Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-218/2025-7

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Berislav Knez odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, zastupana po odvjetniku Josip Grošeta iz Odvjetničkog ureda Grošeta&Glamuzina iz Zagreba, radi obvezno- ništetnost i isplata nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 15. travnja 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranka, 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora: 198-50- 3940700 od 27. 02. 2007. g. sklopljenog između tužitelja PB iz [adresa](ranije na adresi [adresa]) OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, potvrđen 05.03.2007. g. po javnom bilježniku Mirodaru Kovač iz Vinkovaca, pod brojem: OV-4318/07 u dijelu u kojem u čl. 1. glasi: ,, Kunska protuvrijednost ...CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“; u čl. 2.predmetnog ugovora glasi:,,...kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, .......; u čl. 7.predmetnog ugovora glasi:“…. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF ,važećem na dan dospijeća..“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PB iz [adresa](ranije na adresi [adresa]) OIB:49526523841na ime pretplaćene razlike između plaćene kamate po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta i ostatka glavnice naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita u iznosu od 3.150,52 eura sa zakonskim zateznom kamatama koje teku:

- na iznos od 136,10 eura od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 147,30 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 295,25 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 396,35 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 520,99 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 571,55 eura od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 537,05 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 299,50 eura od 31. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 246,43 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana III. Utvrđuje se neosnovanost zahtjeva tuženika usmjerenog na postojanje potraživanja radi prebijanja u visini od 475,85 Eura sa zateznom kamatom od 1.10.2015. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PB iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.393,99 eura od zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. travnja 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 5.202,96 eura.

Obrazloženje

1. U historijatu tužbe se navodi da su dana 27. veljače 2007. tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 198-50-3940700 solemniziran 05. ožujka 2007po javnom bilježniku kojim ugovorom je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio kredit u iznosu od 40.600,00 CHF protuvrijednosti u HRK na rok otplate od 336 mjeseci koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

1.1. Pored iznosa glavnice tužitelj je sukladno čl. 2. Ugovora bio tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva i u skladu s odlukama tuženika utvrđuje se jednostrano.

1.2. Tužitelj ističe da nisu mu pojašnjeni parametri ni razlozi zbog kojih bi eventualno došlo do opravdanog povećanja kamatne stope i da mu je dostavljena jednostrana obavijest tuženika o povišenju kamatne stope i iznos novog višeg anuiteta otplate. Tužitelj drži da je takav način postupanja i promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez posebnog pregovaranja o istome.

1.3. Nastavno se navodi da tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužitelju pružio dovoljno obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Stoga tužitelj smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena i kao takva ništetna i da nema pravni učinak na obvezno pravni odnos stranaka. Tužitelj je stajališta da je svako povišenje kamatne stope na temelju takve ništetne odredbe imalo za posljedicu stjecanje novčanih sredstava bez pravne osnove na strani tuženika. Shodno navedenog tužitelj od tuženika potražuje povrat svih preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.4. Nastavno se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu VTS broj Pž-7129/13 od 13.06.2014 kojom je u točki 2. potvrđena presuda TS u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1.2.3.4.5.6. i 7 izreke kojom se utvrđuje da između ostalih, četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima u kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odluke banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna ista presuda je potvrđena revizijskom presudom VSRH broj Revt-249/14od 09.04.2015., a VS je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu potražiti svoju individualnu zaštitu prava u posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS donesena je 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne odredbe.

1.5. Nastavno se tužitelj poziva i na pravomoćnu presudu VTS br. PŽ- 6632/2017 od 14.06.2018. u kojoj je u točki 1. potvrđena presuda TS u Zagrebu P- 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1.2.3.4.5.6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tužena banka u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkim kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF. Konačno tužitelj se poziva i na pravnu stečevinu Europske unije i to praksu suda Europske unije koja je i za sudove u RH pravno obvezujuća pa tako i na presudu suda EU u predmetu C-186/16 (P i dr.) od 20. rujna 2017. Tužitelj smatra da je tuženik dužan temeljem odredbe čl. 323 ZOO vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora. Tužitelj se poziva i na čl. 502 c ZPP-a u smislu pravne obvezatnosti iz presude u parnicama po kolektivnoj tužbi za sve sudove koji odlučuju u posebnim pojedinačnim postupcima. U tom smislu poziva se i na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu kako po osnovi tako i po visini te ističu prigovor zastare. Naime, tuženik smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila uočljiva i lako razumljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje smatra i da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik daje drugačije značenje presudama na koje se poziva tužitelj predlaže da sud tužitelja odbije i naloži mu naknaditi tuženiku parnični trošak. Nakon zaključenja prethodnog postupka tuženik je istakao i prigovor radi prebijanja. Osim toga tuženik potraživanje tužitelja smatra neosnovanim iz razloga što je sa tužiteljem zaključen dodatak ugovora o kreditu sa čime da je provedena konverzija kredita u vezi valutne klauzule tako što je obaveza iskazana od početka odnosno zaključenja ugovora kao da je zaključen u valuti Eur, a ne da je vezan za CHF.

3. Sud je proveo dokazni postupak uvidom u ugovor o kreditu broj 198-50- 3940700 list 7-11 spisa, - punomoć list 12-13 spisa, dopis tuženika tužitelju list 35-36 spisa, otplatni plan kredita list 37-39 spisa, novi otplatni plan list 40-42 spisa, pregled izvršenih uplata list 43-48 spisa, prijepis knjigovodstvene kartice list 146-150 spisa, nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka list 156-164 spisa, očitovanje vještaka list 187, usmeni nalaz i mišljenje, iskaz tužitelja.

4. Predmet spora je utvrđivanje ništetnim odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i zahtjev da se tuženik obveže na povrat preplaćenog iznosa po osnovu promjenjive kamatne stope u iznosu od ukupno 3.150,52 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose. Osim toga tuženik je istakao prigovor radi prijeboja na iznos od 475,85 eura/3.631,76 kn o kojem je sud dužan odlučiti kao zahtjevu tuženika.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., da li nakon zaključenja Dodatka 1. tužitelj ima pravo zahtijevati daljnje iznose preplate, da li su odredbe ugovora o kreditu čl. 2. nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i kreditor Raiffeisen bnak sklopili ugovor o kreditu broj 198-50-3940700 dana 27.02.2007. kojim je banka odobrila tužitelju kredit u iznosu od 40.600,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 4,95% godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (čl.2.) u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora. Osim toga među strankama nije sporno da je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu od 25. veljače 2016. izvršena konverzija tako što se na ugovor primjenjuje valutna klauzula vezana za eur.

7. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je četvrtotužena Raiffeisenbank u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope.

9. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

10. Saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku sud je utvrdio da je namjena predmetnog kredita je bila kupovina kuće za stanovanje obitelji jer je do tada bio podstanar, a koja kuća nije služila za poslovne potrebe. Osim toga odlučio se za kredit koji je vezan za CHF jer ga je banka privukla nižom kamatnom stopom u tom trenutku, i to mu je osobni bankar ponudio u razgovoru kao najpovoljniji kredit. Službenik banke nije mu obrazložio parametre promjene kamatne stope, a tužitelj nije imao znanja što to znači, niti mu je objašnjeno od čega zavisi promjena kamatne stope. Sud je utvrdio da je tužitelj imao nizak prosjek plaće i da mu je rečeno da mogu podignuti kredit samo u CHF, i da ne može podići kredit koji je vezan za bilo koju drugu valutu. Tužitelja su iz poslovnice Raiffeisen bank u Vukovaru pozvali, i priopćili mu da ukoliko prihvati konverziju da će mu priznati određeni iznos kao preplatu i obećali da će mu kredit biti vezan za valutu Eur iz kojeg razloga je da bi koliko toliko prošao povoljnije prihvatio ponudu banke. Ne smatra se u cijelosti obeštećen i nije se odrekao razlike potraživanja prema tuženoj banci s osnove preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj je pročitao ugovor i rate kredita je osobno plaćao. Kako je iskaz dat na logičan i uvjerljiv način sud je isti prihvatio kao istinit, a u određenom dijelu je u skladu sa dokumentacijom koja prileži spisu.

10.1. Na ročištu održanom 15. travnja 2025. tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ZB, kojeg i nije moguće saslušati jer je umro prije više godina.

10.2. U vezi prijedloga tuženika da se sasluša javni bilježnik Mirodar Kovač iz [adresa] za navesti je da Ustavni sud RH u istovjetnoj pravnoj stvari jasno se izjasnio da javni bilježnici po zakonu ne daju potrošačima obavijesti parametrima promjene kamatne stope već da je to obveza banke na kojoj je i teret dokaza da je takve obavijesti dala klijentu banke kao potrošaču. Osim toga javni bilježnik ne sudjeluje u pregovorima i postupku koji je prethodio zaključenju ugovora pa i nema neposrednih saznanja o takvim tvrdnjama tužene.

11. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina kuće za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, a ne za razvoj neke poslovne aktivnosti kako to proizlazi i iz samog ugovora o kreditu, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit je podigao radi rješavanja stambenog pitanja tužitelja.

12. Čitanjem dodatka ugovora o kreditu od 25. veljače 2016. po ugovoru o kreditu broj 198-50-3940700 sud je utvrdio da su na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje ZID ZPK) kojim stranke suglasno utvrđuju da konverzija kredita temeljem ovog Dodatka ne predstavlja obnovu iz čl. 145-149. ZOO, niti nagodbu iz čl. 150. -159. ZOO, kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom CHF, osim za dio obveze koji je ovim Dodatkom izričito ugovoren, te da sukladno tome postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom i da je nesporno da su ugovorne strane sklopile osnovni ugovor na iznos od 40.600,00 CH u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da preostala ne otplaćena glavnica iznosi 33.325,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, preostali broj anuiteta 234, te da tekuće referentno razdoblje prema osnovnom ugovoru ističe 31. ožujka 2016.

Člankom 4. ugovorne strane su suglasne da temeljem izračuna konverzije koji je kreditor sačinio sukladno odredbama čl. 19. c. Zakona, a korisnik kredita prihvatio:

- da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eur izračunata po tečaju promjenjivo na dan isplate kredita iznosi 25.206,43 eura, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 30.481,17 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća,

- da ukupno utvrđeni iznos anuiteta/obroka prema eur otplatnom planu do 30. rujna 2015. iznosi 16.586,40 eur,

- da ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u eur sukladno čl. 19.c. st. 1. t. 4. Zakona do 30. rujna 2015. iznosi 17.062,25 eur,

- tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 475,85 eura u kunskoj protuvrijednosti 3.631,76 kuna na dan 30.9.2015.

- preostala ne otplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eur nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 21.559,79 eur u kunskoj protuvrijednosti.

Člankom 5. stranke utvrđuju da razlika između izračunom utvrđene preostale ne otplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4. t. 1. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4.t.5. iznosi 8.921,38 eur i ugovorne strane su suglasne da nakon što se provede konverzija, novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 8.921,38 eur prestaje, a korisnik kredita na ime preostale ne otplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30. rujna 2015. iznos 21.559,79 eur u kunskoj protuvrijednosti.

Člankom 6. stranke suglasno utvrđuju da na iznos preostale neotplaćene glavnice kredita primjenjuje se redovna kamata u visini od 5,25% godišnje fiksna počev od 1. listopada 2015.

Člankom 7. ugovorne strane utvrđuju da ukupan iznos je ostao na otplatu na dan 30.9.2015. je 36.480,60 eura.

Člankom 8. ugovorne strane su suglasne da se utvrđeni iznos tražbine kreditora temeljem konverzije iz čl. 4. ovog Dodatka, sukladno čl. 19. c. st.1.t.5. podtočka 1. Zakona, koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50% anuiteta preračunato u kune na dan dospijeća, namiruje iz te tražbine sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti iskoristi. Ostatak do punog iznosa anuiteta plaća korisnik kredita uplatom na račun kreditora. Člankom 9. stranke suglasno ugovaraju da se preostali iznos glavnice otplaćuje u 234 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema otplatnom planu, mjesečni anuitet iznosi 147,39 eura u kunskoj protuvrijednosti.

Člankom 13. navodi se da sve ostale odredbe iz osnovnog ugovora, koji nisu u suprotnosti s odredbama ovog dodatka ostaju i dalje na snazi i neposredno se primjenjuju, a člankom 16. da Dodatak stupa na snagu s danom kad ga potpišu sve ugovorne strane, te je dodatak potpisan od ugovornih strana.

13. U vezi predmetnog Dodatka ugovora o kreditu za navesti je da nije sporno da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZID i ZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne.

13.1. Treba imati u vidu i pravno stajalište Suda EU u predmetu C-118/2017. (zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Dunaj vs. Erste bank Hungary) prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu od sklapanja ugovora do sklapanja Dodataka ugovora o kreditu na koji vremenski period se i odnosi restitucijski zahtjev.

13.2. Iz odredaba ZID ZPK, kao niti iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, a niti iz općih odredbi Zakona o obveznim odnosima, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišen prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u osnovnom ugovoru po kreditu i koje su utvrđene nepoštenim i slijedom toga ništetnim. Potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu sukladno materijalno pravnim propisima Zakona o zaštiti potrošača u kojima je sadržana Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva) i ne postoji prepreka da se sporno pitanje konverzije uz primjenu nacionalnog prava razmotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije kao dopunskog interpretatinog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora. Člankom 6. st. 1. Direktive je propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače. Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja bi morala biti takva da osigura cjelovito obeštećenje potrošača. Osim toga iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja apriori isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje i to iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen na nepoštene ugovorne odredbe. Tako Europski sud navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala i to u presudama C- 154/15, C-307/15 i C-308/15 IU i dr. od 21. prosinca 2016. iz čega proizlazi da nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc) takvo stajalište je u potpunosti sukladno sa odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Važan razlog za takvo djelovanje Europski sud nalazi u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe. iz navedenog proizlazi kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošača u neravnopravan položaj.

13.3. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju obeštećenje je olakšano jer su nepoštene odredbe postojale tijekom čitavog trajanja otplate, a to je slučaj kada je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ili kada potrošač nije koristio mogućnost provođenja konverzije jer nije pristao na istu. Na svaki konkretni slučaj u kojem je potrošač pristao na konverziju nužno je razmotriti kakav je njen učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim. Za navesti je i da način na koji je provedena konverzija prolazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku tj. izračuna u pogledu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope. Naime, konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli već od toga da se ugovor o zajmu ugovoren sa valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u drugi takav kredit sa valutnom klauzulom u EUR, a sa ciljem da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezali uz CHF. Odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a je propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, na način da se napravio simulirani otplatni plan kao da je ugovor od početka ugovoren uz valutu EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže, odnosno da li je ispravila neravnotežu nastalu uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ovakvo stajalište proizlazi iz prakse Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.) ali i stajališta VSRH u rješenju broj Gos -1/2019-36 od 4. ožujka 2020.

13.4. Konverzija može isključiti pravo na obeštećenje potrošača samo i isključivo koliko je u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, a u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da postoji preplata po osnovi ništetnih odredbi kojima su mijenjane ugovorene kamate. Tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za razdoblje od zaključenja osnovnog ugovora do konverzije jer ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja. Za naglasiti je da ni jedna od parničnih stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzacije jer tužitelj tvrdi da nije u cijelosti obeštećen temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a tuženik da je konverzija provedena zakonito i da potrošač koji je pristao na konverziju ne polaže pravo na nikakvo drugo obeštećenje neovisno da li je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna.

13.5. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu i samovoljnim povećanjem ugovorene kamate, a time i enormnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku pa neki egzistencijalnu situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako bi im se djelom priznala preplata i izbjegao daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

13.6. Pravno stajalište da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju zastupljena je i u sudskoj praksi viših sudova kao npr. ŽS u Splitu u odluci Gž-2116/2022 od 22.12.2022. ŽS u Vukovaru u odluci Gž-804/2022 od 5.10.2023. i ŽS u Rijeci u presudi Gž-1184/22 od 24.5.2023., u presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž- 258/2024 od 10. 01.2025. Točno je da je VSRH odnosno jedno vijeće VSRH zauzelo pravno shvaćanje da tužitelji koji su izvršili konverziju nemaju prava na daljnja potraživanja, ali isti sud u drugom sastavu u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. koji je odluku poslao strankama 15. listopada 2024. je zauzeo pravno shvaćanje da tužitelji koji su prihvatili konverziju kredita imaju pravo na povrat preplaćenih iznosa u cijelosti. Tako taj sud između ostalog navodi "U odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštetnih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu." Navedeno pravno shvaćanje zastupa i ovaj sud.

14. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. Člankom 2. osnovnog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a koja je mijenjana temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Saslušanjem tužitelja kao i uvidom u dostavljenu dokumentaciju ne proizlazi da je tuženik u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora upozorio tužitelja na parametre promjene kamatne stope kao i što i nije prije svake promjene kamatne stope promjena bila rezultat prethodnih pregovora i uvažavanja interesa obje strane, a ne samo tuženika. Navedeno je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tužitelj nakon svakog povećanja ugovorene kamate morao plaćati sve veće i veće mjesečne anuitete, što ga je dovelo u težak položaj. Takav način ugovaranja i mijenjanja redovne kamatne stope je nepošten i dovodeći do značajne neravnoteže u pravima i obvezama i za ocijeniti je da je i ništetan. Dakle tuženik kao jača strana nametnuo je tužitelju ugovor koji je unaprijed pripremljen pa je riječ o tipskom ugovoru koji je doveo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana jer na temelju istog tuženik je mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja rukovodeći se samo svojim interesima za većom zaradom, pa je kao takav nepošten, a slijedom toga i ništetan.

16. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr. 17. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju je bila jasna i uočljiva ali tužitelju nije bila razumljiva, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 MB od 23. travnja 2015.).

19. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na promjenu kamatne stope po odluci tuženika s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine ugovorene kamatne stope (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početno ugovorene kamatne stope.

20. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

21. Na prijedlog tužitelja sud je odredio financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dajani Vuković iz čijeg nalaza i mišljenja je sud utvrdio:

- da je početna kamatna stopa 4,95% i visina anuiteta 223,53 CHF, od 01.11.2007. kamatna stopa je 5,45%, a visina anuiteta 235,65 CHF, od 31.05.2008 visina kamatne stope je 5,95% visina anuiteta 247,92 CHF, 0d 01.08.2010. godine visina kamatne stope je 5,00% visina anuiteta 226,22 CHF, od 30.06.2011. kamatna stopa je 4,75%, a visina anuiteta 220,81 CHF, od 31.01.2014. visina kamatne stope

3,23 %visina anuiteta je 220,81 CHF,

- da su stranke 25. veljače 2016. zaključile dodatak br. Konv-01/2016 predmetnom Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je tuženik u izračun konverzije uvrstio sve uplate koje su knjižene na partiju predmetnog kredita, te da je konverzija obračunata sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju gdje su uplate u kunama pretvorene u valutu eur, temeljem otplatne tablice. Preplata koja je na takav način izračunata je 4.148,98 kn, koja je korištena za podmirenje 50% budućih mjesečnih obveza dok se sredstva ne potroše,

- izračunata visina anuiteta u visini od 1.021,40 kn stavljena je u odnos sa stvarno plaćenim anuitetima i izračunata razlika iznosi 23.737,63 kn.

21.1. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope. Tuženik u podnesku od 20.03.2020. ističe kako je predmetni nalaz vještaka u cijelosti irelevantan za ovaj spor, dakle ne osporava matematički izračun, dok tužitelj nalaz i mišljenje je prihvatio u cijelosti.

22. Nakon provedenog vještačenja stupio je na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj koji određuje da se prilikom preračunavanja kuna u eure koristi fiksni tečaj konverzije koji iznos 7,53450 HRK za 1 euro. Iznos ukupne preplate od 23.737,63 kn daje iznos od 3.150,52 eura koji iznos tužitelj i zahtjeva podneskom 14. travnja 2025. , a koji je sud u cijelosti prihvatio.

23. Ovaj sud je dana 5. prosinca 2019. zaključio prethodni postupak, a tuženik je podneskom koji je istog dana predao na poštu preporučeno, pa se uzima da je tog dana stavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 3.631,76 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na taj iznos od 1.10.2015. do isplate. Naime, tuženik iznosi stajalište da ukoliko sud smatra osnovanim potraživanjem tužitelja da se mora uzeti u obzir i preplata utvrđena konverzijom u iznosu od 3.631,76 kn/475,85 eur, a koji iznos je korišten za podmirenje budućih anuiteta. Tužitelj smatra da nema osnove da sud prihvati istaknuti prigovor radi prebijanja.

24. U odnosu na prijeboj po osnovi viška tj. preplate iz konverzije, valja ponoviti da je u sklopu konverzije sa datumom 30. 09. 2015. sačinjen novi izračun koji je polazio od pretpostavke da je tužitelj 2007. sklopio kredit koji je imao ugovorenu valutnu klauzulu u euru, a ne u CHF.

25. U sklopu takvoj simuliranog izračuna je utvrđeno da uplate koje je tužitelj provodio do 30. 9. 2015. dovode do nastanka nove nedospjele glavnice kredita od 30.481,17 eura.

26. Takav simulirani izračun također dovodi do postojanja viška uplata tužitelja za EUR anuitete a koji na dan izračuna ( 30. 09. 2015. ) iznose 475,85 eura.

27. Riječ je o iznosu koji predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015. i koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije.

28. Stoga, novčani iznos od 475,85 eura utvrđen konverzijom kao višak, ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču), već upravo suprotno, višak uplate samog tužitelja na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima.

29. Da bi se tražbina tuženika stavila u prijeboj, mora se raditi o dospjeloj i utvrđenoj tražbini koju on ima prema tužitelju, što utvrđeni višak u konverziji nije jer nije riječ o tražbini tuženika, već višku uplate tužitelja u simuliranom otplatnom planu i prema kojemu tužitelj ustvari ima buduću dospjelu tražbinu u toj visini prema tuženiku koji se obvezao istu platiti umanjivanjem budućih iznosa nakon 30. 9. 2015.

30. U prilog navedenog govori i činjenica prema kojoj je konverzija provedena na temelju zakonite i legitimne osnove koju ne osporavaju niti tužitelj a niti tuženik, te tuženik temeljem takve osnove nema pravo od tužitelja kao potrošača potraživati iznos od 3.631,76 kn/475,85 eura, jer je riječ o višku koji je zapravo tužitelj kao potrošač preplatio prema simuliranom otplatnom planu na konkretni dan izračuna i koji njemu duguje tuženik na način da će mu za taj iznos umanjivati buduće anuitete nakon potpisane konverzije.

31. Dakle, istaknuti prigovor prijeboja tuženika u ovom postupku nije osnovan i kako sud u sklopu procesnog prigovora temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a mora odlučiti o postojanju ili ne postojanju istoga odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

32. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstava restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći od donošenja presuda VTS RH PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. Naime prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovne oznake P-1401/12 od 4. 7.2013. potvrđena je presudom VTS RH Pž-7129/13-4 od 13. 6.2014. i od 14. 6. 2014. počeo je teći rok i zastarijevanje. Kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019. očigledno je da zastara nije nastupila jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

33. Slijedom navedenog kako tužitelj u svom podnesku od 17. ožujka 2020. odnosno 14. travnja 2025. zahtijeva povrati iznosa od 3.150,52 eura je u skladu sa financijskim vještačenjem, sud je tužitelju taj iznos u cijelosti dosudio.

34. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05 i dr.).

35. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten kako u odnosu na promjenu ugovorene kamate na štetu tužitelja iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja preplaćenih iznosa.

36. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

37. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

VPS je 3.150,52 eur.

Tužitelj zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe 200,00 eura, sastava žalbe protiv rješenja iznos od 100,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 27. studenog 2019. iznos od 200,00 eura, pristupa na ročište 05.12.2019. iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 17.03.2020. a iznos od 200,00 eura, ročište 09.06.2020. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 23.7.2020. iznos od 100,00 eura, podnesak od 14.4.2025. iznos od 200,00 eura, ročište 15.4.2025. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 17.4.2025. iznos od 100,00 eura, ukupno 1.700,00 eura PDV 425,00 eura, trošak dvije preporučene pošiljke 3,45 eura, trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura ukupno 2.393,99 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava odgovora na žalbu od 24. 8.2020. jer isti nije bio potreban. Tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 10.12.2019. kojim je obavijestio sud o uplati predujma, jer je u spis dostavilo računovodstvo suda karticu predmeta iz koje je vidljiva uplata.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

Tuženik nije niti djelomično uspio u sporu te je odbijen za iznos od 5.202,96 eura na ime parničnog troška.

U Vukovaru, 17. travnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Berislav Knez

2. Tuženiku po punomoćniku OD Glamuzina & Grošeta