REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-1313/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska pošta d.d., Velika Gorica, Poštanska ulica 9, OIB: 87311810356, kojeg zastupa punomoćnica Ida Stančić-Rokotov, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Stančić-Rokotov i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu ANIĆ I PARTNERI u Zagrebu, radi isplate iznosa od 2.320,65 EUR nakon održane glavne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.320,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 26. rujna 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice iz t. I. izreke presude preko dosuđene stope zatezne kamate.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 889,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 53,40 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te u dijelu preko dosuđene stope zatezne kamate.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je po provedenoj javnoj nabavi s tuženikom sklopio Okvirni sporazum o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti broj HP-10-013798/16 dana 19. siječnja 2017. (dalje: Okvirni sporazum) temeljem kojeg je sklopljen Ugovor o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti broj HP-12/1-025802/17 od 19. siječnja 2018. (dalje: Ugovor). Temeljem Ugovora je izdana i polica osiguranja od javne (izvanugovorne) odgovornosti iz djelatnosti prema trećim osobama i prema djelatnicima, broj 1500- 173311573 od 29. siječnja 2018. (dalje: Polica).Tužitelj ističe da tako ugovoreno osiguranje od javne (opće) odgovornosti pokriva građanskopravnu, javnu (izvanugovornu) odgovornost tužitelja koja proizlazi iz obavljanja registrirane djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari te iz pravnog odnosa, a za štetu zbog smrti, povreda tijela ili zdravlja te oštećenja ili uništenja stvari treće osobe (uključujući tužiteljeve zaposlenike). Dana 1. listopada 2018. zaposlenik tužitelja IB doživio je ozljedu na radu na način da je pao s motora i pretrpio ozljedu desne noge u prometnoj nesreći u kojoj nije sudjelovala treća osoba pa ovaj štetni događaj nije bio pokriven kao osigurani rizik u polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti budući da se šteta odnosila na korisnika vozila, a ne na treće osobe prema čl. 23. st. 1. t. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Zaposlenik tužitelja je podnio tužbu radi naknade neimovinske štete, tužitelj je pravomoćno izgubio taj spor te je 26. rujna 2022. platio zaposleniku iznos od 1.248,85 EUR kao i iznos parničnog troška u visini od 1.071,80 EUR. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik bio obaviješten o otpočetoj parnici pa se primjenjuje odredba čl. 208.a Zakona o parničnom postupku, a ozljede tjelesnog zdravlja koju je pretrpio zaposlenik tužitelja, odnosno neimovinska šteta koja proizlazi iz takvih ozljeda u utvrđenom iznosu od 1.248,85 EUR je pokrivena Policom, odnosno predstavlja osigurani rizik, a što jasno proizlazi iz odredbe čl. 2. st. 2. Okvirnog sporazuma i istovjetne odredbe iz čl. 2. st. 2. Ugovora. Ugovor u čl. 13. također određuje da tuženik snosi i troškove spora te druge opravdane troškove radi utvrđenja osiguranikove odgovornosti u utvrđenom iznosu od 1.071,80 EUR. Dakle, tužitelj ukazuje da je riječ o osiguranim rizicima sukladno relevantnim ugovornim odredbama odnosno Okvirnom sporazumu, Ugovoru i Polici u ukupnom iznosu od 2.320,65 EUR. Policom je određeno da su u razdoblju 19. siječnja 2017. do 19. siječnja 2019. osigurana dva rizika, javna izvanugovorna odgovornost prema trećima i odgovornost prema djelatnicima tužitelja u iznosu od 66.361,40 EUR po štetnom događaju uz limit osiguranja od 398.168,43 EUR, a pravomoćno je utvrđeno da se štetni događaj dogodio 1. listopada 2018., dakle, u osiguranom razdoblju. Prema tome, tuženik je sukladno sklopljenom Ugovoru i izdanoj Polici dužan tužitelju nadoknaditi iznos neimovinske štete koju je on isplatio radniku, kao i iznos troškova postupka, a koji su svakako manji od ugovorenih limita osiguranja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da su stranke zaključile Okvirni sporazum o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti broj HP-10-013798/16 19. siječnja 2017. temeljem kojeg je zaključen Ugovor o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti broj HP-12/1-025802/17 od 19. siječnja 2018. (dalje: Ugovor) te da je temeljem gore navedenog Ugovora izdana i Polica osiguranja od javne (izvanugovorne) odgovornosti iz djelatnosti broj 1500-173311573. Priznaje i da je zaposlenik tužitelja IB doživio nezgodu na radu na način da se ozlijedio prilikom pada s motora. Međutim, tuženik osporava da bi se radilo o osiguranom slučaju koji bi bio pokriven predmetnom Policom osiguranja. Naime, temeljem čl. 9. st. 4. t. 1. Općih uvjeta broj 111-0514 koji su sastavni dio predmetne Police, propisano je da osiguranjem nisu pokrivene štete koje proizlaze iz odgovornosti za štete iz držanja ili uporabe motornih vozila i drugih vozila na motorni pogon (samohodnih radnih strojeva, radnih i ostalih vozila) na suhom kada mogu biti pokriveni osiguranjem od automobilske odgovornosti, odnosno kada je šteta nastala za vrijeme kod je vozilo / radni stroj bio u funkciji motornog vozila. Tuženik nadalje ukazuje da je čl. 22. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.) propisana obveza vlasnika vozila da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje mogu nastati trećima uslijed uporabe vozila, dok je u čl. 3. definiran pojam vozila kao svako motorno vozilo namijenjeno za promet na kopnu koje se kreće snagom vlastita motora, ali se ne kreće po tračnicama, i svako priključno vozilo, priključeno ili ne, koje podliježe obvezi registracije te po propisima o registraciji mora imati prometnu dozvolu. Prema tome, tuženik ističe da je očito da se radi o štetnom događaju koji je isključen iz osigurateljevog pokrića slijedom odredbe čl. 9. st. 4. toč. 1. Općih uvjeta za osiguranje od odgovornosti tuženika, dakle ne radi se o bilo kakvoj posebnoj odredbi ili klauzuli koje bi smanjilo pokriće u odnosu na standardne uvjete osiguranja osiguravatelja.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod navoda iznesenih u tužbi dok je u odnosu na sadržaj odgovora na tužbu istaknuo u bitnome da tuženikov argument nepostojanja odgovornosti nije osnovan i to zato jer predmetna šteta nije mogla biti pokrivena osiguranjem od automobilske odgovornosti pa evidentno ne podliježe citiranom isključenju. Naime, u konkretnom se slučaju, prema nespornim činjenicama, ozljeda na radu dogodila kao prometna nesreća u kojoj nije sudjelovala treća osoba već je radnik upravljajući motornim vozilom sam pao s motora i pretrpio ozljedu stopala te se takva šteta ne može se osigurati policom osiguranja od automobilske odgovornosti. Osiguranje od automobilske odgovornosti izrijekom je definirano Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu koji u čl. 2.1. toč. 2. definira pojam osiguranja od automobilske odgovornosti kao osiguranje vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama. Tužitelj ukazuje kako u konkretnom slučaju šteta nije nastala trećoj osobi, nego korisniku vozila, a radi izbjegavanja bilo kakve sumnje oko toga može li se vozač vozila (radnik tuženika) kojem je prouzročena šteta smatrati trećom osobom, ukazuje i da je to pitanje regulirano odredbom čl. 23. st. 1. toč. 1. ZOOP-a prema kojoj odredbi po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti pravo na naknadu štete nema vozač vozila kojim je prouzročena šteta. Dakle, predmetnu štetu koju je pretrpio radnik tuženika kao vozač vozila kojim je ona prouzročena nije moguće osigurati policom osiguranja od automobilske odgovornosti pa samim time ne dolazi do primjene isključenja iz čl. 9. st. 4. toč. 1. Općih uvjeta tuženika.

4. Tuženik je tijekom postupka ostao kod stajališta iznesenih u odgovoru na tužbu te je učinio nespornom samu visinu utuženog potraživanja.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Okvirni sporazum o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti, broj HP-10-013798/16 od 19. 1. 2017 (list 5.-11. i 112. – 118. spisa), Ugovor o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti, broj HP-12/1-025802/17 od 19. 1. 2018. (list 12.-19. i 74. – 81. spisa), policu osiguranja od odgovornosti broj 1500- 173311573 od 29. siječnja 2018. (list 20. – 22. spisa), presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu Pr-1363/19 od 24. 7. 2020., (list 23. – 30. spisa), presudu Županijskog suda u Rijeci, Gž R-1016/20 od 2. 9. 2022. (list 31. – 36. spisa), ispis naloga za plaćanje od 26. 9. 2022. (list 37. – 42. spisa), podnesak punomoćnika tuženika od 19. 12. 2019. (list 43. spisa), Opće uvjete za osiguranje od odgovornosti tuženika 111-0514 (list 66. – 72. spisa), dokumentaciju za nadmetanje, predmet nabave: nabava usluge osiguranja od javne odgovornosti u Otvorenom postupku javne nabave s ciljem sklapanja okvirnog sporazuma na razdoblje od dvije godine broj HP/10/2/2-017347/14 (list 82. – 111. spisa), Ugovor o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti broj HP-12/1-025802/17 od 19. prosinca 2014. (list 119. – 126. spisa), troškovnik (list 127. spisa), rješenje HANFA-e (list 12128. – 130. spisa) te potvrdu opće i profesionalne odgovornosti (list 131. – 132. spisa).

6. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev za isplatom utuženog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja odnosno 26. rujna 2022. do isplate, na ime naknade neimovinske štete za koju tvrdi da mu je nastala isplatom iznosa od 1.248,85 EUR svom zaposleniku temeljem pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1363/2019 (list 23. – 30. spisa), a za koju štetu smatra da mu je dužan naknaditi tužitelj po sklopljenoj polici osiguranja od odgovornosti broj 1500-173311573 od 29. siječnja 2018. (list 20. – 22. spisa). Predmet spora je i tužiteljev zahtjev za naknadom iznosa od 1.071,80 EUR na ime parničnog troška isplaćenog temeljem gore navedene pravomoćne presude za koji iznos tvrdi da se radi o osiguranom riziku pokrivenom predmetnom policom osiguranja, Okvirnim sporazumom o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti, broj HP-10-013798/16 od 19. siječnja 2017. (list 5. - 11. i 112. – 118. spisa) te Ugovorom o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti, broj HP-12/1- 025802/17 od 19. siječnja 2018. (list 12. - 19. i 74. – 81. spisa).

8. Između stranaka nije sporno da je temeljem Okvirnog sporazuma o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti broj HP-10-013798/16 od 19. siječnja 2017. (list 5. - 11. spisa) zaključen Ugovor 2 broj HP-12/1-025802/17 o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti (list 12. - 19. spisa) te da je temeljem gore navedenog Ugovora izdana polica osiguranja od odgovornosti broj 1500-173311573 (list 20. – 22. spisa). Nesporno je i da je predmetno osiguranje zaključeno temeljem Općih uvjeta za osiguranje imovine (101-0910) te Općih uvjeta za osiguranje od odgovornosti (111-0514), kao što nije sporno ni da je zaposlenik tužitelja IB doživio nezgodu na radu na način da je doživio ozljedu prilikom pada s motora.

Nesporna je i visina utuženog potraživanja.

9. Između stranaka je sporno da li se u ovom postupku radi o osiguranom slučaju koji bi bio pokriven predmetnom Policom osiguranja odnosno sporno je da li je tuženik kao osiguravatelj dužan tužitelju kao osiguraniku isplatiti utuženi iznos imajući u vidu tuženikovu tvrdnju da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 9. st. 4. toč. 1. Općih uvjeta tuženika broj 111-0514 kojom su regulirane štete isključene od osiguranja (list 66. – 72. spisa).

10. Odredbom čl. 2. st. 2. Okvirnog sporazuma o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti broj HP-10-013798/16 od 19. siječnja 2017. (list 5. - 11. spisa) te odredbom čl. 2. st. 2. Ugovora 2 broj HP-12/1-025802/17 o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti (list 12. - 19. spisa), a temeljem kojih je sklopljena predmetna Polica osiguranja od javne (izvanugovorne) odgovornosti iz djelatnosti prema trećim osobama, javne odgovornosti – osiguranja od izvanugovorne odgovornosti prema trećim osobama te odgovornosti prema djelatnicima, propisano je da su predmet nabave odnosno Ugovora usluge osiguranja od javne (opće) odgovornosti prema trećim osobama i radnicima na radu i svezi s radom. Osiguranje od opće odgovornosti pokriva građanskopravnu izvanugovornu (javnu) odgovornost ugovaratelja, a koja proizlazi iz obavljanja registriranih djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari te ispravnog odnosa, za štetu zbog smrti, povrede tijela ili narušenja zdravlja te oštećenja ili uništenja stvari treće osobe (uključujući radnike).

11. Nadalje, odredbom čl. 9. st. 4. toč. 1. Općih uvjeta za osiguranje od odgovornosti tuženika 111-0514 (list 66. – 72. spisa), a koja se odnosi na isključenja iz osiguranja, propisano je da osiguranjem prema tim uvjetima nisu pokrivene štete koje proizlaze iz odgovornosti za štete iz držanja ili uporabe motornih vozila i drugih vozila na motorni pogon (samohodnih radnih strojeva, radnih i ostalih vozila ) na suhom kada mogu biti pokriveni osiguranjem od automobilske odgovornosti, odnosno kada je šteta nastala za vrijeme kod je vozilo / radni stroj bio u funkciji motornog vozila.

12. Odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja, propisano je da je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari.

13. Prema ocjeni ovog suda nije se radilo o radnji treće osobe u smislu citirane odredbe čl. 22. st. 1. ZOOP-a pa da bi šteta bila isključena iz osiguranja temeljem gore citirane odredbe čl. 9. st. 4. t. 1. Općih uvjeta.

14. Naime, predmetna šteta nije mogla biti pokrivena osiguranjem od automobilske odgovornosti jer je do ozljede na radu osiguranika tužitelja došlo u prometnoj nesreći u kojoj nije sudjelovala treća osoba već je tužiteljev djelatnik pao sa službenog mopeda prilikom dostavljanja pošte za tuženika uslijed naleta psa na moped, a slijedom čega je zadobio ozljedu desne noge.

15. Slijedom svega navedenog, ozljede koje je pretrpio tužiteljev djelatnik odnosno neimovinska šteta u iznosu od 1.248,55 EUR koja je proizašla iz navedene ozljede pokrivena je predmetnom Policom osiguranja te predstavlja osigurani rizik. Isto tako, tužitelj ima pravo i na naknadu iznosa od 1.071,80 EUR na ime isplaćenog parničnog troška tužitelju temeljem pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1363/2019-38, a sve temeljem odredbe čl. 13. Ugovora 2 broj HP- 12/1-025802/17 o nabavi usluge osiguranja od javne odgovornosti, pri čemu su ovdje utuženi iznosi u okviru ugovornih limita osiguranja. Tužitelju je dosuđena i zatezna kamata, i to od dana plaćanja (potvrde o uplati – list 37. – 42. spisa).

16. Slijedom svega navedenog, primjenom odredaba Općih uvjeta tuženika te odredbe čl. 921. i 9. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) odlučeno je kao u t. I. izreke.

17. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a jer dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate. Ovdje treba navesti da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22) te je čl. 2. predmetnog Zakona izmijenjen članak 29. st. 2. na način da isti određuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena. Nadalje, 30. prosinca 2023. na snazi je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23; dalje: ZID ZOO) kojim je u čl. 1. izmijenjen dotadašnji čl. 29. st. 2. na način da isti određuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sukladno čl. 1. st. 4. ZID ZOO-a, referentna stopa iz st. 2. tog članka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banka. Budući da sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a odlučiti kao u t. I. izreke, dok je u t. II. izreke tužbeni zahtjev preko stope zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da se u konkretnom postupku ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora.

18. S obzirom da je tužitelj u sporu uspio u pretežitom dijelu, dok nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedna traženja odnosno stopu zakonske zatezne kamate (čl. 35. st. 2. ZPP), a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, tuženik mu je, u skladu s odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a dužan nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

19. Odluka o troškovima postupka iz t. III., IV. i V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st.1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a.

20. Tužitelju je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 16. rujna 2024. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 4. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 250,00 EUR. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 69,66 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 69,66 EUR. Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 889,32 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke presude. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

21. Tužitelju nije priznat preostali zatraženi iznos od 26,70 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu te iznos od 26,70 EUR na ime sudske pristojbe na presudu jer prema odredbama ZSP-a i Uredbe, a prema vrijednosti predmeta ovog spora pristojba na presudu, kao i na tužbu iznosi 69,66 EUR pa je stoga odlučeno kao u t. IV. izreke. Isto tako, odbijen je zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos parničnog troška, i to preko stope zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora.

22. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 17. travnja 2025.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petanest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.