Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg Dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-42/2025-44

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar - Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te presude javno objavljene 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

„1. Utvrđuje se ništetnim i da nije nastao i ne proizvode pravni učinak odredbe Ugovor o kreditu broj: 178-50-2800972 od 28. travnja 2005., sklopljen između tužitelja ĆA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane.

2. Utvrđuju se ništetnim i da ne proizvode pravni učinak odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 178-50-2800972 od 28. travnja 2005., sklopljen između tužitelja ĆA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane.“

II. Utvrđuju se ništetnim i da ne proizvode pravni učinak odredbe članka 2., 3., 7. i 9. Ugovora o kreditu broj: 178-50-2800972 od 28. travnja 2005., sklopljen između tužitelja ĆA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ĆA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, iznos od 11.327,66 EUR (jedanaesttisućatristodvadesetsedameurašezdesetšestcenti), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog iznosa i to:

na iznos od 1,52 EUR od dana 06.10.2005. godine do dana isplate

na iznos od 1,35 EUR od dana 31.10.2005. godine do dana isplate

na iznos od 2,71 EUR od dana 30.11.2005. godine do dana isplate

na iznos od 12,26 EUR od dana 31.10.2008. godine do dana isplate

na iznos od 25,72 EUR od dana 28.01.2009. godine do dana isplate

na iznos od 31,52 EUR od dana 13.02.2009. godine do dana isplate

na iznos od 9,23 EUR od dana 17.03.2009. godine do dana isplate

na iznos od 12,42 EUR od dana 18.04.2009. godine do dana isplate

na iznos od 17,16 EUR od dana 21.05.2009. godine do dana isplate

na iznos od 5,71 EUR od dana 17.06.2009. godine do dana isplate

na iznos od 8,04 EUR od dana 04.08.2009. godine do dana isplate

na iznos od 9,00 EUR od dana 26.08.2009. godine do dana isplate

na iznos od 6,50 EUR od dana 22.09.2009. godine do dana isplate

na iznos od 2,74 EUR od dana 22.10.2009. godine do dana isplate

na iznos od 12,19 EUR od dana 19.11.2009. godine do dana isplate

na iznos od 13,91 EUR od dana 30.11.2009. godine do dana isplate

na iznos od 22,06 EUR od dana 31.12.2009. godine do dana isplate

na iznos od 33,64 EUR od dana 31.01.2010. godine do dana isplate

na iznos od 30,20 EUR od dana 03.03.2010. godine do dana isplate

na iznos od 45,49 EUR od dana 23.04.2010. godine do dana isplate

na iznos od 43,72 EUR od dana 30.04.2010. godine do dana isplate

na iznos od 60,50 EUR od dana 05.06.2010. godine do dana isplate

na iznos od 99,85 EUR od dana 30.06.2010. godine do dana isplate

na iznos od 132,62 EUR od dana 10.09.2010. godine do dana isplate

na iznos od 122,72 EUR od dana 10.09.2010. godine do dana isplate

na iznos od 101,97 EUR od dana 30.09.2010. godine do dana isplate

na iznos od 115,11 EUR od dana 27.11.2010. godine do dana isplate

na iznos od 183,15 EUR od dana 14.12.2011. godine do dana isplate

na iznos od 196,37 EUR od dana 22.12.2011. godine do dana isplate

na iznos od 211,51 EUR od dana 27.04.2012. godine do dana isplate

na iznos od 206,47 EUR od dana 20.10.2012. godine do dana isplate

na iznos od 313,98 EUR od dana 27.01.2017. godine do dana isplate

na iznos od 307,89 EUR od dana 27.01.2017. godine do dana isplate

i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope koja se do 31. prosinca 2007. godine računa prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine u visini kamatne stope koja vrijedi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, pa do isplate u visini kamatne stope koja vrijedi za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ĆA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, iznos od 27.811,91 EUR (dvadesetsedamtisuća- osamstojedanaesteuradevedesetjedancent), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.11.2013. godine do isplate, u visini kamatne stope koja se od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine računa po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine u visini kamatne stope koja vrijedi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, pa do isplate u visini kamatne stope koja vrijedi