REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3672/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Dejanu Trniniću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 9. travnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice Dejana Trninića, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Dine Miljka, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 17. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetni i da ne proizvode pravne učinke dijelovi odredaba članaka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205317974 od 19.01.2006. godine, solemniziranog dana 24.01.2006. godine kod javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba, poslovni broj: OU-116/2006,sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita, tuženika, kao kreditora, ŽN, kao sudužnika i ON, kao založnog dužnika, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).
II Utvrđuje se da su ništetni i da ne proizvode pravne učinke dijelovi odredaba članaka 2. i 5., kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržanih u Dodatku Ugovoru o kreditu broj 3205317974/08 od 08.07.2008. godine, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i založnog dužnika, tuženika, kao kreditora i ŽN, kao založnog dužnika.
III Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 7.628,41 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, tekućom na iznos od:
-22,79 € od 15. siječnja 2009. godine, pa do isplate;
-23,19 € od 15. veljače 2009. godine, pa do isplate;
-10,31 € od 15. ožujka 2009. godine, pa do isplate;
-13,27 € od 15. travnja 2009. godine, pa do isplate;
-13,85 € od 15. svibnja 2009. godine, pa do isplate;
-8,77 € od 15. lipnja 2009. godine, pa do isplate;
-9,66 € od 15. srpnja 2009. godine, pa do isplate;
-5,50 € od 15. kolovoza 2009. godine, pa do isplate;
-10,96 € od 15. rujna 2009. godine, pa do isplate;
-4,89 € od 15. listopada 2009. godine, pa do isplate;
-8,81 € od 15. studenog 2009. godine, pa do isplate;
-8,19 € od 15. prosinca 2009. godine, pa do isplate;
-18,78 € od 15. siječnja 2010. godine, pa do isplate;
-25,58 € od 15. veljače 2010. godine, pa do isplate;
-24,11 € od 15. ožujka 2010. godine, pa do isplate;
-30,87 € od 15. travnja 2010. godine, pa do isplate;
-43,25 € od 15. svibnja 2010. godine, pa do isplate;
-45,64 € od 15. lipnja 2010. godine, pa do isplate;
-60,11 € od 15. srpnja 2010. godine, pa do isplate;
-59,62 € od15. kolovoza 2010. godine, pa do isplate;
-89,62 € od 15. rujna 2010. godine, pa do isplate;
-72,15 € od 15. listopada 2010. godine, pa do isplate;
-76,19 € od 15. studenog 2010. godine, pa do isplate;
-94,09 € od 15. prosinca 2010. godine, pa do isplate;
-95,77 € od 15. siječnja 2011. godine, pa do isplate;
-89,09 € od 15. veljače 2011. godine, pa do isplate;
-93,13 € od 15. ožujka 2011. godine, pa do isplate;
-93,35 € od 15. travnja 2011. godine, pa do isplate;
-105,68 € od 15. svibnja 2011. godine, pa do isplate;
-129,41 € od 13. lipnja 2011. godine, pa do isplate;
-132,60 € od 11. srpnja 2011. godine, pa do isplate;
-173,07 €od 2. kolovoza 2011. godine, pa do isplate;
-156,40 € od1. rujna 2011. godine, pa do isplate;
-125,02 € od 15. listopada 2011. godine, pa do isplate;
-126,17 € od 15. studenog 2011. godine, pa do isplate;
-128,54 € od 15. prosinca 2011. godine, pa do isplate;
-143,40 € od 15. siječnja 2012. godine, pa do isplate;
-147,87 € od 15. veljače 2012. godine, pa do isplate;
-143,00 € od 15. ožujka 2012. godine, pa do isplate;
-142,26 € od 15. travnja 2012. godine, pa do isplate;
-144,73 € od 15. svibnja 2012. godine, pa do isplate;
-149,02 € od 15. lipnja 2012. godine, pa do isplate;
-143,67 € od 15. srpnja 2012. godine, pa do isplate;
-142,19 € od 15. kolovoza 2012. godine, pa do isplate;
-129,08 € od 15. rujna 2012. godine, pa do isplate;
-140,38 € od 15. listopada 2012. godine, pa do isplate;
-145,65 € od 15. studenog 2012. godine, pa do isplate;
-142,15 € od 15. prosinca 2012. godine, pa do isplate;
-137,95 € od 15. siječnja 2013. godine, pa do isplate;
-133,12 € od 14. veljače 2013. godine, pa do isplate;
-135,01 € od 15. ožujka 2013. godine, pa do isplate;
-144,32 € od 12. travnja 2013. godine, pa do isplate;
-130,09 € od 15. svibnja 2013. godine, pa do isplate;
-127,58 € od 15. lipnja 2013. godine, pa do isplate;
-129,08 € od 15. srpnja 2013. godine, pa do isplate;
-127,51 € od 15. kolovoza 2013. godine, pa do isplate;
-133,13 € od 15. rujna 2013. godine, pa do isplate;
-136,77 € od 15. listopada 2013. godine, pa do isplate;
-138,54 € od 15. studenog 2013. godine, pa do isplate;
-144,87 € od 15. prosinca 2013. godine, pa do isplate;
-138,48 € od 15. siječnja 2014. godine, pa do isplate;
-142,72 € od 13. veljače 2014. godine, pa do isplate;
-148,10 € od 15. ožujka 2014. godine, pa do isplate;
-144,70 € od 15. travnja 2014. godine, pa do isplate;
-139,84 € od 15. svibnja 2014. godine, pa do isplate;
-140,89 € od15. lipnja 2014. godine, pa do isplate;
-144,36 € od 15. srpnja 2014. godine, pa do isplate;
-147,13 € od 15. kolovoza 2014. godine, pa do isplate;
-147,84 €od 15. rujna 2014. godine, pa do isplate;
-150,81 € od 15. listopada 2014. godine, pa do isplate;
-155,08 € od 15. studenog 2014. godine, pa do isplate;
-155,88 € od 15. prosinca 2014. godine, pa do isplate;
-156,51 € od 15. siječnja 2015. godine, pa do isplate;
-156,27 € od 15. siječnja 2015. godine, pa do isplate.
IV Odbija se zahtjev tužiteljice za iznos od 1.685,67 EUR (od početno zatraženih 9.314,08 EUR do dosuđenih 7.628,41 EUR) s pripadajućom zateznom kamatom
V Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnova manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike (kada je tečaj CHF bio niži od početnog) u iznosu od 609,01 EUR sa zateznim kamatama na iznose kako slijedi:
-6,26 EUR od
1.3.2006. pa do isplate,
-7,84 EUR od
1.4.2006. pa do isplate,
-3,84 EUR od
1.5.2006. pa do isplate,
-5,50 EUR od
1.6.2006. pa do isplate,
-8,38 EUR od
1.7.2006. pa do isplate,
-12,26 EUR od
1.8.2006. pa do isplate,
-7,32 EUR od
1.9.2006. pa do isplate,
-7,30 EUR od
1.10.2006. pa do isplate,
-13,21 EUR od
1.11.2006. pa do isplate,
-11,66 EUR od
1.12.2006. pa do isplate,
-14,94 EUR od
1.1.2007. pa do isplate,
-19,37 EUR od
1.2.2007. pa do isplate,
-13,98 EUR od
1.3.2007. pa do isplate,
-19,76 EUR od
1.4.2007. pa do isplate,
-27,59 EUR od
1.5.2007. pa do isplate,
-28,02 EUR od
1.6.2007. pa do isplate,
-30,67 EUR od
1.7.2007. pa do isplate,
-26,00 EUR od
1.8.2007. pa do isplate,
-26,04 EUR od
1.9.2007. pa do isplate,
-33,98 EUR od
1.10.2007. pa do isplate,
-25,38 EUR od
1.11.2007. pa do isplate,
-32,59 EUR od
1.12.2007. pa do isplate,
-20,10 EUR od
1.1.2008. pa do isplate,
-22,09 EUR od
1.2.2008. pa do isplate,
-10,85 EUR od
1.3.2008. pa do isplate,
-13,41 EUR od
1.4.2008. pa do isplate,
-27,90 EUR od
1.5.2008. pa do isplate,
-22,43 EUR od
1.6.2008. pa do isplate,
-26,71 EUR od
1.7.2008. pa do isplate,
-27,62 EUR od
1.8.2008. pa do isplate,
-27,78 EUR od
1.9.2008. pa do isplate,
-11,34 EUR od
1.10.2008. pa do isplate,
-1,34 EUR od
1.11.2008. pa do isplate,
-15,55 EUR od
1.12.2008. pa do isplate.
VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.737,50 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 19.01.2006. sklopila Ugovor o kreditu, a dana 08.07.2008. dodatak tome ugovoru, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB. Navodi da stranke o ugovorenoj valutnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale niti je tuženik upozorio tužiteljicu na sve specifičnosti predmetne valute. Ističe nadalje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužiteljica smatra ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF te svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu zahtjeva te ističe prigovor zastare. Smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a te se radi o dispozitivnoj odredbi hrvatskog prava. Ističe da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Ističe također da su ugovaranjem valutne klauzule i tužiteljica i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja, koji rizik se odnosi i na svaku drugu valutu, a ne samo na CHF. Konačno tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača, a protivi se i zatraženom tijeku zateznih kamata. U daljnjem tijeku postupka ističe prigovor radi prebijanja i to u iznosu od 609,01 EUR, a što se odnosi na razdoblja u kojima je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.
3. Tuženik je, nakon što je tužiteljica po provedenom vještačenju smanjila zahtjev, uskratio svoj pristanak na djelomično povlačenje tužbe. Kako je pristanak tuženika uvjet za povlačenje tužbe sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, a koji je u ovom slučaju izostao, to je o navedenom dijelu zahtjeva (za isplatom) također valjalo odlučiti meritornom odlukom, odnosno presuditi kao u toč. III izreke, pri čemu se ističe da, s obzirom na tuženikovo protivljenje, do djelomičnog povlačenja tužbe kao da nije niti došlo. Stoga nije bilo zapreke tužiteljici dosuditi i veći iznos od onog koji je ona konačno tražila, a koji je još uvijek manji od iznosa iz tužbe, niti je time sud prekoračio njezin zahtjev, sve s obzirom na nedvojbenu promjenu sudske prakse do koje je u međuvremenu došlo vezano ta tzv. "negativne razlike", jer sud dispoziciju iz podneska od 25.09.2024. uopće nije uzeo u obzir.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 19.1.2006. (list 9), dodatak od 8.7.2008. (list 22), promet po kreditu (list 45), nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković (list 222), iskaz tužiteljice (list 241).
5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.
6. Nesporna je činjenica da je dana 19.01.2006. sklopljen među strankama Ugovor o kreditu, a dana 08.07.2008. dodatak tome ugovoru, sve u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li se radi o ništavim odredbama te da li tužiteljica ima pravo potraživati razliku između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja. Također je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare te prigovora radi prebijanja.
7. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
9. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
10. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
11. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
12. Pritom valja navesti i da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
13. Međutim, tuženik je u ovom predmetu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, a sve na okolnost obaviještenosti o rizicima i značenju ugovornih odredbi.
14. S obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut za kupnju stana za osobne potrebe u kojem živi do danas, a na valutu CHF se odlučila jer je taj kredit bio najpovoljniji u odnosu na visinu rate i kamate. Nitko im nije rekao koliko je rizična valuta CHF, rata im je rasla u nebo te se u jednom periodu glavnica kroz godinu dana nije uopće smanjivala. Navodi da je bila svjesna da rata koja je vezana za valutnu klauzulu može rasti i padati, ali na tako enormni rast i rizik nitko ju nije upozorio, a da jest, ne bi se odlučila na taj kredit. Iskazuje da je tekst ugovora pripremila banka.
15. Sud navedenom iskazu vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Pritom sud vjeruje da tužiteljici djelatnik banke nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora te da pregovaranje u biti nije bilo niti vođeno, a niti je u biti ono bilo moguće, s obzirom da je ugovor bio unaprijed pripremljen, odnosno od strane dužnika preuzet tek radi ovjere.
16. Pritom valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora. Stoga je na konkretnu pravnu situaciju i upitna primjena utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., jer tuženik zapravo u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.
17. Slijedom navedenog, iz provedenog konkretnog dokaznog postupka, a također i iz spomenute kolektivne tužbe, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
18. Iz toga nadalje proizlazi da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 19.01.2006. ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita.
20. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 7.628,41 EUR s iznosima i datumima dospijeća kako je to vidljivo iz izreke ove presude.
21. Stranke nalazu nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu.
22. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je i valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki III izreke, a kako je sud, zbog tuženikovog protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe, raspravljao o zahtjevu iz tužbe, to je ostatak zatraženog iznosa valjalo odbiti.
23. Pritom valja istaknuti da plaćanjem manjih iznosa anuiteta u razdoblju u kojem je tečaj bio niži od onog ugovorenog na dan isplate ugovora (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja), potrošač ništa ne stječe, pa stoga sud nije imao što niti oduzimati od tužiteljičine tražbine. Osim toga, u odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF, tuženik nema svojstvo potrošača i na njega se ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Upravo suprotno, tuženik je banka tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je bila poznata, odnosno svakako mu nije mogla ostati nepoznata, mogućnost pada tečaja CHF, i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, nema pretpostavki tuženiku pružiti zaštitu koja je pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu, a niti oduzimati tzv. "negativne razlike", kako to neosnovano predlaže tuženik.
24. Stoga, u odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja, ovaj sud ocjenjuje da je isti neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se ne njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija, čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.
25. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Nadalje, uzimajući u obzir da tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 609,01 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama.
26. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.
27. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
28. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
29. Slijedom navedenog dakle prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. III izreke.
30. Konačno, u odnosu na prigovor tuženika o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazano svojstvo potrošača, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužiteljica fizička osoba, te nije sporno da je namjena kredita bila rješavanje stambenog pitanja kupnjom stana u kojem živi do danas, pa sud ne vidi razloga, a niti ih tuženik konkretno ističe, zašto se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio, slijedom čega sud smatra da tužiteljica ima pravo uživati zaštitu koju potrošačima pruža Zakon o zaštiti potrošača, kao i pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu.
31. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom ugovaranja valutne klauzule rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
32. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podnesaka od 11.10.2023. i 14.5.2024. (tbr. 8/1) po 100 bodova, sastav podneska od 25.9.2024. (tbr. 8/3) 50 bodova, sastav podneska od 28.9.2022. (tbr. 8/5) 25 bodova, te zastupanje na ročištima 20.5.2024. i 9.4.2025. (tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 575 bodova odnosno 1.150,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 287,50 EUR, trošak vještačenja od 300,00 EUR, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 1.737,50 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.
33. Trošak je tužiteljici dosuđen u cijelosti usprkos tome što je s dijelom zahtjeva odbijen, jer se tuženik protivio djelomičnom povlačenju njegove tužbe. Naime, u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno je da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik nema imao pravo na naknadu troška u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva jer bi takav način snašanja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu.
34. Nadalje, i trošak po prvotno postavljenom zahtjevu (9.314,08 EUR) i trošak po visini koja je dosuđena tužiteljici (7.628,41 EUR) spadaju u isti tarifni razred, pa tuženiku odbijanjem tužiteljičinog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi zastupanja, slijedom čega nema osnova ni za dosudu mu parničnog troška (tako i VSRH Rev-1249/21 od 01.03.2022.).
35. Na tako utvrđeni trošak valjalo je dosuditi zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza naknade toga troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.
U Zagrebu 17. travnja 2025. godine
Sudac:
Ivana Požar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
