Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-906/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Osijeku broj Su-1247/11, radi utvrđenja i isplate, nakon rasprave zaključene dana 2. travnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja MV, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Mišević i Jarić d.o.o. u Osijeku i punomoćnika tuženika Davora Petrović, odvjetnika u Osijeku, temeljem generalne punomoći broj Su-738/11 deponirane kod Županijskog suda u Osijeku, dana 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 518-50- 2023891, zaključen dana 02.10.2003. godine između tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 173,11 eur (stosedmadesettrieurajedanaestcenti), s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 08. ožujka 2007 do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g., a od 1. siječnja 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 292,17 EUR ,sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 17.travnja 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 15. listopada 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tužitelj je kao korisnik kredita sa Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditorom, dana 02.10.2003. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 518-50-2023891, u iznosu od 15.375,00 CHF, s rokom otplate od 60 mjeseci. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 9. ugovorena je mogućnost prijevremene otplate kredita, samo „uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“. Tužitelj je dana 08.03.2007. godine izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita a tuženik mu je tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 173,11 eur. O ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu nije se posebno pregovaralo, te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovoralo, ista je nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o izlaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. godine usvojen je između ostalih zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj predlaže da nadležni sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 518-50-2023891, zaključen dana 02.10.2003. godine između tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 173,11 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 08.03.2007 do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje; od 1.1.2008. do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik dana 02.10.2003. sklopili Ugovor o kreditu 518-50-2023891 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 15.375,00 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 9,85% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna. Tužitelj je u tužbi naveo kako je tuženik naplatio i iznos od 173,11 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iako ugovorne strane nisu pregovarale o visini te naknade, te da je navedena odredba ugovora o kreditu također ništetna. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. stavak 1. toč. 7. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Nakon pojedinačnih pregovora za zaposlenikom tuženika, tužitelj se odlučio zaključiti predmetni ugovor. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 15.10.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što su mu objašnjene sve odredbe predmetnom ugovora, odlučio sklopiti Ugovor o kreditu sa tuženikom, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Da bi se moglo govoriti o nepoštenim ugovornim odredbama, nije bitno da se radi o tipskom ugovoru, kako to ističe tužitelj, već je odlučno da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Stranke predmetnog ugovora pregovarale su o svim odredbama ugovora jednako. Tuženika nitko nije prisilio da zaključi predmetni ugovor sa odredbama kako su mu bile ponuđene. S obzirom da je tužitelj zaključio predmetni ugovor, logično je zaključiti da su se stranke usuglasile u vezi svih odredaba ugovora. Bitno je istaknuti da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, sud najprije treba utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Obzirom su sporne odredbe u konkretnom slučaju jasne, razumljive i uočljive, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada odredbe ne bi imale navedena obilježja, sudu bi bilo dopušteno provoditi test poštenosti. Također, valja napomenuti da tužitelj nema pravo isticati ništavost spornih ugovornih odredaba s obzirom na to da je ugovor u cijelosti ispunjen. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 13.ožujka 2025. punomoćnik tužitelja je navela da ispravlja očiglednu omašku u točki I. historijata tužbe, glede navođenja valute kredita tako da umjesto:“15.375,00 CHF“ ima pisati „15.375,00 EUR“ (stranica 39 spisa).

4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Prijepis knjigovodstvene kartice, Otplatni plan, Ugovor o kreditu i saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

5. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te isplate iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade prilikom prijevremene otplate kredita.

6. Nije sporno među parničnim strankama da je dana 2.listopada 2003. sklopljen Ugovor o kreditu broj 518-50-2023891 između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojim ugovorom je kreditor odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.375,00 EUR po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

7. Odredbom čl. 9. navedenog ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

8. Nije sporno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, te nije sporno da je tužitelj dana 8.ožujka 2007. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.304,27 kn (2,50% od iznosa kredita), što je razvidno i iz Potvrde tuženika od 18.ožujka 2025. (stranica 41 spisa).

9. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetna naprijed citirana odredba čl.8 predmetnog Ugovora o kreditu.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tražbine tužitelja, te ističe prigovor zastare.

11. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Tužitelj GV, saslušan u svojstvu stranke izjavio je da je 2003. godine sklopio ugovor o kreditu sa Raiffeisen bankom za kupovinu vozila. Kredit je podignut u valuti EUR. Ne može se sada točno sjetiti zbog proteka vremena iznosa kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pročitao je ugovor, te je razumio odredbe ugovora, a što se tiče odredbe o naknadi nije bilo navedeno uz koje uvjete će se naplatiti ta naknada. Nije mu imao tko pojasniti tu odredbu s obzirom da je ugovor dobio u auto kući Lozić, te nije uopće imao mogućnost razgovarati o odredbama ugovora. Sve vezano za kupovinu automobila riješio je u auto kući. Ugovor je potpisao kod javnog bilježnika. Ne može se svega sjetiti zbog proteka vremena. Nitko mu nije pojašnjavao odredbe ugovora a niti kod javnog bilježnika. 2007. godine odlučio se prijevremeno otplatiti kredit i pri tome mu je naplaćena naknada u iznosu koji je naveden u tužbi. Nije mu rečeno u banci što sadrži taj iznos. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je u radnom odnosu u Norveškom veleposlanstvu, te je automobil kupio za osobne potrebe i koristio za osobne potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao niti privatnu firmu niti obrt. Sredstva kredita su isplaćena direktno auto-kući. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je možda zahtijevao da naknada bude manja,te da iste nema, tužitelj je izjavio da nije. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je htio pojedine odredbe ugovora mijenjati i na koji način, izjavio je da nije imao takvu mogućnost s obzirom da je ugovor bio unaprijed pripremljen (stranica 38 spisa).

14. Dakle, s obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog prijevremene otplate kredita odnosno da bi mu nastala šteta prijevremenom otplatom kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.

15. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita,može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).

16. U konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 8. ugovora o kreditu i navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, evidentno je da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezina postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

17. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

17.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

18. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

19. S obzirom na sve naprijed izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 173,11 EUR (1.304,27 kn), sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP, s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu, s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, odnosno deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023- 2 od 27.11.2023.).

20.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 292,17 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) 25 bodova, sastav pisanih podnesaka od 27.11.2024. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova i 27.02.2025 (Tbr.8.t.4.) 6,25 bodova, te za zastupanja na ročištima kod suda dana 13.03.2025. (Tbr.9.t.1) 25 bodova i 02.04.2025. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

21. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

22. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 17. travnja 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika