REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2442/22-110

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv I tuženice ČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II tuženika RV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davorinu Bukovcu, odvjetniku u Zagrebu, III tuženice PVN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Jukiću, odvjetniku u Zagrebu, IV tuženika GV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i V tuženika UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Metelka, punomoćnice II tuženika OV odvjetnice u zamjeni za odvjetnika Davorina Bukovca, punomoćnika III i V tuženika odvjetnika Hrvoja Jukića, te u odsutnosti uredno pozvanih I i IV tuženih, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 17. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se I tuženoj ČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i II tuženiku RV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju solidarno isplate iznos od 30.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.04.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se dio zahtjeva tužitelja kojim na dosuđeni mu iznos iz toč. I izreke ove presude potražuje zatezne kamate za razdoblje od 12.07.1994. pa do 16.04.2025. III Nalaže se I i II tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.623,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17.04.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u odnosu na V tuženika UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj].

II Nalaže se tužitelju naknaditi III tuženoj PVN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i V tuženiku UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 8.800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17.04.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U ovoj pravnoj stvari tužbu je podnio kao tužitelj TV te isti u tužbi navodi da je temeljem Kupoprodajnog ugovora od 28. prosinca 1987. sklopljenog sa P i ĆV kao prodavateljima postao vanknjižni vlasnik stana broj 151, površine 40,20 čm u stambenoj zgradi u [adresa], sagrađenoj na čestici broj 1783/5 k. o. [katastarska općina]. Nadalje navodi da su se I. tuženica i II. tuženik upisali kao zemljišnoknjižni vlasnici tog stana, svaki u 1/2 dijela, temeljem presude poslovni broj P-8401/93 i Ugovora o kupoprodaji od 14. travnja 1991., no tužitelj je zatražio ponavljanje postupka u tom predmetu, te je isti okončan na način da je, nakon dopuštenog ponavljanja, pravomoćnom presudom P-2807/03 od 21.12.2009. odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ovdje I. tuženica i II. tuženik suvlasnici stana u [adresa], dok je istom presudom utvrđeno nepostojanje Ugovora o kupoprodaji od 14. travnja 1991. Nadalje, ističe da su I. tuženica i II. tuženik Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 12. srpnja 1994. prodali stan III tuženoj EV (sada PVN) i IV tuženiku GV kao kupcima, svakome u 1/2 dijela, nakon čega je HV Ugovorom o darovanju od 4. svibnja 2004. svoj suvlasnički dio darovao PVN, a potom je ona Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 1. lipnja 2005. prodala taj isti stan ovdje V tuženiku UV. Budući da su pravomoćnom i ovršnom presudom poslovni broj P-2807/03 I. tuženica i II. tuženik odbijeni sa zahtjevom za utvrđenje da su suvlasnici predmetnog stana, kao i da je pravomoćnom presudom poslovni broj P-17456/10 od 27. rujna 2011. utvrđeno nepostojanje Ugovora o kupoprodaji od 14. travnja 1991. na temelju kojeg su I. tuženica i II. tuženik uknjižili svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, radi se o ugovoru koji ne proizvodi nikakve pravne učinke jer ne postoji, pa je očito da su I i II tuženici raspolagali sa više prava nego što ih sami imaju.

2. Svojim početno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj smatra da su, zbog načela da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima, ništavi i Ugovor o darovanju nekretnine od 4. svibnja 2004. sklopljen između III tužene PVN i IV tuženika GV, a također i Ugovor o kupoprodaji od 1. lipnja 2005. sklopljen između III tužena PVN i V tuženika UV, jer se radi o raspolaganju pravima koja su stečena temeljem pravnih poslova koji sukcesivno potječu od pravnog posla koji ne proizvodi pravne učinke. Tužitelj isto tako smatra da je u slučaju ništavosti ugovora ugovorna strana dužna vratiti sve što je po osnovi takvog ugovora primila, što u predmetnom slučaju znači brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog ispunjenjem tih ugovora i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi predlaže da sud utvrdi ništetnost Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 1. lipnja 2005. i brisanje uknjižbe prava vlasništva pod poslovnim brojem Z-1832/11 sa imena V tuženika UV, ništetnost Ugovora o darovanju od 4. svibnja 2004. i brisanje uknjižbe prava vlasništva pod poslovnim brojem Z-45237/07 s imena III tužene NV, ništetnost Ugovora o kupoprodaji od 12. srpnja 1994. i brisanje uknjižbe prava vlasništva pod brojem Zs-7940/95 s imena III tužene NV i IV tuženika GV, kao i da se naloži V tuženiku UV da iseli iz predmetnog stana i preda ga slobodnog od osoba i stvari njemu u posjed, sve uz naknadu parničnog troška. Ukoliko sud ocijeni takav zahtjev neosnovanim tada tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom bi se naložilo I. tuženici i II. tuženiku da mu solidarno isplate iznos od 450.000,00 kn sa zateznom kamatom od 3. studenog 2010. pa do isplate po osnovi naknade štete jer su nezakonito stekli i otuđili nekretninu u vlasništvu tužitelja te da mu AV isplati iznos od 120.000,00 kn sa zateznim kamatama pobliže označenim u izreci presude po osnovi naknade štete s osnova korištenja tuđe stvari, sve uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka umro je raniji tužitelj TV te je na njegovo mjesto kao tužitelj u ovoj pravnoj stvari stupio sin PV, temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O-173/13 od 03.06.2013. koji je preuzeo vođenje parnice te je ostao u cijelosti kod svih navoda iz tužbe.

4. Presudom ovoga suda P-5675/14 od 16.07.2020. te presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-2399/20 od 29.03.2022. pravomoćno je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti Ugovora o kupoprodaji koje su sklopili **.**.1994. CV i RV kao prodavatelji te PVN i HV kao kupci, Ugovora o darovanju koji su sklopili **.**.2004. HV kao darovatelj i PVN kao daroprimateljica, kao i Ugovora o kupoprodaji koji su 01.06.2005. sklopili PVN kao prodavateljica i AV kao kupac. Prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu kojim je tužitelj tražio da sud V tuženiku UV naloži iseljenje iz stana i isplatu naknade za korištenje nekretnine u iznosu od 120.000,00 kn, a ukinuta je i u dijelu koji se odnosi na naknadu štete u vrijednosti prodanog stana, koju štetu tužitelj potražuje od I i II tuženika. Presuda je također ukinuta i u dijelu koji se odnosi na zahtjev svih stranaka za naknadom parničnog troška.

5. U daljnjem tijeku postupka tužitelj, s obzirom na promjenu valute i ishod provedenog vještačenja, konačno precizira svoj zahtjev na način da od I i II tuženika potražuje solidarnu naknadu štete u visini od 30.000,00 EUR, što se odnosi na vrijednost stana, sa zateznim kamatama od dana kupoprodaje s III i IV tuženicima 12.07.1994. pa do isplate, dok povlači tužbu u odnosu na V tuženika UV, u odnosu na kojeg je presuda bila ukinuta. Tužitelj također ustraje kod zahtjeva za naknadom parničnog troška od I i II tuženika.

6. I i II tuženici osporavaju zahtjeve u cijelosti, II tuženik navodi da su nekretninu prodali trećoj osobi temeljem pravomoćne sudske presude, vjerujući da su njezini vlasnici, stoga smatra da nema govora o protupravnosti u postupanju niti o obvezi naknade štete, pri čemu II tuženik ističe prigovor zastare, jer je nekretnina prodana još 1994. godine, te predlažu zahtjev tužitelja odbiti.

7. Preostali tuženici se također protive zahtjevima tužitelja, a nakon što su zahtjevi tužitelja spram III i IV tuženika pravomoćno odbijeni, III. tužena potražuje naknadu parničnog troška, dok i V. tuženik traži naknadu parničnog troška, pri čemu se ne protivi povlačenju tužbe u dijelu koji je preostao nakon ukidanja presude.

8. S obzirom da je V tuženik pristao na povlačenje tužbe to je sud primjenom čl. 193. st. 2. ZPP-a riješio kao u toč. I rješenja iz izreke.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Kupoprodaji ugovor od 28. prosinca 1987., spis ovog suda poslovni broj P-17456/10, Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 12. srpnja 1994., ugovor o darovanju nekretnine od 4. svibnja 2004., Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 1. lipnja 2005., izvadak iz knjige položenih ugovora, povijesni zemljišnoknjižni izvadak, dopis, rješenja, domovnice i procjenu vrijednosti stana. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i tuženice PVN, kao i dokaz saslušanjem svjedoka DV i IV, međutim njihove iskaze sud nije posebno cijenio za donošenje ove odluke, jer su isti saslušani na okolnost postojanja dobre vjere na strani III, IV i V tuženika, a u ovom stadiju postupka u odnosu na te tuženike više nema postavljenog zahtjeva.

10. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u odnosu na I i II tuženike u pogledu glavnice, djelomično osnovanim u pogledu tijeka kamata, dok je u odnosu na III i V tuženike osnovan zahtjev za naknadom parničnog troška. Kako u odnosu na IV tuženika više nije preostalo odlučiti ni o kakvom zahtjevu tužitelja, a IV tuženika nije niti postavio zahtjev za naknadom troška, to isti nije obuhvaćen izrekom ove presude.

11. U ovom sporu riječ je zahtjevu kojim tužitelj konačno traži od I i II tuženika naknadu štete koja se činjenično temelji na tome da su isti na temelju nepostojećeg ugovora nezakonito otuđili tužiteljevu nekretninu, prodavši tužiteljev stan broj 151, površine 40,20 čm u stambenoj zgradi u [adresa], sagrađenoj na čestici broj 1783/5 k. o. [katastarska općina], na kojem su se uknjižili presudom, iako nisu bili vlasnici istoga, što je kasnije utvrđeno i u pravomoćno okončanoj parnici.

12. Iz dokumentacije u spisu te iz sadržaja spisa ovog suda poslovni broj P- 17456/10 kao relevantno proizlazi slijedeće:

- da su I. tuženica i II. tuženik 8. prosinca 1993. podnijeli Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv prednika tužitelja pok. TV radi utvrđenja da su svaki u 1/2 dijela suvlasnici stana u [adresa], stan broj 15, te izdavanja tabularne isprave, koji su zahtjev činjenično utemeljili na tvrdnji da su sa tuženikom zaključili Kupoprodajni ugovor dana 14. svibnja 1991. te mu isplatili kupoprodajnu cijenu, nakon čega im je tuženik predao stan u posjed, no nije vratio ugovor koji je preuzeo radi potpisa i ovjere te je napustio Republiku Hrvatsku,

- da je sud 6. travnja 1994. donio presudu poslovni broj P-8401/93 kojom je naložio tamo tuženiku TV da tužiteljima ČV i RV izda tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva predmetne nekretnine koju će u protivnom zamijeniti ta presuda, dok je odbio zahtjev za utvrđenje da su vlasnici nekretnine,

- da je ta presuda postala pravomoćna 21. lipnja 1994.,

- da su I. tuženica I II. tuženik temeljem te presude, a povodom prijedloga podnesenog pod poslovnim brojem Zs-10963/94, upisali kao vlasnici predmetnog stana, svaki u 1/2 dijela, kada je i došlo do upisa stana u knjigu položenih ugovora,

- da su I. tuženica i II. tuženik, kao prodavatelji, sa III. tuženicom i IV. tuženikom, kao kupcima, zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnine 12. srpnja 1994. temeljem kojeg su se III. tuženica i IV. tuženik upisali kao vlasnici, svaki u 1/2 dijela,

- da su IV. tuženik kao darovatelj i III. tuženica kao daroprimateljica 4. svibnja 2004. zaključili Ugovor o darovanju nekretnine temeljem kojeg se III. tuženica uknjižila kao vlasnica predmetne nekretnine u 1/1 dijela,

- da su III. tuženica, kao prodavateljica i V. tuženik, kao kupac, dana 1. lipnja 2005. zaključili Ugovor o kupoprodaji nekretnine temeljem kojeg se V. tuženik uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine,

- da je V. tuženik 8. studenog 2012. zaključio Ugovor o darovanju nekretnine sa FV kao daroprimateljicom temeljem koje je ona uknjižena kao vlasnica predmetne nekretnine,

- da je sud u predmetu pod poslovnim brojem P-8401/93 rješenjem od 8. listopada 2008. dopustio ponavljanje postupka i ukinuo pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8401/93 od 6. travnja 1994., nakon čega je presudom poslovni broj P-2807/03 od 21. prosinca 2009. odbio tužbeni zahtjev RV i ČV za utvrđenje da su vlasnici stana u [adresa], stan broj 151, kao i zahtjev za izdavanja tabularne isprave a usvojio protutužbeni zahtjev TV za utvrđenje da je vanknjižni vlasnik tog stana i brisanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a koja je presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, a ukinuta u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za utvrđenje vanknjižnog vlasništva i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja,

- da je pravomoćnom presudom poslovni broj P- 17456/10 od 27. rujna 2011. prihvaćen tužbeni zahtjev TV za utvrđenje nepostojanja Ugovora o kupoprodaji stana od 14. travnja 1991.

13. Navedene činjenice među strankama nisu bile sporne. Prijeporno je postoji li odgovornost I i II tuženika za naknadu štete tužitelju, u čemu se ista ogleda, kao i osnov i visina te štete.

14. S obzirom da da sama činjenica da je raspolagano tuđom stvari ne čini ugovor ništavim (čl. 460. Zakona o obveznim odnosima - ''Narodne novine'' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, odnosno sada čl. 382. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 35/05 i 41/08), to je zaključak suda da sama raspolaganja predmetnim stanom, odnosno njegova prodaja od I i II tuženika, pa sve do V tuženika, sama po sebi ne dovode do nišavosti. Upravo zbog navedenog tužbeni je zahtjev u ovoj pravnoj stvari pravomoćno odbijen u odnosu na sve tuženike u dijelu koji se odnosi na ništavost svakog pojedinačnog ugovornog raspolaganja, a posljedično nije bio osnovan niti zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije uknjižbi prava vlasništva na temelju tih pravnih poslova.

15. U pogledu zahtjeva za naknadu štete koji je postavljen u odnosu na I i II tuženike, tužitelj isti činjenično temelji na tome da se njihova štetna radnja sastoji u nezakonitom otuđenju tužiteljeve nekretnine, iako su znali da je tužitelj vlasnik iste. Tu valja reći kako je za postojanje predmetne, kao i svake druge odgovornosti za štetu, nužno da se kumulativno ostvare slijedeće pretpostavke koje mora dokazati tužitelj i to: šteta, štetnik, štetna radnja, uzročna veza između štetne radnje i štete na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje te konačno protupravnost u djelovanju štetnika.

16. Pritom prvenstveno valja istaknuti da sud nalazi utvrđenim da je tužitelj aktivno legitimiran potraživati od I i II tuženika navedenu štetu, jer iz dokaznog postupka, priloženog kupoprodajnog ugovora (list 8), a poglavito iz pravomoćne presude P- 2807/03 od 21.12.2009. proizlazi da je upravo njegov prednik pok. TV bio vanknjižni vlasnik stana u [adresa] na adresi [adresa], na VIII katu, površine 40,20 m2, koji stan je bio predmetom nezakonite uknjižbe presudom, a potom i kasnijeg raspolaganja I i II tuženika.

17. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u priklopljeni spis ovog suda P-17456/10 u kojem je sud 27.09.2011. donio presudu kojom je utvrdio ne postojanje Ugovora o kupoprodaji stana od 14.04.1991. između tamo tuženika RV i CV kao kupaca, te TV kao prodavatelja, a koji stan se nalazi u Zagrebu na adresi [adresa], na VIII katu, površine 40,20 m2. Navedena presuda postala je pravomoćna dana 23.04.2013. kada je Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-437/12 odbio kao neosnovane žalbe RV i CV.

18. U navedenom pravomoćno okončanom parničnom postupku sud je nakon provedenog dokaznog postupka našao nedvojbeno utvrđenim, a koje utvrđenje je prihvatio i drugostupanjsku sud, da su RV i CV u stan prednika tužitelja uselili kao najmoprimci – podstanari, da prednik tužitelja pok. TV s njima nikada nije sklopio kupoprodajni ugovor (što je utvrđeno i pravomoćnom presudom P-2807/03 od 21.12.2009.), te da nikada nije ovjerio svoj potpis na navodno sklopljenom kupoprodajnom ugovoru, a niti mu je ikada isplaćena kupoprodajna cijena. Kako dakle nikada nije sklopljen ugovor o kupoprodaji između stranaka, to je pravomoćnom presudom i utvrđeno da isti ne postoji.

19. Za navedene činjenice ovaj sud je vezan i u istima nalazi na nedvojbeni način utvrđenu protupravnost u postupanju ovdje I i II tuženika kao štetnika, koji su, iskoristivši situaciju u kojoj tužitelj zbog ratnih zbivanja nije bio u RH, krivotvorili ugovor i umjesto da predmetni stan koriste kao podstanari, na istom su se uknjižili kao vlasnici, a potom su isti prodali ovdje III i IV tuženicima.

20. Pritom se ističe da su III i IV tuženici, a i kasniji stjecatelj V tuženik, svakako bili savjesni stjecatelji, jer su predmetni stan kupili posredstvom Agencije za promet nekretnina, u vrijeme dok su se I i II tuženici već bili na temelju krivotvorenog ugovora i kasnije ukinute sudske presude upisali kao vlasnici, platili su porez na promet nekretnina, te nisu imali nikakvih razloga sumnjati u to da im stvar koju kupuju ne bi pripadala, slijedom čega je upravo iz navedenih razloga tužbeni zahtjev u odnosu na iste u ovom predmetu najprije odbijen, a u preostalom dijelu u konačnici i povučen. Međutim, čak i da nije tako, njihova dobra ili zla vjera nije od utjecaja na protupravnost postupanja I i II tuženika, već samo može dovesti do eventualne proširene odgovornosti i preostalih tuženika, u odnosnu na koje u ovom stadiju parnice više nema zahtjeva.

21. Takvo postupanje I i II tuženika stoga stoji u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju tužitelj trpi, a ista se ogleda u činjenici da zbog poduzete protupravne radnje I i II tuženika, tužitelj više ne može ostvariti svoje pravo raspolaganja predmetnom nekretninom, niti je njezina imovinska vrijednost više u tužiteljevoj imovini.

22. Radi utvrđivanja visine nastale štete sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.ing. Žarku Željku sa zadatkom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine na dan 12.7.1994. pod pretpostavkom prosječne uređenosti predmetnog stana. Vještak se kod izrade nalaza koristio poredbenom procjenom te je najprije utvrdio vrijednost stana na dan izrade nalaza i mišljenja u iznosu od 110.000,00 EUR, a potom vrijednost na dan 12.7.1994. u iznosu od 30.000,00 EUR.

23. Tako sačinjenom nalazu i mišljenju niti jedna od parničnih stranaka nije prigovarala, sud ga je prihvatio kao stručan i objektivan, a tužitelj je prema istom svoj zahtjev precizirao na način da je od I i II tuženika konačno potraživao iznos od 30.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 12.7.1994.

24. Sud slijedom navedenog nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za naknadom štete, međutim smatra da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari trebao zahtjev postaviti prema varijanti nalaza na dan izrade nalaza i mišljenja, a ne na dan sklapanja kupoprodajnog ugovora između I i II tuženika s jedne strane, te III i IV tuženika s druge strane. Sve navedeno iz razloga što se po mišljenju suda radi o za tužitelja totalnoj šteti, odnosno o materijalnoj šteti koju isti nije ni platio, niti ju je na bilo koji način reparirao, slijedom čega se ta šteta sukladno čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) računa prema cijenama na dan donošenja sudske odluke, posljedično čemu tužitelju pripadaju i zatezne kamate od donošenja prvostupanjske presude. Istu pravnu situaciju propisuje i odredba čl. 1098. st.2 sada važećeg Zakona o obveznim odnosima (ZOO/05).

25. Kako je tužitelj svoj zahtjev postavio prema drugoj varijanti nalaza i mišljenja to je sud isti prihvatio, no valjalo je odbiti dio zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate od 12.7.1994. pa do donošenja ove presude.

26. Nadalje, sud smatra da je osnovan dio zahtjeva kojim tužitelj od I i II tuženika traži solidarnu naknadu štete. Naime, prema odredbi čl. 206. ZOO/91, odnosno čl. 1107. ZOO/05, za štetu koju je više osoba uzrokovalo zajedno one odgovaraju solidarno, a solidarno su odgovorne i osobe koje su radile povezano, a ne može se utvrditi njihov udio u uzrokovanoj šteti niti koja od njih je štetu uzrokovala. S obzirom da su I i II tuženici postupali zajedno, a bili su zajedno i tuženi u svim pravomoćno okončanim parničnim postupcima u kojima je utvrđeno da ugovor s tužiteljem nikada nije nastao, to je i njihova odgovornost solidarna.

27. Konačno što se tiče istaknutog prigovora zastare (koji je u ovoj pravnoj stvari istaknuo samo II tuženik, a ne i I tužena) valja istaknuti da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju pet godina od dana kada je šteta nastala.

28. Točno je da su I i II tuženici predmetni stan otuđili kupoprodajnim ugovorom koji su sklopili s III i IV tuženicima još dana 12.7.1994., što predstavlja doista njihovu štetnu radnju, međutim tada još šteta za prednika tužitelja nije nastala jer on o njoj, pa dakle niti o njezinom opsegu i visini, tada još nije imao nikakvih saznanja.

29. Po mišljenju suda tužitelj (odnosno njegov pravni prednik pok. TV) sve do pravomoćnosti presude P-2807/03 od 21.12.2009., koja je postala pravomoćna i ovršna 3.11.2010., uopće nije imao aktivnu legitimaciju tužiti I i II tuženike za štetu, jer su isti tada bili upisani kao vlasnici nekretnine. Stoga je tek pravomoćnošću navedene presude tužitelj kao oštećenik doznao za to da su radnje I i II tuženika protupravne i da je on utvrđen vlasnikom predmetnog stana, slijedom čega od tada za njega doista i nastaje šteta te mu počinje teći subjektivni trogodišnji zastarni rok.

30. Kako isti do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 27.01.2012. još nije istekao, to je prigovor zastare utvrđen u cijelosti neosnovanim.

31. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti i presuditi kao u izreci.

32. Temeljem čl. 154. st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se u odnosu na I i II tuženike odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 500 bodova, sastav podneska od 19.9.2024. (tbr. 8/1) 500 bodova, sastav žalbe (tbr. 10/1) 625 bodova, zastupanje na ročištima 14.4.2015., 18.5.2015., 16.9.2015., 16.10.2015. (tbr. 9/5) po 50 bodova i zastupanje na ročištima 8.7.2015., 11.12.2015., 6.5.2019., 30.6.2020. i 26.3.2025. (tbr. 9/1) po 500 bodova, ukupno 4.325 bodova odnosno 8.650,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 2.162,50 EUR, trošak vještačenja od 464,54 EUR i pristojba na presudu od 346,41 EUR pa ukupan trošak tužitelja iznosi 11.623,45 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155. ZPP-a.

33. III i V tuženicima, u odnosu na koje je zahtjev pravomoćno odbijen te povučen, a zastupani su po odvjetniku, dosuđena je naknada koja se u odnosu na I i II tuženike odnosi na: sastav podneska od 18.5.2015. (tbr. 8/1) 500 bodova, zastupanje na ročištima 14.4.2015., 18.5.2015., 16.9.2015., 16.10.2015. (tbr. 9/5) po 50 bodova i zastupanje na ročištima 8.7.2015., 11.12.2015., 6.5.2019., 30.6.2020. i 26.3.2025. (tbr. 9/1) po 500 bodova, ukupno 3.200 bodova odnosno 6.400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 10% na ime zastupanja dva tuženika, što ukupno iznosi 7.040,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 1.760,00 EUR, pa ukupan trošak III i IV tuženika iznosi 8.800,00 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155. ZPP-a.

34. Na tako utvrđeni trošak strankama pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 17. travnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 346,41 EUR

2. I tuženoj osobno

3. II tuženiku po punomoćniku

4. III i V tuženicima po punomoćniku

5. IV tuženiku osobno