REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-676/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima Jeleni Matulić i Borisu Biliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o., Lovretska 25, Split, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 13.ožujka 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Vesne Restović, odvjetnice u Splitu, i punomoćnice tuženika Jelene Matulić, odvjetnice u OD Matulić i Bilić d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 17.travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 9012395944 od 6.4.2007.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 130.400,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 130.400,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 9012395944 od 6.4.2007.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, odnosno sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita, članak 7.2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ova obavijest sastavni dio ovog ugovora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 20.607,31 EUR (slovima: dvadeset tisuća šest stotina sedam eura trideset jedan cent), sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.prosinca 2007., od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

na iznos od

41,82 EUR 31.08.2007.

34,30 EUR 30.09.2007.

18,25 EUR 31.10.2007.

55,19 EUR 30.11.2007.

36,46 EUR 31.12.2007.

36,84 EUR 31.01.2008.

79,13 EUR 29.02.2008.

87,24 EUR 31.03.2008.

176,40 EUR 30.04.2008.

70,94 EUR 31.05.2008.

75,30 EUR 30.06.2008.

66,65 EUR 31.07.2008.

67,14 EUR 31.08.2008.

72,24 EUR 30.09.2008.

115,01 EUR 31.10.2008.

86,17 EUR 30.11.2008.

116,95 EUR 31.12.2008.

121,66 EUR 31.01.2009.

123,72 EUR 28.02.2009.

117,24 EUR 31.03.2009.

222,83 EUR 30.04.2009.

109,81 EUR 31.05.2009.

360,91 EUR 31.07.2009.

108,42 EUR 31.08.2009.

107,91 EUR 30.09.2009.

103,95 EUR 31.10.2009.

111,37 EUR 30.11.2009.

116,78 EUR 31.12.2009.

125,48 EUR 31.01.2010.

123,21 EUR 28.02.2010.

134,45 EUR 31.03.2010.

131,99 EUR 30.04.2010.

239,36 EUR 31.05.2010.

171,14 EUR 30.06.2010.

163,88 EUR 31.07.2010.

183,49 EUR 31.08.2010.

177,18 EUR 30.09.2010.

163,83 EUR 31.10.2010.

1.488,17 EUR 12.11.2010.

169,96 EUR 30.11.2010.

195,18 EUR 31.12.2010.

173,55 EUR 31.01.2011.

173,82 EUR 28.02.2011.

161,65 EUR 31.03.2011.

58,78 EUR 31.05.2011.

202,35 EUR 30.06.2011.

232,88 EUR 31.07.2011.

252,12 EUR 31.08.2011.

215,87 EUR 30.09.2011.

206,51 EUR 31.10.2011.

208,81 EUR 30.11.2011.

208,61 EUR 31.12.2011.

221,85 EUR 31.01.2012.

77,50 EUR 29.02.2012.

227,70 EUR 31.03.2012.

222,96 EUR 30.04.2012.

226,21 EUR 31.05.2012.

229,32 EUR 30.06.2012.

225,19 EUR 31.07.2012.

196,84 EUR 31.08.2012.

215,92 EUR 30.09.2012.

219,70 EUR 31.10.2012.

226,05 EUR 30.11.2012.

225,06 EUR 31.12.2012.

227,67 EUR 31.01.2013.

217,32 EUR 28.02.2013.

215,36 EUR 31.03.2013.

225,59 EUR 30.04.2013.

210,31 EUR 31.05.2013.

79,58 EUR 30.06.2013.

206,63 EUR 31.07.2013.

211,00 EUR 31.08.2013.

213,72 EUR 30.09.2013.

219,73 EUR 31.10.2013.

451,21 EUR 30.11.2013.

253,75 EUR 31.01.2014.

151,78 EUR 28.02.2014.

152,60 EUR 31.03.2014.

149,45 EUR 30.04.2014.

122,89 EUR 31.05.2014.

407,00 EUR 30.06.2014.

23,88 EUR 31.07.2014.

670,71 EUR 31.08.2014.

155,86 EUR 30.09.2014.

158,86 EUR 31.10.2014.

161,16 EUR 30.11.2014.

161,85 EUR 31.12.2014.

162,89 EUR 31.01.2015.

167,22 EUR 28.02.2015.

163,00 EUR 31.03.2015.

162,21 EUR 30.04.2015.

169,61 EUR 31.05.2015.

163,24 EUR 30.06.2015.

167,22 EUR 31.07.2015.

162,31 EUR 31.08.2015.

160,59 EUR 30.09.2015. 3.163,91 EUR 30.09.2015.

i

r i j e š i o j e :

I. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 22.studenoga 2024.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 7.077,95 EUR (slovima: sedam tisuća sedamdeset sedam eura devedeset pet centi) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17.travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 15.svibnja 2019. navodi se da je tužitelj 6.travnja 2007. s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj: 9012395944 temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 130.400,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika, te 12.studenoga 2010. prvi Dodatak ugovoru i 11.prosinca 2015. drugi Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl.1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, čime je otplatu kredita, u čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu, te je u čl. 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,35 % godišnje ugovorivši u istom članku kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika („sukladno odluci banke") bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/2012. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je 13.lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl. brojem Pž-7129/2013-4, u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14012012, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je dao izraditi financijski izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznosi ukupno 19.535,21 EUR, od čega na ime razlike anuiteta iznos od 15.183,73 EUR i iznos od 4.348,47 EUR na ime razlike glavnice.

1.1. Slijedom navedenog, pored činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c ZPP-a, te čl.1111.Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora ima pravni interes i predlaže da sud donese presudu kojom će:

-pod točkom I. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 9012395944 od 6.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 130.400,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 130.400,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

-pod točkom II. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 9012395944 od 6.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, odnosno sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita, članak 7.2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ova obavijest sastavni dio ovog ugovora,

-pod točkom III. izreke naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju ukupan iznos od 19.535,21 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate,

-pod točkom IV. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.2. Nakon provedenog osnovnog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 21.rujna 2022. uredio tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 20.141,17 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tužitelj je na taj način djelomično povisio tužbeni zahtjev za iznos od 605,96 EUR, čemu se tuženik usprotivio.

2. Rješenjem od 13.siječnja 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja oglednog postupka broj Gos-1/19 koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, koji postupak je nastavljen rješenjem od 24.studenoga 2020.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnovu i visinu, kao i navode tužbe, ističe prigovor zastare, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz osudu tužitelja na naknadu troškova postupka. Tuženik osporava pravni interes tužitelja za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je tužitelj pristao na konverziju kredita na način da je s tuženikom sklopio Aneks Ugovora o kreditu, a kojim je došlo i do izmjene kamatne stope. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, smatrajući da se presuda donesena u sporu radi kolektivnih prava i interesa ne može primijeniti u ovom postupku. Nadalje, tuženik se poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj: 9012395944 od 6.travnja 2007., Prvog Dodatka Ugovoru o kreditu od 12.prosinca 2010., Dodatka ugovoru o kreditu od 11.prosinca 2015., otplatnog plana, pregleda uplata po kreditu, plana otplate, knjigovodstvene kartice tuženika za predmetni ugovor o kreditu, Izvoda otvorenih stavaka na dan 30.ruja 2015. za ugovor o kreditu broj 9012395944, Izračuna konverzije kredita na dan 15.rujna 2015., novog otplatnog plana, Obavijesti o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita, Općih uvjeta tuženika o poslovanju s građanima tuženika na snazi od 1.studenoga 2004., financijskim vještačenjem po sudskom vještaku za financije Matiji Trogrlić i dopunskim financijskim vještačenjem, te saslušanjem tužitelja.

5. Presudom ovog suda posl.br. P-427/2021 od 29.prosinca 2022. u cijelosti je prihvaćen kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno pod točkama 1.1. i 1.2. obrazloženja, te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.064,64 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, protiv koje odluke je žalbu izjavio tuženik.

6. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-291/2023-3 od 7.veljače 2024. prihvaćena je žalba tuženika, te je u cijelosti ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da iz pobijane presude nije moguće ocijeniti na temelju kojih dokaza i koje činjenice je kao odlučne za predmet spora utvrdio ovaj sud, kako u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje, tako i u odnosu na tužbu i zahtjev koji se odnosi na isplatu. Slijedom navedenoga, potrebno je u ponovljenom postupku provesti predložene dokaze, te donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu koja će sadržavati razloge o odlučnim činjenicama i zauzeto materijalno-pravno stajalište.

8. U nastavku postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i dopunskim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Matiji Trogrlić radi očitovanja na prigovore tuženika. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje SS iz razloga što tuženik nije dostavio njenu adresu ili više podataka o osobi svjedoka kako bi sud adresu pribavio po službenoj dužnosti, iako je to više puta naloženo tuženiku.

9. Nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 22.studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev pod točkom III. izreke na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 20.607,31 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom. Tužitelj je na taj način djelomično povisio tužbeni zahtjev za iznos od 466,14 EUR, čemu se tuženik usprotivio.

10.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

11. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa koji je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznosa na ime više plaćene glavnice.

12. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, da je konverzijom utvrđena pretplata tužitelja koja je istom uračunata u otplatu kredita, kao i da je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice.

13. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 6.travnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012395944, kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 130.400,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stambenog objekta (čl.1.Ugovora), uz obvezu tužitelja na otplatu u roku od 360 mjeseci, uz jednake mjesečne anuitete koji u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (čl.7.2.Ugovora). Isto tako nije sporno da je čl.4. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kreditiranju građana, kao i da je u čl.5. ugovoreno da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate. Nije sporno ni da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), kao i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, među strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak ugovora o kreditu dana 11.prosinca 2015., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili preostalu neotplaćenu glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015., kao i da je utvrđen iznos preplate do dana konverzije.

14. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

15. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 6.travnja 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

16. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

18. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

19.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

22. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo drugotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugouženika.

23. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.

24. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 1., 4., 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

26. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

27. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

28. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

29. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

30. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 1., 4., 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.

31. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

31.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

31.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

31.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 15.svibnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

32. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik je na tu okolnost predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje SS, bivše zaposlenice tuženika, ali je sud morao odustati od izvođenja tog dokaza jer tuženik nije dostavio podatke o adresi svjedokinje ili više drugih podataka kako bi sud mogao sam utvrditi adresu svjedokinje.

33. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja, koji su svom iskazu navodi mu je novac bio potreban za kupnju stana, da se raspitivao kod više banaka, da je bio klijent tuženika (otvoren račun na koji je primao mirovinu) i da je u dogovoru sa suprugom odlučio podignuti eurski kredit kod Raiffeisen bank, koja je bila puno povoljnija od svih ostalih banaka. Međutim, trebao je kod navedene banke prebaciti primanje mirovine, pa su otišli kod tuženika po odrezak od mirovine, gdje im je zaposlenica tuženika rekla da može tužitelju napraviti ustupak kao dugogodišnjem klijentu, tako da dobije krediti u valuti CHF. Međutim, tužitelj je ostavio osobnu iskaznicu kod Raiffeisen bank d.d., izašao je iz poslovnice tuženika, a za njim su doslovno dotrčale šefica poslovnice i zaposlenica, te vratile tužitelja i njegovu suprugu u banku. Rekle su da imaju razne popuste, da će tako kredit biti povoljniji, kamata će biti negdje ispod 4%, a valuta CHF je već dugi niz godina stabilna. Tada se čak posvađao sa suprugom, koja je otišla u Raiffeisen bank po njegovu osobnu iskaznicu, a tužitelj je morao osigurati jamca i hipoteku na stanu koji je kupio. Tekst ugovora sastavila je banka, tužitelj ga je letimično prošao, najvažnija mu je bila visina mjesečne rate, i u tom trenutku nije znao da će uslijed povećanja tečaja CHF-a rasti i njegova mjesečna rata. Nitko ga od zaposlenika tuženika nije prije sklapanja ugovora upozorio na rizike vezane za ugovaranje kredita u valuti CHF, a nikakva tumačenja nije dobio ni u pogledu promjenjive kamatne stope i načina njenog mijenjanja. Tužitelj smatra da ne bi mogao u ugovoru ništa promijeniti jer je bilo "potpisati ugovor ili ne". U vrijeme zaključenja ugovora bio je u mirovini, nije bio obrtnik niti vlasnik poslovnih udjela i sl. U kupljenom stanu stanuje s obitelji, isti nikada nije iznajmljivao, a ugovorena rata bila je 371,62 EUR, počela je postepeno rasti već nakon pola godine, da bi u jednom trenutku došla do iznosa od 663,61 EUR. Kod tuženika mu je rečeno da je to zbog potražnje kredita, s tim da je tužitelju prilikom ugovaranja kredita rečeno da niti porast kamate neće dovesti do porasta rate jer je ova vrsta kredita u prodaji već 7-8 godina. Nikakve pisane obavijesti nije dobio od tuženika, osim opomena, a zbog visine rate postojala je mogućnost da ne bude mogao otplaćivati kredit i da mu tuženik oduzme stan. Supruga je tada bila nezaposlena, dok je tužitelj predavao u vojsci u Šibeniku, a radili su i dodatne poslove, išao je tužitelj raditi i u Austriji, sve kako bi mogao otplaćivati kredit. Iz banke su ga zvali vezano za konverziju kredita i tada je saznao da je nakon 11 godina otplate kredita dužniji banci nego u trenutku podizanja kredita. Od same konverzije očekivao je smanjenje rate, tekst dodatka je letimično preletio i potpisao, a da u tom trenutku nije ništa razumio. Zahvaljujući tome što su tužitelj i supruga radili dodatno i uplaćivali veće iznose na ime otplate, navedeni kredit je zatvoren negdje 2018. Dodatak ugovoru koji je tužitelj s tuženikom sklopio prije konverzije odnosio se na način plaćanja i prijevremenu otplatu, odnosno da tuženik dozvoli tužitelju da godišnje uplaćuje veći iznos.

34. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana za tužitelja i njegovu obitelji, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

35.Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

36. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Matiji Trogrlić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi nakon njegove dopune, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

37. U nalazu i mišljenju sudski vještak Matija Trogrlić navodi da je po predmetnom ugovoru o kreditu, u utuženom razdoblju od dospijeća 4. anuiteta 31. kolovoza 2007. do dospijeća 101. anuiteta 30. rujna 2015., zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platio:

-uz obračun kamata u cijelom utuženom razdoblju po stopi od 4,35% iznos od 122.448,21 kn od čega 31.076,47 kn zbog promjene kamatne stope, i iznos od

91.371,74 kn zbog primjene valutne klauzule,

-uz obračun kamata po stopi od 4,35%, a od 1. siječnja po stopi od 3,23%, iznos od 127.915,13 kn, od čega 39.157,68 kn zbog promjene kamatne stope, i iznos od 88.657,45 kn zbog primjene valutne klauzule.

38. Na dan konverzije 30. rujna 2015. nedospjela glavnica po ugovoru iznosi 428.214,83 kn (utvrđena uz izračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,35% i preračun u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan iskorištenja kredita 19. travnja 2007.), odnosno 424.930,02 kn ( utvrđena uz izračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,35% a od 1. travnja 2014. po stopi od 3,23% i preračun u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan iskorištenja kredita 19. travnja 2007.), ili 448.768.50 kn utvrđena konverzijom i preračunata u kune po srednjem tečaju tuženika za EUR na dan konverzije.

39. U dopunskom nalazu i mišljenju sudski vještak Matija Trogrlić se očitovao o prigovorima tuženika na osnovni nalaz i mišljenje, te ponovnim izračunom utvrdio da je tužitelj od dospijeća 4. anuiteta dana 31. kolovoza 2007. do dospijeća 101. anuiteta 30. rujna 2015., zbog promjene kamatne stope i promjene valutne klauzule:

-uz obračun kamata u cijelom utuženom razdoblju po stopi od 4,35%, više platio 16.251,69 €, odnosno 18.979,63 € uvećano za razliku više plaćene glavnice od 2.727,94 €, te iznos od 16.811,57 €, korigirano za 2.168,6 € koliko je tuženik priznao tužitelja po konverziji;

-uz obračun kamata po stopi od 4,35% a od 1. siječnja 2014. po stopi od 3,23%, više platio 16.977,25 €, odnosno 20.141,16 € uvećano za razliku više plaćene glavnice od 3.163,91 €, i 17.973,10 € korigirano za 2.168,6 € koliko je tuženik priznao tužitelja po konverziji.

40. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud nedvojbeno zaključuje da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka za financije proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do 30. rujna 2015. pretplatio ukupan iznos od 17.443,40 EUR (stupac 6.varijante II. str.6.nalaza i mišljenja). Prilikom konverzije nije pravilno utvrđena preostala glavnica, već bi ista trebala biti manja za 3.163,91 EUR, iz čega nedvojbeno proizlazi da tužitelj provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećen odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Naime, tužitelj je od dana otplate kredita do dana konverzije preplatio ukupan iznos od iznos od 17.443,40 EUR na ime ništetnih odredbi ugovora, dok je pravilnim izračunom konverzije glavnica tužitelju treba biti manja za iznos od 3.163,91 EUR. Ono što je bitno za naglasiti jest da je iznos preplata koji je tuženik priznao tužitelju u konverziji iznosio 59.173,52 kn ili po tečaju za EUR na dan konverzije od 7,66548 iznos od 7.747,76 EUR, za koji je ugovoreno da će se koristiti za umanjenje budućih obveza plaćanja anuiteta konvertiranog kredita. Dakle, tužitelj potražuje pretplatu do dana konverzije, koja je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je pretplata priznata tužitelju u konverziji iskorištena za umanjenje njegovih budućih obveza po kreditu nakon provedene konverzije, pa samim time nema u tom dijelu nikakve dvostruke naplate od tuženika.

41. U konkretnom slučaju sporazum o konverziji sklopljen između tužitelja i tuženika je valjan, niti su parnične stranke osporavale njegovu valjanost. Predmet Dodatka ugovora jest ispunjavanje zakonske obveze tuženika prema uvjetima propisanim ZID ZPK-a/2015, kojim se mijenjaju odredbe osnovanog ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te sporazum o raspolaganju pretplatom, kako je i navedeno u čl.1.Dodataka ugovoru. Konverzijom je osnovni ugovor o kreditu u valuti CHF (realiziran u HRK) izmijenjen u kredit u valuti EUR uz redovnu kamatnu stopu, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije nedvojbeno je utvrđeno da konverzijom tužitelj nije došao u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da je bio korisnik kredita u euro, jer je vještak za financije utvrdio postojanje pretplate kako po osnovi ništenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i po osnovi izračuna preostale neotplaćene glavnice. Ovo je posljedica toga što ni tuženiku u trenutku izrade obračuna konverzije nije bilo poznato da će dvije godine kasnije postati pravomoćna naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule. Dakle, sklopljenom konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka, odnosno između tužitelja i tuženika.

42. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, treba navesti da je tuženik sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, pa ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž- 650/2023 od 27.rujna 2023.). Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, pa nema mjesta uzimanju u obzir tzv.negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

43.Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 22.studenoga 2024. konačno uredio tužbeni zahtjev, na način da od tuženika potražuje pod točkom III. isplatu iznosa od 20.607,31 EUR na ime pretplate izvršene na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i razlike u izračunu preostale glavnice, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tužitelj je na taj način povisio tužbeni zahtjev za iznos od 466,14 EUR, koju preinaku je sud dopustio rješenjem donesenim na ročištu održanom 2.prosinca 2024. Naime, prema pravnom stajalištu zauzetom na sjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26.studenoga 2021. dopuštena preinaka je nakon provedenog financijskog vještačenja u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (točka I.izreke ovog rješenja).

44. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

45. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

46. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i razlike u obračunu preostale glavnice u iznosu od 20.607,31 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

47. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

48. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 20.607,31 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 250 bodova, za sastav obrazloženih podneska od 20.studenoga 2019., 21.rujna 2022. i 22.studenoga 2024. po 250 bodova za svaki podnesak (250x3), za sastav žalbe protiv rješenja o prekidu postupka 50 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 3.prosinca 2019., 1.prosinca 2022., 12.rujna 2024., 2.prosinca 2024., 22.siječnja 2025. i 13.ožujka 2025. po 250 bodova za svako ročište (250x6), za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanom 5.listopada 2022.-125 bodova, i za pristup ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno 2 725 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 5.450,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 6.812,50 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 265,45 EUR, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 7.077,95 EUR. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

U Splitu, 17.travnja 2025.

Sutkinja:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.