Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-990/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijan Belčić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupana po punomoćniku Mariji Vujasin, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 25. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja SN, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu odvjetnika Marijana Belčić, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 17. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sklopljenog dana 15.11.2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 217,83

EUR (dvjestosedamnaesteuraosamdesettricenta), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 18. studenog 2005. godine a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. ,od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.g. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 229,67 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 17.travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 28.10.2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 17.11.2005. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.641,23 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 217,83 eur. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže da nadležni sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sklopljenog dana 15.11.2005. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 217,83 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 18.11.2005. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Navodi da svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Tuženik uvodno ističe kako je naknada za obradu kredita naplaćena dana 17.11.2005.g. u iznosu od 1.641,23 HRK, slijedom čega visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Prvenstveno je za istaknuti da tužbeni zahtjev nije valjano ni obrazložen već tužitelj u tužbi tek paušalno navodi kako se o tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj na takvu odredbu nije imao utjecaj te da je ista uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010452808/2005 od 15. studenoga 2005.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. U čl. 15. Ugovora o kreditu propisano je: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za uslugu Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune“ (čl. 15. Ugovora o kreditu)“

Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Sporna je odredba jasno i razumljivo sastavljena tako da je svaki prosječan potrošač mogao razumjeti. Ukoliko pak tužitelju nije bilo jasno što i koliko plača na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita bio je dužan od djelatnika banke tražiti pojašnjenja i sukladno načelu savjesnosti i poštenja koje obvezuje obje ugovorne strane da prilikom sklapanja ugovora postupaju na način koji je pravičan, iskren, transparentan i u duhu poštovanja međusobnih prava i interesa. Tuženik ističe i to da načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ, ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU2, cit.:

„…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“

Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,50 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”.U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna i da nije bila ugovorena u dobroj vjeri. Dakle, na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ3, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU4. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:

-namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);

-visinu iznosa kredita;

-valutu uz koju je kredit vezan;

-rok otplate kredita;

-način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);

-dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);

-poček s otplatom kredita;

-vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);

-visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);

-instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH6 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." .Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, dopis Addiko bank d.d. od 17.7.2024., Odluku o visini naknada u poslovanju s građanima, te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

4. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, te isplate iznosa koji je tužitelj platio po navedenoj osnovi.

5. Nije sporno da su pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditor i tužitelj ZN, kao korisnik kredita dana 15. studenog 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 7 godina.

6. Odredbom čl. 6.st.1. navedenog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

7. Nije sporno da su pravni prednici tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. i Slavonska banka d.d., te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu - stranica 6 spisa).

8. Nije sporno da je naknada za obradu kreditnog zahtijeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 17. studenog 2005. godine prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.641,23 HRK odnosno 217,83 EUR (dopis tuženika od 17.srpnja 2024. - stranica 13 spisa).

9. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu čl. 6. st. 1. u dijelu koji glasi:

„… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% (jedanzarezpetposto, jednokratno, unaprijed.“.

10. Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05¸ čl.1163,čl.1165 ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Tužitelj ZN, saslušan u svojstvu stranke izjavio je da se sjeća da prije više godina je sklopio ugovor o kreditu u valuti CHF sa Slavonskom bankom. Ne može se točno sjetiti iznosa kredita koji je podigao. Kada je u banci zatražio kredit ponuđen mu je isključivo kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, te su uvjetovali da ugovor bude sklopljen na rok otplate od 7 godina iako sam ja tražio kraći rok. Dobio je ugovor da pročita i nije ništa mogao mijenjati. Ugovor je pročitao i pitao o kakvoj se naknadi radi, ali su rekli da ne mogu sklopiti ugovor bez te odredbe i da je to normalno. Prilikom isplate kredita naplaćena je naknada, ali mu nije objašnjeno što je sadržano u tom iznosu odnosno što plaća konkretno na ime naknade. U vrijeme sklapanja ugovora bio je u radnom odnosu, odnosno ima otvoren svoj obrt [obrt]. To je njegov privatni obrt čiji je vlasnik. Kredit je podigao za adaptaciju kuće, te je sredstva kredita utrošio u tu svrhu. Banka nikada nije vršila kontrolu korištenja sredstava ali kao što je rekao kredit je utrošen u svrhu adaptacije kuće u kojoj je u to vrijeme živio i u kojoj i sada živi. Kredit koji je podigao nije u nikakvoj vezi sa njegovim obrtom već isključivo je podignut za njegove osobne potrebe odnosno za adaptaciju kuće u kojoj živi sa obitelji, s napomenom da u prizemlju kuće žive njegovi roditelji, on živi na katu kuće, a poslovni prostor obrta je na adresi [adresa] (stranica 52 spisa).

13. Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.6.st.1. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

14. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita, te je iz priložene Odluke o visini naknada u poslovanju s građanima od 31.svibnja 2002. razvidno da je u toč.6.2. samo paušalno navedeno da naknada za odobrenje kredita iznosi 1-2% od iznosa odobrenog kredita (stranica 42 spisa).Stoga je s obzirom na izloženo osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

15. U odnosu na prigovor tuženika kojim osporava potrošačko svojstvo predmetnog ugovora o kreditu, za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za adaptaciju kuće, te da je korisnik kredita u ovom predmetu tužitelj naznačen kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora. Također je za navesti da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke, te upozoren na posljedice davanja lažnog iskaza izjavio da je kredit podigao za svoje osobne potrebe tj. za adaptaciju kuće u kojoj i sada živi sa svojom obitelji, a poslovni prostor obrta kojeg je vlasnik je na drugoj adresi, tj. na adresi [adresa]. Stoga, s obzirom na izloženo evidentno je da tužitelj ima status potrošača, te navedeni prigovor nije osnovan (čl.3.ZZP/07; Županijski sud u Puli broj Gž-538/2020-2 od 21. rujna 2020. godine, VSRH Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018 godine).

16. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

16.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

16.2. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

17. S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 217,83 EUR ( 1.641,23 HRK), sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate ( čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP, s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu, s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, odnosno deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023- 2 od 27.11.2023.).

18.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 229,67 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini 25 bodova, sastav pisanih podnesaka od 21.11.2024. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova i 19.03.2025. (Tbr.8.t.4.) 6,25 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 25.03.2025. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova ,koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR.

19. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

20. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 17. travnja 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika