REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1762/2024-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Ivan Adžić, iz Zagreba, Držićeva 6b, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb. Bužanova 4, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika tužiteljice Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Marije Vujasin, odvjetnice, dana 17. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1474/2006 od 23. lipnja 2006. godine ovjeren od strane javnog bilježnika Obrenije Ribarić, iz Zagreba, pod brojem OV-9136/2006 između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao Banke i tužiteljice ŠŽĆ, iz [adresa], kao Korisnice kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u članku 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 184.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita te članak 4. stavak 5. Ugovora u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u 156 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.506,99 CHF obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja.

II./ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici ŠŽĆ, iz [adresa], iznos u visini od 33.567,07 EUR sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. godine u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,79 EUR od 31. kolovoza 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,24 EUR od 07. rujna 2006. godine do isplate,

- na iznos od 2,09 EUR od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,34 EUR od 06. listopada 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,39 EUR od 31. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 50,42 EUR od 31. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 9,18 EUR od 02. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 65,92 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 76,73 EUR od 02. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 81,62 EUR od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 68,15 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 70,72 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 50,13 EUR od 01. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 34,94 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 39,00 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 46,99 EUR od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 46,30 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 38,21 EUR od 02. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 53,37 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 65,54 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 82,82 EUR od 01. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 78,86 EUR od 01. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 102,33 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 97,88 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 106,55 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 181,66 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 166,19 EUR od 02. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 213,43 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 197,11 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 170,86 EUR od 02. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 226,24 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 293,79 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 4.006,08 EUR od 21. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 84,90 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 113,91 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 90,19 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 194,21 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 197,43 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 272,57 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 279,89 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 3,175,47 EUR od 04. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2.351,11 EUR od 20. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 102,54 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 1,20 EUR od 02. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 1.634,82 EUR od 02. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 6.703,75 EUR od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 1.115,71 EUR od 12. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 3.699,22 EUR od 18. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 66,06 EUR od 05. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 486,36 EUR od 05. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 28,73 EUR od 30. rujna 2011, do isplate,

- na iznos od 995,18 EUR od 06. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 21,86 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 0,21 EUR od 03. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 1.019,87 EUR od 03. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 16,90 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 3.647,10 EUR od 02. prosinca 2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici ŠŽĆ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 18.105,81 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

r i je š i o j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. dana 23. lipnja 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1474/2006 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 184.400,00 kn CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, rok otplate kredita u 156 mjesečnih anuiteta. Nadalje navodi da su stranke ugovorile plaćanje redovne kamate koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,88% godišnje i da je tuženik tijekom ugovornog odnosa više puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope. Tužiteljica navodi da je srednji tečaj pravnog prednika tuženika na dan isplate kredita iznosio 1CHF=4,628 kn, ali da se tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu mijenjao te se konstantno povećavao sve do isplate kredita, što je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što joj je otežalo plaćanje istoga. Tužiteljica ističe da su Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te odredbu koja se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope iz razloga što je ista nepoštena i nerazumljiva. Tužiteljica ističe da je tuženik nije upozorio o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu. Navodi da je presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2104. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, te je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno da je odredba kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika ništetna i nepoštena kao i ugovorna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa je tuženik postupao protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o kreditu a da se pri tome nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena o spornim ugovornim odredbama i rizicima vezanim uz ugovaranje kredita u CHF i nije dovoljno bila informirana u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži takve odredbe. Tužiteljica ističe da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz glavnicu u CHF ništetne jer su protivne prisilnim propisima, odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi. Ističe kako se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari neosnovano poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer u svakom pojedinačnom sporu treba sagledati sve okolnosti sklapanja ugovora i odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik ističe da su sve odredbe ugovora koji je predmet ovog spora jasne, lako uočljive i razumljive. Navodi kako Ugovor o kreditu koji je sklopio s tužiteljicom sadržava sve pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, a niti stari niti novi Zakon o potrošačima ne propisuje da tuženik kao banka treba imati egzaktne parametre već pretpostavke sukladno Zakonu o kreditnim institucijama što je tuženik ispunio. Tuženik navodi da je tužiteljica mogla izabrati bilo koju vrstu ugovora o kreditu u valuti EUR ili hrvatskim kunama, a da je iskazala interes za sklapanjem ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF. Nadalje navodi kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati je li ista poštena, a takva odredba je u skladu s prisilnim propisima Zakona o obveznim odnosima o čemu je stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine. Navodi da je Sud Europske unije u presudi C-186/16 od 20. rujna 2017. godine zauzeo stajalište da odredba ugovora o zajmu koji je sklopljen u stranoj valuti i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Tuženik navodi da je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF primjerice u svom glasilu pod nazivom "HYPO Times" iz 2005. godine, da je upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje je glasilo dostupno svim potrošačima, a takvo upozorenje je dano i u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata dana 06. rujna 2005. godine. Navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo pravni stav da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla dočim je nezavisni odvjetnik Wajl u svom Mišljenju od 27. travnja 2017. godine iznio mišljenje da se ne može nametnuti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost. Tuženik navodi da mu nije bilo poznato niti je mogao predvidjeti rast valute CHF pa stoga tužiteljica se neosnovano poziva na nepoštenost ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora. Navodi da bi se usvajanjem tužbenog zahtjeva zanemarila činjenica da tužiteljica nije sklopila ugovor o kreditu u hrvatskim kunama, pa ako sud prihvatio prijedlog tužiteljice za provođenjem financijskog vještačenja tada se predlaže isto provesti, ali s visinom kamatne stope za kredite koji su odobravani u HRK koja je kamatna stopa bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzulu i CHF. Navodi se kako tužiteljica nije sklopila ugovor o kreditu u HRK niti je ugovorila fiksnu kamatnu stopu. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice presudom i rješenjem poslovni broj P- 2120/2020-22 od 29. listopada 2021. godine koja je potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 1275/2021-3 od 25. kolovoza 2022. godine. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1091/2023-2 od 13. veljače 2024. godine ukinuta je presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1275/2021-3 od 25. kolovoza 2022. godine i presuda ovog suda poslovni broj P-2120/2020-22 od 29. listopada 2021. godine iz razloga jer nije saslušana radnica tuženika na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi.

4. U ponovljenom suđenju sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 016-1474/2006 od 12.06.2006. g. (list 9-15 spisa), promet po računu (list 15-34 spisa), Izvod iz kredita (list 35-38 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 39- 47 spisa), Obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita od 02.12.2011.g. (list 48 spisa), dopis tužiteljice i odgovor tuženika na dopis (list 49-51 spisa), reklamne materijale tuženika (list 66-69 spisa), Odluku Suda EU od 20. rujna 2017.g. i broj C-186/16 (list 70-94 spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/12 od 09.04.2015.g. i rješenje poslovni broj Revt 575/2016-5 od 03.10.2017.g. (list 95-127 spisa), Bilten HNB-a (list 128-129 spisa), reklamne materijale tuženika (list 130-146 spisa), rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13.12.2016.g. (list 147-159 spisa), stručne radove (list 160-172 spisa), Izvod iz Zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj SU-IV-222/04 (list 173 spisa), visinu kamatnih stopa za kredite u kunama (list 174-176 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19.03.2019.g. (list 183-189 spisa), presudu Suda EU od 14.03.2019.g. (list 190-19 spisa), Obavijest o otplaćenoj glavnici i kamatama po kreditu tužiteljice (list 204 spisa), Otplatni plan, Obavijest o promjeni kamatne stope, Specifikaciju uplata (205-211 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4736/19-2 od 17.12.2019.g. (list 217-220 spisa), Izjavu svjedokinje IŽĆ (list 221-224 spisa), Zahtjev za kredit (list 226 spisa), Izvod iz Zapisnika Vrhovnog suda broj SU-IV-148/2018 od 15.06.2018.g. i od dana 30.01.2020.g.(list 276-278, list 333 spisa), presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1483/2018-2, presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2563/18 od 23.10.2020.g., Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2022/2018 od 20.02.2020.g., stručni članak (list 279-328 spisa), presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-286/2020-2 od 21.12.2020.g., presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-324/2020-3 od 08.07.2020.g., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2406/19-2 od 01.07.2020.g. (list 334- 350 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

5. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava istaknuti prigovor zastare. Ističe kako se stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje u ovoj pravnoj stvari budući se temeljem čl. 502.c ZPP-a stranke mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presuda povodom kolektivne tužbe (stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine). Navodi kako tužiteljica nije znala u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u valuti EUR, a što je bitna informacija prilikom odlučivanja o sklapanju Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Navodi da nisu bili niti jasni i razumljivi mehanizmi djelovanja valutne klauzule jer je službenici tuženika nisu o istom informirali niti su joj predočili primjere kako bi se njezina obveza odrazila na promjenu tečaja.

Tužiteljica podneskom od 13. kolovoza 2021. godine povisuje tužbeni zahtjev kojem preinačenju tužbenog zahtjeva se tuženik protivi. Sud je ocijenio protivljenje tuženika u svezi povišenja tužbenog zahtjeva kao neosnovano. Sukladno čl. 190. ZPP-a preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena budući je tužiteljica takvu radnju poduzela prije zaključenja prethodnog postupka.

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod prigovora zastare, navodi da iznosi koje tužiteljica potražuje preinakom tužbe konkretno prvih pet (5) iznosa dospjeli su u razdoblju do 04. travnja 2007. godine, dakle sva potraživanja tužiteljice su u zastari koja su dospjela do 04. travnja 2012. godine. Navodi da kolektivna zaštita osigurava preventivnu zaštitu i kontrolu nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom. Protivi se zatraženom tijeku zateznih kamata budući da obveza tuženika dospijeva danom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari ukoliko bi sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Tužiteljica se protivi navodima tuženika u odnosu na postavljeni tijek zateznih kamata na zahtijevane iznose s osnova stjecanja bez osnove imajući u vidu da zastara nije niti počela teći jer se zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a pri tome sud treba imati u vidu da je tuženik nepošteni stjecatelj što je utvrđeno u postupku kolektivne sudske zaštite o utvrđenju da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nadalje nije sporno da su se kamatne stope mijenjale tijekom utuženog vremenskog razdoblja sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, a koje sadrže i način određivanja visine promjenjive kamatne stope, u odnosu na kredite u CHF, a koja ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, u ovom sporu tuženika, nije predmet ovog spora.

7. Predmet ovog spora su iznosi preplaćeni tijekom ugovornog odnosa što predstavlja razliku između iznosa koje je tužiteljica platila tuženiku s osnova promjene tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je tužiteljica plaćala tijekom ugovorenog razdoblja.

8. Na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi kojim je glavnica vezana uz valutu CHF sud je saslušao tužiteljicu.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je nakon razvoda braka ostala živjeti u istom stanu s bivšim suprugom pa kako se nisu slagali htjela je kupiti sebi stan i obratila se bankarici u poslovnici tuženika za kredit. Navodi da joj je djelatnica tuženika rekla da svi uzimaju kredit u CHF, pa je čak i ona uzela tu vrstu kredita te se i ona odlučila uzeti kredit u CHF, imala je povjerenja u banku i svoju bankaricu. Tužiteljica iskazuje da je njezina bankarica priredila ugovor i rekla joj je na koliko godina se sklapa i koja je visina kamatne stope, da je ona letimično pročitala ugovor prije potpisivanja, imala je povjerenja u bankaricu, a misli da ne bi niti mogla nešto promijeniti u odnosu na ugovorne odredbe čak i da je htjela. Navodi da je bankarica nije upozoravala na rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF. Iskazuje da prve dvije godine rata kredita se nije jako mijenjala, a nakon toga je naglo počela rasti, bojala se da neće moći otplaćivati kredit zbog porasta tečaja CHF, pa je otplatila cijeli kredit prije isteka. Tužiteljica navodi nakon porasta tečaja valute CHF otišla je kod bankarice, ali je ona rekla da je nemoguće mijenjati ugovor. U to vrijeme je imala obrta, ali sredstva kredita koristila je za kupnju stana za svoje potrebe, živjela je u tom stanu, a sada više u stanu ne živi, a prije par godina je počela iznajmljivati stan. Nadalje tužiteljica navodi da je liječnica, obavljala je privatnu praksu u ulici Ljerke Šram broj 2, Zagreb, a poslije u Derenčinovoj 26, Zagreb. Osobno je otplaćivala kredit.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik na pripremnom ročištu održanom dana 13. rujna 2024. godine povlači prijedlog za saslušanjem djelatnice tuženika LŽĆ.

Tuženik u tijeku postupka dostavlja pisanu Izjavu svjedokinje IŽĆ (list 221-224 spisa). U odnosu na Izjavu svjedokinje IŽĆ, iz [adresa] sud istu nije ocjenjivao u dokaznom postupku buduću da ne sadrži relevantne činjenice. Sama činjenica da su zaposlenici tuženika bili educirani i da im je bilo naloženo kako moraju upozoriti klijente i istima pojasniti prije sklapanja ugovora o kreditu utjecaj na visinu anuiteta zbog rasta ili pada tečaja nisu od značaja jer takva izjava nije sama po sebi dokaz da bi tužiteljici bili pojašnjeni rizici sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i da bi joj bili predočeni parametri uz koje se veže promjena visine kamatne stope koju je tuženik jednostrano mijenjao tijekom ugovornog odnosa.

9. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da je tužiteljicu upoznao u vrijeme pregovaranja i u času sklapanja spornog Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu vezanu uz glavnicu u švicarskom franku i da je tužiteljica nakon što su joj predočeni takvi rizici i ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe na istu pristala i potom sklopila Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora. U odnosu na navode tuženika da je u vrijeme kada su se nudili krediti u švicarskom franku izradio reklamne materijale kojima su pojašnjeni rizici vezani uz valutnu klauzulu u CHF te da su isti bili dostupni na stranicama banke sud je takve navode ocijenio kao irelevantne jer sama činjenica da bi se općenito pojašnjavali rizici i davale informacije o ponudi kredita u švicarskom franku, a pri tome su se isti nudili i kao najpovoljniji (primjerice krediti Akcija, kamatna stopa 3,99% - list 133 spisa) takve informacije nisu jasne i razumljive prosječnom potrošaču, budući se daju informacije o rizicima, a isti takav kredit vezan uz CHF se nudi kao najpovoljnija akciji u ponudi tuženika za koje vrste kredita kao proizvod banke se navodi da su krediti uz valutnu klauzulu u CHF kojima tuženik kao banka prednjači na tržištu (list 140-142 spisa).

10. Sud je ocijenio navode tuženika da u ovoj pravnoj stvari se ne primjenjuje pravno pravilo čl. 502.a. ZPP-a jer je osnov tužbenog zahtijeva stjecanje bez osnove kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. U tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 01. svibnja 2020. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa danom 14. lipnja 2023. godine). Sud ističe da niti za potraživanja tužiteljice do 2008. godine nije nastupila zastara imajući u vidu da je tužiteljica zahtijevala u ovom postupku utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, a kao pravni osnov navela je stajalište zauzeto u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu FŽĆ i ŠŽĆŠ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

U ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktivu 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbama članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 01.10.2010.g., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužiteljica nije bio zastario u bilo kojemu dijelu te je tužiteljica opravdano smatrala da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužiteljica iz članka 502.c ZPP ovlaštena štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

12. Tuženik u ponovljenom suđenju osporava status potrošača tužiteljice. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, te je namjena kredita kupovina stana (čl. 2. Ugovora o kreditu). Kako je dakle utvrđeno da je tužiteljica kupovala stan za osobne potrebe, a što je utvrđeno i iskazom tužiteljice, te da je koristila stan do oplate kredita za stanovanje (iskaz tužiteljice), a tuženik suprotno ne dokazuje to je jasno da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača. Slijedom navedenog sud je tuženikove navode o statusu potrošača tužiteljice ocijenio kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

13. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-1474/2006 od dana 23. lipnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu) utvrdio da su tužiteljica i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 184.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti - stambeni kredit (članak 2. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 3,88% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 2. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 4. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja (156 mjesečnih anuiteta), prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Nadalje je ugovoreno člankom 8. citiranog Ugovora da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita što je tužiteljica i učinila, pa je prijevremeno otplatila kredi s danom s danom 02. prosinca 2011. godine, time da je tuženik obračunavao prijevremenu otplatu kredita imajući u vidu visinu valute CHF na dan izračuna ukupnog dugovanja s osnova kredita (list 48 spisa).

14. Sud je u ponovljenom suđenju pročitao nalaz i mišljenje Darfin d.o.o., Zagreb, vještaka Darko Prpić a koji dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem je proveden na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Vještak Darko Prpić u nalazu i mišljenju od 16. travnja 2021. godine (list 234-257 spisa) navodi da su ugovorne strane ugovorile početnu ugovorenu kamatu od 3,88%, da je ugovorena otplata kredita na trinaest (13) godina, u jednakim mjesečnim anuitetima (156 mjesečnih anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti 1.506,99 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja, anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dan u mjesecu koji slijedi za mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Vještak navodi da je mišljenja kako je ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete uzimajući u obzir uvećane djelomične otplate kredita i prijevremenu konačnu otplatu kredita za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 252.911,09 kn/33.567,07.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe kako bi prihvaćanjem financijskog vještačenja i usvajanjem tužbenog zahtjeva zanemarila bi se činjenica da je sukladno tržišnim uvjetima u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF, jer bi za tužiteljicu vrijedilo da je sklopila ugovor o kreditu u HRK po najnižoj kamatnoj stopi koja se odnosila na ugovor o kreditu u CHF. Predlaže da se već izrađeno financijsko vještačenje korigira na način da se primjeni kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK (9,93%) kako je predloženo u odgovoru na tužbu. Ostaje kod prigovora zastare, osporava tijek zateznih kamata, naročito na iznose dospjele u vremenskom razdoblju od 30. kolovoza 2006. godine pa do 01. travnja 2007. godine, a koji su iznosi svakako u zastari.

U odnosu na prijedlog tuženika da se provede dokaz vještačenjem na okolnost obračuna pretplate ugovorenog kredita imajući u vidu kamatnu stopu na kredite u kunama sud je odbio dokazni prijedlog tuženika jer tužiteljica i tuženik nisu ugovorili kredit u HRK niti tuženik je dokazao da bi pregovarao s tužiteljicom o sklapanju ugovora o kreditu u HRK, pa da bi ona takvu ponudu za sklapanje ugovora o kreditu odbila iako je bila povoljnija za nju.

15. Tuženik u ponovljenom suđenju navodi kako sud treba imati u visinu i nastali manjak tzv. negativnu razliku.

Sud je takvo stajalište tuženika ocijenio kao neosnovano. Prvenstveno sud nije dosudio tuženiku navedene iznos "negativne razlike" niti umanjio dosuđene iznose koje zahtjeva tužiteljica tužbenim zahtjevom budući da iste tuženik ne potražuje. Nadalje tužiteljica uplatom nižeg iznosa nije ništa stekao niti dobio temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Kako tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio odnosno primio to sud nije pri odlučivanju umanjio tužbeni zahtjev za negativnu razliku niti je navedeni iznos dosudio tuženiku. Pri tome sud ima u vidu da je tuženik sastavljao Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, pa niti ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a. Nadalje onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo povrata danog. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 580/07 od dana 29. kolovoza 2007. godine i poslovni broj Rev 2624/2015 od 23. siječnja 2019. godine.

16. Pri tome je sud imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Nadalje sud je stajališta kako tužiteljica osnovano zahtijeva samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF- a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

17. Tužiteljica nakon dostave nalaza i mišljenja specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužiteljice od 02. svibnja 2021. godine – list 267-269 spisa). U ponovljenom suđenju tužiteljica podneskom od 17. rujan 2024. godine usklađuje tužbeni zahtjev u odnosu na valutu EUR. Tuženik se protivi specificiranom tužbenom zahtjevu. Sud je navode tuženika u odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema odredbi članka 191. stavka 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. U konkretnom slučaju, tužiteljica je zahtijevao dostavu dokumentacije u tužbi kao i na pripremnom ročištu. Tužiteljica je nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja uskladila visinu tužbenog zahtjeva, pa isto ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. ZPP-a. Činjenični osnov tužbe predstavlja ukupnost pravno relevantnih činjenica koje su iznesene u tužbi i tijekom postupka. Glede prijepora radi li se o preinaci tužbe u dijelu potraživanja koje je predmet ovog spora, uređenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja po mišljenju ovog suda nije došlo do mijenjanja činjenične osnove. Po ocjeni ovog suda, kod činjenice da je tužiteljica uredila svoj tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu novčanog iznosa sa zateznom kamatom navedenim postupanjem tužba nije preinačena. Predmetnim raspolaganjem nije pogoršan procesnopravni položaj tuženika pa se ne može govoriti niti o povredi prava na pristup sudu niti o nedopuštenim raspolaganjima stranaka niti je došlo do povrede načela ekonomičnosti niti povrede načela zabrane zlouporabe prava. Sud je slijedom navedenog dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja.

18. U tijeku postupka tužiteljica navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužiteljici bile razumljive, jasne i nedvosmislene, da je tužiteljica imala pravo izbora koju vrstu kredita će uzeti u odnosu na valutu tj. u valuti CHF ili EUR, da je slobodno i dobrovoljno odabrala sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF.

19. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 2. i čl. 4.Ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

20. Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da joj tuženik isplati iznos od 33.567,07 EUR te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

21. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

22. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužiteljici je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 01.05.2020.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podnesak od 01.07.2020.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.08.2020.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročišta dana 09.02.2021.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.05.2021.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.06.2021.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 20.09.2021.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 26.03.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 23.05.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 22.08.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.09.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 17.09.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.09.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.03.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 14.000,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 3.500,00 EUR, ukupno 17.500,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 202,40 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 204,33 EUR (iznosi pristojbi koje je tužiteljica platila) tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 18.105,81 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. travnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud Sisak.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku