku kako je gore navedeno te je prema nalazu i mišljenju vještaka obračun za Ugovor o kreditu broj 3206649808 slijedeći : ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta sa uzetim u izračun samo pozitivnih razlika za razdoblje od 14. srpnja 2006. do 24.prosinca 2010. iznosi: zbog promjene kamatne stope ukupno 1.729,59 kn ili 229,59 EUR, zbog promjene tečaja ukupno 12.793,44 kn ili 1.697,98 EUR,zatim ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta s uzetim u obzir negativne tečajne razlike iznosi u razdoblju od 14. srpnja 2006. do 24. prosinca 2010. iznosi zbog promjene kamatne stope ukupno 1.729,59 kn ili 229.59 EUR i zbog promjene tečaja ukupno 12.074,04 kn ili 1.602,49 EUR , a prema obračunu Ugovora o kreditu broj: 3207587985 ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta sa uzetim u izračun samo negativnih razlika za razdoblje od 14. srpnja 2006. do 24.prosinca 2015. iznosi: zbog promjene kamatne stope ukupno 5.612,99 kn ili 744,98 EUR , zbog promjene tečaja ukupno 26.525,46 kn ili 3.520,54 EUR , zatim ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta sa uzetim u izračun samo pozitivnih razlika za razdoblje od 14. srpnja 2006. do 24.prosinca 2015. iznosi: zbog promjene kamatne stope ukupno 5.612,99 kn ili 744,98 EUR , zbog promjene tečaja ukupno 27.339,15 kn ili 3.628,54 EUR i nadalje ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta sa uzetim u izračun samo pozitivnih razlika priznatih u konverziji preplata ukupno iznosi 32.952,14 kn , konverzijom je priznat iznos od 15.625,46 kn s kojim je zatvoreno 9.733,13 kn glavnice i 5.892,33 kn zateznih kamata , s time da je ostao još dug u ukupnom iznosu od 23.219,00 kn ili 3.081,71 EUR , a koji se odnosi na dug zbog promjene kamatne stope u ukupnom iznosu od 2.174,31 kn ili 288,58 EUR zbog promjene tečaja u iznosu od 21.044,,69 kn ili 2.793,13 EUR te ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta sa uzetim u izračun samo negativnih razlika priznatih u konverziji preplata ukupno iznosi 32.138,45 kn , konverzijom je priznat iznos od 15.625,46 kn s kojim je zatvoreno 6.075,86 kn glavnice i 6.075,86 kn zateznih kamata , s time da je ostao još dug u ukupnom iznosu od 22.588,85 kn ili 2.998,05 EUR , a koji se odnosi na dug zbog promjene kamatne stope u ukupnom iznosu od 2.065,91 kn ili 274,19 EUR zbog promjene tečaja u iznosu od 20.522,94 kn ili 2.723,86 EUR

47. Tužitelj je na takav nalaz i mišljenje stavio primjedbe pa tako u odnosu na obračun za Ugovor o kreditu broj 3206649808 (u odnosu na koji ugovor nije provedena konverzija sukladno ZIDZPK/2015), vještak zaključuje da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta (sa uzetim u izračun samo pozitivnih razlika) za razdoblje od 14. srpnja 2006. do 24.prosinca 2010. iznosi: zbog promjene kamatne stope 1.729,59 kn ili 229,59 EUR (229,55 EUR ) te zbog promjene tečaja 12.793,44 kn ili 1.697,98 EUR i pritom je vještak prethodno u svome nalazu i mišljenju od 13. ožujka 2023., u odnosu na obračun za Ugovor o kreditu broj 3206649808 utvrdio da visina (samo) više plaćenih mjesečnih anuiteta (u kojem su prikazani samo više plaćeni iznosi radi promjene tečaja švicarskog franka) za razdoblje od 14. srpnja 2006. do 24. prosinca 2010., ukupno iznosi 14.221,75 kn ili 1.887,55 EUR , a tužitelj tvrdi da je kredit u iznosu 15.000,00 CHF isplaćen dana 18. svibnja 2006. po srednjem tečaju za CHF u iznosu 4,666777 kn pa tužitelju nije jasno iz kojeg razloga dolazi do razlike u izračunu kako je to prethodno opisano a u odnosu na obračun za Ugovor o kreditu broj 3207587985 (u odnosu na koji ugovor je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/2015), vještak utvrđuje da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta (sa uzetim u izračun samo pozitivnih razlika) za razdoblje od 14. srpnja 2006. do 24. prosinca 2015., ukupno iznosi: zbog promjene kamatne stope 5.612,99 kn ili 744,98 EUR te zbog promjene tečaja iznosi ukupno 27.339,15 kn ili 3.628,54 EUR dok je suprotno tome vještak utvrdio da iznos više plaćenog anuiteta kredita zbog promjene tečaja u kunama iznosi 32.590,04 kn , odnosno, da iznos više plaćenog anuiteta kredita zbog promjene tečaja iznosi 4.325,44 EUR , a iako je raspravnim rješenjem suda od 8. travnja 2024., vještak pozvan izvršiti dopunu nalaza i mišljenja u kojem će biti iskazan izračun iz podneska od 29. ožujka 2024., vještak nije u potpunosti postupio sukladno takvom nalogu suda, jer u predmetnoj dopuni nalaza i mišljenja, u odnosu na obračun za Ugovor o kreditu broj 3207587985, u dopuni nalaza i mišljenja vještaka nije prikazan izračun sukladno prijedlogu iz točke III. podneska tužitelja od 29. ožujka 2024. (koji je sud prihvatio ) te nije niti prikazan izračun razlike neotplaćene glavnice utvrđene na dan provedbe konverzije (30.09.2015.) u odnosu na glavnicu utvrđenu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita, a kako je to predložio tužitelj već je vještak postupio samo sukladno prijedlogu tuženika te prikazao izračun u kojem uzima u obzir iznos priznat u konverziji pa je potrebno da se vještak očituje iz kojeg razloga dolazi do razlika u opisanim izračunima, kao i dopune izračuna nalaza i mišljenja u navedenom dijelu.

48. Tuženik je također stavio primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja vještaka navodeći da je sudski vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice, jer sukladno čl. 19.c. st. 1. toč. 4. Zakona na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata.

49. Vještak se pisanim putem dana 1. listopada 2024. očitovao na primjedbe stranaka navodeći da je u nalazu i mišljenju od 11. ožujka 2024. utvrđen iznos preplate po osnovi preplaćenih anuiteta u iznosu od 14.221,75 kn ili 1.887,55 EUR kao razlika plaćenog anuiteta i anuiteta po otplatnom planu bez razdvajanja preplate po osnovi preplaćene kamate i valutne klauzule od kojih se sastoji otplatni anuitet, zatim u dopuni nalaza i mišljenja od 8. svibnja 2024. prikazana je posebno preplata po osnovi promjene kamatne stope, a posebno po osnovi preplate radi promjene deviznog tečaja, a koja ukupno iznosi 14.523,03 kn ili 1.927,53 EUR ( preplata zbog promjene kamatne stope 1.729,59 kn ili 229,55 EUR + 12.793,44 kn ili 1.697,98 EU(RE preplata zbog promjene tečaja), a da je u dopuni nalaza i mišljenja gdje je prikazana preplata po osnovi kamate i valutne klauzule zasebno došlo do razlike preplate u odnosu na nalaz i mišljenje od 11. ožujka 2024. za što vještak tvrdi da je normalno, jer se ukupni anuitet, koji plaća korisnik kredita, sastoji od glavnice i redovne kamate i razlika je nastala ovisno o visini glavnice i redovne kamate u otplatnom anuitetu u određenom razdoblju, zatim iz dokumenta koji se nalazi u spisu na 31. stranici spisa pod nazivom „Promet po kredit“ vidljivo je da je kredit isplaćen po tečaju od 4,681697 kn, a ne po tečaju koji navodi tužitelj od 4,666777 kn te vještak nadalje tvrdi da kod izračuna s uzetim u obračun negativnim razlikama preplata je manja , jer je za razlika manje plaćenog anuiteta umanjen iznos preplate, ali da o tome odlučuje sud, a što se tiče različitih iznosa preplate po Ugovoru o kreditu broj 3207587985 vještak tvrdi da je u nalazu i mišljenju od 11. ožujka 2024. utvrđen iznos preplate po osnovi preplaćenih anuiteta u iznosu od 32.590,04 kn ili 4.325,44 EUR, kao razlika plaćenog anuiteta i anuiteta po otplatnom planu bez razdvajanja preplate po osnovi preplaćene kamate i valutne klauzule od kojih se sastoji otplatni anuitet, s time da je u dopuni nalaza i mišljenja od 8. svibnja 2024. prikazana posebno preplata po osnovi promjene kamatne stope, a posebno po osnovi preplate radi promjene deviznog tečaja, a koja ukupno iznosi 32.952,14 kn ili 4.373,52 EUR ( preplata zbog promjene kamatne stope 5.612,99 kn ili 744,98 EUR + 27.339,15 kn ili 3.628,54 EUR preplata zbog promjene tečaja) te je u dopuni nalaza i mišljenja gdje je prikazana preplata po osnovi kamate i valutne klauzule je zasebno došlo do razlike preplate u odnosu na nalaz i mišljenje od 11. ožujka 2024., a što je normalno , jer se ukupni anuitet, koji plaća korisnik kredita, sastoji od glavnice i redovne kamate te je razlika nastala ovisno o visini glavnice i redovne kamate u otplatnom anuitetu u određenom razdoblju i kod izračuna sa uzetim u obračun negativnim razlikama, preplata je manja, jer je za razliku manje plaćenog anuiteta umanjen iznos preplate , a što se tiče izračuna razlike glavnice za kredit broj 3207587985 vještak tvrdi da je na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica iznosila 3.027,78 CHF ili 21.136,24 kn , a prema prvotnom otplatom planu i tečaju neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 13.696,41 kn odnosno 1.962,02 CHF, dakle razlika između glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.065,76 CHF ili 7.439,83 kn ili 987,43 EUR , a što se tiče prigovora tuženika da je vještak od iznosa priznatog u konverziji u kreditu broj 3207587985 odbio iznos zakonske zatezne kamate, a ne od glavnice. vještak navodi da je prvo zatvorio zatezne kamate, a sa ostatkom iznosa dug po osnovi glavnice, jer se kod zatvaranja duga prvo namiruju troškovi, zatim zatezne kamate, a tek onda glavnica duga, što je pravno pitanje i o njemu odlučuje sud.

50. Vještak je saslušan na glavnoj raspravi dana 14. studenog 2024. te je u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja i svih dopuna nalaza i mišljenja.

51.

Stranke su ostale i nadalje kod svojih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka ,ali nisu stavljale daljnje dokazne prijedloge te je u svrhu ekonomičnosti postupka , sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 8. svibnja 2024. i 28. rujna 2024. tužitelj precizirao tužbene zahtjeve na način naveden u izreci presude.

52.

Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku Mladena Pavetića ,, kao i dopune tog nalaza i mišljenja , što je sve dao na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir obje varijante izračuna po prijedlozima stranaka i to glede promjenjive kamatne stope i tečajnih razlika ( pozitivnih i negativnih ) , zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, kao i iznos priznat u konverziji , a i objasnio je način izračuna te sve to prikazao u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

53. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja glede Ugovora o namjenskom kreditu broj : 3206649808 od 10. svibnja 2006. u svezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ukupnom iznosu od 1.927,57 EUR , a pojedini iznosi navedeni su u tablicama vještaka u dopuni nalaza i mišljenja od 8. svibnja 2024. ( list 366 do ,368 ) slijedom čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

54. Osim navedenog iznosa od 1.927,57 EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. III. izreke presude, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

55. Također uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja glede Ugovora o namjenskom kreditu broj :3207587985 od 6. listopada 2006. glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ukupnom iznosu od 5.360,95 EUR , a pojedini iznosi navedeni su u tablicama vještaka u dopuni nalaza i mišljenja od 8. svibnja 2024. ( list 470 do 479 spisa ) slijedom čega je valjalo odlučiti kao u toč. IV. izreke presude.

56. Osim navedenog iznosa od 5.360,95 EUR,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je to navedeno u toč. IV. izreke presude,.

57.

Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužitelj nije nepošteni stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

58. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski – stambeni kredit pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.

59. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

60. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

61. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja u podnesku od 13. studenog 2024. zbog povišenja tužbenog zahtjeva.

62. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

63. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 13. studenog 2024. , jer je tužitelj nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične osnove zahtijevao drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

64. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja , jer da iz Prometa po kreditu i to za Ugovor o kreditu broj: 3206649808 nije razvidno za pojedine anuitete da ih je platio tužitelj , konkretno konačna otplata u poslovnici od 24. prosinca 2010.

65. Prigovor tuženika nije osnovan.

66. Naime, iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i prema dokumentaciji u spisu proizlazi da je tužitelj uzeo oba kredite i da ih je on otplaćivao , a ne netko drugi pa je tako izvršio i konačnu otplatu kredita u poslovnici tuženika 24. prosinca 2010.

67. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja.

68. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

69. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku .

70 . Najstarija tražbina tužitelja zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promijene kamatne stope dospjela je prema Ugovoru 15. studenoga 2007. dok je kolektivna tužba podnijeta dana 4. travnja 2012. ,tako da su tražbine dospjele u okviru zastarnog roka od 5 godina za stjecanje bez osnove, s time da je podnošenjem navedene tužbe došlo do prekida zastare, koja je mogla početi ponovo teći tek nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: 26. P-1401/2012., koja je postala pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 43. Pž- 7129/13-4 dana 13. lipnja 2014., a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno 10. lipnja 2019. tako da nije nastupila zastara tražbine tužitelja .

71. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelji su u ovom individualnom sporu podnijeli tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 10. lipnja 2019. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

72. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 10. 3. 2020. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 14. 5. 2020. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 7. 7. 2020. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 20. 7. 2020. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 28. 4. 2021. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 29. 4. 2021. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 8. 9. 2021. ,po tbr 9/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 17. 10. 2022. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 28. 10. 2022. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 19. 10. 2023. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 2. 11. 2023. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 9. 2. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za zastupanje na raspravi dana 8. 4. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 29. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 15. 7. 2024. po tbr 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 6. 9. 2024. po tbr. 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 13. 11. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 14. 11. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 2.900,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 725,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 359,74 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.984,74 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 17. travnja 2025.

73. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za zastupanje po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR , jer takvo ročište nije niti održano . ( bolest suca )

74. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom .

75. S obzirom da je tužitelj potrošač i da se radi o potrošačkom ugovoru , to tužitelj nije dužan platiti sudsku pristojbu.

U Zaboku 17., travnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Davorin Cmrečki, odvjetnik iz Zagreba, Petrinjska 45,

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne,

Iblerov trg 10/VII