REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Poslovni broj: P-1362/2024-27

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Mirni Veža, u pravnoj stvari tužitelja LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, uz sudjelovanje umješaća na strani tužitelja NI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Jeleni Ćurković Gošović, odvjetnici u Splitu i zainteresirane osobe ŽI OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Mirku Kozini odvj. u Splitu, protiv tuženika: ADDIKO Bank dioničko društvo d.d. OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika: EOS Matrix d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107 zastupan po Odvjetničkom društvu Hajid i Švaljek Krešić iz Zagreba, radi: utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 19. ožujka 2025. u nazočnosti pun. tužiteljice i zamjenice pun. tuženika te zamjenika pun. umješača na strani tužiteljice NI i zamjenika pun. zainteresirane osobe ŽI te zamjenice umješača na strani tuženika, 17. travnja 2025., na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 216- 215/2007 od 15. lipnja 2007. g. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak, kao i odredba čl. 3. istog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF te odredba čl. 6. kojom je ugovorena promjenljivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojom je ugovoreno da nedospjela glavnica kredita na dan 30.11.2010. iznosi 228.871,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao i odredba čl. 2. istog Aneksa kojim je ugovoreno da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 6,50 % i da je kamatna stopa promjenjiva.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati ukupan novčani iznos od 8.856,81 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 11,83 eura od 31. kolovoza 2007. do isplate

- 21,06 eura od 30. rujna 2007. do isplate

- 21,06 eura od 31. listopada 2007. do isplate

- 28,69 eura od 1. prosinca 2007. do isplate

- 25,10 eura od 30. prosinca 2007. do isplate

- 40,10 eura od 1. veljače 2008. do isplate

- 43,02 eura od 1. ožujka 2008. do isplate

- 126,24 eura od 1. travnja 2008. do isplate

- 99,83 eura od 1. svibnja 2008. do isplate

- 91,73 eura od 1. lipnja 2008. do isplate

- 104,21 eura od 1. srpnja 2008. do isplate

- 87,48 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate

- 87,88 eura od 2. rujna 2008. do isplate

- 100,76 eura od 2. listopada 2008. do isplate

- 236,13 eura od 4. studenog 2008. do isplate

- 188,48 eura od 6. prosinca 2008. do isplate

- 250,47 eura od 6. siječnja 2009. do isplate

- 248,08 eura od 5. veljače 2009. do isplate

- 275,29 eura od 10. ožujka 2009. do isplate

- 235,35 eura od 9. travnja 2009. do isplate

- 240,51 eura od 8. svibnja 2009. do isplate

- 227,51 eura od 10. lipnja 2009. do isplate

- 224,73 eura od 10. srpnja 2009. do isplate

- 208,81 eura od 13. kolovoza 2009. do isplate

- 222,86 eura od 15. rujna 2009. do isplate

- 220,30 eura od 2. listopada 2009. do isplate

- 220,07 eura od 12. studenog 2009. do isplate

- 240,42 eura od 5. siječnja 2010. do isplate

- 254,98 eura od 28. siječnja 2010. do isplate

- 259,60 eura od 14. veljače 2010. do isplate

- 256,15 eura od 14. ožujka 2010. do isplate

- 269,27 eura od 14. travnja 2010. do isplate

- 287,94 eura od 15. svibnja 2010. do isplate

- 324,50 eura od 15. lipnja 2010. do isplate

- 345,17 eura od 15. srpnja 2010. do isplate

- 354,07 eura od 19. kolovoza 2010. do isplate

- 392,60 eura od 17. rujna 2010. do isplate

- 368,46 eura od 16. listopada 2010. do isplate

- 376,10 eura od 16. studenog 2010. do isplate

- 387,44 eura od 28. siječnja 2011. do isplate

- 514,28 eura od 3. studenog 2011. do isplate

- 335,83 eura od 12. srpnja 2012. do isplate

i to po stopi od:

- 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007.

- 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.

- 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- 8,14% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015.

- 8,05% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016.

- 7,88% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016.

- 7,68% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017.

- 7,41% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017.

- 7,09% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018.

- 6,82% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018.

- 6,54% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019.

- 6,30% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019.

- 6,11% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020.

- 5,89% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020.

- 5,75% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021.

- 5,61% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021.

- 5,49% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022.

- 5,31% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022.

- 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023.

- 7,00% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023.

- 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024.

- 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024.

- 6,15% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025.

te za razdoblje nakon 1. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u visini od 10. 516,17 eur-a uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok je za više odbijeno kao neosnovan, dok je za više traženi trošak, preko iznosa od 10. 516, 17 eur.a do iznosa od 16.259, 17 eur-a, dakle za iznos od 5.743,00 eur-a zahtjev odbijen.

V. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi umješaču na stani tužitelja NI parnični trošak u visini od 2.137,50 eur-a uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok je za više odbijeno kao neosnovan, dok je za više zatraženi trošak, preko iznosa od 2.137,50 eur-a do iznosa od 3.875, 00 eur-a, dakle za iznos od 1. 737,50 eur-a, zahtjev odbijen.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 15 lipnja 2007.g. s Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6 Podružnica Split Poljička cesta 39 kao kreditor i UI iz [adresa] kao korisnik kredita LI [adresa], kao sudužnik te VI , [adresa] kao založni dužnik sklopili Ugovor o kreditu broj 216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita, dana 19 lipnja 2007.g. pod brojem ovjere OV-4948/07. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04 srpnja 2013.g. utvrđeno je da je petotužena Hypo Alpe Adria bank d.d. u razdoblju od 01 lipnja 2004.g. - 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovor o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je u razdoblju od 10 rujna 2003.g. – 31.12.2008.g., a koja povreda traje i dalje , povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene , a da prije i u vrijeme zaključenja petotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača, te je u istoj presudi svim tuženima zabranjeno takvo ili slično postupanje ubuduće. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 -4 od 13 lipnja 2014.g. preinačena je predmetna prvostupanjska Presuda i odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da bi petotuženik u razdoblju od 01 lipnja 2004.g. do 31 prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je istom odlukom odbijena žalba petotuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je petotužena u razdoblju od 10 rujna 2003.g. do 31 prosinca 2008.g. a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorim a koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.1. Nadalje, činjenično se navodi kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 09 travnja 2015. odbijena je revizija tužitelja u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu dok su revizije tuženika 1-7 odbijene kao neosnovane u dijelu koji se odnosi na promjenljive ugovorene kamate. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015 od 13 prosinca 2016.g. djelomično je usvojena ustavna tužba tužitelja te je ukinuta navedena odluka VSRH i predmet vraćen na ponovno suđenje VSRH-u u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja glede ugovorene odredbe kojom je ugovoren švicarski franak, CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, dok su ustavne tužbe tuženika odbijene. Odlukom VSRH broj Revt 575/16-5 od 03 listopada 2017.g. revizija tužitelja je prihvaćena, ukinuta presuda VTS- a poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014.g. i u tom dijelu predmet je vraćen VTS- u na ponovno suđenje. Konačno odlukom VTS-a poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14 lipnja 2018.g. odbijene su žalbe tuženika i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04 srpnja 2013.g. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici u razdoblju od 01 listopada 2004.g. do 31 prosinca 2008.g. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu te je svim tuženicima naloženo da prekinu s takvim postupanjem.

1.2. U odnosu na zastaru potraživanja individualnih restitucijskih zahtjeva o odluci VSRH broj Rev-2245/17 od 20 ožujka 2018. tužitelj se poziva na pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.3. Nadalje, Zakonom o zaštiti potrošača u čl. 118 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 istog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.4. Tužbom se navodi i kako je korisnik kredita UI tragično preminuo **.**.2011.a da su njegovim nasljednicima temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Mire Rubić broj O-2162/11 UPP/OS- 75/11 od 29 siječnja 2013 proglašeni tada mal. NI , kći korisnika kredita te tužiteljica LI, supruga korisnika kredita.

1.5. Tužiteljica je navela kako su bitni sastojci iz predmetnog Ugovora a tim i pokazatelj da je riječ o potrošačkom ugovoru, valuta CHF- švicarski franak, s početnom kamatnom stopom od 5,25% godišnje, no da je ugovorena kao promjenljiva. Kao rok otplate ugovoreno je 25 godina od dana sastavljanja kredita u otplatu, koji se u otplatu stavlja zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten. Otplata je ugovorena u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.462,17 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

1.6. Dakle, tužiteljica navodi kako je kredit podignut u iznosu od 244.000,00 CHF, s namjenom korištenja u privatne svrhe, a početni anuitet je bio 1.462,17 CHF, rok otplate 300 mjeseci, s obzirom na tečaj po kojem je kredit isplaćen korisniku je isplaćeno 1.074.820,00 kuna umanjeno za troškove obrade u iznosu od 13.435,25 kn i kamate za grace period u iznosu od 156,73 kuna dakle korisniku da je ukupno isplaćeno 1.061.228,02 po tečaju od 4,405000 i to dana 29 lipnja 2007.pa se zaključuje da je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenljiva kamatna stopa koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika – dakle jednostranom odlukom tuženika, bez poznate metode i određenih parametara, koji način obračuna je niti određen niti poznat korisniku kredita niti tužiteljici, koji nisu bili ekonomske struke, koji da su nerazumljivi i kao takvi doveli do narušene ravnoteže ugovornih strana što iste čini ništetnim, na isti način tužiteljičinom predniku nije objašnjen značaj i rizik CHF valutne klauzule.

1.7. Po kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i tečaju na dan isplate kredita mjesečni anuitete je iznosio 1.462,17 CHF= 6.440,85885 kuna. Tijekom razdoblja otplate kredita nesporno je došlo do povećanja iznosa anuiteta na ime povećanog tečaja i kamatne stope.

1.8. Tužiteljica se poziva na Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i kojim je određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača , kao i da je zabranjeno da jedna ugovorna strana određuje svoju činidbu ili pak obvezu druge strane a kao posljedica propusta poštivanja te odredbe je ništetnost takve odredbe. Nedopušteno je jednostrano povećanje kamatne stope, mimo ugovorenih kriterija bez davanja razumljivih , egzaktnih i matematički provjerljivih parametara, takvo postupanje predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu morala, čime si trgovac prikuplja nepripadnu dobit, a sa druge stranke korisniku kredita čini štetu umanjenjem imovine.

Ništetna je – nepoštena, ugovorna odredba prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostranom mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne i razumne parametre. Iz iznesenog proizlazi da su u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne ugovorne odredbe o valuti CHF te promjenljivoj kamatnoj stopi. Objavljivanjem niže kamatne stope za CHF kredite banke su pa tako konkretno i tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom, pa tako i korisnika kredita i tužiteljicu. Za predmet spora odlučno jest i da je tuženik ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi te svojim pravima iz instrumenata osiguranja kredita zaštitio svoj položaj tako da nije preuzeo nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu i time uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.9. Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopili su 14. prosinca 2010. korisnik kredita, tužiteljica kao sudužnik i tuženik kojim su u članku 1 utvrdile da nedospjela glavnica po ugovoru o kreditu na dan 30 studenog 2010.g. iznosi 228.871,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti uvećana za naknadu iznosi 235.735,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika koji iznos da predstavlja novu glavnicu kredita na dan 30 studenog 2010.g. Čl. 2 predmetnog Aneksa , između ostaloga, ugovoreno je da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 6,50% godišnje i da je kamatna stopa promjenljiva. Stoga kako je to i osnovni Ugovor o kreditu tako je i njegov Aneks ništetan u u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Time tužiteljica ima pravo povrata od tuženika novčanih iznosa koja je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to razliku stvarno uplaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet prema početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi.

2. Tužena se u odgovoru na tužbu protivila tužbi i tužbenom zahtjevu te je izvijestila sud da su sva potraživanja i sporedna prava iz Ugovora o kreditu ustupljena društvu Eos Matrix d.o.o. Horvatova 82, Zagreb kao novom vjerovniku temeljem Ugovora o cesiji od 30 siječnja 2018. o čemu je tužiteljica obaviještena te je predloženo sukladno čl. 211 ZPP-a da se izvijesti Eos L o ovom parničnom postupku te da ga se pozove da stupi u parnicu kao umješać na strani tuženika a u svezi kojeg prijedloga je Eos Matrix kao umješač stupio na stranu tuženika temeljem rješenja ovog suda od 26 travnja 2022.g.

2.1. Glede tužbe i tužbenog zahtjeva tuženik se protivio u cijelosti tužbi i njegovoj osnovi i visini ističući da je pogrešno pozivanje tužitelja na Presudu P-1401/12 koji su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da se ista ne može pozivati na te presude a budući da u postupcima za naknadu štete parnična stranka se može pozvati na utvrđenje iz presude u kolektivnom sporu . Ovdje da je riječ o tužbi na temelju stjecanja bez osnove, naime, kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove dakle kako ovdje nije riječ o naknadi štete ZPP ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Osim toga samo pozivanje na Presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Naime, tuženik posebno ističe da bi se neka odredba u potrošačkom Ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da budu ispunjeni kumulativni uvjeti iz čl. 96 st. 1 ZZP/07 odnosno čl. 81 ZZP/03 i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. To zato što tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji mogao izabrati između više opcija Ugovora o kreditu i to Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama kao i ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike odabrao sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. I upravo odabir između više predloženih Ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju.

2. 2. Nadalje, navodi tuženik kako je životno nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj klauzuli ugovora. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno navodi u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za iste i metode izračuna a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana jer takav stav nije utemeljen na zakonu niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Isto zato jer je početna stopa određena ugovorom u čl. 3 i iznosi 5,25% godišnje, dok je najviša kamatna stopa određena čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05 ) .

2.3. Tuženik da je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu s zakonskim ograničenjima dok je tužitelj samostalno izabrao sklapanje baš kredita s promjenjivom kamatnom stopom, te se stoga ne može smatrati da bi u ovom konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti čl. 6 Ugovora o kreditu. Tuženik se protivi i zahtjevu tužitelja za isplatu u visini koja predstavlja razliku u odnosu na početno ugovoreno ( promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate, jer bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2 ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Stranke su nesporno svojom slobodnom voljom sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom a da tuženik u tužbi ni na koji način u tužbi ne bi obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamata pa tuženik pretpostavlja da će se ista samo paušalno odrediti kao početno ugovorena kamatna stopa a tako što nije utvrđeno ni u Presudama o kolektivnom sporu na koji se tužitelj poziva. Tuženik se stoga protivi da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021 koji se kao lex specialis regulira ugovore o kreditu između banaka i korisnika kredita.

2. 4. Navedenim čl. određeno je da su bitni sastojci Ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorna valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima. Tuženik je u svim relevantnim okolnostima tužitelj obavijestio kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula CHF nosi , nadalje tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima . upravo zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima . Osim toga predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 25 godina, stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune tako i CHF. Navodeći dalje da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF i zbog čega je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina. Opreza radi tuženik je istakao prigovor zastare eventualnog potraživanja tužitelja. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za traženje u ovom postupku tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koje se nalazi u glavi 32 ZPP-a, te ukoliko bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći iz početka a u svezi čega svega iznesenog predloženo odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti uz obvezu tužitelja tuženiku naknaditi parnični trošak .

3. Tijekom prethodnog postupanja ovog suda, podnescima od 26. siječnja i 30.siječnja .2023 NI i ŽI zatražili su miješanje na strani tužitelja budući da su isti nasljednici korisnika kredita ZI jer da se odluka donesena u ovoj pravnoj stvari u kojoj se potražuje isplata i utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi potrošačkog ugovora o kreditu, izravno reflektira na prava i obveze umješača to je istima na ročištu od 07 veljače 2023., sud dopustio miješanje.

4. Nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke Lee Rajković u podnesku tužitelja od 14. rujna 2021 tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u točci III odnosno, uredio u podnesku od 25. siječnja .2023., obzirom na činjenicu uvođenja eura kao službene valute u RH i obvezu dvojnog iskazivanja novčanih vrijednosti te promjenu stope zateznih kamata.

5. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio pregled i čitanje Ugovora o kreditu broj 216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine., dopisa tužene tužiteljici od 16.05.2019.g. , specifikacije isplate kredita od 29.06.2007., rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Mire Rubić u Splitu broj O-2162/11 UPP/OS

– 75/11 -17 , Aneksa broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 216-2015/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine , ovjeren od strane javnog bilježnika ZOJE Puljiz broj OV-5174/10 od 15.12.2010.g., izvatka ZU 15295 k. o. [katastarska općina] , Ugovora o cesiji između ŽI i LI , Ugovora o cesiji između tužitelja i EOS Matrix d.o.o. od 25.siječnja 2018., solemniziran od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-1006/2018 od 30. siječnja 2018.g., početni otplatni plan za Ugovor o kreditu broj 216-2015/2007 obročni otplatni plan za ugovor o kreditu broj 216-215/2007 broj partije 25302291 , specifikacije uplata za ugovor o kreditu broj 216-215/2007 broj partije 25302291 , prometa za klijenta za Ugovor o kreditu broj 216-2015/2007 broj partije 25302291 , obavijesti o promjenama kamatnih stopa za ugovor o kreditu broj 216-215/2007 broj partije 25302291, nalaza i mišljenje vještaka financijske struke Lee Rajković od 29.06.2021.g. i dopune nalaza i mišljenja od 13.12.2021.g., i 22.11.2021.g., te dopune nalaza i mišljenja od lipnja 2022.g., kao i usmenog iznošenja nalaza i mišljenja po vještakinji, izjave svjedokinje LIU, zaposlenice tuženika od 24. listopada 2020.saslušao je svjedokinju FI, djelatnicu tuženika i tužiteljicu kao stranku, dok se od saslušanje svjedokinje LIU odustalo ovo po izjašnjenju tuženika da će se naknadno očitovati o potrebi izvođenja dokaza saslušanjem čije saslušanje je predloženo na okolnost edukacija koje je imenovana držala referentima, dakle ta svjedokinja nije bila ugovorna strana na strani tuženika u konkretnom ugovornom odnosu s tužiteljem, pa je sud pozivom na članak 10 ZPP-a ocijenio taj dokazni prijedlog, suvišnim, dok dokaz saslušanjem svjedoka EI nije izvodio jer je tijekom postupka tuženik od istog odustao.

6. Presudom ovog suda posl.br.P-2427/2019, 22. ožujka 2023 u cijelosti je prihvaćen kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na Zakon o zaštiti potrošača i utvrđenja da su ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je tužitelju dosuđeno kako je to odlučeno izrekom te presude, ovo na ime neosnovano preplaćenog.

7. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž- 2902/2023 od 19. ožujka 2024., prihvaćena je žalba tuženika, te je u cijelosti ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje Istim rješenjem ukinuto je i dopunsko rješenje prvostupanjskog suda od 6. travnja 2023 kojim je odlučeno o troškovima.

8. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je u konkretnom slučaju propušteno kao odlučno utvrditi vodi li se o istoj stvari između istih stranaka druga parnica pred sudom, ocijeniti sadržaj ugovora o cesiji između tužitelja i umješača na strani tužitelja, ovo radi odluke o pasivnoj legitimaciji tuženika, te ocijeniti provedene dokaze na okolnost postojanja informiranog pristanka prednika tužiteljice na sklapanje ugovora odnosno spornih odredbi, imajući na umu i nesuglasnost u visini postavljenog tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka. te ocijeniti i postoji li pravni interes ŽI za miješanje u ovoj parnici, time posljedično i njegovo pravo za naknadu troškova iste.

9. Po ukidnom drugostupanjskom rješenju predmet je vraćen u postupak glavne rasprave te je ukidanje prvostupanjske presude imalo za posljedicu i ukidanje procesnih rješenja o miješanju kao i rješenja o parničnom trošku, stoga se sukladno uputi, ponovno razmotrilo pitanje postojanje pravnog interesa zainteresiranih osoba za miješanje na strani tužiteljice i tuženika. S tim u svezi 6. prosinca 2024. doneseno je rješenje kojim je odbijen zahtjev za miješanjem ŽI zbog nedostatka pravnog interesa u bitnom zbog sadržaja ugovora o cesiji s majkom sunasljednicom LI, dok je obnovljeno rješenje o miješanju NI na strani tužiteljice i EOS Matrix na strani tuženika. Protiv cit rješenja izjavljena je žalba po ŽI **.**.2024. te je preslika spisa dostavljena na odlučivanje nadležnom županijskom sudu.

10. U nastavku postupanja ovaj sud raspravnim rješenjem od 26. lipnja 2024 pozvao je stranke i umješače na obrazloženje objektivnog identiteta tužbenog zahtjeva iz predmeta P 5064/19 radi odluke o istaknutom prigovoru dvostruke litispendencije

11. Tužitelj je udovoljio traženju suda te obrazloženim podneskom dao svoje očitovanje 16. srpnja 2024., dok su se prisutne stranke i tzv umješači očitovali o navedenom na idućem ročištu za glavnu raspravu održanom 30 listopada 2024., na kojem ročištu je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa od 2.288,14 eur-a uvećano za zatezne kamate tekuće od 1. kolovoza 2011.

12. Tu je za kazati kako prema uvriježenoj sudskoj praksi, utemeljenoj na zakonu, povlačenje ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva. Kako smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja procesnu dispoziciju stranke koja u suštini predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a prema članku 193. stavak 1. ZPP-a, tužba se ne može povući bez pristanka tuženika, no, nakon što isti nastavi s raspravljanjem, smatra se da je nastavkom raspravljanja po smanjenom tužbenom zahtjevu, tuženik dao svoj pristanak na takvu dispoziciju tužitelja, što je i u konkretnom slučaju napravljeno.

13. Tijekom postupka tuženik je odustao od pribavljanja spisa predmeta P- 5064/19 dakle s tim u svezi i odustao je od izjavljenog prigovora dvostruke litispendencije. Umješač na strani tuženika također se izjasnio kako je potrebno odustati od pribave spisa P- 5064/19. Naime, taj predmet po žalbi, nalazi se na rješavanju kod drugostupanjskog suda, što je utvrđeno uvidom u e spis predmeta posl.br. P- 5064/19, ovo sve po dozvoli stranaka za uvidom suda u e spis tog predmeta. Tu se ističe kako je tužbeni zahtjev u tom predmetu postavljen na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, dok u ovom predmetu tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog slijedom čega, bez obzira na postojanje subjektivnog identiteta stranaka u ta dva predmeta, kumulativno nisu ispunjene pretpostavke da bi taj prigovor mogao biti ocijenjen osnovanim. Također je za istaknuti kako je predmet P- 5064/19 u sklopu prethodnog postupka, prije ukidnog rješenja, bio pribavljan i prvostupanjski sud nije po pribavi i po pregledu sadržaja istog, odbacio tužbu u ovom predmetu, dakle ni tada nije nađen osnovanim prigovor dvostruke litispendencije.

14. U odnosu na prigovor pogrešne pasivne legitimacije, ovaj sud isti također ne nalazi osnovanim upravo iz razloga što je pregledom sadržaja ugovora o cesiji tužitelja s EOS MATRIX d.o.o., utvrđeno je da je istim došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu sada, kao novi vjerovnik, ovlašten od dužnika potraživati EOS MATRIX d.o.o., no ugovorna strana ugovora o kreditu, dakle nositelj svih prava i obveza iz ugovora o kreditu, ostaje upravo naznačeni tuženik. Dakle, novi vjerovnik je postao nositeljem prava na tražbinu koja je predmetom cesije i kao takav ima ovlaštenje istu tražiti od nasljednika pok. UI, no pitanja zakonitosti ugovornih odredbi s tim u svezi preplaćenog ostaju i dalje vezana za nositelje prava i obveza ugovora o kreditu pa tako i tužene, stoga je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor, ali pozivom na naprijed navedeno, zahtjev za miješanjem EOS MATRIX d.o.o na strani tuženika, pozivom na članak 206. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je osnovanim, o čemu je procesnim rješenjem ovaj sud već ranije odlučio 6. prosinca 2024.

15. Po otklanjaju prigovora o postojanju procesnih smetnji za daljnje postupanje, a na temelju opisanog provedenog dokaznog postupka, kod odluke o meritumu, primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

16. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljičinog prednika i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa koji je tužiteljica preplatila na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Među strankama nije sporno:

-da je tužiteljica kao sudužnik uz svog supruga ZI kao korisnikom kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria bank dana 15.lipnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 216-215/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine a

- da je temeljem ugovora tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos od 244.000,00 CHF a kako je to određeno čl. 2 istog Ugovora koji iznos se tužiteljica obvezala otplatiti u roku od 25 godina ( čl. 4 ) s kamatnom stopom od 5,25% koje se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete dok je člankom 6 banka ovlaštena u slučaju promjene i situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria bank d.d., a na koje promjene korisnik kredita odnosno sada tužiteljica pristaje ,

- da je člankom 2 utvrđena namjena kredita za kupnju stana

- da je dok je Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 216-215/2007 od 15.12.2010.g. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ugovoreno da je nedospjela glavnica kredita na dan 30.11.2010 iznosi 228.871,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s ovim aneksom te da nedospjela glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 235.735,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. a koji predstavlja novu glavnicu kredita, te da te da je kamatna stopa 6,50% promjenjiva i otplata kredita je do 30.06.2032.g.

- da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenjao kamatne stope i o tome obavještava tužiteljicu a što je utvrđeno uvidom u obavijest koja prileži spisu .

18. Dakle, nespornim se nalaze sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, te da je bilo promjena kamatne stope i tečaja CHF nakon sklapanja istog, a sporno jest, jesu li predmetne odredbe ugovora ništetne kao i visina eventualnog potraživanja te je li potraživanje zastarjelo.

19. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 15. lipnja 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br: 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.), kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine " br: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO), koje se primjenjuju temeljem članka 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO).

20. Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora gdje je određeno da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača za kazati je da je nesporno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

21. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

22. Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na konkretan kredit jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

23. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

24. Sud je u ovom postupku izveo dokaz saslušanjem tužiteljice na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a iz iskaza iste na ročištu od dana 7. veljače 2023. u bitnom se navodi da njezin pok suprug korisnik kredita bio dužnik ugovora o kreditu zaključenog 2007. u 6 mj. Ona da je bila sudužnik , a radilo se o stambenom kreditu za egzistenciju; u trenutku potpisivanja ugovora da ih nitko nije upozorio na posljedice takvog ugovora u odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu; prilikom potpisivanja ugovora da nisu mogli pojedinačno pregovarati o sadržaju ugovora jer da je sve već bilo servirano i dostavljeno od banke, da se ne sijeća je li pročitala ugovor, a ne zna je li istog suprug pročitao; da je ona osobno imala primjedbi u odnosu na valutu odnosno postavila je pitanje zašto baš švicarski franci zašto ta valuta, na što da je N, predstavnik banke, rekao da ga uzmu jer da će taj kredit biti dobro za njih; a kasnije se ispostavilo da nije bilo dobro ni za njih ni za druge ljude u Hrvatskoj. da se kasnije uspostavilo da je kamatna stopa rasla, tečaj švicarca se uvećavao; oni da su bankrotirali i nisu mogli pratiti plaćanja; da je kredit bio stambeni za kupnju dvosobnog stana jer da nisu bili stambeno zbrinuti , da se radilo o CHF kreditu ekvivaletnom u cc 150.000,00 eura odnosno 1 milion kuna; da im je ovo bio prvi u životu kredit; na početku da je mjesečna rata pojedinog aniuteta bila 4000 kn da bi nakon dvije godine bilo 8000 kn, a nakon toga 10 000 kn, tako da nije bilo moguće to pratiti finacijski; kredit da je otplaćivala do muževe tragedije, ali da ga je i kasnije nastavila otplaćivati, no da ga nije uspjela dobrovoljno otplatiti; da nije mogla zaključiti stambeni kredit u eurima jer da im je samo taj ugovor u švicarcima bio ponuđen, da nije bilo moguće ni sačiniti ugovor o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom . Predstavnik banke gdin N ili je znao ili ne što to znači promjenjiva stopa, ali da je bio vrlo škrt na riječima.

24.1. Iskaz tužiteljice sud uzima istinitim, životno logičnim s opisom postupanja u predugovornoj fazi, ali i kod samog potpisa predmetnog ugovora, kao i naknadne teškoće koje su ih snašle kod vraćanja istog. Posebno se ističe da je iskazom tužiteljica objasnila kako odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bile razumljive, pa tako proizlazi da kod ugovaranja tužiteljici kao potrošaču, odnosno njezinom predniku, nisu bili dani jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogli procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se moglo sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Dakle, tužiteljica je iskazala da nije mogla pojedinačno pregovarati o sadržaju kredita, dok tuženik nije ničim dokazao suprotno a na istom je teret dokaza, pa je za zaključiti da je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03).

25. Tijekom postupka, na ročištu za glavnu raspravu 8. prosinca 2022., saslušana je svjedokinja FI, djelatnica tuženika, koja je iskazala kako se tužiteljice sjeća jer joj je suprug preminuo 2011. pa su raditi maratorij po tom predmetu, no ipak da se ne sjeća detalja u svezi predmetnog ugovora jer da je mjesečno imala po 30 kredita. Svjedokinja je dalje iskazala da se generalno stranke nisu upozoravale na promjenu valutne klauzule jer je u samim ugovorima već navedeno da će biti promijenjena valutna i kamatna stopa, to je sve navedeno u ugovoru i u eurima i chf, a stranka je bila ta koja je prihvatila što je htjela; da su ugovori solemnizirani kod javnog bilježnika; da kao djelatnica banke ima uvid u ugovor o kreditu, tako da zna da taj ugovor iz 2007. nije uredno isplaćivan pa da je potraživanje banka prodala EOS MATRIXU 2013.; da se ne može sjetiti je li strankama bilo dozvoljeno pregovaranje oko tog konkretnog ugovora o valutnoj klauzuli i visini, ali da ni ona sama nije imala nikakvu ovlast mijenjanja sadržaja ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi jer da je ugovor izrađivala pravna služba; da se ne može sjetiti tko je bio potpisnik ugovora; nadalje da je ona klijentu objasnila rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jer da je to radila za svaki slučaj pa i konkretni, naime da su oni kao banka imali različite ponude za svaku vrstu kredita, tko je želio taj je potpisao, no na pitanje tužitelja da odgovori koji bi to bili rizici u kreditu u CHF ipak svjedokinja nije željela odgovoriti. Svjedokinja se nije mogla sjetiti kako su formirani parametri promjenjive kamatne stope iskazuje, niti se mogla sjetiti kako se kretala kamatna stopa. Objasnila je kako je njena uloga bila ponuditi stranci kredit, dogovoriti koji će ista preuzeti, koji iznos će biti , posebnu procjenu, isto je potom slala na kreditno odobrenje, kada je ugovor spreman klijent bi došao po pozivu, a kako se radi o solemnizaciji, javni bilježnik objašnjava sve temeljne odredbe ugovora, vraća ugovor k njoj u banku i ona da isplaćuje taj kredit, dakle ona da konkretno radi nalog za isplatu kredita, potom da odlazi na račun osobe prodavatelja jer da se tu radilo o stambenom kreditu, u tom trenutku služba za knjiženje da isplaćuje kredit, potom klijentu šalju otplatni plan. Svjedokinja se nije mogla sjetiti je li banka u isto vrijeme imala u ponudi ugovore s fiksnom kamatnom stopom, ali je iskazala da ni ona kao djelatnica banke, nije mogla predvidjeti rast tečaja CHF i kamatne stope .

25.1. Iskaz ove svjedokinje koja je neposredno sudjelovala kod ugovaranja predmetnog ugovora, sud uzima u bitnom dan u interesu tuženika jer je ista njegova djelatnica i time nevjerodostojan, osim u dijelu kojim je navela da nije ni ona imala ovlast mijenjati sadržaj ugovora izrađen od pravne službe, kojim dijelom iskaza je u suštini potvrdila navod tužiteljice da je ugovor kao gotov serviran na potpis i da nije znala da će skočiti oplata u toj valuti obzirom na promjenjivost kamatne stope jer kako je to i sama svjedokinja nije ni ona to znala.

26. Dakle, tuženik na kojem je teret dokaza u potrošačkom ugovoru, nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope, niti da bi klijentu bilo objašnjen taj pojam s ekonomskim posljedicama za istog, niti da bi isti imao pravo pregovaranja oko sadržaja ugovora, koji je po tom pitanju sastavljen vrlo šturo i apstraktno te ne sadrži uopće objašnjenje kako i zašto bi se mogla mijenjati kamata nakon sklapanja ugovora.

27. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo kreditu kao potrošačkom ugovoru u kojem nije bilo moguće pregovarati o sadržaju spornih odredbi.

28. U odnosu na status tužiteljice (prednika) kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana kako to tužiteljica i navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica odnosno njezin prednik, ugovor sklopili u svrhe koje su namijenjene njihovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe bila utrošena novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu

29. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4. ZOO-a propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

30. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

31. Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

32. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljom kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 u svezi odredbi iz čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

33. Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom da je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta ona plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

34. Što se tiče utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule treba reći sljedeće. U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

35. Stoga, imajući direktne učinke odredbi čl.502.a st.1. i 502.c ZPP-a za zaključiti je kako je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli u CHF te se u pogledu tumačenja kako primijeniti navedene odredbe skreće pozornost na sudsku praksu (ŽS Zagreb: Gž-2511/2021). S tim u vezi se posebno naglašava da u prvostupanjskom postupku koji je prethodio donošenju te drugostupanjske odluke činjenice koje su temelj za utvrđenje ništetnosti (da stranke nisu pojedinačno pregovarale niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužitelja nisu bile razumljive iz razloga jer nije obaviješten o pravom značenju švicarskog franka kao sigurne valute za ulaganje banke, a ne korisnika kredita) nisu utvrđene izvođenjem personalnih dokaza već učincima citirane presude donesene u kolektivnom sporu.

36. Također odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

37. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud čak nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

38. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

39. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, za kazati je da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe (13. lipnja 2014.g.) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u dijelu glede tražbine po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a zastarni rok iznosi 5 godina po čl. 225.ZOO- a. Prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. godine, građanskog odjela Vrhovnog suda RH proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastarni rok u slučaju ustanovljene ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom postupku (28. svibnja 2019.), ne postoji zastara predmetnog potraživanja.

40. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO). Stoga za zaključiti je da je tužiteljica u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da joj se vrati sve ono što je tuženik neosnovano temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio, sve pozivom na članak 1111. st.1. i članak 1115. ZOO-a.

41. Prema članku 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a kako je tuženik iz kolektivnog spora nepošten, jer je znao na nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje predstavljaju cijenu kredita (bitan element ugovora o kreditu), tuženik je obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka.

42. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te pročitao nalaz i mišljenje sudske vještakinje Lee Rajković koja je u pisanom obliku izradila isto 29. lipnja 2021. a u bitnom je navela kako su tuženik i tužitelj potpisali 15 lipnja 2007. Ugovor o kreditu na iznos od 244.000,00 CHF, a koji je isplaćen u kunama na dan 29.lipnja 2007. u iznosu od 1.074.820,00 kn po tečaju tuženika, a koji je vrijedio na dan isplate kredita, po tečaju 1 CHF = 4.405,00 kn. Ukupan iznos kredita od 1.074.820,00 kn umanjenja je za troškove obrade kredita 13.435,25 kn i kamate za grace period od 156,73 kn, pa je tako korisniku kredita isplaćeno 1.061.228,02 kn. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci, početna kamatna stopa od 5,25 %, kao iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od 1.462,17 CHF. U toku otplate kredita tuženik je u više navrata povisivao kamatnu stopu, a time i visinu mjesečnih anuiteta, a koje je tužitelj plaćao u kunama, preračunato u CHF po tečaju tuženika na dan plaćanja. Njoj kao vještakinji da je određeno provesti financijsko vještačenje imajući u vidu početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 31. srpnja 2011., te je dala mišljenje: da je tužitelj po predmetnom kreditu pretplatio ukupan iznos od 7.436,36 CHF, odnosno 32.757,28 kn zbog rasta kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% (mjesečni iznosi posebno iskazani u tablici broj 4., stupac oznake "t"), da je tužitelj pretplatio po predmetnom kreditu iznos od 34.436,36 CHF uslijed promjene tečaja CHF na spram HRK u odnosu na iznose koji bi bili plaćeni da nije bilo rasta tečaja CHF prema HRK ( mjesečni iznosi posebno iskazani u tablici broj 4., stupac oznake "u"), da je na dan 31. srpnja 2011. godine nastala razlika glavnice (odnosno stanje duga) zbog povećanja ugovorenih kamatnih stopa u navedenom razdoblju u iznosu od 2.640,22 CHF, a koji po početnom tečaju iznosi 11.630,16 kn, dok po srednjem tečaju tuženika na dan 31.07.2011. iznosi 17.239,99 kn. U iskazanom iznosu duga uzet je i obzir i moratorij u razdoblju od 31.10.2010. do 31.05.2011., kao naknada za obradu moratorija.

42.1. Kako je tuženik u nastavku postupka tražio daljnja objašnjena sudskog vještaka u pogledu istaknutih primjedbi, to je prema nalogu suda sudski vještak pozvan na dopunu vještva koja prva dopuna je izvršena pisano 13.prosinca 2021.i u kojoj je navela da je u odnosu na prigovor tuženika da je pogrešno izračunala razlike anuiteta i glavnice kredita točno da nije uvećala visinu anuiteta u početnom planu sa iznosa od 1.462,17 CHF na 1.525,33 CHF jer je propušteno greškom promijeniti visinu anuiteta jer je izračunala visinu anuiteta na preostali dio duga bez uvećane naknade za moratorij pa je uvažili prigovor i ispravila tablično (list 346) U svezi drugog dijela prigovora da je propustila oduzeti naplaćene zatezne kamate i ostale troškove kazala je kako nije propušteno jer je prikazano u stupcu "j" tablice ali je propušten trošak opomene od 400,00 kn te ih je potom dodala. Stoga je u odnosu na izvršene ispravke dala dopunu mišljenja prema kojem je tužitelj p predmetnom kreditu preplatio iznos od 7.233,61 CHF zbog rasta kamatne stope u odnosu na ugovorenu od 5,25%, tužitlej je preplatio iznos od 35,205,30 kuna uslijed promjene tečaja CHF na spram HRK, na dan 31. srpnja 2011 nastala je razlika glavnice zbog povećanja ugovorenih kamatnih stopa u navedenom razdoblju od 2.766,82 CHF koji po početnom iznos tečaju 12.187,84 kuna dok po srednjem na taj dan iznosi 17.239,99kn. U iskazanom je uzet u obzir moratorij i naknada za obradu moratorija

42.2. Obzirom da je i na takvu dopunu tuženik imao prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje ista je po pozivu suda napravila drugu pisanu dopunu 16. lipnja 2022 (list 355-356) kojom je otklonila prigovor na način da je u bitnom istaknuto da se prigovoreni iznos ne može prikazati kao preplata, da nije propušten izračun razlike, što da uključuje i manje i više uplaćenih anuiteta jer da je sve tablično prikazala da se iznosi koje tuženik ističe i ne mogu prebijati a kako nije pravne struke opreza je dostavila sudu i iznos ukupnih razlika i iznos razlika samo kad je tužiteljica imala preplatu potom mišljenjem istaknula kako je tužitelj po predmetnom kreditu preplatio ukupan iznos od 7.233,61 CHF odnosno 31.864,11 kn zbog rasta kamatne stope , preplatio je po predmetnom kreditu iznos od 34.867,49 kn uslijed promjene tečaja CHF naspram HRK u odnosu na iznose koji bi bili plaćeni da nije bilo rasta tečaja CHF, na dan 31. srpnja 2011 nastala je razlika glavnice zbog povećanja ugovorenih kamatnih stopa od 2.766,79 CHF, koji po početnom tečaju iznosi 12.187,79 kn, po srednjem tečaju tuženika na dan 31.srpnja 2011 iznosi 17.239,80 kn. U iskazanom iznosu duga uzet je i moratorij od 31.listopada 2010 do 31.svibnja 2011. kao i naknada za obradu moratorija. Dakle, sudski vještak je u toj drugoj dopuni dala konačno mišljenje iz kojeg proizlazi jasno i argumentirano obrazloženje preplate.

43. Sukladno članku 260. stavak 1. ZPP-a sud je na ročištu 14. veljače izveo dokaz usmenog iznošenja nalaza i mišljenja po sudskoj vještakinji koja je tom prilikom iskazala da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja, odnosno dopuna izvršenih tijekom postupka. Odgovarala na pitanja tuženika pa tako i na upit ima li od srpnja 2011 u spisu potvrde o uplati odnosno je li prednik tužitelja plaćao anuitete, odgovorila da je isto sadržano u njezinoj dopuni nalaza koji napisanoj u lipnju 2022 na strani 5 ; u zadnjem stupcu iskazala je uplate zaključno sa 11.srpnja 2012 godine, do iznosa naplaćenog anuiteta na dan 31.srpnja 2011. u iznosu od 11.191,03 kune; u fus noti obrazložila je da u simulaciji tuženika, tuženik nije uzeo taj datum, iako je razvidno iz kartice da je taj dan naplaćen zadnji anuitet odnosno da se odnosi na datum 31.srpnja 2011. Na daljnji upit pun tuženika kakve to ima učinke na parnicu odnosno ne otplaćeni dio glavnice budući je ugovor raskinut 02.08.2013. odgovorila da se tom uplatom, smanjuje neotplaćeni dio glavnice, sad je manje neotplaćenog duga jer su priznali uplate 31.srpnja 2011., a upravo prema navodima punomoćnika tuženika, ugovor je raskinut , nakon što je ta uplata izvršena.

43.1. Nadalje vještakinja je pozvana da se očituje i u odnosu na uputu iz ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, odnosno da se vještakinja očituje na eventualno nesuglasje u odnosu na broj preplate.Tu je vještakinja odgovorila kako u drugo stupanjskom rješenju u točki 3 nalaže se tuženiku Addiko banci da isplati novčane iznose iskazane u njezinom nalazu i mišljenju u dopuni 2, a ako je sud prihvatio iznose odnosno sitne izmjene koje je prikazala u dopuni 3, onda da je sud trebao prepisati iznose iz dopune 3, ne iz dopune 2 i to odgovara na pitanje ovog suda koji se odnosi na točku 39 i 40. rješenja. Također je ostavila mogućnost da izradi dopunu i prikaže konverziju u eurima.

44. Nakon iskaza vještakinje, po pozivu suda da uredi tužbeni zahtjev, tužitelj je isto i izradio podneskom od 17. veljače 2025 uredio tužbeni zahtjev na način da je zatražio kao u toč III. ukupni novčani iznos od 8.856,81 eur-a s kamatom koja teče na pojedini mjesečni iznos prikazan tom toč., te su na idućem ročištu 19. ožujka 2025 stranke nastavile po uređenom tužbenom zahtjevu raspravljati i potom predložile zaključenje glavne rasprave.

45. Kako je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje stručnim, relevantnim, vjerodostojno, to je stoga temeljem istog sud utvrdio da je tužitelj dokazao i visinu svog potraživanja kako je to sukladno vještvu precizirano u konačnom tužbenom zahtjevu od 17. veljače 2025.

46. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, to je sud i tako postavljen tužbeni zahtjev prihvatio, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

47. Tu je za kazati kako u odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kredit stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana

48.

Odluka o trošku donesena je sukladno članku 154 stavak 1. u svezi s člankom 155.stavak 1. ZPP-a i 164. stavak 1 i 2. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 138/23) Prema Tbr. 48. točka 3. OT-a, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka sve prema vrijednosti predmeta spora .

48.1.

Glede vrijednosti predmeta spora prvo je za kazati kako je sud rješenjem istu odredio u visini od 101.000, 00 kn, sada preračunato u eurima iznosi 13.413, 00 eur-a koji odgovara tarifi razred od 250 bodova po radnji. Vrijednost predmeta spora izmijenjena je na ročištu održanom 30 listopada 2024. jer je tužitelj smanjio glavnicu tužbenog zahtjeva za iznos od 2.288, 14 eur-a tako da je od tužbeni zahtjev odredio u visini od 8.856,81 eur-a za koji po tarifnom razredu po radnji odgovara iznos od 100 b po OT-u.

48.2. Stoga je tužitelju zastupanom po opunomoćeniku, odvjetniku prema popisanom troškovniku od 17. veljače 2025. priznato za:

- sastav tužbe 250 b (Tbr 7. t. 1.) i za sastav četiri obrazložena podneska ( Tbr 7 t 1 i Tbr 8 t. 1. ) i to 8. rujna 2020., 2. siječnja 2021, 16. srpnja 2024. svaki od po 250 b , podnesak od 17. veljače 2025 100 b (kojim je uređen tužbeni zahtjev za umanjenu glavnicu),

- za sastav podnesaka od 19. svibnja 2019., 26.prosinca 2020., 28. veljače 2021., 19. ožujka 2021., 18. kolovoza 2021. 14. rujna 2021. 25. siječnja 2023. od po 50 b ( Tbr 8 t 3 OT), trošak sastava podneska od 3. rujna 2021 nije priznat jer je sadržan već u podnesku od 18. kolovoza 2021, ovo pozivom na članak 155. stavak 1 ZPP-a . Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima i to za

-18. prosinca 2020, 16.ožujka 2021., 5. listopada 2022., 8. prosinca 2022.,7.veljače 2023, 26.lipnja 2024. iznosi od po 250 b (Tbr 7 t 1 i Tbr 9 OT),

-za ročišta održana 11. listopada 2021., 2.prosinca 2021., 18.siječnja 2022., 26.travnja 2022. i 13.lipnja 2022. priznaje mu se 50% dakle od po 125 b ( Tbr 7. t. 1. i Tbr 9. t. 2 OT-a),

-dok za pristup ročištima od 30.listopada 2024., 20 siječnja 2025., 14.veljače 2025., 19. ožujka 2025 iznosi od po 100 b po OT-u (Tbr 7. t. 1. i Tbr 9 OT ),

dakle ukupno 3.975 bodova obzirom da je 1b =2,00 eur-a pomnoženo, trošak iznosi 7.950, 00 eur-a tom trošku treba dodati 25 % PDV-a dakle iznos od 1.987,50 što daje ukupno 9.937,50 eur-a

48.3. Kada se ovim troškovima pridoda pristojba presude od 180,50 eur-a trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eur-a onda je sveukupni trošak tužitelja iznosi 10. 516,17 eur-a koji mu je tuženik u obvezi platiti, dok za više traženo zahtjev nije osnovan.

48.4. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na tužbu jer u spisu nema dokaza da je tužitelju taj trošak i nastao jer nema dokaza o plaćenoj pristojbi na tužbu.

48.5. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

48.6. Umješaču na strani tužitelja NI, priznat je trošak prema troškovniku od 19. ožujka 2025. -za sastav podneska od 30. 1. 2023 od 50 b ( Tbr 8. t 3 OT)

-zastupanje na ročištima 7.2.2023., 26.6.2024., od po 250 b ( tbr 7. t 1. i Tbr 9),

-za ročišta održana 30.listopada 2024., 20.siječna 2025., 14.veljače 2025., 19. ožujka 2025 od po 100 b, obzirom na izmjenu vps ovo uslijed povlačenja dijela tužbenog zahtjeva 30. listopada 2024.(Tbr 7 t 1 i Tbr 9) ukupno 950 b x 2 eur-a daje iznos od 1.900,00 eur-a uvećano za 25% PDVA za iznos od 237,50 eur-a daje iznos od ukupno 2.137,50 eur-a koji je tuženik tom umješaču dužan isplatiti, u ostalom dijelu zahtjev nije osnovan.

48.7. Zainteresiranoj osobi ŽI koja je u postupku tražila miješanje na strani tužitelja trošak zatražen podneskom od 19. ožujka 2025 nije priznat pozivom na odredbe ZPP-a jer mu je rješenjem ovog suda od 6. prosinca 2024. odbijen zahtjev za miješanje.

49. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Trogiru dana 17. travnja 2025.

SUTKINJA

Mirna Veža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud u Splitu.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostaviti presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskog zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( čl. 335 ZPP-a)

DNA

1.pun.tužitelja

2. pun.tuženika

3. umješaču na strani tužitelja, po pun

4. umješaču na strani tuženika po pun

-zainteresiranoj osobi

-u spis