Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-783/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Branke Guljaš kao predsjednika vijeća, Katice Krajnović, kao suca izvjestitelja i Berislava Babića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IH, OIB [osobni identifikacijski broj], Iv. [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3174/2024-11 od 30. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3174/2024-11 od 30. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 20.09.2007. godine, sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”

II/ Nalaže se tuženoj HRVATSKA POŠTANSKA BANKA D.D., Jurišićeva ulica 4, 10000 ZAGREB, OIB: 87939104217 da tužitelju IH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova isplati iznos od 137,74 EUR s zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 22.09.2007. do isplate i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u visini 1.204,64 €, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. siječnja 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11., 148/11. - proč. tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22., 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tuženiku naknadi parnični trošak te trošak žalbe ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a niti postoji koja druga bitna povreda iz navedenog članka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Neosnovano se u žalbi tuženika navodi da je pobijana presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer su činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva potpuno i pravilno utvrđene.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6. 1. Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (pravni prednik Volsbank d.d Zagreb) kao kreditor za kupnju vozila u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita minimalno 500,00 kuna naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, te da se naloži tuženiku na isplatu utuženog iznosa od 137,74 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od

22. rujna 2007., pa do isplate.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika 20. rujna 2007. zaključen Ugovor o kreditu, da je tuženik tim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 21.276,53 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, te da je u dijelu točke 6.1. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan na plaćanje troškova vezano za obradu zahtjeva jednokratno u visini od 1,10% od iznosa kredita.

9. Sporno je među strankama osnova potraživanja.

10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 3. Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003 - dalje ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema utvrđenju suda iz iskaza tužitelja, saslušane kao stranka u postupku, proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi kojom je naloženo plaćanje troškova vezano za zaključenje ugovora prema odluci kreditora, da je predmetni ugovor sklopio kao potrošač, da se radilo o odredbi koja je unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklapala s potrošačima, da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi i utjecati na njezin sadržaj koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa navedenih troškova.

12. Valjana je stoga ocjena prvostupanjskog suda da je ništetan dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu (6.1. Ugovora) za plaćanje jednokratne naknade vezano za obradu zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano utvrđuje visinu te naknade, to i ovaj sud smatra da se radi o nepoštenoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st. 1. ZZP-a).

13. Navedena ocjena prvostupanjskog suda sukladna je zauzetom stavu Vrhovnog suda RH u odluci posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

14. Nadalje, u tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se radi o naknadi koja ne sadrži koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz te naknade, pa se ne može smatrati da je ista odredba razumljiva potrošaču.

16. Stoga je s pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je predmetna odredba ništetna i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 137,74 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. rujna 2007. pa do isplate (čl. 323. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO).

17. Odluka o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik, koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

18. I odluka o parničnom trošku sukladna je odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), te suprotno žalbenim navodima vrijednost predmeta spora određena je sukladno čl. 37. ZPP-a, jer se radi o tužbenom zahtjevu na utvrđenje (deklaratornom) kao i novčanom zahtjevu obzirom da je tuženik osporavao tijekom postupka osnovu tužbenog zahtjeva (deklaratorno) time i posljedično novčano potraživanje.

19. Zbog izloženog, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 17. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Branka Guljaš