Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1042/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banke d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1772/19-33 od 1. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalbe tužitelja i tuženika uvažavaju se kao osnovane, ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1772/19-33 od 1. travnja 2022., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita], koji je zaključen između tužitelja i tužene u Puli, dana 18. siječnja 2005. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:

« 2. CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj »,

zatim sadržane u odredbi čl. 7., koja glasi:

«Iznos anuiteta=CHF

VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju iznos od 30.561,95 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 10,74 kuna počev od 01.11.2008. godine do isplate;

na iznos od 19,17 kuna počev od 01.01.2009. godine do isplate;

na iznos od 22,60 kuna počev od 01.02.2009. godine do isplate;

na iznos od 26,07 kuna počev od 01.03.2009. godine do isplate;

na iznos od 15,73 kuna počev od 01.04.2009. godine do isplate;

na iznos od 15,38 kuna počev od 01.05.2009. godine do isplate;

na iznos od 3,80 kuna počev od 01.06.2009. godine do isplate;

na iznos od 5,64 kuna počev od 01.09.2009. godine do isplate;

na iznos od 6,52 kuna počev od 01.12.2009. godine do isplate;

na iznos od 15,64 kuna počev od 01.01.2010. godine do isplate;

na iznos od 27,57 kuna počev od 01.02.2010 godine do isplate;

na iznos od 24,69 kuna počev od 01.03.2010. godine do isplate;

na iznos od 45,22 kuna počev od 01.04.2010. godine do isplate;

na iznos od 40,77 kuna počev od 01.05.2010. godine do isplate;

na iznos od 45,65 kuna počev od 01.06.2010. godine do isplate;

na iznos od 100,28 kuna počev od 01.07.2010. godine do isplate;

na iznos od 88,19 kuna počev od 01.08.2010. godine do isplate;

na iznos od 132,65 kuna počev od 01.09.2010. godine do isplate;

na iznos od 110,60 kuna počev od 01.10.2010. godine do isplate;

na iznos od 90,17 kuna počev od 01.11.2010. godine do isplate;

na iznos od 146,13 kuna počev od 01.12.2010. godine do isplate;

na iznos od 174,67 kuna počev od 01.01.2011. godine do isplate;

na iznos od 153,32 kuna počev od 01.02.2011. godine do isplate;

na iznos od 159,90 kuna počev od 01.03.2011. godine do isplate;

na iznos od 142,02 kuna počev od 01.04.2011. godine do isplate;

na iznos od 144,00 kuna počev od 01.05.2011. godine do isplate;

na iznos od 197,12 kuna počev od 01.06.2011. godine do isplate;

na iznos od 206,34 kuna počev od 01.07.2011. godine do isplate;

na iznos od 269,78 kuna počev od 01.08.2011. godine do isplate;

na iznos od 260,81 kuna počev od 01.09.2011. godine do isplate;

na iznos od 211,01 kuna počev od 01.10.2011. godine do isplate;

na iznos od 205,50 kuna počev od 01.11.2011. godine do isplate;

na iznos od 202,09 kuna počev od 01.12.2011. godine do isplate;

na iznos od 214,71 kuna počev od 01.01.2012. godine do isplate;

na iznos od 228,81 kuna počev od 01.02.2012. godine do isplate;

na iznos od 229,13 kuna počev od 01.03.2012. godine do isplate;

na iznos od 220,33 kuna počev od 01.04.2012. godine do isplate;

na iznos od 223,22 kuna počev od 01.05.2012. godine do isplate;

na iznos od 26.125,98 kuna počev od 29.05.2012. godine do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju iznos od 4,95 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 02.03.2005. godine do isplate kao neosnovan.

IV Odbija se prigovor tužene radi prijeboja koji glasi: "Utvrđuje se da je osnovana tražbina tužene naspram tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.719,21 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose od:

- kn 17,54 od 2.04.2005. pa do isplate,

- kn 8,13 od 2.05.2005. pa do isplate,

- kn 10,07 od 2.06.2005. pa do isplate,

- kn 22,68 od 2.07.2005. pa do isplate,

- kn 25,74 od 2.08.2005. pa do isplate,

- kn 7,37 od 2.09.2005. pa do isplate,

- kn 10,70 od 2.10.2005. pa do isplate,

- kn 11,83 od 2.11.2005. pa do isplate,

- kn 12,54 od 2.12.2005. pa do isplate,

- kn 11,90 od 2.01.2006. pa do isplate,

- kn 17,60 od 2.02.2006. pa do isplate,

- kn 27,21 od 2.03.2006. pa do isplate,

- kn 32,05 od 2.04.2006. pa do isplate,

- kn 30,22 od 2.05.2006. pa do isplate,

- kn 28,44 od 2.06.2006. pa do isplate,

- kn 31,97 od 2.07.2006. pa do isplate,

- kn 33,05 od 2.08.2006. pa do isplate,

- kn 26,87 od 2.09.2006. pa do isplate,

- kn 28,89 od 2.10.2006. pa do isplate,

- kn 28,54 od 2.11.2006. pa do isplate,

- kn 31,40 od 2.12.2006. pa do isplate,

- kn 39,56 od 2.01.2007. pa do isplate,

- kn 45,05 od 2.02.2007. pa do isplate,

- kn 42,50 od 2.03.2007. pa do isplate,

- kn 43,99 od 2.04.2007. pa do isplate,

- kn 57,88 od 2.05.2007. pa do isplate,

- kn 61,29 od 2.06.2007. pa do isplate,

- kn 65,79 od 2.07.2007. pa do isplate,

- kn 65,76 od 2.08.2007. pa do isplate,

- kn 59,59 od 2.09.2007. pa do isplate,

- kn 68,77 od 2.10.2007. pa do isplate,

- kn 68,99 od 2.11.2007. pa do isplate,

- kn 62,55 od 2.12.2007. pa do isplate,

- kn 63,26 od 2.01.2008. pa do isplate,

- kn 49,69 od 2.02.2008. pa do isplate,

- kn 40,50 od 2.03.2008. pa do isplate,

- kn 31,43 od 2.04.2008. pa do isplate,

- kn 52,71 od 2.05.2008. pa do isplate,

- kn 58,62 od 2.06.2008. pa do isplate,

- kn 52,17 od 2.07.2008. pa do isplate,

- kn 65,03 od 2.08.2008. pa do isplate,

- kn 62,14 od 2.09.2008. pa do isplate,

- kn 49,43 od 2.10.2008. pa do isplate,

- kn 35,03 od 2.12.2008. pa do isplate,

- kn 9,77 od 2.07.2009. pa do isplate,

- kn 4,19 od 2.08.2009. pa do isplate,

- kn 3,92 od 2.10.2009. pa do isplate,

- kn 4,86 od 2.11.2009. pa do isplate,

i to do 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. pa do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

V. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.562,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI U preostalom se dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan. VII Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška u cijelosti. "

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom III. izreke i u odluci o trošku postupka pod točkom VI. izreke, pravovremenom žalbom, pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; 155/23.; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu i sukladno žalbenim navodima preinači presudu u pobijanom dijelu. Traži trošak sastava žalbe.

3. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I., II., IV., V. izreke i u odluci o trošku postupka pod točkom VII. izreke, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a, s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, preinači presudu u pobijanom dijelu i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe su osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja i tuženika, ovaj sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Pozivanjem tuženika na eventualno izuzeće sudaca (članova vijeća) suda drugog stupnja uslijed subjektivne i objektivne nepristranosti, ukoliko suci ili njima bliska osoba imaju ili su imali kredit s ugovorenom promjenjivom stopom redovne kamate i/ili valutnom klauzulom u CHF (kod tuženika ili kod drugih banaka), i/ili su bliski sa osobama koje zastupaju ili rade u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivno legitimirana) nije dovedena u pitanje procesna pretpostavka s obzirom na sastav suda drugog stupnja u predmetnoj parnici.

7.1. To ne samo zbog toga, što pravila o procesnim pretpostavkama s obzirom na sud, među kojima su i ona o izuzeću suca u apsolutnom i relativnom smislu (čl. 71. ZPP-a), u svojoj podlozi ne podrazumijevaju eventualno izuzeće suca, već i zbog toga što kod predsjednice drugostupanjskog vijeća u predmetnoj parnici, niti članova vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu objektivnost.

8. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužitelja

- za utvrđuje ništetnom odredbi Ugovora o kreditu br. [broj kredita], koji je sklopljen između tužitelja i tuženika u Puli, dana 18. siječnja 2005., (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane

u odredbi čl. 2. koja glasi: "2. CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj",

i u odredbi čl. 7., koja glasi:

"Iznos anuiteta=CHF

VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja"

- te restitucijski zahtjevi s osnova stjecanja bez osnove zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli.

9. Sud prvog stupnja u cijelosti je usvojio tužbene zahtjeve tužitelja, te je utvrdio ništetnim navedene odredbe Ugovora o kreditu, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odredbe čl. 81., čl. 82., čl. 87. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; u daljnjem tekstu: ZZP/03), čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.; u daljnjem tekstu: ZOO), čl. 502.a i čl. 502.c ZPP-a.

10. Osnovano tuženik navodi da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer mu je podnesak od 2. veljače 2022. dostavljen u Zagreb neposredno pred ročište koje je održano 11. veljače 2022. u Puli-Poli, na kojem je zaključena glavna rasprava, i na kojem ročištu zamjenik punomoćnika nije imao saznanja o tom podnesku niti ga sud prvog stupnja na to upozorio. Time tuženiku nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom.

11. Nadalje, neosnovan je prijedlog tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije u odnosu na čl. 22. ZOO-a, odnosno konkretno preispitivanje ništetnosti odredbe ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula.

11.1. Naime, prema sadržaju spisa, konkretno podneska tuženika od 12. travnja 2021., (str. 190 do 200 spisa), na koji se isti poziva u žalbi i kojim je predložio podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Suda Europske unije o tumačenju prava Europske unije, tuženik je predložio postaviti pitanja:

1. Treba li čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da mu se protivi ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom čl. 7. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu, a obzirom da je ta ugovorna odredba sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom čl. 22. ZOO-a?, 2. Treba li u slučaju da se ispitivanje nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu protivi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 smatrati da je ta odredba o valutnoj klauzuli razumljiva ukoliko je banka (tuženik) stavio tužitelju kao prosječnom potrošaču na raspolaganje između ostalog i dokument koji je pojašnjavao informaciju o valutnoj klauzuli i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom te dokument u kojem je sadržan grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u razdoblju od 1998. do 2004.?,

3. Treba li Direktivu tumačiti na način da joj se protivi primjena čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07) od strane nacionalnih sudova u pojedinačnim sudskim postupcima kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a nacionalni sudovi u pojedinačnim postupcima tu odluku primjenjuju bez posebnog provođenja dokaznog postupka i bez utvrđenja svih relevantnih činjenica upravo konkretnog pravnog odnosa između potrošača i trgovca, uključujući i prirodu robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen te svih konkretnih popratnih okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i svih ostalih odredbi tog ugovora? 11.2. Slijedom navedenog, valja zaključiti da je tuženik predložio tumačenje odredbe i ocjene valjanosti odredbe hrvatskog unutarnjeg prava, odnosno implikacije na konkretni pravni odnos među strankama. Budući da je na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju europske unije svrha prethodnog postupka pred Sudom Europske unije da ocjenjuje valjanost i/ili tumačenje akta institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, sadržaj predmetnog prijedloga ne sadržava elemente za postavljanje zahtjeva za prethodnu odluku.

11.3. Iz naprijed navedenih razloga stoga što nije prihvatio prijedlog tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti je pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz istih razloga ni ovaj sud takav zahtjev neće podnositi Sudu Europske unije kako to predlaže tuženik u žalbi, a niti će se referirati na odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženik u žalbi, osporavajući pravilnu primjenu materijalnog prava te tvrdeći da je valutna klauzula isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je odraz odredbe nacionalnog prava bez obzira radi li se o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi.

11.4. Osim toga valja navesti da se na konkretan pravni odnos ne primjenjuje Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima budući je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka ugovoren 18. siječnja 2005. dakle prije nego što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije. Sud Europske unije nije nadležan tumačiti pravo Europske unije u novoj državi članici u odnosu na pravne poslove koji su sklopljeni prije pristupanja te članice Europskoj uniji. Stoga je taj Sud pravo Europske unije nadležan tumačiti samo u odnosu na pravne poslove ugovorene nakon pristupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. O obvezujućoj snazi Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima samo na ugovore koji su sklopljeni nakon stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije svoje pravno shvaćanje izrazio je i sam Sud Europske unije u presudi donesenoj u predmetu A. H. protiv Zagrebačke banke d.d. broj C-567/20 od 5. svibnja 2022.

11.5. Međutim valja napomenuti da je u Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19), Direktiva prenesena u odredbama čl. 49. do 55. koje se nalaze u trećem dijelu zakona (Potrošački ugovorni odnosi), glavi drugoj (Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

12. Nadalje, iako direktive nemaju izravan učinak u horizontalnim odnosima pa se potrošač prema trgovcu koji je fizička osoba ili pravna osoba privatnog prava ne može izravno pozivati na prava koja za njega izviru iz ove direktive, ona ima neizravni učinak jer su domaći sudovi obvezni domaće pravo tumačiti u skladu s njom (tzv. obvezno usklađeno tumačenje nacionalnog prava). Osim toga, premda se načelo da se nacionalno pravo mora tumačiti u skladu s pravom Unije u prvom redu tiče upravo domaćih odredbi usvojenih radi implementacije pojedine direktive odnosno u ovom slučaju Zakona o zaštiti potrošača, ono ne podrazumijeva samo tumačenje tih odredbi, već zahtijeva od nacionalnog suda da uzme u obzir domaće pravo kao cjelinu kako bi procijenio u kojoj mjeri ga se može primijeniti tako da ne dovodi do rezultata koji je suprotan onom koji zadaje direktiva. U tom smislu se u skladu s ciljevima koje određuje Direktiva 93/13 trebaju tumačiti i svi ostali domaći propisi koji se primjenjuju u predmetima koji se odnose na nepoštene ugovorne odredbe, slijed čega se i taj navedeni prigovor tuženika ukazuje neosnovanim.

13. U vezi žalbenih navoda tuženika valja navesti da su ugovorene odredbe kojim je otplata glavnice, kamata, troškova i dr. vezana uz valutu CHF kao u čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u sporu kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, kao ni u ovom sporu, nisu utvrđene ništetnim same po sebi jer bi bile protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a, već iz razloga jer je tuženik (u parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa kao tuženik), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta obveze u CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenom u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača utvrđeno je da pojedine banke vezano za spornu odredbu o valuti obveze u CHF u predugovornoj fazi u kojoj su komunicirale općenito sa svim potrošačima, njima nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama, nisu potrošačima objasnile razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, a što su u tom postupku kolektivne zaštite i bile jedino pravno relevantne činjenice. Iz tog razloga sud nije trebao u ovom postupku individualne zaštite potrošača na temelju navoda tuženika i dokaza koje je dostavio u spis u vidu dokumentacije i materijala (reklamni materijal, brošure, dokument za informiranje), uključujući i pisani iskaz gđe. LČ, voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima i njezinu korespondenciju s službenicima banke, ponovno utvrđivati te činjenice jer je za ta utvrđenja vezan naprijed navedenom pravomoćnom presudom.

15. Pozivajući se na presude navedene u prethodnoj točki ovoga obrazloženja i na odredbu čl. 502.c ZPP-a, sud prvog stupnja nije proveo dokaz predložen po tuženiku, a to je saslušanje tužitelja i svjedoka IČ djelatnika tuženika koji je ugovarao predmetni kredit, na okolnost da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da se o tim odredbama pregovaralo, da je tužitelja upoznao o svim rizicima koji mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule.

16. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1279/22-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: „ može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku“ – odgovoreno kako je protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako sud na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (djelatnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

17. Ovakvo shvaćanje je također podudarno i shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci toga suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnosti obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, budući da bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

18. Slijedom iznijetog ostvaren je i žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojeg ističe tuženik tvrdnjom kako mu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a da je sud prvog stupnja zanemario sve dokaze tuženika, kojem nije bilo dopušteno dokazivati okolnosti sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, odnosno dokazivati odlučne činjenice za donošenje odluke o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi, što je predmet pojedinačnih postupaka, a ovakvim postupanjem je doveden u poziciju grubog kršenja temeljenog prava na pravično suđenje.

19. Slijedom navedenoga valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje kako je navedeno u točki I. izreke ovoga rješenja.

20. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o trošku postupka jer odluka o glavnoj stvari utječe na odluku o trošku postupka.

21. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano, ispraviti nedostatke na koje je ovim rješenjem ukazano, te radi utvrđenja odlučnih činjenica pojedinačnog pregovaranja saslušati tužitelja i djelatnika tuženika predloženog po tuženiku i nakon toga na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja ponovno odlučiti o tužbenim zahtjevima i prigovoru radi prebijanja.

21.1. Upućuje se sud prvog stupnja i na Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojim se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22. Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

Osijek, 17. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Krunoslava Dropulić