REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2866/24-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IE iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Galoši Comisso odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska Cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice odvjetnice Ane Galoši Comisso i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ĐE, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 17. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 068-50-4674614 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 29.01.2008.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade, sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu: -članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Naknada: 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici IE, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naplaćene ulazne naknade iznos od 511,24 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.01.2008.g. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 428,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Određuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 511,24 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 29.01.2008. sklopljen Ugovor o kreditu br. 068-50-474614, a prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 170.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,50 % bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane. Ističe da je tuženik naplatio prilikom isplate kredita dana 21.01.2008. naknadu u iznosu od 3.851,95 kn, pa tužiteljica predmetni iznos od sada 511,24 EUR potražuje ovom tužbom s zateznim kamatama od dana naplate 21.01.2008. pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se istoj protivi, prigovara previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora te ističe da se u pogledu ulazne naknade u konkretnom slučaju radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna niti tužiteljica može osnovano tvrditi da joj ista nije bila poznata. Ukazuje da u vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu 2008. godine, nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita, već je takva obveza za banke je nastupila tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju na dan 25.9.2015, slijedom čega tuženik u konkretnim slučaju nije postupao protuzakonito. Ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužiteljici od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužiteljica bila upoznata s činjenicom da je obvezna isplatiti naknadu koja je jasno navedena na prvoj stranici Ugovora o kreditu. Konačno ukazuje da je konverzijom Ugovora o kreditu isti postao ugovor s jasno definiranom kamatnom stopom, u valuti EUR, slijedom čega predmetni tužbeni zahtjev postaje u cijelosti bespredmetan, a tužiteljica nema pravni interes za ovu tužbu. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u potvrdu (list 6), Ugovor o kreditu (list 7), sporazum o konverziji (list 17), iskaz tužiteljice (list 57).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio članka 3. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno potrošačko pravo.

6. Nesporno je među strankama da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu dana 29.01.2008., a kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 170.900,00 CHF, kao i to da je člankom 3. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 0,50% iznosa kredita. Nije sporno niti to da je naplaćena ova naknada, jer tu činjenicu priznaje sam tuženik u odgovoru na tužbu, kao i to da se radi o konvertiranom ugovoru, a nesporna je bila i visina zahtjeva. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

7. Člankom 10. Ugovora o kreditu određeno je da na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojim je reguliranje kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

8. U čl. 3. Ugovora navodi se da naknada iznosi 0,50% od iznosa kredita jednokratno i naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila za rješavanje svog stambenog pitanja, a iznosom kredita kupljen je stan u kojem i danas živi sa svojom obitelji. Bila je redovno zaposlena u grupaciji Oglasnik, tamo je radila sve do mirovine i nije nikada obavljala poduzetničku djelatnost, niti je stan korišten u te svrhe. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila je sastavni dio kredita, o njoj nije pregovarala, niti je mislila da je to moguće, namjera joj je jedino bila dignuti kredit takav da joj rata bude prihvatljiva s obzirom na primanja. Nitko joj nije objasnio strukturu troškova koji se pokrivaju iz ulazne naknade, niti joj je rekao za što ona služi. Tekst ugovora pripremila je banka i isti ju je čekao već gotov. Točno je da je s tuženikom sklopila sporazum o konverziji 2016. godine jer je smatrala da će joj na taj način dug biti manji i da će joj biti lakše plaćati kredit. Ne sjeća se da bi prilikom sklapanja toga sporazuma na bilo koji način bilo riječ o predmetnoj ulaznoj naknadi.

10. Sud prihvaća navedeni iskaz u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

11. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, jer je tekst ugovora unaprijed pripremila banka i isti je tužiteljicu čekao već gotov, prema unaprijed zadanim uvjetima koje je diktirao tuženik. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužiteljici neposredno prije solemnizacije.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% iznosa kredita.

15. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, a ni sama ugovorna odredba članka 3., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

26. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužiteljici na temelju članka 3. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

27. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 0,50% na iznos kredita (točka I. izreke presude).

28. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

29. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

30. Slijedom navedenog, a kako je visina zahtjeva među strankama bila nesporna, to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u toč. II izreke, pri čemu tužiteljici pripada i pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja, a po stopi propisanoj čl. 29 ZOO-a.

31. Konačno, a vezano za prigovor tuženika da tužiteljica nema pravni interes za ovu tužbu jer se radi o konvertiranom kreditu, valja reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. (\"Narodne novine\" broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15) intencija zakonodavca bila rješavanje problema kredita vezanih u CHF na kvalitetan i zakonit način, a da pri tome težina i teret svih nastalih obveza ne padne na potrošače, odnosno na korisnike kredita.

32. Odredbama ZID ZPK/15 uređena je konverzija kredita u CHF u kredite u EUR, odnosno konverzija kredita u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredite u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženje dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na banku.

33. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužiteljica nigdje nije odrekla svojih potraživanja, niti se odrekla prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekla tužbe i sudske zaštite, a ulazna naknada koja je predmetom ovoga postupka u Dodatku se uopće ne spominje, kao niti se spominje u ZID ZPK/15..

34. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava u odnosu na vjerovnika.

35. Slijedom navedenog sud smatra da na strani tužiteljice postoji pravni interes, a i osnov potraživati navedenu naknadu od tuženika, te je presuđeno kao u izreci.

36. Konačno, vezano za istaknuti prigovor tuženika vrijednosti predmeta spora, valja istaknuti da je sud isti našao osnovanim te je odredio vrijednost predmeta spora u visini od 511,24 EUR. Naime, tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari uz zahtjev na isplatu istaknula i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu. Međutim ne radi se o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedene naknade zapravo jedino što je tužiteljici životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

37. Stoga je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od ta dva zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška za zbrojene zahtjeve dvostruka, a dokazni postupak je isti.

38. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) – 50 bodova, sastav podneska od 03.06.2024. (Tbr. 8/1) – 50 bodova i zastupanje na ročištu 26.03.2025. (Tr. 9/1) – 50 bodova, ukupno 150 bodova odnosno 300,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 75,00 EUR te pristojbe na tužbu i presudu od po 26,55 EUR, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 428,10 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 03.06.2024. kojim se očituje na navode tuženika i iznosi svoje viđenje predmetne pravne problematike, jer sud smatra da isti nije nužan za vođenje ove parnice, pogotovo imajući u vidu da se, nakon nesporne visine samog zahtjeva, zapravo radi o pravnom pitanju o kojem dodatna očitovanja nisu potrebna.

39. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 17. travnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćnici uz rješenje o pristojbi na tužbu i presudu od po 26,55 EUR

2. tuženiku po punomoćniku