za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ĆA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.136,24 EUR (tisućustotridesetšesteuradvadesetčetiricenta) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.05.2005. godine do isplate u visini kamatne stope koja se do 31. prosinca 2007. godine računa prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine u visini kamatne stope koja vrijedi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, pa do isplate u visini kamatne stope koja vrijedi za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da nadoknadi tužitelju ĆA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 13.181,41 EUR (trinaesttisuća- stoosamdesetjedaneuročetrdesetjedancent), sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 17. travnja 2025., pa do isplate u visini kamatne stope koja vrijedi za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 18. srpnja 2024., koju je podnio kao stupnjevitu, na temelju odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14, 70/19 i 80/22, dalje - ZPP) tvrdi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 178-50-2800972 od 28. travnja 2005. godine. Temeljem tog Ugovora, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama tuženika, a u navedenom Ugovoru da je ugovorena i valutna klauzula, koje odredbe predmetnih ugovora da su ništetne. Tužitelj u tužbi, nadalje, ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine, u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa gdje je pod točkom 4. izreke te presude utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora tužitelj kao korisnik kredita nije s tuženikom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Povodom revizije tuženika u naprijed navedenom trgovačkom sporu Vrhovni sud RH da svojom presudom i rješenjem posl. broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015.godine reviziju odbio kao neosnovanu. Naime, tužitelj da u trenutku sastava ove tužbe ne raspolaže svim potrebnim parametrima za izračun visine preplaćenog iznosa kredita jer tužitelj nikada nije od tuženika zaprimio jednostrano donesene odluke tuženika o promjeni visine kamatne stope o kojoj je ovisio porast rate kredita koji je istovremeno bio uvjetovan promjenom tečaja, pa kako se radi o ispravama koje se nalaze kod druge strane, ovdje tuženika, u smislu odredbe čl. 233. st.1. ZPP-a, tužitelj je predložio sudu, da do dostave tih isprava koje je tuženik dužan podnijeti, da u ovoj pravnoj stvari, po ovoj tužbi, postupa kao po stupnjevitoj tužbi, u smislu odredbe čl. 186 b ZPP-a, jer tužitelj ne raspolaže nikakvim podacima temeljem kojih bi mogao jasno i određeno naznačiti svoj tužbeni zahtjev. Tužitelj , nadalje, predlaže sudu da odredi visinu više plaćenog kredita počev od svibnja 2005. godine pa nadalje i to na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

1.1. Slijedom navedenog, tužitelj je u tužbi predložio, da sud donese presudu kao u izreci pod točkom I.

2. U podnesku od 5. travnja 2023., dopunjenom na pripremnom ročištu od 12. travnja 2023., tužitelj je postavio kondemnatorne tužbene zahtjeve na isplatu određene u visini, a promijenio je i deklaratorni tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj je sada postavio deklaratorni tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud donese presudu u kojoj će utvrditi ništetnima odredbe čl. 1. , 2., 3., i 7. i 9. Ugovora o kreditu, a postavio je i sljedeće kondemnatorne tužbene zahtjeve na isplatu:

1. s osnove preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju Banke i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a (švicarskog franka) u iznosu od 9.192,29 EUR odnosno 69.259,33 HRK (uvećano za zateznu kamatu od svake pojedine uplate anuiteta)

2. s osnove pogrešno obračunatog iznosa glavnice, budući da je tuženik prilikom otkazivanja kredita kod formiranja nove glavnice umjesto da primjeni nedospjelu glavnicu iz početnog otplatnog plana po početnom tečaju HNB za CHF primijenio nedospjelu glavnicu otplatnog plana obračunatu po srednjem tečaju tuženika na dan 22.11.2013. godine, te je na taj način uvećao zaduženje tužitelja za 27.881,72 EUR odnosno 210.074,84 HRK (uvećano za zateznu kamatu), te

3. s osnove nepripadne naplate naknade kod odobrenja kredita u iznosu od 1.136,24 EUR odnosno 8.561,02 HRK (uvećano za zateznu kamatu).

3. Kondemnatorne tužbene zahtjeve na isplatu, tužitelj je konačno precizirao nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u podnesku od 7. svibnja 2024., prema kojima potražuje kao u izreci presude pod točkama III-IV.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 28.04.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 178-50-2800972 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 179.700,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj da se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već je dužan dokazati ništetnost. Tuženik ističe i prigovor zastare. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 19.07.2022.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope da predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ju upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF,USD,), vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) da predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute da ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 19.07.2022.g.

4.1. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

5. Nadalje, na pripremnom ročištu održanom 12. travnja 2023., tuženik se usprotivio postavljanju tužbenog zahtjeva od strane tužitelja kao u podnesku od 5. travnja 2024.

6. Tužitelj je, postavljajući tužbene zahtjeve kao u podnesku od 5. travnja 2024. djelomično povukao tužbu jer tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čitavog Ugovora sadrži u sebi i zahtjev za ništetnost njegovih pojedinih odredba pa se u odnosu na deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, umjesto cijelog Ugovora, podnošenjem zahtjeva na utvrđenje pojedinih odredaba (članka 1., 2., 3., 7. i 9.) Ugovora radi o djelomičnom povlačenju tužbe, a ne preinaci tužbe. Za povlačenje tužbe, u smislu odredbe čl. 193. stavak 2. ZPP-a, potreban pristanak tuženika, te kako se tuženik usprotivio povlačenju tužbe u tom dijelu, o istome je valjalo meritorno odlučiti.

7. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka na okolnost osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 178-50-2800972 od 28. travnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao Kreditora, Početni otplatni plan za predmetni kredit, u Promete po kreditu / Specifikacije uplata po predmetnom kreditu, saslušao je svjedoke AA i tužitelja kao stranku, te je proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

8. U ovom postupku između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj i tuženik dana 28.04.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 178-50- 2800972 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 179.700,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje.

9. Sporno je:

- je li ništetan cjelokupni Ugovor o kreditu broj 178-50-2800972 zaključen između stranaka 28.04.2005.

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika, te naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetne

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te visina tog potraživanja

- Ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike glavnice koju je tuženik obračunao tužitelju prilikom otkazivanja kredita

- ima li tužitelj posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pravo na povrat tog iznosa

- je li je nastupila zastara utuženih potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene novčane iznose

10. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

11. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i1 55/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ŽA i NA od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati. Stoga su, i po shvaćanju ovog suda, sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ova odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

12. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je, po prijedlogu stranaka, proveo i dokaz saslušanjem svjedoka AA i tužitelja.

