REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-7489/24-38

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ani Galoši Comisso, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Đ1440/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 09. travnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika AŠ, odvjetničkog vježbenika, dana 17. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 029-50-3294878 od 01. ožujka 2006. godine sklopljenog između prednika tužiteljice KŠ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te odredbe Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 14. listopada 2011. godine sklopljenog između tužiteljice ĐŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao dužnika i davatelja osiguranja i tuženika kao vjerovnika, u dijelu koje se odnose na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica, zatim u dijelu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i u dijelu koje se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u člancima Ugovora o kreditu te Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini i to:

- članak 1. Ugovora u dijelu koji glasi: „iznos kredita kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora“,

- članak 2. Ugovora koji se odnosi na kamatnu stopu u dijelu koja glasi: „promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“,

- članak 3. Ugovora koji se odnosi na naknadu koja glasi: „3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“,

- članak 7. Ugovora u dijelu koji glasi: „kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF“ i

- članak 2. Sporazuma koji glasi: „vjerovnik ima tražbinu prema dužniku na ime glavnice kredita u iznos od CHF 4.083,26 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju vjerovnika važećem na dan dospijeća s redovnom kamatom po stopi od 7,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama vjerovnika.“ II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici ĐŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.539,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,62 eura od 28. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,74 eura od 04. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,19 eura od 05. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,30 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,81 eura od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,43 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,61 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,96 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,16 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,41 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,67 eura od 13. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,33 eura od 03. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,11 eura od 07. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,56 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,56 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,62 eura od 22. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 9,33 eura od 26. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 12,13 eura od 24. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 11,92 eura od 29. travnja 2010. godine do isplate

- iznos od 13,35 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 13,35 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 22,99 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 17,92 eura od 06. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,30 eura od 09. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,28 eura od 14. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 20,05 eura od 05. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 36,21 eura od 27. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,52 eura od 18. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 31,52 eura od 18. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,18 eura od 05. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,18 eura od 05. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,18 eura od 05. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,83 eura od 28. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,83 eura od 28. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,83 eura od 28. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,93 eura od 29. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,83 eura od 08. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,83 eura od 08. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,71 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,69 eura od 22. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,44 eura od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 45,61 eura od 29. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,92 eura od 02. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,84 eura od 22. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,00 eura od 22. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 45,04 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,04 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,50 eura od 05. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,05 eura od 03. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate te na

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.678,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 28. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 399,75 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su dana 01. ožujka 2006. godine prednik tužiteljice, pokojni KŠ, izvanbračni suprug tužiteljice i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 029-50-3294878, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor, predniku tužiteljice kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.858,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, na rok otplate 84 mjeseca, s time da je pored iznosa glavnice prednik tužiteljice sukladno odredbi članka 2. predmetnog ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,95% godišnje. Nastavno punomoćnik tužiteljice je ističući da je korisnik kredita, prednik tužiteljice KŠ preminuo dana **.**.2010., a istog je naslijedila tužiteljica, izvanbračna supruga i maloljetna kćer, s time da je tužiteljica zajedno sa svojim pokojnim izvanbračnim suprugom otplaćivala predmetni kredit te je uz imovinu naslijedila i obvezu otplate kredita, naglasio da je tužiteljica s tuženikom dana 14. listopada 2011. godine sklopila Sporazum o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini, kojim je tuženik opetovano za sebe ugovorio novu kamatnu stopu koja je također promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Inače predmetni kredit nije konvertiran, nego je isti tužiteljica otplatila u cijelosti. Isto tako punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je dana 07. travnja 2013. godine Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 u sporu tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom o kamatnim kreditora te valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da tuženik kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora korisnike kredita kao potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to članka 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime prilikom otplate predmetnog kredita tužiteljica je dovedena u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kunu na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz ugovora o kreditu prednik tužiteljice, korisnik kredita nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, već je naprotiv iznos kredita izražen u valuti CHF predniku tužiteljice, korisniku kredita značio samo manju kamatnu stopu, a nikad nije bilo upozoren da bi tu nižu početnu kamatnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili kune. Dakle prilikom zaključenja ugovora prednik tužiteljice, korisnik kredita kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, što je tuženiku kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi bilo poznato ili moralo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupio u dobroj vjeri. S obzirom da je tuženik tijekom sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valuti CHF, a prednik tužiteljice, korisnik kredita kao prosječni potrošač nije bio upozoren na rizike, a to tim više što odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile razumljive, o njima se nije pojedinačno pregovaralo, kao uostalom niti o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, kao i odredbe Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 01. ožujka 2006. godine, kao i odredbe Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 14. listopada 2011. godine u dijelu koje se odnose na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i na tzv. ulaznu naknadu te naložiti tuženiku platiti tužiteljici iznos od 1.539,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršene uplate do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na anuitete plaćene prije prijenosa kredita na tužiteljicu, odnosno prije 11. listopada 2011. godine, iako je točan datum sklapanja Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini 14. listopad 2011. godine te je predložio u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev bez daljnjeg raspravljanja. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da se tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku se pravna zaštita pruža na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, a ujedno je predmetni ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, pa se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, a čak i ukoliko sud zauzme stav da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa odnose na predmetni ugovor o kreditu, tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost tužiteljica nije predložila nikakve dokaze. Naime sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužiteljica prvo mora dokazati da sporne odredbe predniku nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi dokazala, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli predniku tužiteljice su bile jasne, razumljive i lako uočljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, a ujedno su predniku tužiteljice tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je prednik tužiteljice pristao te mu je prilikom zaključenja ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Inače institut valutne klauzule je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i od strane potrošača. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je prema stavu Vrhovnog suda RH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno da li su na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno da li je tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i da li ih je uskratio predniku tužiteljice prilikom sklapanja ugovora, a u postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da takve okolnosti nisu postojale, nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu i da je tuženik korisnicima kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Dakle tuženik je dao predniku tužiteljice prije zaključenja ugovora o kreditu, odnosno prije odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, a mogao je birati između ugovora o kreditu u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku, a ujedno je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, odnosno čita ugovor i raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U svakom slučaju je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja prednika tužiteljice kako bi se utvrdilo da li tužiteljica ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt- 575/16. S obzirom da su predniku tužiteljice kao razumnoj, dobro informiranoj, pažljivoj i opreznoj osobi predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jako uočljive, jasne i razumljive, odnosno bilo je razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, a u trenutku zaključenja ugovora na tržištu niti nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, to niti nije dopušteno ocjenjivati da li su te odredbe nepoštene. Inače valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, nego je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, a ujedno tuženik niti ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF, jer je i sam zadužen u istoj valuti, što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nastavno tijekom postupka punomoćnik tuženika je istaknuo da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, pa se sukladno odredbi članka 326. Zakona o obveznim odnosima ništetnost navedenih ugovornih odredbi ne može više isticati, jer se radi o zabrani manjeg značenja, a ujedno tužiteljica nema pravo na povrat isplaćenih iznosa sukladno odredbi članka 1112. Zakona o obveznim odnosima, jer niti ne tvrdi da je zadržala pravo na povrat, da je platila da bi izbjegla prisilu ili da je plaćanje zavisilo od ispunjenja uvjeta. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući visinu tužbenog zahtjeva te ističući i prigovor zastare potraživanja, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog ugovora o kreditu broj 029-50-3294878 od 01. ožujka 2006. godine (stranica 7-11 spisa), u solemniziranog sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 14. listopada 2011. godine (stranica 12-14 spisa), u presliku pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-253/10, UPP/OS- 122/10 od 28. rujna 2010. godine (stranica 15-19 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 20-23 spisa), u presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja (stranica 24 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 25.06.2020 (stranica 25-31 spisa), u presliku dokaza o uplati Privredne banke Zagreb d.d. od 17. lipnja 2016. godine (stranica 32 spisa), u presliku potvrde Croatia osiguranja o podmirenju duga (stranica 33 spisa), u presliku zahtjeva za kredit od 27. veljače 2006. godine (stranica 47 spisa), u presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.01.2006.g. do 31.03.2006.g. (stranica 48-50 spisa), u presliku tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF – prosječne veličine za kvartal (stranica 51 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire GŠ (stranica 82-93 spisa) te u iskaz svjedokinje DŠ, javnog bilježnika (stranica 266-267 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, odnosno činjenica da su prednik tužiteljice, pokojni KŠ i tuženik dana 01. ožujka 2006. godine sklopili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor, predniku tužiteljice kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit za kupnju rabljenih vozila u iznosu od 15.858,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, na rok otplate 84 mjeseca i s početno ugovorenom kamatnoj stopom od 5,95%, koja je promjenjivu u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica i tuženik dana 14. listopada 2011. godine sklopili Sporazum o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini kojim je utvrđeno da tuženik kao vjerovnik temeljem predmetnog ugovora o kreditu ima potraživanje prema tužiteljici kao dužniku i davatelju osiguranja na ime glavnice kredita u iznosu od 4.083,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća s redovnom kamatnom stopom od 7,25% godišnje koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama vjerovnika“, kao i činjenica da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nasljednice iza pokojnog KŠ proglašene tužiteljica, izvanbračna supruga i njihova maloljetna kćer (stranica 15-19 spisa). Nastavno nesporna je i činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu te Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštene, a time i ništetne, s time da je sporna i visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare potraživanja, kao i aktivna legitimacija i to u odnosu na anuitete kredita plaćene prije prijenosa kredita na tužiteljicu, odnosno prije 14. listopada 2011. godine.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je sud presudom poslovni broj P-3366/20 od 03. prosinca 2021. godine usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od 01. ožujka 2006. godine i Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 14. listopada 2011. godine, u dijelu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, promjenjivu kamatnu stopu i tzv. ulaznu naknadu te je naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos od 14.612,03 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka, dok je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 0,03 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. siječnja 2008. godine do isplate te dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4,67 kuna od 31. kolovoza 2006. godine do 27. rujna 2006. godine, a Županijski sud u Šibeniku je rješenjem poslovni broj Gž-157/22 od 03. prosinca 2024. godine ukinuo navedenu presudu u točkama I., II. i VI. izreke presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Naime iz obrazloženja tog ukidnog rješenja proizlazi da je u pravu tuženik kada pobija predmetnu presudu u dosuđenom dijelu zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer prvostupanjski sud nije izveo po tuženiku predloženi dokaz saslušanjem djelatnice tuženika MŠ kao svjedokinje na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nastavno Županijski sud u Šibeniku je u toj ukidnoj odluci naglasio da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-81/23 od 21. veljače 2023. godine i Ustavnog suda RH u odluci poslovni broj U- III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke sud ne može donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio izvođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica. Dakle navedenim ukidnim rješenjem dana je uputa prvostupanjskom sudu izvesti predloženi dokaz na okolnost potpune obaviještenosti prednika tužiteljice o rizicima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice i pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku. S obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude poslovni broj P-3366/20 od 03. prosinca 2021. godine odbio kao neosnovan, nepotreban, prijedlog punomoćnika tuženika za provođenjem dokaza saslušanjem predložene svjedokinje MŠ, djelatnice tuženika, kao i dokaz saslušanjem javnog bilježnika DŠ, što je u skladu s tada važećim pravnim stavom Vrhovnog suda RH izraženog u odluci poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. godine, ali je Županijski sud u Šibeniku neovisno o tome ukinuo predmetnu presudu i to pozivom na naknadno, izmijenjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, izraženo u odluci donesenoj nakon predmetne presude, odnosno u odluci poslovni broj Rev- 81/23 od 21. veljače 2023. godine i Ustavnog suda RH u odluci poslovni broj U-III- 5458/21 od 30. lipnja 2022. godine, rezultiralo je nepotrebnim odugovlačenjem ovog parničnog postupka te su ujedno strankama uzrokovani daljnji nepotrebni troškovi, jer se nesporno prvostupanjski sud u trenutku donošenja presude, točnije dana 03. prosinca 2021. godine, umjesto na tada važeće pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, na koje se i pozvao, niti nije mogao pozivati na buduće, izmijenjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, koje je dakle važeće tek u trenutku donošenja odluke Županijskog suda povodom žalbe tuženika na predmetnu presudu, a niti se mogao pozvati na naknadni pravni stav Ustavnog suda RH izraženog u odluci poslovni broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine. Iz svega navedenog može se zaključiti da bi Županijski sud u Šibeniku odbio žalbu punomoćnika tuženika podnesenu protiv predmetne presude poslovni broj P-3366/20 od 03. prosinca 2021. godine da je odluku o toj žalbi Županijski sud u Šibeniku donio prije nego što je Vrhovni sud RH odlukom poslovni broj Rev-81/23 od 21. veljače 2023. godine izmijenio ranije pravno shvaćanje, koje nesporno nema, niti može imati retroaktivno djelovanje, s time da je Vrhovni sud RH navedeno pravno shvaćanje izmijenio ne samo odlukom poslovni broj Rev-81/23 od 21. veljače 2023. godine, na koje se u ukidnom rješenju od 03. prosinca 2024. godine pozivao Županijski sud u Šibeniku, već ujedno i odlukom poslovni broj Rev-1279/22 od 14. veljače 2023. godine.

7. Isto tako treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 09. siječnja 2025. godine smanjio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za iznos od 399,75 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe, pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. Nastavno u odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka i to u odnosu na sve anuitete predmetnog Ugovora o kreditu koji su plaćeni prije prijenosa kredita na tužiteljicu, odnosno prije sklapanja Sporazuma o prijenosu prava vlasništva na pokretnini od 14. listopada 2011. godine, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. S obzirom da je prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju poslovni broj poslovni broj O-253/10, UPP/OS-122/10 od 28. rujna 2010. godine (stranica 15-19 spisa) tužiteljica, izvanbračna supruga pokojnog KŠ, kao nasljednica pokojnog ostavitelja KŠ odgovorna za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, zbog čega je s tuženikom dana 14. listopada 2011. godine sklopila Sporazum o prijenosu prava vlasništva na pokretnini (stranica 12-14 spisa), a ujedno je uvjerljiv i logičan navod tužbe da je tužiteljica zajedno s pokojnim KŠ, izvanbračnim suprugom otplaćivala predmetni kredit, što je imanentno bračnoj i izvanbračnoj zajednici, sud je utvrdio da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije za sve anuitete plaćene prije sklapanja predmetnog Sporazuma o prijenosu prava vlasništva na pokretnini neosnovan.

9. Isto tako treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Nadalje odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen način promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik, zbog čega prednik tužiteljice, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je predniku tužiteljice kao prosječnom potrošaču morao biti razumljiv ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su mu morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Nastavno Trgovački sud u Zagrebu je presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 5751/16 od 03. listopada 2017. godine te poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate te o valutnoj klauzuli bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

12. Treba naglasiti da tijekom postupka nije proveden dokaz saslušanjem tužiteljice, nasljednice iza pokojnog CŠ, korisnika kredita, jer je punomoćnik tužiteljice isticao da tužiteljica nema nikakvih saznanja o pregovorima prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao uostalom i na tzv. ulaznu naknadu, a niti je proveden dokaz saslušanjem svjedokinje MŠ, djelatnice tuženika, s obzirom da je punomoćnik tuženika, nakon ukidne odluke Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-157/22 od 03. prosinca 2024. godine, odustao od prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem te svjedokinje, ali je ostao kod prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje DŠ, javnog bilježnika.

13. Iskazu svjedokinje DŠ, javnog bilježnika (stranica 266-267 spisa) u dijelu u kojem je u bitnom istaknula da se ne sjeća predmetnog Ugovora o kreditu, ali je solemnizaciju ugovora o kreditu radila na način da je stranke „upozoravala na iznos kredita koji dižu, na mjesečnu ratu koju trebaju plaćati i koje su posljedice ukoliko ne budu uredno plaćali ratu kredita“ te je ujedno znala govoriti da je CHF „nova valuta i da su sve uvjete trebali ugovoriti u banci“ odnosno da trebaju „voditi računa o odnosu tečaja te valute u odnosu na kunu“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako svjedokinja je napomenula kako se ne sjeća da li je stranke upozoravala na monetarnu politiku HNB-a, ali zna da su joj neke stranke govorile da su „krediti u CHF povoljniji, pa nisu niti htjeli da im išta objašnjava, jer su sve znali, sve im u kreditu odgovara“.

14. Analizirajući provedene dokaze, presliku predmetnog Ugovora o kreditu, kao i iskaz svjedokinje DŠ, javnog bilježnika, koja očito nije upozorila prednika tužiteljice, kao ostalom niti druge korisnike kredita, na specifičan rizik valutne klauzule u CHF, a niti je objasnila iz kojeg razloga se kamatna stopa tijekom otplate kredita može mijenjati, sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između prednika tužiteljice, pokojnog CŠ, potrošača i tuženika, trgovca. Naime iz preslike predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je CŠ isti sklopio kao fizička osoba i to izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, jer je tada bio zaposlen u trgovačkom društvu Vodoprivreda Zagreb d.o.o., a sredstvima kredita kupio je vozilo, što rezultira time da se tužiteljica, nasljednica iza pokojnog CŠ ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Inače za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

15. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počeo teći dana 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, s time da je tužba podnesena dana 08. srpnja 2020. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire GŠ (stranica 82-93 spisa) proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 11.600,11 kuna, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što na isti u odnosu na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Naprotiv u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, koja je zakonom dopuštena, zbog čega je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih stanaka, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiskan, treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula bez jasnih parametara koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i prednika tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjani početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Treba posebno naglasiti da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-549/23 od 19. prosinca 2023. godine izrazio pravni stav da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a, a osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženika vezano uz tzv. negativne tečajne razlike da je istaknuo protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195. ZOO-a i odredbe članka 196. ZOO-a, pa ukoliko u postupku nije na određeni način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a mora istaknuti do zaključenja prethodnog postupka ili matrijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. ZOO-a i članka 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada niti nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Drugim riječima kada dakle punomoćnik tuženika samo općenito ističe da prilikom donošenja odluke nije opravdano zanemariti utvrđene tzv. negativne tečajne razlike, ali nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, tada sud nije ovlašten, niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita.

18. Isto tako u odnosu na sporan tijek zakonske zatezne kamate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da se sukladno odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što je predmetni Ugovor o kreditu, to je dakle vezano uz valutnu klauzulu riječ o nepoštenim odredbama, što rezultira time da je tuženik bio nesavjestan, odnosno sukladno članka 1115. ZOO-a mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja, od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog utuženog preplaćenog anuiteta do isplate. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO- a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 01. ožujka 2006. godine, kao i odredbe Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 14. listopada 2011. godine, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF i tzv. ulaznu naknadu, o kojoj se također nije pojedinačno pregovaralo te je ujedno ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što je također nepošteno te naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos od 1.539,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršene uplate do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 2.678,13 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 08. srpnja 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 11. studenog 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 10. veljače 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17. lipnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 25. kolovoza 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. studenog 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 09. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 09. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 450,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 eura, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 29,96 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 17. travnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

21. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 27. siječnja 2021. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,74 eura, sud je temeljem odredbe članka 155, stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 29,96 eura, što je tužiteljici i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u ovom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

23. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 28. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 17. travnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 17. travnja 2025. godine