REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5242/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja GZB (nom. ĐZB) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz STEFANOVIĆ, KRVAVICA, BULIĆ I PLETIKOSA ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice Martine Radovan i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Ivana Bandića, dana 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. II. Ugovora o kreditu broj 17155 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 23. siječnja 2006., a koja glasi: „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I ovog Ugovora uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. isplatiti tužitelju FZB iznos od 339,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od ‭339,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

‭‭‭‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu ovom sudu u kojoj je naveo da je s tuženikom 23. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 17155 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništvo na pokretnini, kojim Ugovorom se tuženik, kao kreditor, obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 15.745,49 CHF plativo u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja, i to za financiranje troškova kupnje vozila, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Nadalje je naveo da je u odredbi čl. II. Ugovora ugovoreno da iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u t. III. Ugovora o kreditu, te da se iznos kredita isplaćuje trgovcu navedenom u t. I. Ugovora uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja. Isto tako tužitelj je naveo da je predmetne troškove podmirio 31. prosinca 2006. u iznosu od 2.555,40 kn. Tužitelj je još naveo da nije bio pobliže upoznat s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te da mu nije bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je riječ o unaprijed formuliranom, standardnom Ugovoru trgovca. Napomenuo je da je u skladu s odredbama čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima, iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, takav Ugovori ništetan ako je sastavljen suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ako prouzrokuje očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ako ugrožava postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Stoga tužitelj smatra da je odredba o troškovima Ugovora o kreditu ništetna jer ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, te ne sadrži parametre po kojima je određena. Tužitelj je dodao i da mu nije objašnjeno na što se navedena odredba odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi, te da na tu odredbu, kao niti na ostale odredbe, nije mogao utjecati. Tužitelj je još naveo da nije jasno na što se odnosi „trošak zaključenja“, kada je opće poznato da je cijena Ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu tuženik ima pravo naplatiti. Stoga tužitelj smatra da je „Trošak zaključenja“ koji se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita apsolutno nezakonit i da ga tuženik nije imao pravo naplatiti. Pored toga tužitelj je naveo i da je predmetna ugovorna odredba u suprotnosti s Direktivom 93/2013 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, a sve jer tuženik nije tužitelju objasnio koje su to usluge s njegove strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je naplatio.

2. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi ništenom odredba sadržana u čl. II. Ugovora o kreditu broj 17155 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 23. siječnja 2006., a koja glasi: „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u t. I ovog Ugovora uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora.“ (t. I. tužbenog zahtjeva). Istim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje i isplatu iznosa od 339,16 EUR (2.555,40 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007. pa do isplate (t. II. tužbenog zahtjeva), sve uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (t. III. tužbenog zahtjeva).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i osporio je primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos, te je naveo da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Tuženik je, nadalje, istaknuo i prigovor zastre cjelokupnog potraživanja tužitelja navodeći da se na zahtjev tužitelja primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istog. Kako je posljednji obrok na temelju Ugovora uplaćen još 2012., a tužba je podnesena 2023., to tuženik smatra da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, pri čemu je naglasio da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik je isto tako osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri, te da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, te da stoga nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnove za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže nešto isplatiti tužitelju. Tuženik je ukazao i na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Istaknuo je, nadalje, da su sve odredbe predmetnog Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Tuženik je, također, istaknuo da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te da ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Dodao je i da predmetni Ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente, te su odredbe istog jasne, razumljive, odredive i u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, te da stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka. Tuženik je još naveo da je nejasno po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima zaključenja Ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Naveo je i da se ulazne naknade kredita odnose na troškove obrade kredita, odnosno administrativne troškove obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora i koji je detaljno tužitelju objašnjen, te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Tuženik je, također, naveo da je tužitelj dobio informativnu ponudu za sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF i EUR, te da je podnio tuženiku zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu, nakon čega je tuženik tužitelju dostavio Obavijest o odobrenju ugovora o kreditu, te da je u zahtjevu točno naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja ugovora o kreditu te koji troškovi ne ulaze u troškove predmetnog ugovornog odnosa. Stoga tuženik smatra da je tužitelj prije podnošenja zahtjeva bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Tuženik je, konačno, naveo da je predmetna odredba Ugovora o kreditu zakonita i valjano ugovorena jer se o istoj pregovaralo, da je tužitelj na nju mogao utjecati i mijenjati je, te da ista nikako nije prouzročila znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Stoga je predložio odbiti u tužbeni zahtjev uz naknadu troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tuženiku.

4. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 23. siječnja 2006. (str. 4-6 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 17155 od 23. siječnja 2006. (str. 7-10 spisa), presliku obavijesti o promjeni kamatne stope od 1. siječnja 2007. (str. 11 spisa), presliku plan otplate (str. 12-16 spisa), presliku prometa po kreditu (str. 17-24 spisa), saslušan je tužitelj (str. 43-44 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

5. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 7. ožujka 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći nesporne navode stranka, te dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe sadržane u čl. II. Ugovora o kreditu broj 17155 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 23. siječnja 2006., a koja glasi: „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I ovog Ugovora uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora.“, te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 339,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007. do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio iznos od 339,16 EUR (2.555,40 kn).

8. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 14. studenoga 2024. učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, te činjenicu da je tužitelj tuženiku utuženi iznos naknade za troškove zaključenja Ugovora o kreditu platio 1. siječnja 2007.

9. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu broj 17155 od 23. siječnja 2006. (str. 7-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom kao davateljem kredita radi financiranja troškova kupnje vozila VW, POLO, 1,4 TDI Comfortline (čl. I. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 15.745,49 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. II. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu) uz kamatu po kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,80% godišnje, te s rokom otplate kredita od 72 mjeseca i uz mjesečnu obrok od 258,26 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. III. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je u odredbi čl. II. ugovoreno da iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u t. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u t. I. tog Ugovora uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora, dok je u t. III. navedeno da troškovi zaključenja Ugovora uključujući PDV od 22% iznose 532,46 CHF.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao je s tuženikom 2006. zaključio predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje automobila VW Polo. Oko zaključenja predmetnog Ugovora se dogovarao samo s djelatnikom autokuće Porsche Inter auto. Navedeni kredit je podigao u valuti CHF, s obzirom na to da mu je podizanje kredita uz valutnu klauzulu u CHF sugerirao djelatnik autokuće s kojim je razgovarao, te misli da je bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa. Također je naveo da u trenutku dok je razgovarao s djelatnikom autokuće, prije zaključenja Ugovora nitko mu nije bilo što govorio o naknadi za trošak obrade kredita te nije znao da to treba platiti. Zaključio je da tu naknadu treba platiti kada je cijela papirologija vezana za kredit bila gotova, te kada je trebao potpisati Ugovor o kreditu. U trenutku potpisivanja Ugovora nije znao koliko će ta naknada iznositi, te mu je ona naplaćena prilikom potpisivanja Ugovora. Nadalje je naveo da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu te ne zna tko je sastavio Ugovor o kreditu, ali on nije. Isto tako je naveo da je tu naknadu uredno platio i bio je iznenađen njezinom visinom. Automobil koji je kupio sredstvima predmetnog kredita kupio je za osobne potrebe te ga nije koristio za poslovne potrebe. Također je naveo da se ne sjeća je li naknadu platio gotovinom ili karticom, ali u svakom slučaju je istu platio. Dodao da je da se iznenadio visinom naknade te je pitao na što se odnosi, te mu je djelatnica autokuće rekla da se radi o administrativnim troškovima i pripremi papira za kredit, ali ne precizirajući točno na što se ista odnosi. Naveo je i da je Ugovor ovjerio kod javnog bilježnika, međutim, niti javni bilježnik mu nije bilo što govorio o naknadi za obradu kredita, niti o bilo kakvim drugim odredbama Ugovora o kreditu. Još je naveo da nikada nije bio vlasnik obrta ili firme. Naveo je i da je se točno ne sjeća je li pročitao Ugovor o kreditu, ali misli da je glavne odredbe Ugovora pročitao, ali da kao laik nije u potpunosti razumio sve odredbe i da je očekivao da će mu djelatnik autokuće to objasniti. Konačno je naveo da je tražio pojašnjenje, ali da su mu rekli da je sve u redu, da je CHF stabilna valuta, te je naveo da je djelatnika autokuće pitao da on diže kredit bi li ga podigao u valuti CHF ili EUR, te mu je isti rekao da bi i on podigao kredit u CHF.

11. Sud je u bitnom kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja i to u dijelu u kojem je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba sadržana u čl. II. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za troškove zaključenja Ugovora, ništetna te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba sadržana u čl. II. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade za troškove zaključenja Ugovora o kreditu čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Ovdje u još odnosu na pozivanje tuženika na zahtjev za zaključenje Ugovora o kreditu valja reći da tuženik tijekom postupka takav zahtjev nije dostavio, pa stoga nije dokazao da je u istom određeno naveo na što se predmetna naknada za zaključenje ugovora odnosi. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

14. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba sadržana u odredbi čl. II. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za troškove zaključenje Ugovora o kreditu ništetna, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

16. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za troškove zaključenja Ugovora o kreditu, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

17. Kako je tuženik učinio nespornim, da mu je tužitelj s osnove naknade za troškove zaključenja Ugovora o kreditu tuženiku 1. siječnja 2007. platio iznos od 339,16 EUR (2.555,40 kn), tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sukladno njegovom traženju, dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od 1. siječnja 2007. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

18. Konačno valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO- a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 339,16 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za troškove zaključenja Ugovora o kreditu sadržane u odredbi čl. II. Ugovora o kreditu istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat navedene naknade, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud odluku o troškovima parničnog postupka donio sukladno vrijednosti predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 339,16 EUR (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

20. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

21. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 300,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanja tužbe u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 1. veljače 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 7. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife). Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭‭339,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 17. travnja 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

22. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište 15. studenoga 2024. jer toga dana u ovom predmetu ročište nije održano.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 17. travnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po pun. odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Tuženiku po pun. odvj.