13. Iz iskaza svjedoka AA proizlazi da je tijekom 2005. kada je zaključen predmetni ugovor o kreditu bio na funkciji direktora regije Zagreb poslovnica tuženika, a u čiju nadležnost je ulazila i poslovnica RBA u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Što se tiče tužitelja, sjeća se da je u to vrijeme tvrtka kojoj je bio vlasnik tužitelj intenzivno poslovala s tuženikom i sjeća se da je u to vrijeme ta tvrtka koja se zvala Bilandžić d.o.o. dobro poslovala i radilo se o građevinskoj tvrtci. Poznato mu je jedino da je u to vrijeme tužitelj i kao fizička osoba uzeo kredit u RBA s time što ne zna nikakve detalje u vezi načina pregovaranja s tužiteljem u vezi ishođenja tog kredita pa tako čak ne zna niti o kojem se iznosu kredita radilo, o kojoj vrsti kredita tj. u kojoj valuti, niti za koju namjenu je tužitelj podigao taj kredit. Jedino može reći da ukoliko se radilo o stambenom kreditu sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF, da je u to vrijeme u njihovim poslovnicama ponuda te vrste kredita bila uobičajena i pod uvjetima koji su tada bili uobičajeni i standardizirani. Na pitanje pun. tužitelja kakva je to bila uobičajena procedura ugovaranja stambenih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF s klijentima, odgovorio je da se nije radilo o nekoj drugačijoj proceduri nego prilikom sklapanja svih drugih stambenih kredita, a koji su se u to vrijeme nudili i u EUR-ima te kunama. Naglašava da se nije klijenta nagovaralo odnosno isključivo mu se nudila mogućnost ugovaranja kredita u CHF već su mu se predočili uvjeti svih kredita koji su bili u ponudi te je klijent sam mogao biti koju vrstu kredita će ugovoriti. Pri tome ističe kako su se mnogi klijenti u to vrijeme odlučiti za ugovaranje kredita u CHF iz razloga što je u to vrijeme tečaj CHF bio stabilan, a pored toga ta vrsta kredita imala je i najpovoljnije tj. niske kamatne stope pa je zbog svega toga takva vrsta kredita klijentima bila privlačna. Dakle ta procedura koja je inače važila i za druge vrste kredita odnosila se na utvrđivanje kreditne sposobnosti, vrste osiguranja koje su isti u mogućnosti ponuditi, te pisano sastavljene i ovjere ugovora te realizacija kredita. Posebno svjedok iskazuje kako on ne zna na koji način se konkretno komuniciralo i pregovaralo sa tužiteljem u vezi njegovog kredita jer kao što je naprijed iskazao, on nije radio u poslovnici na poslovima ugovaranja kredita već su za to bili zaduženi drugi djelatnici banke. Svjedok je još iskazao da su u bankama imali spremne informativne letke kojima su stranke obavještavane između ostalog i o rizičnosti ugovaranja kredita u valuti švicarski franak pri čemu navodi kako niti nije siguran da li su se ti letci dalje predočavali strankama.

14. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da je isključivo kao fizička osoba u to vrijeme ishodio predmetni kredit, a kojeg je trebao za kupnju stana. Budući da je i njegova tvrtka u to vrijeme već poslovala s tuženikom i on je kao fizička osoba odlučio ugovoriti taj stambeni kredit upravo u toj banci pri čemu je istog ugovarao u poslovnici tuženika u Sesvetama. Sjeća se da je na strani djelatnika banke u toj poslovnici sa njim pregovarao svjedok koji je prethodno saslušan AA. Tom prilikom od njegove strane kredit vezan uz valutu CHF bio mu ponuđen kao najpovoljniji kredit te je stoga on pristao na ugovaranje te vrste kredita. Iskazao je da nije bilo nikakve mogućnosti pregovaranja oko detalja uvjeta kredita. Bio je svjestan što znači vezanost ugovora uz neku valutnu klauzulu, ali nije bio upozoren na mogućnost rasta tečaja CHF kao što je isti uslijedio kao niti o rastu kamatne stope koja je ugovorena kao promjenljiva. Nakon što je ugovorio osnovne parametre kredita, pisani obrazac ugovora mu je bio uručen u poslovnici tuženika u Sesvetama na unaprijed sastavljenom obrascu, te na čije odredbe on više nije mogao utjecati svojim pregovaranjima. Taj Ugovor o kreditu mu je u konačnici, od strane tuženika, otkazan iz razloga što nije redovito otplaćivan. Kada je Ugovor išao solemnizirati kod javnog bilježnika, tom prilikom mu nije ništa pojašnjavano u vezi odredbi ugovora.

15. Iskaz svjedoka AA sud je u cijelosti ocijenio istinitim i objektivnim, međutim, isti se ne sjeća konkretnog pregovaranja s tužiteljem o zaključenju predmetnog Ugovora, već se njegov iskaz odnosi samo općenito na poslovanje tuženika u vezi zaključivanja Ugovora o kreditu u to vrijeme s ostalim klijentima, a iz kojeg iskaza se ne može utvrditi da se u konkretnom slučaju s tužiteljem doista i postupalo na način da ga se informiralo o rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, te da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.

16. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, nije im je bilo objašnjeno po kojim parametrima i kriterijima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom predočen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužitelj proizlazi da se sa istim nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi Ugovora kojom je ugovorena naknada za odobrenje kredita, da nije imao mogućnost utjecati na istu, niti mu je bilo objašnjeno na koje troškove se navedena naknada odnosi. Iz njegovog iskaza, kao i iskaza svjedoka AA također nesumnjivo proizlazi da je prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelj nastupao kao fizička osoba, te da je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana za vlastite potrebe, a koja namjena proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu.

17. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

18. Isto tako, na temelju provedenih dokaza, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), a što tuženik niti jednim dokazom nije dokazao.

19. Slijedom navedenog, na temelju dokaza provedenih tijekom ovog postupka, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja Sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci tuženika, te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

20. Što se tiče odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, ista nije bila predmet ocjenjivanja u postupku po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, u ovom postupku je utvrđeno da se niti o istoj nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke i da na na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, te da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).Stoga ovaj sud utvrđuje da je navedena također ništetna, sve u smislu odredbi članka 81. i 82. i čl. 87. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. u vezi čl. 324. ZOO-a.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

22. Međutim, što se tiče odredbe čl.1. predmetnog Ugovora, koju tužitelj također predlaže utvrditi ništetnom, u tom dijelu je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanog jer je tom odredbom definirana količina novca koja je predmet Ugovora pa bez takve odredbe predmetni Ugovor ne bi mogao opstati.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.2.

24. Nadalje, naprijed provedenim dokazima tužitelj nije uspio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, s obzirom da su navedeni svjedoci i tužitelj iskazivali na okolnost pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, a također tužitelj se ne može pozvati niti na sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu jer je u tom postupku utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, jer se u tom postupku nije odlučivalo o ništetnosti cjelokupnih Ugovora o kredu. Dakle, u ovom postupku ne dolazi do primjene niti odredbe čl. 502.c. ZPP-a koja propisuje da je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer, kao što je već navedeno, u kolektivnom sporu utvrđeno je da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, a ne i cjelokupan takav ugovor.

25. Neke druge dokaze na okolnost ništetnosti cjelokupnog predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj nije predložio, te je ovaj sud utvrdio da ovakav tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, Naime, tužitelj je svoj tužbeni zahtjev postavljen u tužbi usmjerio na utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora, te sud smatra kako takav tužbeni zahtjev nije osnovan. Predmetni ugovor sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini kamatne stope i odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika. Ništetnost valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne utječe na ništetnost cijelog ugovora, jer se i u slučaju promjene valute i kamatne stope i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Ugovor može opstati i bez tih odredbi, te njihova ništetnost ne povlači ništetnost odredbi o glavnom predmetu i cijeni, odnosno ništetnost cijelog ugovora. Ovdje se sud poziva i na stav izražen u odluci VTS RH broj Pž-od 14. 6. 2018. gdje je taj sud izrijekom naveo kako eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, budući to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovodi u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

26. Na osnovu navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci pod točkom I.1.

27. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 36/2005) kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je, na temelju čl. 241. ZOO-a, do prekida zastare predmetnog potraživanja, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

29. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja s osnove ništetne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, Naime, kako se radi o restitucijskom zahtjevu, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je upravo ovom presudom utvrđena ništetnost citirane odredbe.

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Zadatak vještaku bio je utvrditi visinu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju banke tuženika i iznosa obračunatog prema početnom CHF, zatim izračunati glavnicu na način da se izračuna visina glavnice koja bi iznosila u slučaju da je tuženikom prilikom otkazivanja kredita primijenio nedospjelu glavnicu iz početnog otplatnog plana po početnom tečaju HNB za CHF, umjesto da je primijenio nedospjelu glavnicu otplatnog plana obračunatu po srednjem tečaju tuženika na dan 22.11.2013., kao i da izračuna visinu naknade koju je tužitelj platio tuženiku prilikom odobrenja predmetnog kredita.

31. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 3.7.2023. proizlazi sljedeće:

31.1. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 85.348,25 kn, odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 11.327,66 EUR, pri čemu je vještak u svojem nalazu tabelarno pojedinačno prikazao iznose i dospijeća svakog pojedinog svaku razliku anuiteta tijekom otplate kredita.

31.2. Razlika između preostale glavnice na dan otkaza kredita prema obračunu banke i prema početnom planu iznosi 209.548,87 HRK, odnosno prema fiksnom tečaju eura iznosi 27.811,91 EUR.

31.3. Prema Ugovoru o kreditu (list 7 spisa) prilikom odobrenja kredita tužitelju je naplaćena naknada u iznosu 1% od odobrenog iznosa kredita, odnosno prema kontrolnom ispisu unosa korištenja kredita (list 33 spisa) proizlazi kako taj iznos iznosi 1.797,00 CHF. Naplaćena naknada prilikom odobrenja kredita iznosi 8.561,02 HRK odnosno prema fiksnom tečaju eura iznosi 1.136,24 EUR.

32. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, u podnesku od 7. svibnja 2024, precizirao kondemnatorne tužbene zahtjeve za isplatu, prema kojima potražuje kao u izreci pod točkama III. - V. Tuženik također nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenih zahtjeva tužitelja na isplatu.

33. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda, te kako niti stranke nisu imale primjedbi na istog, sud je naprijed navedeni nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio.

34. Prema tome, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, i to, razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 11.327,66 EUR , a sukladno čl. 1115. ZOO- a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci.

35. Nadalje, s osnove primjene ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF prilikom obračunatog iznosa glavnice kod otkazivanja kredita i formiranja nove glavnice, tuženik je u obvezi platiti tužitelju iznos od 27.811,91 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od obračuna takve glavnice, tj. od 23.11.2013.

36. S osnove naplate naknade kod odobrenja kredita tuženik je u obvezi platiti tužitelju iznos od 1.136,24 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja iste, odnosno dana plaćanja te naknade od strane tužitelja tuženiku, a koju je isti platio prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, tj. 4.5.2005.

37. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023), navedenoj u izreci presude.

38. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama III.-

39. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a jer tužitelj nije uspio u odnosu na samo neznatni dio tužbenog zahtjeva koji se tiče pravne osnove spora, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 40.275,81 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 500 bodova, odnosno 1.000,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 7.5.2024. i 17.2.2025., po Tbr. 8. t. 1. Tarife, iznos od 500 bodova, odnosno 1.000,00 EUR, za svaki, za sastav podneska od 5.4.2023. iznos od zatraženih 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, iako se radi o obrazloženom podnesku te bi sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife tužitelju i za taj podnesak pripadao iznos od 500 bodova, za sastav podnesaka od 13.6.2023. i 18.7.2023. po Tbr. 8. st. 4. Tarife iznos od 25 bodova, odnosno 50,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 22.2.2023., 12.4.2023., 6.6.2023., 7.2.2024., 8.5.2024., 3.7.2024. i 13.3.2025. po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 500 bodova, odnosno 1.000,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 10.300,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25% tj. u iznosu od 2.575,00 EUR, što ukupno iznosi 12.875,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,41 EUR tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 13.181,41 EUR.

40. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 18.7.2023. u zatraženom iznosu do 500 bodova jer se ne radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u smislu odredbe Tbr. 8. st. 1. Tarife već mu jeza navedeni podnesak dosuđen trošak na temelju Tbr. 8. st. 4. Tarife. Tužitelju također nije dosuđen trošak sastava podneska od 7.2.2024. jer isti nije bio neophodno potreban za vođenje ovog postupka.

41. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom VI.

U Krapini 17. travnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje Županijski sud u Zadru.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte